Zbirka pjesama "Bijeg u Stvarnost"
Pogovor
Iako metajezičan, začudan, metaforički govor poezije prvenstveno pripada pjesnicima po njihovoj trajnoj vokaciji i cjelokupnom životnom opredjeljenju, na pjesnički način mogu govoriti i svi pojedinci različitih profesija, ako osjete u sebi unutrašnju usmjerenost prema načinu pjesničkog izražavanja. Upravo tako i Dean Ganza u svojoj novoj zbirci pjesničkih zapisa Bijeg u stvarnost želi promišljati sebe i svijet svojeg okruženja pjesmom. Budući da su tekstovi u ovoj zbirci jednostavni, gotovo razgovorni u komunikaciji s čitateljem, isprepleteni reminiscencijama i refleksijama bliskim svakom čovjeku, oni prezentiraju oblik pjesničkog zapisa. Iz navedenoga proizlazi da autoru nije niti bio primarni cilj zalaziti u kompleksno-apstraktno podneblje metaforičkih, simbolističkih ili začudnih asocijativno-iracionalnih pjesničkih sklopova, ili u eksperimentalno istraživanje novih izražajnih mogućnosti samog jezika, koji svekoliko obilježavaju razna stilistička kretanja suvremenih pjesničkih pravaca.
Dean Ganza je svoj protekli doživljaj i promišljaj zaustavio i uhvatio memoarskim zapisom, oblikovanim na način pjesme. Parcijalnom uporabom rime unesenom u strukturu nevezanih stihova autor pojačava ritmičnost i suglasje pjesničkog zapisa, iako u tom postupku nije uvijek lako oteti se predvidljivom odzvuku rime. Zanimljivost i svježina izraza Deana Ganze temeljno izvire iz snažne potrebe da se pruži doživljajno-autobiografska jednostavna i shvatljiva refleksija koja promišlja svijet i ujedno potiče druge na nov i drugačiji pristup vlastititoj okolini.
U zbirci pronalazimo različite tematsko-motivske cikluse, o ratu, o ljubavi, a posebice preteže tematika novog, drugačijeg i napregnutog razmišljanja o pojedinim egzistencijalnim motivima samoće, prolaznosti i svrhovitosti života. Već sam ironično intoniran naslov ratnog ciklusa zapisa Za doma uvijek spremni naglašava antiratni stav D.Ganze, a pjesme potcrtavaju bol nad nestalim životima (npr. u izvrsnoj naturalističkoj pjesmi Samo broj), ali i autorovu svijest i neminovnost da se ne ustukne pred neizvjesnošću ratnih zbivanja (Otvori oči), te da se usprkos ožiljcima dočeka i ostvarenje hrvatske državnosti (u pjesmi Zagreb 900).
U narednim ciklusima pjesničkih zapisa ne nalazimo boje i slikovite deskripcije vanjskog svijeta, već u njima pretežno naziremo unutrašnjost autorovog subjekta, introspekciju vlastitog doživljaja ljubavi, pojedinih neostvarenih želja i stremljenja (u pjesmama Sjećanje, Ljubavi daleke i dr.)
Poglavlje Tegoba kao dar upravo naglašava nezaobilaznost životne težine koja razvija sazrijevanje naše osobnosti i potiče nakon padova i depresija na nove poticaje ljudskog samoostvarenja (Ostavi trag). U brojnim pjesničkim zapisima pronalazimo Ganzu okrenutog prema vivisekciji vlastitih postupaka (Umjesto mene, Zrcalo, Život me).
Ciklus Misli u sjeni nastavlja autorove refleksije o prolaznosti, neznatnosti čovjeka suprotstavljenog prema fenomenu svemira i vječne ljudske želje da iza sebe ostavi djelatni trag svojeg kratkog zemaljskog postojanja («prekasne smrti koje zapravo uvijek stižu prerano»). Brojne pjesme refleksivnih ciklusa promišljaju zagonetku sobstvenosti (Pobjeći od samoće, Vulkan, Mržnja, Moram, Moj prelazak, Biti čvrst); i odgonetku cjelokupnog našeg okruženja (Uvijek novo brdo, Djela malena, Zaželi, Jedan razlog i dr.). Pojedine pjesme kroz poigravajuću gorku ironiju kritiziraju sebični, isključivo materijalni, otuđeni odnos među ljudima (Protiv riječi, Čovjek kuća, Život jedan).
Cjelina pjesničkih zapisa ove zbirke iskazuje autora kao senzibilnog pjesničkog subjekta koji iz koncentriranog promatranja nutrine svojeg bića i vanjskog svijeta iznosi na jednostavan, netendenciozan i nenametljiv način svoja topla ljudska zapažanja. Ova zbirka obogaćena profinjenim autorovim umjetničkim fotografijama pozitivno će utjecati na pomak u promišljanju međuljudskih relacija. Potaknut će možda i druge pjesničke duše, da iako ne moramo svi biti profesionalni pjesnici, možemo itekako promišljati, otkrivati i zrcaliti svijet na pjesnički način.
Dr. sc. Hrvojka Mihanović-Salopek, Zavod za povijest hrvatske književnosti, kazališta i glazbe, HAZU - ZAGREB
Prikaz i ocjena grafičkih priloga
Uvriježeno je mišljenje – malo je osoba koje su podjednako dobri fotografi i pjesnici. Tvrdnja je točna ako je naglasak na riječi “dobri”, a u povijesti fotografije bilježimo znatan, ali ne prevelik broj autora koji su podjednako poznati kao pjesnici.
U nas, primjerice, to su Adriana Škunca, Zvonimir Golob i Radovan Ivšić. Ne samo u Portugalu znan je Luis Tobias, Jevgenij Jevtušenko u Rusiji, Portia Rankoane u Južnoj Africi, Hans J. Knospe u Njemačkoj, a William Mortensen i Robert Balcomb u Sjedinjenim Američkim Državama, gdje je podjednak angažman osobe na više umjetničkih područja i najčešći.
Fotograf i pjesnik Jun Fujita (1888. – 1963.) bio je jedan od prvih Amerikanaca japanskog podrijetla koji je postao slavan. Inspiracija mu je bila priroda, točnije prirodni, a ne tehnički okoliš iako je u prvoj polovici 20. stoljeća najčešće boravio u Chicagu, pišući i snimajući za “Evening Post”, tada najpopularnije novine urbanog i tehnološkog središta u punom razvoju. Najradije je snimao cvijeće, šume ili pejzaže, a simbolika i slojevitost metaforičnosti tih pojmova nalazila je odraza i u njegovim pjesmama. Opor, suvremenosti primjeren, ali na Fujitovom fotografskom i poetskom opusu utemeljen, bio je angažman prije četiri godine preminulog američkog fotografa i pjesnika Waltera Chappella (1925. – 2000.).
Pojedine fotografije koje Dean Ganza objavljuje u knjizi “Bijeg u stvarnost”, ponajviše one inspirirane predvečerjima i sutonima (“Trg kralja Tomislava u jesen 2002.”, “Trg bana Jelačića, prosinac 2001.” i “Vukovar, groblje hrvatskih branitelja”), iskazuju rezonancu na radove poznatog američkog haiku pjesnika i fotografa Louisa Cuneoa, ali zanemarujući učinak usporednog čitanja Ganzinih stihova i pridruženih fotografija, valja naglasiti da formalnom fotografskom učinku često znatnije pridaje simbolički, a ne izravni poetski značaj kao Cuneo.
Fotografije su u funkciji obilježavanja sljedova pjesama, te su zato kao međaši cjelina u zbirci bez naslova (naime, nazivi su dani na kraju zbirke u popisu slikovnih uradaka), ali kad bi stajale samostalno, kad bi im trebalo dati samostalan naziv, asocijacije bi se kretale iz smjera najsnažnije zabilježenog: pahulje zamrznute flešom – “Zima na Trešnjevci”/ pravi i zeleni neboderi, mjesto rada (i reda) – “Upravna zgrada Agrokora u Zagrebu”/ svjetla u magli – “Trg kralja Tomislava”/ nebo i ban – “Nebeski Ban”/ Križni put - od zemlje do neba – “Vukovarski vodotoranj” i “Groblje hrvatskih branitelja u Vukovaru”/ morem put Sunca - na istok i zapad – “Na plovidbi prema Rabu” i “Zalazak Sunca s otoka Koločepa kraj Dubrovnika”/ čekajući trenutak – “Sat na Trgu bana Jelačića”/ polazak koji neće uslijediti – “Stari samoborski vlak - Samoborček”/ što dublje, to toplije - svjetlije – “Pogled od Lotrščaka”/ cvjetno obilje – “More Celozija”/ iz mora – “Opatija u ljeto”/ iz sjene – “Drvo u cvatu”/ mali val – “Na hridi val i čovjek”/ poslije bure – “Otok Prvić kraj Krka”/ u barki – “Zalazak Sunca kod Opatije”/ izvan čamca – “Vučedol na Dunavu”/ pravo mjesto – “Cvijet na morskoj stijeni u Omišlju”/ gdje je Yeti – “Alpe iz aviona, Švicarska”/ drugim naočalama 1 i 2 “Omišaljsko groblje” i “Marina - počivalište brodica, Omišalj”/ katedrala 1 i 2 – “Molitvena klupa” i “Zvonik crkvice u Opatiji”/ zelene katedrale – “opatija, Skrad”/ Katedrala u zelenom – “Zagrebačka katedrala” / mi od kamena 1 i 2 – “Ornament na grobu, Omišalj” i “Zalazak Sunca na Piaza del Popolo”/ u ambijentu – “Buba na ružmarinu”/ područje ugođaja – “Ljetovez palmine čipke”.
Opravdano je istaknuti radove “Groblje hrvatskih branitelja u Vukovaru”, “Otok Prvić kraj Krka”, “Vučedol na Dunavu”, “Cvijet na morskoj stijeni u Omišlju”, “Molitvena klupa” i “opatija, Skrad”, u smislu dosljedno provedenog izbora motiva i sukladne fotografske interpretacije.
Bio bi to samo jedan od mogućih pristupa obilježavanju fotografije s jednom ili više riječi, a tek otkrivanje slojevitosti prikrivenih prvim dojmom pomaže u pretvorbi natuknica u nazive.
Dean Ganza, barem u ovoj prigodi, bio je oslobođen takvih muka. No, odluči li jednom izdati knjigu fotografija, mogli bismo očekivati da će biti potpisane savršeno – na haiku način.
Dubravka Osrečki Jakelić, prof. Kustosica razdoblja suvremene fotografije MUO - Zagreb
Predgovor
Na početku riječ
Izvadak
.......
U vremenima smo kada riječ sve manje znači, slika je prezrena, kip odbačen. A ako utihne glazba novca, ostat će praznina ispunjena slikom-kipom-pričom-pjesmom - glazbom. I sjećanjem.
Pokušajte shvatiti ove pjesme kao odraz mnogih trenutaka. Sve je u nama. Pjesme su slijepe. Ništa nije dovoljno dobro, znam, ali ako sam barem pokušao, dovoljno je. Kada u tišini svojih misli ostanete sami s ovim riječima i slikama pokušajte se sjetiti razloga zbog kojih se toliko trudimo u životu. Upitajte se da li ste zadovoljni, sretni, ispunjeni, imate li još koje zrnce ludosti i dajte mu maha - i ja sam mu dao !
.......
Kao što je netko rekao: “Ništa na ovome svijetu, u našem životu, mi ne možemo trajno imati, ni sačuvati, niti posjedovati.” Možemo samo iskusiti, osjetiti. Zato, ne gubimo vrijeme. Naš je život dragocjen onoliko koliko ga vrijednim učinimo.
Autor, 10.studenog 2004.
BILJEŠKA O AUTORU
Dean Ganza je na životnoj sceni (tek ili već) 40-tak godina, rođen u Zagrebu, djetinjstvo i mladost proveo na Šalati i dijete je asfalta u neposrednom dodiru s prirodom što svakako predstavlja kontroverznu i poticajnu činjenicu.
Po profesiji je ing. Elektrotehnike – informatičar, a po vokaciji poeta i estet, jer neupitna je istina da je kao izuzetno introvertirana osoba, izbacio iz sebe preko tisuću pjesama, nekoliko tisuća fotografija i vizualnih uradaka, za što je poticaj kao osjećajan i nadaren pojedinac, nalazio svuda gdje se našao, od najbliže okoline do čestih i raznolikih putovanja na kojima je upijao mnoštvo impulsa koji su ga vodili ka rasterećenju unutarnjeg nemira.
Isto tako istina je da od tog impresivnog poetskog i vizualnog materijala gotovo ništa nije formalno objavljeno i ova Zbirka poetskog i vizualnog izbora, velikim je dijelom rezultat mog osobnog angažiranja da to učini.
Taj prvi amalgam je pred nama – ali uvjeren sam – zajedno s Vama, da nije i posljednji !
Branko Ružić – B.R. Grof
IZ OVE ZBIRKE OBJAVLJENO:
1. Pjesma "I još se čuje" – interni list izdavačke kuće Vjesnik – 1992. godine
2. Pjesma “Kao pjesma” – zbirka pjesama Mirjane Ganza Šarec “Pjesma” izdanje Matice Hrvatske Zadar 2001.g., ISBN 953-6419-59-9, stranica br. 3
JEDAN POGLED
Danima pokušavam proniknuti kamo smjera ovaj reski pogled što siječe morsku vedutu alpskog ugođaja, poput lasera što nema milosti za kompromise; koherentan i kritičan. U njemu je spoznaja i razum, on zna …
Kritičan i titrav osmijeh naslućuje se na tom licu pronicave sigurnosti, prepunom pitanja i mogućih odgovora !?
Odjednom, shvatim da taj pogled teče potpuno paralelno s potencijalnim životnim horizontom, NE sukobljava se s njim ni s motriteljem s ove strane – dolazi iz kuta samoće i pustoši, te odlazi daleko izvan okvira zadanog kadra. Taj pogled je ne - sretan, već zabrinut; zaokupljen banalnošću svakodnevice, pretencioznošću stvarnosti, stereotipima svog, mog i Vašeg života; površnošću osjećaja na koju ne želi pristati i s kojom se ne pomiruje, to je pogled bjegunca; odraslog dječaka što motri Svijet iz svog kuta, miljama daleko od morske vile i galeba u fokusu scene!
R.B. Grof
Pjesme iz zbirke "Bijeg u Stvarnost"
HTIO SAM
Htio sam vidjeti oči tvoje,
Na crvenom oblaku u suton,
Kad Sunce razmazuje boje,
U posljednju sliku, za sutra.
S nadom da ću moći,
Sačuvati srce svoje
Do sutrašnjeg jutra,
I da će ta slika zadnja
Bit napokon ona prava;
Vječna i trajna ljepota
Iz njedra njegova divota.
Htio sam vidjeti lice tvoje
U njegovu punom sjaju,
Da ga sačuva sjećanje moje,
Duž mjesečevog tamnog puta.
Htio sam imati sliku tvoju
I pokušat ću opet sutra...
28.04.2002.
RIJEČI
To samo su sjene,
Ne vjetar morskih struja,
Ni munje ljetnih oluja,
Niti miris ružmarina,
U granama jato grdelina;
Riječi su kao sjećanje.
Još uvijek...
To samo su riječi,
Ne krik galebova,
Dodir živoga koralja,
Hladnoća morske struje,
Ili vrućina u podne;
Riječi su samo snovi.
I još dalje...
To samo su misli,
Što dobile su oblik,
Boju, svjetlost i miris,
A putuju nježno, mirno,
I poslije naše jave;
Jer, riječi žive duže.
I stižu dalje...
12.08.1999.
OTVORI OČI
Na jednoj slici
Iz ratnih dana
Trepnuo si očima
I slika je stala
Na žarkome Suncu
Žmiriš i stojiš,
Do novoga napada
Minute brojiš.
Gledam te često
Kad mi je teško,
Kad moram poći
Na neki put...
Kad mi se žuri
I moram ići,
Čekam još tren;
Čekam te - tata...
Nadam se uvijek
Da ćeš to moći,
Trepnuti brzo
I otvoriti oči !
16.06.1992.
POBJEĆI ĆU...
Dirate mi tijelo,
Ali nisam ovdje.
U nemir mozga,
Moje ruke bježe.
Letim poput vjetra,
Snovi su daleko.
Moje oči kriju,
Raspršene slike...
Pobjeći ću jednom,
Daleko od Sunca.
U Svijet bez riječi,
U tamu što bunca.
Pobjeći ću hitro,
Pod zelenu kosu,
Za duboke vale,
I plavetnu rosu.
Dirate mi tijelo; više nisam ovdje,
Putevi su moji - sad zvjezdano polje...
26.01.2003.
ZRCALO
Varku srebra u očima gledam,
Na čelu godine prolaze,
Usne su drhtaj vjetrova,
Na licu bore svjetova...
Uzdah je ipak ovdje,
S jedine strane života
Tamo mrtvilo vlada,
Hladna, lažna ljepota...
Odraz taj razotkriva
Sve brige, strahove, boli.
S istinom u sudaru
Pogled snagu ogoli...
Šutnja će slomiti sliku
I mrak progutati lice,
Daleko u tamnoj noći,
Trepću malene krijesnice.
23.03.1996.
MRŽNJA
Mislim da nestala je,
Otišla u nepovrat.
Vjerujem, nema joj traga
I da izdala ju snaga.
Varam se, saznanje je gorko,
Jača je no ikad prije.
Sve godine spokoja i mira,
Bile su lađice od papira.
Ona još jače udara sada;
Proklinjem glasno te dane
Kad mržnja uzima maha
I širi se zemljom, bez kraja...
Mržnja se prisjeća svega,
Reži i sijeva, kao i prije,
Kao da jedina vječno traje,
Mržnja snažno sve od sebe daje.
Kad skončaš jednom svoj život vrijedni,
Kad ugasnu svi planovi, nade i želje,
Kad nestane sva ljubav, volja i snaga,
Sprijeda je samo križ, a mržnja otraga.
26.08.1992.
TEGOBA
Vihor se spravlja kmetskemu gruntu...
Veter je zaprl gubec oblokov,
Rajfnik je prestal dišeti dimov.
Vu hiži se stislo kak pri mrcu,
Mrzle su roke vu mojemu srcu.
Sedim na lesi klateči noge,
Gledim pijance kak fletno su dime.
Kak nori bučiju, ni im mrzlina,
Vu nebo glediju, kažeju roge.
Se je betežno na kmetskemu gruntu...
Vsega je tega čez njega hodilo,
Dugi su cajti prišli na konce,
A gda tu jemput vrne se Sonce,
Nigdar več nebu kak negda je bilo !
Samo bu kokot na lesi kričal,
Dok negdo nutri rad bi še spal.
Denes se žal nad sem tem gosti,
Našim je staršim bilo vre dosti !
Groza se spravlja na gruntu kmetskem...
Nihče tu nemre nikaj pomoči,
Mogel bi konec i Sveta doči.
Nutri diši še jena sveča,
Ravno spod slike bledega Sveca...
Samo kaj ona velih brig nema,
Za vsu tegobu kaj vre se sprema.
Sni so že prišli, a luč se trne,
Pak majhna slika ufanje vrne...