Roman "Djevojačkih Suza"
HRVOJKA MIHANOVIĆ SALOPEK:
Ja bih samo još najavila novi roman "Djevojačkih suza" koji ovdje imate izložen i koji će uskoro izići od istog autora. Djevojačkih suza - tajanstven, provokativan naziv. Ono što bi mogli reći ako ćemo govoriti stručno, to je psihološka tipologija lika. Radi se o jednoj profinjenoj balerini Emici i njenoj sudbini. A sad ćemo reći jednostavnim rječnikom; ako je netko zaželio da će tu čitati jedan napeti, fabulativni tip romana kakvi nas bombardiraju na našoj užasnoj televiziji, onda bolje uopće da ne otvara ovu knjigu ili bolje reći nešto drugo: neka promijeni sebe i neka se priredi ili zaželi čitati na jedan drugi način. Vrlo je zasitno čitati ovaj roman ali i lijepo, ono obogaćuje. Što zapravo povezuje Deana kao pjesnika i Deana kao autora ovoga proznog diskursa. To je to da se Dean ne želi nikako pomiriti sa jednim površnim pogledom, sa jednim banalnim prolaskom kroz svakodnevicu kao što ljudi to rade, da kažemo jednim apsurdnim načinom - po sili inercije. Evo nekoliko lijepih samo misli, iz romana: "Glupe i dosadne rutine, pokreti i potrebe uvuku nas u kotač oštrih sječiva". Dakle, autor osjeća svoje vrijeme koje je tjeskobno nakon rata, vidjeli ste u ovim pjesmama; autor ne bježi od tuge, od depresije, od trenutaka padova, ali ipak uvijek nalazi energiju da se digne, život gleda kao borbu, kao izazov. Dakle, tako i ovaj roman zapravo odgoneta život kroz prizmu jedne mlade hipersenzibilne djevojke kako sačuvati radost života u vremenu oklopljenom civilizacijskim tjeskobama, gušenjima, profanaciji ljubavi i svim vrednotama za kojim čeznemo i želimo ih istinski živjeti. Kako se uhvatiti za spasonosni razlog svog postojanja, ne pokleknuti, ne izgubiti ga; kad autor kaže: "Nepovjerenje se skrivalo u mome džepu" - ili u vašem džepu. U takvom vremenu živimo. Evo ga, najavljujem ovaj roman i želim još puno upornosti autoru da ustraje, jer ja uvijek se iznova divim nekome tko uz svoj posao i svoje radno vrijeme ima snage, energije da prihvati izazov života i da na pjesnički način promišlja život i ulijeva energiju i svima drugima.
....I tad ću se sjetiti sjene
Posljednjih mu tihih riječi...
„Nije moć u stvarima,
Ostvarenim željama.“
Zbog toga ću poteći vjetrom,
Kao prošlost osušenom rijekom,
Kada večer poput jutra bude prazna.
Snivajući oči što ne vide,
A usne nikog više ne krive,
Samo ću slutiti put tih misli
Što odoše tiho, u nepovrat:
Nije moć u stvarima,
Ostvarenim željama.
Dok tijelom vrijeme putuje,
Ono najdublje, ostaje u nama -
U srcu boje pepela...
09.12.2006.
Za sjećanje na
Branka Ružića - Grofa
I njegovu nesebičnu pomoć u slaganju riječi
„Jer, riječi žive duže
I stižu dalje...“
Sa zadnje strane
...kod stresne generacije koja boluje i od averzije prema istinskoj osjećajnosti, javljaju se dva izazova. Izazov mladenačke generacije s grubim susretima realnosti zaposlenja, stanovanja i realizacije stabilne veze očituje se u kontrasnim razočaranjima i problemu pronalaženja, rekonstruiranja izgubljenog prvobitnog ushita za životom. Kroz glavni lik i sam autor traga, ali i potiče mlade čitatelje na nov, drugačiji, poetičniji i otkrivalački način osmišljavanja života. Autor apelira na mlade da se odupru vegetiranju i uhodanom mirenju s prosječnim i ispodprosječnim načinom rutinskog i pukog životarenja, a osobito pogubnim stavovima koji „razmišljanje smatraju staromodnom navikom“.
...načinom spisateljskog oblikovanja želi naglasiti koliko se suvremena čitateljska recepcija otuđila od izvornog i dubokog dodira s ljudskim emocijama.
...bacit će i rukavicu izazova vlastitom spisateljskom opredjeljenju: „Žalim zbog sumnje u možda posljednjost pisanja.“ Međutim, izazov je to i čitateljskoj publici, da u čitanju treba uvijek stremiti za otkrivanjem nekog drukčijeg načina pisanja, koji nas upravo svojim oblikovanjem želi upozoriti na neko dobro ili loše obilježje naše vlastite životne zbilje i vremena u kojem živimo.
Pogovor (Recenzija)
U svom romanu Djevojačkih suza Dean Ganza tematizira situaciju mlade, senzibilne balerine Emice, kroz čiji se lik razmatraju osjetljive godine sazrijevanja, odrastanja, sukobljavanja čistih mladenačkih ideala s razočaranjima realnog depoetiziranog života. Prema tipologiji modernog romana Wolfganga Kaysera, Ganzin oblik romana možemo klasifikacijom uvrstiti u psihološki roman lika (tzv. Figurenroman). Iako cjelina strukture romana ima složenu kompoziciju ispreplitanja vremena zbilje i utonuća u retrogradna sjećanja, ona posjeduje i svoj temeljni rast fabule, njezin zaplet i rasplet. Ipak, težište ovog romana temelji se na blokovima emotivnih i racionalnih sekvenci, unutarnjim monolozima i memoarskim odbljescima ključnih doživljaja glavnog lika (tzv. postupak flashback prikaza). Dinamika toka radnje je usporena i podređena impresivnoj, ekspresivnoj i konativnoj funkciji prema Jakobsonovoj sistematizaciji suodnosnih funkcija unutar teorije recepcije. U prikazu glavnog lika Ganzin roman sadrži gotovo sve karakteristike strukturiranja i pripadnosti postmodernističkom psihološkom tipu romana, budući da u oblikovanju karaktera autor stvara uvjerljivo reproduciranje čovjekove svijesti na način monološko-psihološko-asocijativnog romana.
Iz portreta glavne junakinje Emice uočavamo da se opisuje osobnost čija mladost i perceptivnost kolebaju između prosudbi primarno ponesenih emocijama i kočnica proizašlih iz racionalne pohrane iskustava. No preko kolebanja, samoanalitičkih refleksija glavnog lika pruža se i autorovo raščlanjivanje pojedinih bitnih pitanja pronalaženja smisla života, važnosti traganja i otkrivanja putova ljubavi, ali i kritičkog rasta u procjenjivanju svoje i tuđe osjećajnosti i mogućnosti realnog oslonca na osjećaje. Kao bitna problematika glavnog lika i njezinog okruženja unutar suvremene urbane, stresne generacije koja boluje i od averzije prema istinskoj osjećajnosti, javljaju se dva izazova. Prvi izazov mladenačke generacije s grubim susretima realnosti zaposlenja, stanovanja i realizacije stabilne veze očituje se u kontrasnim razočaranjima i problemu pronalaženja, rekonstruiranja izgubljenog prvobitnog ushita za životom (npr. „Tako smo ponekad obučeni tugom da sreća ne može doći do nas, jednostavno.“; “Nepovjerenje se skrivalo u mome džepu.“). Usporedo s tom situacijom javlja se i drugi uzročno-posljedični izazov pred kojim stoji mladi naraštaj u stasanju pred životnim pozivom i situiranjem, a očituje se u odupiranju monotoniji i depresivnim spoznajama koje ih koče i onemogućuju u intelektualno-emotivnom i etičkom napredovanju (npr. „Glupe i dosadne rutine, pokreti i potrebe uvuku nas u kotač oštrih sječiva.“) Kroz glavni lik i sam autor traga, ali i potiče mlade čitatelje na nov, drugačiji, poetičniji i otkrivalački način osmišljavanja života (a ta intencija prisutna je i u dosadašnjim objavljenim zbirkama poezije Deana Ganze). Autor apelira na mlade da se odupru vegetiranju i uhodanom mirenju s prosječnim i ispodprosječnim načinom rutinskog i pukog životarenja, a osobito pogubnim stavovima koji „razmišljanje smatraju staromodnom navikom“, kako to navodi citat iz Djevojačkih suza. U poticanju na traženje i preispitivanje vlastite emotivnosti, Ganzin stil neće zazirati od obilja lirskih, poetiziranih emotivnih iskaza npr. „Htio sam samo komadić tog neba iz njenih očiju sačuvati u svojoj knjižnici duše.“ Ovakav stil proze svojevrsna je opreka usmjerena prema elementima naturalističkih prodora nemilosrdne i zastrašujuće zbilje (epizode tučnjave i nasilja, epizode drogiranja i propadanja psihički nestabilnih i krhkih osoba iz okruženja glavnog lika).
Struktura ovog romana svjesno zazire od primata fabularne napetosti i pustolovno-narativnih zapleta kakvima smo ne samo okruženi, već doslovce bombardirani putem video i TV-medija, pa potom i unutar pustolovno-akcijskog oblika prozne literature. Ovim romanom pisac ne želi samo posvjedočiti jednu od tisućitih mogućnosti proživljavanja mladenačke ljubavi, već načinom spisateljskog oblikovanja želi naglasiti koliko se suvremena čitateljska recepcija otuđila od izvornog i dubokog dodira s ljudskim emocijama. Upravo zbog takvog usmjerenja i opredjeljenja roman Djevojačkih suza prepun je unutarnjih solilokvija, detaljnog razmatranja i razlaganja skale raspoloženja čovjekovih osjećaja. Velika pozornost pridana je „ženskom načelu“, ženskom načinu proživljavanja vlastite osjećajnosti, koja potom bitno utječe na razvoj cjelokupnog ponašanja i mišljenja. Pa, iako zbilja neumitno prodire u svijet emotivne hrane, roman želi posvijestiti kako je mladoj osobi potrebno iživjeti i taj dio ljudskog sazrijevanja i funkcioniranja kad emocije dominiraju nad svijetom realne svakodnevice. Štoviše, od takvih zanesenih faza nije mladim osobama moguće umaći, a nasilno bježanje ili potiskivanje potrebe za emotivnošću ponekad može dovesti i do potpuno oprečnih devijantnih oblika ponašanja (bahatosti, uvjetnog poimanja „svedozvoljavajuće slobode“, agresivnosti, samodestrukcije), kakvo je jednim dijelom u romanu opisano u sporednim likovima Emičina okruženja.
Na prvi pogled roman Deana Ganze djeluje „proustovski“ zasitan, ponajviše zbog opsežne vizure pružanja refleksija koje retardiraju radnju. Jednim dijelom roman će nas podsjetiti i na srodan stil Virginije Woolf, iako u Ganzinom romanu raščlanjivanje osjećajnosti ima prednost pred načelom asocijativnosti „struje svijesti“ u deskripciji unutarnjeg stanja glavnog lika. Sam autor bacit će rukavicu izazova vlastitom spisateljskom opredjeljenju: „Žalim zbog sumnje u možda posljednjost pisanja.“ Međutim, izazov je to i čitateljskoj publici, da u čitanju treba uvijek stremiti za otkrivanjem nekog drugačijeg načina pisanja, koji nas upravo svojim oblikovanjem želi upozoriti na neko dobro ili loše obilježje naše vlastite životne zbilje i vremena u kojem živimo.
Svoje čitateljske privrženike roman će pronaći ponajviše među mladima, koji su u romanu tematizirani u epicentru proživljavanja emotivnih zanosa i dvojbi. Također, i roditeljima koji imaju punoljetnu „djecu“, roman će predstavljati vrijedno iskustvo pri ulaženju u emotivno-mentalni sklop mladih osoba koje traže, lutaju, preispituju i ulaze u svijet ljubavnih ushita i padova.
dr. Sc. Hrvojka Mihanović-Salopek
Sa Interneta o KAIROSU:
Kairos:
Još je jedna godina prohujala ostavljajući mnoge želje i nastojanja neostvarene. Nastavlja se ubrzanje vremena, a s njim bez predaha žure i pojedinci, društvo i svijet, misleći da će riješiti svoje probleme ako uhvate korak s vremenom. Međutim, priča se obično ne završava tako, jer ostvarenjem jednog cilja, odmah se javlja želja za ostvarenjem drugog i ista, ako ne i veća užurbanost.
Psihološko ubrzanje vremena globalni je problem i posljedica brzih promjena okolnosti u kojima se nalazimo, a koje nam daju utisak da vrijeme brže teče. Moramo se naučiti živjeti u takvom svijetu, ali se zato ne trebamo prepustiti njegovim negativnim karakteristikama i njegovoj ubrzanoj struji da nas nosi poput inertnih trupaca. Dopustimo li to, jedino što ćemo moći činiti jest održavati se na površini i pokušavati se progurati ispred "trupaca" s kojima se sudaramo.
Ako je vrijeme novac, kako se to danas kaže, onda ga trebamo pažljivo trošiti i svjesno odlučivati u što ćemo ga ulagati. Stari Grci, koji su pridavali veliki značaj vremenu i nastojali otkriti njegov misterij, mogu nas poučiti o načinu njegovog korištenja. Kronosa, Boga vremena, prikazivali su kao starca s kosom koji neumoljivo kosi sve pred sobom. Ono što njegova kosa zahvati postaje prošlost, nešto što se više ne može promijeniti. Nakon toga ostaje samo sjećanje koje nam koristi kao iskustvo prošlosti.
Nasuprot Kronosu, starom vremenu, postoji Kairos, novo vrijeme koje nam dolazi ususret. Kairos je najmlađi Zeusov sin, bog povoljnog i stoga sretnog trenutka. Kairos hitro prolazi i daje priliku samo onome tko ga uhvati za čuperak koji mu se nalazi iznad čela, dok je straga ćelav. Stoga je Kairosa moguće dohvatiti samo dok nam ide ususret, dok nam se približava. Čim nas prođe, prilika je propuštena. Uhvatiti Kairosa. odnosno iskoristiti povoljnu priliku, znači procijeniti pravi trenutak, to jest ispravno i pravodobno djelovati u trenutku sadašnjosti. U tome je tajna vremena - znati kako iskoristiti vrijeme, a ne učiniti što više toga u što kraćem vremenu.
Dakle, na vremenu se može dobiti ili izgubiti, ovisno o tome što činimo u trenutku sadašnjosti. Rimski filozof Seneka kaže: "... najveći dio života izmiče ljudima koji zlo čine, veliki dio onima koji ništa ne čine, a cijeli život onima koji uvijek rade nešto drugo umjesto onoga što bi trebalo."
Ulomci iz romana
Odjednom se uz krckanje naglo otvoriše vrata i djedovo pogrbljeno, široko tijelo provali u sobicu. Ostala sam ukočena, s rukama iznad glave, poput malenog vrtnoga kipa. Svjetlost mi se samo blago slijevala niz nogu, kao trag vode vodoskoka. Djed se uz škripu nogu, da li svojih ili kreveta, utopio u mekoj tišini posteljine, ne primjećujući me. Ubrzo sam se na prstima iskrala iz sobe, koja je jedina sačuvala moju malu predstavu u svome srcu. Nije bilo pljeskanja, ovacija, nije bilo cvijeća iz publike. Otišla sam u svoj predodređeni život bez povika podrške.
Te večeri djed se više nije pojavio.
Svoj san toga dana je dovršio.
A moj tek je počeo...
*
Bila sam okupana svjetlošću, znoj bio je tekuće srebro kojim sam bila posuta. Nije još bilo pljeskanja, ovacija, nije bilo cvijeća iz publike. Pljesak je dopirao iz mojih grudiju i širio se pravom pozornicom. Nisam više bila samo malena djevojčica obasjana Suncem, ukočena poput vrtnoga kipa uz rub prozora djedove sobice. Bila sam anđeo sišao po nitima svjetlosti. Spustio me je polako u sredinu bine i iščezao.
On me pratio, sve do danas.
Pokret je moj život.
*
Padao je prvi snijeg, tiho, po tlu, i ostajao. U istome trenutku njeno maleno zgrčeno tijelo uzdizalo je svoju dušu u smjeru pahulja i nije je više zaustavilo.
Zamijenili su je za obične pahuljice...
Nema je više...
Nema je...
Iščezla, kao da nije bila...
Ali - BILA JE!
Znam.
Neću zaboraviti!
Skrivat ću je svakog prvoga snijega da je pahulje opet ne odnesu iz mojih sjećanja. Nedam je vremenu, prokletniku svih ljudskih života. Onome koji oduzima ljepotu Svijeta i zaboravlja je u pukotinama svojih raspucalih ruku.
*
Legla sam bez potrebe za pićem, hranom, čistoćom i svlačenjem. Legla sam obučena, u nebeskim očima ošamućena. Tko misli moje razmiješa u dugine boje? Tko crta onda tim kistovima? Voljela bih te slike gledati svake noći. Putovala sam. Znajući da to tek je početak moga puta, predala sam se cijela prostranstvima što su me grlila. Uskoro sam se opružila na osamljenom, pješčanome žalu. Zlatom je obučeno u suton, dok prsti valova milovali su njegovu razgolićenu put. Ležala sam i disala, zatvorenih vjeđa. I to je ponekad dovoljno. To je i suviše. Pregolemi dar. Maleni valići dražili su mi stopala i obuhvaćali bedra. Penjali se i prekrivali me, dok su milovali najsitnije dlačice moje kože. Osjetih se bez težine. Nešto me je uzdizalo, i ....
*
Da li stvarno želim početi živjeti nakon godina životarenja? Da li se predati rijeci života ili ostati svoja? Odluka teža od samih misli, ostvarenja do kraja neizvjesnog. A gdje je ljubav otišla??? U kojem smjeru? Raskršće tisuća puteva isisalo je ljubav na sve strane. Što meni je ostalo??! Kako da oprostim, kome da oprostim, kad tisuće ruku je krivo zbog toga. Ili samo ja - jedina??
Tko kriv je nama samima kad shvatimo da uzalud tražimo izgovore dovoljne, razgovore koji odgađaju, rješenja koja u centar nikada ne pogađaju. Mi smo cilj, a strelice jedino nas u grudi ne pogađaju nego stalno oko ili u najboljem slučaju u udove bijedne, jadne. Jedine koji se trude svojim noktima zadržati za glatko staklo stvarnosti, bojeći se, tako jako se bojeći da ga ne slome. Legla sam slobodnome danu u popodne, da malo odspavam. I tek što sam sklopila oči, ugledah priču što počela je kraj mene prolaziti...
*
Spuštala se koprena nad Zaljev sirena, a valovi su povlačili ruke u dubine. Svjetla su sanjivo otvarala oči dok su nijeme barčice kretale u širine horizonta. Pogled dovoljan za stotine slika, priča i pjesama. Mi ga koristimo, on davno je izmišljen. Još postoji, još traje i podsjeća nas da ne smijemo zaboraviti što je najvrijednije. Mi smo prolaznici, putnici izgubljeni u vremenu koje je ova Planeta ugostila. Smješkala sam se u polumraku gledajući Sunce na zalasku. Pokušavala sam podariti nešto ovom prekrasnome danu i onda sam tek shvatila - da ništa nemam. Ni veliku ljepotu, ni prekrasnu ljubav, ni ogromno blago, niti moćna dobročinstva. Ništa nisam imala, ništa mu nisam mogla dati. Možda tek - samo osmijeh prepun djevojačkih snova. Pitala sam se dok mi je suza klizila niz obraz. Pitala sam tiho, tužnim očima, Sunce na odlasku:
- Da li je to dovoljno, Sunce moje drago, hoće li biti dovoljno???
*
Oni izazivaju mučninu u nama. Osjećamo kako se agresija poput munjevite bolesti širi i proždire zdravo tkivo. Ne može se to zaustaviti. Možda jedino pucnjem, ali pištolj nismo imale. Vrijeđanje je padalo sa svih strana po Mariovim pogrbljenim leđima. On ih je stoički podnosio šuteći. Čak su ga i odgurnuli. Već u drugome trenutku okomili su se na manjeg Mariovog prijatelja Borisa. Jedan mladić mu je došao iza leđa i spretnim ga zahvatom uhvatio oko vrata, prisilivši da klekne i na kraju sjedne na tlo. Htio je očito pokazati nadmoć. Već u sljedećem trenutku, povlačio ga je na gore, istežući njegov vrat. Glava i vrat su bili u poziciji gušenja, a ruke kojima je lamatao nisu pomagale. Sve se dogodilo u nekoliko sekundi. Boris je pocrvenio, a onda naglo problijedio dok su mu ruke beživotno pale uz tijelo. Oči su mu pobjegle negdje iza glave, a samo su bjeloočnice stravično gledale u prazno ispred sebe. Zadnjim izdahom iz usta mu je izletjela kaoguma i pala pred moje noge. Mladić ga je nehajno ispustio i njegovo tijelo je beživotno palo na tlo. Da bi dokazao kako ga je uspješno samo onesvijestio, par puta ga je ćušnuo i Borisovo lice se zatreslo. Čulo se glasno i jezivo hripanje što je dolazilo iz dubine Borisovih grudi. Mario se nije ni pomaknuo. Svi su zaprepašteno gledali onemoćalo tijelo koje se povremeno nekontrolirano trzalo, ležeći na prljavome tlu. Nitko se nije pomaknuo.
*
Glazba. Vodila me. Hodala sam. Sve brže. Trčala. Tražila. Oči izbezumljene. Tijelo uznemireno....
Stala sam.
Isti trg..
Isto vrijeme...
Isti zvuci, poznati.....
Drugačiji osjećaji...........
Stajala sam pred onom istom skitnicom, zapanjena. Golih osjećaja. Svirao je glazbu mojega tijela. Gitara, tonovi, lahor. Zaustavio je tonove. Svemoguć. Podigao pogled i ustao. Gledali smo se nekoliko trenutaka. Potonula sam u njegove duboko plave oči i rekla nešto kao:
*
Koliko je tijelu potrebno da bi se osjećalo živo? A to malo tako često nedostaje. Zašto, pitam se kad toliko čuda oko nas niče svakoga trenutka. Nismo niti svjesni. Živimo u snu. A jedna je sitnica dovoljna. Kao da žalost svlada kad ne možemo se dovoljno nasititi svih ljepota što počnu bosti i prodirati u naš svijet. Kao da nas razočaranje obuzme od žalosti što u život ne možemo pustiti dva, tri ili više bića, događaja ili nakana. Nezasitni. Možda i možemo, ali nismo pokušali. Sigurnost prividnoga mira važnija nam je od izazova. Pogledala sam kroz prozor, otvorila vrata, izašla na balkončić, udahnula večer u grudi i prisjetila se. Sjetila se - zašto sam ovdje.
*
"Bog te blagoslovio tisućama nježnih zagrljaja. Čudesno je kako smo se odlučili sresti, baš sada. Osjećam se malo nedostojnom ovoga trenutka, našega trenutka. Toliko ružnih osobina imam, ali polako se prisjećam onoga tko sam i prihvaćam sve svoje zaborave. Vraćajući se kući, maloprije, ugledala sam tri visibabe pokraj ulice. Poželjela sam ih ubrati, za tebe... Stiglo je proljeće.
Ne žalim te, pomalo ti čak i zavidim, koliko god ti to čudno prihvatiti.. Ima već neko vrijeme kako sam zavoljela smrt. Nekako je ona najstvarnija od svega što trenutno poznajem. Znala sam žudjeti za njom. Vjerojatno te sada plašim, oprosti. U prisutnosti smrti, život je sočniji, život je najviše život!
Dirnuta sam, izuzetno, tobom, tvojim postupcima, tvojim životom.
Osjećam veliku zahvalnost. Znam da ćeš misliti kako pretjerujem, ali zaista....
*
I znaš što, Ivane? Da li ćemo se ikada upoznati? Da li će, kada se upoznamo, čarolija nestati? Važno je da postojiš! Pjesma će zauvijek ostati ...i svakoga proljeća ...ja ću se sjetiti Tvog proljeća koje si probudio u meni. Uvijek će ostati ...dio moje duše koju si dotaknuo ...onim dijelom sebe koji si mi dao, ne tražeći ništa zauzvrat... Osjećam da taj dio mene raste. Posijan je davno ...dok sam još bila malena djevojčica. Dugo je zakopan. Duboko. Ti ga zalijevaš. Griješ ga notama. Njeguješ svojim glasom. Sada sam već cvijet. Ne još rascvjetala ruža. Tek sam pupoljak koji se stidljivo pokazuje ...
I znaš što, Ivane?! Ostati će dio tebe u meni. Iskrica koja je zasjala u noći. Svjetlo koje je osvijetlilo zgusnuti mrak. Duga koja je, na trenutak obojala nebo. Duša koja je učinila ...da barem na tren ...ne budem sama. Dugo sam te čekala. Dugo priželjkivala da se pojaviš ...da me poljupcem probudiš iz dugogodišnjeg sna. Sada sam budna i ...gledam Svijet drugačijim očima ...sebe vidim drugačijim očima ...okupanu svjetlom.
I znaš što, Ivane?! Ništa što čitaš kroz ova pisma ...zapravo nije važno ...jer znam da znaš ...da ...sve što sam noćas pretočila u riječi ...blijeda je sjena ...Svijeta koji je u meni.
*
Osjećala sam se poput ledenog kristala što se otapa na toplome dlanu. Malo, kristalno čudo, nepojmljivo kratkom treptaju oka, ali slutnjom obuhvaćeno, postaje živo, stvarno. Kao da se stapa duša s tijelom. U drhtajima približuju se jedno drugome. Željela sam to produžiti u beskonačnost. Misli su se rojile oko usana, središta mojih misli, poput malih trnaca. Nevidljivi valovi žurno su utjecali u središte mog žednoga vira. Nisam smjela izgubiti osjećaj poimanja. On me je poticao, on me je rascvjetavao.
Konačno, stvarnost se stopila s nama. Kada si najdivnijim akordom okinuo po mojim žicama, postala sam stotine drhtaja na tvom tijelu, bez kontrole i zaustavljanja. Bilo je to kidanje strasti iz grudiju. Još sam te rukama privila snažnije i nisi znao da li će moja sladostrast potrajati beskonačno, cijele noći. Nisam ti dala nikakav znak kada je kraj, a kada nov početak.
*
Šutnja pod krovovima vladala je tih dana kao da se očekuje moćna oluja. Sablast je kružila ulicama Grada tražeći slabe i nemoćne. Kiša bi naglo pala, vjetar usisao ostatke niske magle i vladala bi tišina.
Osjećala sam se POPUT KAPI kiše. Spremna da padnem, spremna da se dignem. A umjesto velike kapi postala sam roj sitnih, vječno tužna magla koja nit pada nit se diže nego poput skitnice tumara, polako se vuče ne mogavši nigdje naći smiraj.
*
Pod starim krovovima, po krckavim parketima lelujahu stare gospođe redeći kuću i kuhajući objed. Još postoje ljudi u tim drevnim zdanjima, ali sve ih je manje. Teški bidermajeri, kreveti rezbarenih uzglavlja, stolovi od hrastovine, vitrine s obiteljskim staklom i srebrenim beštekom. Po stolovima uokvirene slike nekih otišlih, dragih osoba. U mračnim i tihim spavaćim sobama miris jabuka dopire sa ormara. Pokoja žuta dunja. Namještaj budi se noću i krckajući daje znak kako je još živ. Po zidovima velika ulja na platnu, litografije i grafike. Zastori teški, prepuni prašine iz dalekih vremena. Špajza s mirisom borovine na policama čuva kitnkez i štrudlu od jabuka. Po balkonima otežalo cvijeće prelijeva se niz ogradu. U ponekom vrtu umorne, stare ruže cvatu rijetkim cvjetovima bogatog mirisa što opija nosnice poput mladog, crvenog vina. Gdje odoše, kamo vjetar odnese ta vremena mirnih, polaganih ljudi?
U mislima gledam požutjele crno-bijele fotografije kakve su lokalni fotografi nekad činili samo po pozivu na rođendane, obiteljska druženja ili svečanosti. Lica su to ozbiljna, bez smješka ili truna osjećaja. Sličan pogled imaju kipovi anđela; pomalo sjetan, odsutan i blag. Vječno mlada lica. Razmišljanje je staromodna navika. U prisutnosti dalekih lica sa starih fotografija, sve me potiče na razmišljanje. Svaki nabor na njihovoj odjeći, svaka najmanja nepravilnost slučajno propuštena. U sjeni njihovih očiju nazirem tajne nikad otkrivene, u njihovom dubokom pogledu zaključane nade tavore. Tko i što će ih osloboditi? Možda i sami kroz njih doživimo napokon to konačno oslobođenje. Možda oslobodimo njih, oslobađajući sebe. Put je dugačak, odluke su trenutne.
*
Ušla sam u crkvicu, jednu od onih koje obično ne primjećujemo prolazeći ih svaki dan. Vabila su me zatvorena vrata; izvor i ponor svih savršenih tajanstava, zaklopljen i zabravljen iza teških metalnih uza. Kročih u tminu što se raspukla predamnom. Obuzima me žal. Instinktivno sagibam glavu, škurim kapke, pokušavam upiti svjetlinu što prodire teško kroz sivilo tame. Ogrnu me šutnja, odsustvo pokreta, pogleda, razgovora, zvuka. Bijaše pusto, hladnjikavo, kao u utrobi nekog kamenog bića. Spava. Sve usnulo tu je. I plamen se svijeće ukočio na zidu, okovao ga kamen. Svodovi teški svijahu kičmu pod nebesima. Na oltaru bijelo vlada. Pa i tu, jako je bjelina posivljena tminom. Možda nekad bijaše dan na tom prijestolju vjere, ali sada je odmor. Kratak predah što razvučen je silom tišine i stiješten u tanak lanac bez događaja i misli. Tek se šapat ponekad začuje u dubini crkve. Dišu li to možda drvene klupe? Uzdišu li nekom samo njima znanom molitvom u vjeri pokore dok kleče podno pogrbljenih prilika? Čujem uzdah što me vraća u središte zvuka. Nije sve nestalo, progutano mrtvilom. Još negdje život kola u nekom od tisuća redova klupa. Ne vidim, ali znam. Klupko života je sabijeno, ali neda se. Vjeruje. Okrenuto sebi, potonulo u sebe, izranja iz sebe, pliva i bori se s valovima u sebi. Uzdah je kao eksplozija izdaha. Jasan i odrešit govor iz dubine pluća, otkinut dio duše što klopara u prostoru bez vjetra i okusa, bez boje i mirisa. Žudnja pobjegla tumarat će između visokih svodova, brodova i stupova, otirući prašinu s vitraža, ikona i kipova, udarajući o zabat crkve i odbijajući se dugo od kamenih zidova napokon spustiti dah usana na bijeli rubac prebačen preko kamenog postolja vjere. Bez vjere, uvjeren u vjeru.
*
Guram se između redova, pronalazim zaboravljene konzerve s davno isteklim rokom trajanja. Kapke mi zahvaća tremor. I taman izađoh na čistinu pred blagajnom kad u oko me ubode maleni revolver. Sekundu trepnuh, a pucanj me odgurnu iza police. Za par sekundi krv je obojala moj globus. Zemaljska je kugla plutala po skrletnoj rijeci otičući u kanalizaciju ljudske civilizacije. Prišla sam ženi koja se čvrsto držala za slezenu. Podijelile smo toplinu krvi. Pogledala me zahvalno, gotovo sam naslutila maleni smješak. Zadržala je pogled, duboko ga utiskujući u moje oči, baršunast žig zelenih zjenica. Nisam ga ispuštala osjećajući da mi želi reći, prenijeti nešto posebno. Bile smo vezane tim toplim pogledom sve dok se naglo nije stropoštala iza blagajne. Usnula je.
Čula sam zavijanje sirena, vidjela krvava svjetla, miris paljevine, baruta. Hladan znoj duž leđa. Šutjela sam, jecajući u sebi. Kasnije sam pročitala da se više nije probudila.
*
Tanku, ružičastu vestu dugih rukava spretno je svukla preko glave. Obasjala ju je svjetlost iz hodnika gdje se netko novi upravo pojavio na ulaznim vratima. To je bilo dovoljno da ugledam. Ukazali su se plavi krugovi na njenoj lijevoj i desnoj ruci. Bilo je i crvenih pruga na zapešću. Sjetila sam se priča da si nesretne duše često polako režu vene na rukama, pripremajući se na konačan, duboki rez.
Njena blijeda koža poprimila je rumenilo što me oblilo. Osjetih mučninu istovremeno kad i neodoljivu želju da se stopim s njenim očima. Kao da me privlačio taj magnet otvorene tajne što se otkrivala golom seksualnošću pomiješanom s mračnim namjerama.
Disala sam isprekidano. Bolio me svaki udah vonja tog živog, napola pečenog dijela tijela što je cvrčalo u transu. Shvaćanje, prihvaćanje. Da život postoji samo u tom trenutku boli, otimajući praznini Svemira još jedan krik strasti koju on ne poznaje.
*
Zašto se ljubav ne može duže zadržati u našim životima? Možda jer sve u njoj i oko nje postaje nakon nekog vremena obično, već viđeno, doživljeno i počinje nam nedostajati prošli osjećaj zaljubljenosti. Najsavršenije bi bilo titrati između zaljubljenosti i ljubavi. U vječnome krugu napajanja tijela osjećajima i ispunjenosti divotom.
Tako bila sam sretna, a toliko griješila, davala i uzimala, pa opet griješila, stalno se nadala kao i padala - ali nada mi je ostala i nikako da je se riješim, jer bilo bi lakše, ne bi kopalo unutra...
I sad se već uhvatim kako hodam kao mrtvac po cesti, sve vidim i čujem, ali ne osjetim baš mnogo jer si to možda više ne mogu dopustiti... Ne zbog ponosa, nego zbog rasplinuća, a jedino mi ono donese inspiraciju...
Vani je sunce koje me mami. Tužna sam. Sretna. Prestravljena. I puna nade. Nemoguće je pretočiti u riječi sve misli koje mi istovremeno prolijeću glavom.... Kao ptice...koje ugledaš na plavom nebu na tren, a u idućem nisi siguran da li si ih zaista vidio ... ili je to bio samo odbljesak Sunca.
*
Glazba se zavrtila u spirali, a za njom se naša tijela prosula u pravilnome nizu. Pratilo nas je tisuću očiju ne dajući da padnemo, pogriješimo. Ti, njihovi pogledi držali su nas na odstojanju i vodili u pravome smjeru. Pokraj nas su se uskomešali lahori muških tijela. Milovali su nas njima, ne dirajući dlanovima. Samo naznaku dajući, u doskoku prema našim tijelima pokazujući. Znale smo da svaki dodir lahora završi se u bujici orkana što lomi tijela istim žarom. Tijelo se prividno opire, odgađajući trenutak susreta. Sve je već prije, davno određeno, zapisano.
Slatkoća glazbe me opila i više ne bojim se pokreta nesavršenih, oni uz glazbu postaju savršenstvo. U prolazu dodirujem muška bedra. Ne bojim se više. Nitko ne primjećuje moju raskalašenu požudu. Ipak, znam da muška lica svijaju usne u čudu. Nitko ne primjećuje prekobrojne pokrete, samo oni ćute nestašne, malene dlanove. Ne smije se primijetiti. Ne smiju me odati dok ih lascivno dodirujem. Uživam u toj igri. Oni ne mogu pobjeći dok ih dodirujem, mogu samo uživati, a znam da jedino to ne smiju, sada, pokriveni pogledima publike.
*
Misli su me bombardirale sada već u budnom snu. Kao da su se potpuno probudile, proganjale su me svakoga trenutka. Oporavak nije slutio na dobro. Počele su me gušiti svojim suhim prstima, ne dajući trenutka predaha. Morala sam se opustiti, pa sam tražila sedative, izgovarajući se da je to radi bolova u glavi. Sa sredstvima za smirenje nestali su moji rastrzani snovi na javi. Bilo je dobro. Tako sam mogla na miru razmišljati.
Dok se jutro budilo još jednom me podsjećajući da vani postoji još jedan život, polako sam čistila stvari iz prošlosti, bacajući nepotrebne nakupine smeća i starih, dotrajalih stvari. Inventura misli koju bi svatko trebao povremeno učiniti. Pitala sam se da li je postojao...