PISMO JEDNOG POČETNIKA

O RONJENJU 2011.:

 

Često me pitaju, znajući da isprobavam mnoge stvari, ali da me najviše oduševljava ronjenje:

- Zašto ronjenje? Što je tako posebno u ronjenju? Daj napiši u čemu je uopće kvaka!

Da, znam, moglo bi se provesti vrijeme i u kadi do vrha napunjenoj toplom vodom, u gustoj mirišljavoj kupki sa solima. To bi nas koštalo (voda, struja ili plin, sapun, šampon, mirisne soli i razni drugi začini) svega nekih 50 kuna po kupanju, koje može trajati 1-2 sata. Jer, sve se danas plaća. Možda manje? Hajde, zbrojite!

Jedno ronjenje u trajanju aktivnosti od oko 3-4 sata je barem 5 puta skuplje (250 kuna).

Jedan dan na moru u punoj sezoni, za jednu osobu iznosi najmanje 300 kuna, a često i do 800 ili više kuna. Za taj novac možete ležati na suncu dok ne isparite, možete se kupati dok se ne otopite (ali svejedno morate kupiti/iznajmiti rekvizite - ležaljka, suncobran, kreme). Čista uživancija. Za sve manji broj ljudi koji mogu birati. Pitate se zašto? Evolucija! Ne pitate se zašto su vam danas automobil, TV, kompjuter, mobitel i druga pomagala potrebni? Evolucija! A to jaaako skupo plaćate, samo ste se već naviknuli.

No dobro, vratimo se u kadu. Toplu kadu na 35 stupnjeva punu pjene. Ležite, odmarate, kontemplirate. Jeftinije je nego na moru. Ne trebaju vam skupe kreme, suncobrani, ležaljke, ručnici. Ne treba vam guranje na plažama sumnjive čistoće mora i šljunka, nema čikova oko vas. I sve to samo za 50 kuna ili manje. A još vam može i pasti neka ideja u kadi kao Galileu. Uzalud, rijetkima pada. Pada onima koji vrijeme mira koriste kako bi ušutkali buku nebrojeno mnogo ideja uzrokovanih bujnom maštom ili podstaknutima nečime. Čime? Alkoholom? Drogom? Sportom? Adrenalinom? Svatko ima nekakav izvor svojim zamislima, koje ponekad postanu vrijedne ideje, a nekad samo trivijalna ali svakodnevno potrebna rješenja. Treba nam mir - kažete. Da. Treba nam i mir, ali da ne postoji i neki stimulans u životu ne bi postojala niti rješenja, a niti potreba ni prilika za opuštanjem. Evo, došli smo do prvih naznaka:

1. Ronjenje je prirodni stimulans (bez droge)
2. Ronjenje je skupo i nudi nešto potpuno suprotno od kupanja u kadi - potpunu aktivnost cijeloga tijela, duha, intelekta
3. Kad ronimo nema skupih krema, gužvi na plaži, nečistog mora i obale, ne možemo ishlapiti na suncu niti se otopiti u moru

Dobro, hajdemo onda reći što su opasnosti kod ronjenja:

1. Ako ne poznajemo svoje tijelo niti psihofizičke sposobnosti te mislimo kako je ronjenje lako i jednostavno
2. Ako se bojimo straha i ako se ne bojimo straha
3. Ako ne razmišljamo, ne učimo, nismo pažljivi i pedantni, niti to želimo
4. Ako koristimo umjetne stimulanse i ne obaziremo se na upute instruktora

A sada da vidimo, da li vam je u toploj kadi u kojoj sad ležite (ja ležim u njoj dok ovo pišem) palo nešto na pamet? Barem po čemu je to ronjenje tako suprotno ležanju u kadi i koji su proizvodi obojega.

1. Ležanje u kadi će nas opustiti, odmoriti, moći ćemo možda čak i podsvjesno riješiti neki problem (slično kao u snu)
2. Ronjenje u moru-vodi napregnut će sve naše psihofizičke sposobnosti ponekad čak do maksimuma, ali uz još desetak dodatnih senzacija (koje ću poslije nabrojati) omogućujući nam da iz samo 1 (jednog) ronjenja imamo:

a) osjećaj da smo proživjeli cijeli tjedan koliko je bilo mnogo događaja
b) da iz te množine doživljaja stvorimo nove zamisli i ideje - dajući nam indirektno hranu za mozak
c) da iz te množine doživljaja živimo danima pa i tjednima u euforiji

Zašto je to tako?

Zato jer ljudski mozak cijeni podražaje svake vrste (film, glazba, slika i drugo). Ali ovo nisu artificijelni (umjetni) podražaji! Ovo su prirodni podražaji, a oni u svijetu normalnih ljudi imaju nemjerljivu cijenu. Zato onaj koji jednom započne roniti postaje zaljubljenik u to.

Ne možemo svi voziti formulu 1, boksati se, skakati u vis, igrati rukomet, tenis, baviti se istinskim podražajima umjesto umjetnim (TV, glazba, video, virtuelna realnost, PC). Osim toga, to bavljenje uništava tjelesne funkcije, a ponovljene radnje postaju zamorne i dosadne. A donose novac tek nakon godina perfekcije ako se ne naruši zdravlje.

Reći ćete, ima i drugih sportova, poput planinarenja, trčkaranja nasipom, fitnesa, badmintona, roštilja...

Ne, nije stvar u sportu. Ronjenje je sveobuhvatna aktivnost. On nije ni dosadan, ni ponavljajući, niti oštećujući, a razvija velik dio psihofizičkih sposobnosti od kojih mi mnoge i tajimo od sebe (iz straha) da ne bismo doživjeli samokritiku ili kritiku drugih. Suočavanje sa strahom je jedna od ključnih djelatnosti ljudi, u novije vrijeme zamijenjena sa - suočavanje sa stresom. Suočavanje sa strahom i njegovo pobjeđivanje aktivira WOOOW efekt. Postajemo samopouzdaniji, agilniji, zadovoljniji u dubini sebe, jačega karaktera, dobijamo više životne energije, zdraviji smo, korisniji, imamo više inspiracije i volje nešto učiniti, osjećamo doslovno kako - živimo!

Suočavanjem sa stresom postajemo deprimiraniji, bolesniji, umorniji, potišteniji, zlokobniji, neuviđavniji, lošiji, mrzovoljniji.

Nije li suočavanje sa strahom i mogućnost njegovog čestog pobjeđivanja najbolja terapija u današnje vrijeme? U bilo koje vrijeme??

A sada, napokon, evo popisa što vam ronjenje donosi, koje to stvari - što bi vam se mogle svidjeti:

1. Osjećaj bestežinskog stanja (lebdenje kao u Svemiru). Astronauti se za letove u Svemir tako pripremaju

2. Kontinuirano kretanje tijela po sve tri osi (nevjerojatan osjećaj kojega vrijedi minuciozno isprobavati)

3. Potvrda psihofizičkih sposobnosti (ako ste počeli roniti sa 8 godina, ako nikad niste ronili, ako imate 75 godina - osjećaj dokazivanja samome sebi da vi to možete nema premca u nadvodnim sportovima, osim u letenju i skokovima padobranom).
Dijelom i radi toga što teba savladati priličan broj vještina pa je zadovoljstvo tim uspjehom tim veće. (Ljudi koji nemaju dovoljno razvijenu osjetljivost prema samodokazivanju neće imati toliko jaki WOOOW efekt.)

4. Može se roniti od 8-88 godina, ne postoje prepreke ako ste zdravi (a svi mi sumnjamo, neprekidno sumnjamo da nismo dovoljno zdravi). Evo prilike da manje kukamo i isprobamo zdravlje, možda smo samo vječni umišljeni bolesnici. Ako jesmo, ovime ćemo riješiti najveći problem koji nas muči. Naravno, ako smo tijekom godina nakupili neku bolest, nećemo moći roniti. Ali u svakome slučaju, treba znati da će nas ronjenje, aktivnosti oko ronjenja i briga da budemo fit radi ronjenja održati u dobrome zdravlju i kondiciji, više nego samo loše misli o izgledu i trbuhu.

5. Druženje s interesantnim ljudima iz svih krajeva svijeta. Sakupljanje iskustava, priča, informacija, zanimljivosti, prijatelja, poznanika. Druženje i razvoj kolegijalnosti.

6. Svladavanje brojnih interesantnih i različitih vještina (čvorologija, more, vjetrovi, orijentacija, morski svijet, lokacije ronjenja, oprema za ronjenje, nauka o plinovima, prva pomoć i mnogo drugoga) i to u praksi, što nije moguće nigdje za tako kratko vrijeme.

7. Morski svijet. Svijet boja oblika, pokreta i čuda. Svijet tajni mora. Neopisiv izazov kod susretanja iz blizine s mnogim morskim životinjama i biljkama.

8. Svaki puta je drugačije. Svaki zaron je drugačiji, svaka lokacija isto. Kao da se svaki put iskrcavaš na novu planetu koju trebaš istražiti. Još ako imaš foto aparat...

9. Postizanje fizičke kondicije pri čemu se koriste drugačiji sklopovi mišića. Postizanje koncentracije i umne sposobnosti da se predvide neki problemi. Razmišljanje većom brzinom od usporenog kretanja u moru. Razvijanje navika i postupaka uz stalno razmišljanje. Stječe se sigurnost i izuzetno dobar osjećaj samodokazivanja. To se postiže dužim kontinuiranim ronjenjem u težim uvjetima (ne plitka i ne topla mora).

10. Obilazak interesantnih mjesta koja nisu dostupna drugim ljudima, gradova, ljudi, običaja. Doživljavanje dostojno pisanja priča, romana, brda snova, maštanju.

11. Dokazano je da adrenalin koji se prilikom ronjenja često ispušta u manjim količinama (kod drugih ekstremnih sportova izlučuje se više i brže) potiče rad organizma čineći ga zdravijim i otpornijim na stres, bol, fizičke napore i bolesti.

12. Roni se najčešće u posezoni i predsezoni. Tada su i manji troškovi, pa smješaj ne košta od 300-800 kuna ili više na dan, nego 50-100 kuna dnevno. Nema gužvi, čisto je more. (napomena: vrijedi za Hrvatsku)

13. Ako i ronite u sezoni ili po najvećem suncu, ronilačko odijelo vas štiti od opasnog zračenja, vrućine, hladnoće mora, udaraca i ogrebotina. Ne morate više ulaziti pola sata u more, a možete u njemu biti i satima, bez da izgorite. Osim toga, u ronilačkom odijelu puno bolje izgledate.

14. Tišina i mir, bez mobitela, deranja i vikanja na plažama. Ambijent gdje su pokreti usporeni, a ležanje na leđima, na dnu mora oko 25 metara dubine, gledajući odsjaj sunca na plavom svilenom rupcu površine, jedan je od oblika podvodne nirvane.

Zbog svega navedenog, ronioci su najčešće ljudi koji cijene prirodu, brinu se o svojem tijelu tako da ga drže u dobroj kondiciji i zdravlju, razmišljaju o mnogim stvarima i nisu jednostrani, a osim toga vrlo su znatiželjni u otkrivanju svega novog, istraživanju kao i ispitivanju svojih osobnih fizičkih granica (koje su puno, puno veće nego što mi to mislimo).

Na kraju, možda je i dobro da nije gužva pod morem kao na plažama. Onda bih morao otići negdje drugdje, pronaći neki bolji mir i tišinu, bolji od obične kade, u kojoj je sad (nakon 2 sata pisanja) doista previše hladno.

Cijene:

- jedno ronjenje u Hrvatskoj 25-40 Eura
(ovisno da li je vaša oprema ili njihova)
- jedno ronjenje u Egiptu 20 Eura
- vlastita oprema za ronjenje (bez boce i olova) - 1200-1600 Eura
- 10 ronjenja na Braču sa prijevozom i smještajem + polovična hrana (10 dana) - 6000 kuna
- do 13 ronjenja u Egiptu sa prijevozom i polupansionom ali uz ručak na brodu (7 dana) – oko 7000 kuna

Dean Ganza

 

 

2. PISMO JEDNOG POČETNIKA

O RONJENJU 2011.:

 

Ništa, idemo opet u kadu, u nedostatku mogućnosti za odlazak pod more. Ali, bit će i za to prilike, nadam se, uskoro...

Ne, nisam ušao s ronilačkim odijelom u kadu, ako ste to pomislili, makar sam poželio, jer baš nešto isprobavam

Dakle:
Prije dvadesetak godina rekli su nam i obećali da će iz kancelarija u novom tisućljeću nestati papiri, jer će sve biti u kompjuterima. Nije se dogodilo!

Isto tako su nam rekli kako će nestati fizički novac, da će se sve plaćati elektronskim novcem. Nije se dogodilo!

Rekli su nam i obećali kako će naše poslove preuzeti roboti, a mi ćemo imati višeeee slobodnoga vremena. Opet se nije dogodilo!

Ali, nisu nam ništa rekli o tome kako je danas ronjenje mnogo lakše, jednostavnije i sigurnije. Prosječan čovjek i dalje misli kako je to samoubojstvo s predumišljajem. Istina, i pri tome se sjeti Jacquesa Cousteaua, i to bez obzira koliko mu je komplicirano ime i prezime. I tada si odjednom tiho, tiho kaže u sebi:

- Pa nisam ja 'Kusto', to samo on može.

I tako se uglavnom završava monolog o ronjenju ako netko ubaci ideju da bi se moglo probati roniti. Osim toga, ima stotine razloga protiv ronjenja (kojih se naravno svaki kopnenjak brzo sjeti).

1. To nije prirodna ljudska okolina (nekada nije niti Zemlja bila, ali smo se prilagodili)
2. To je klaustrofobično, biti zatvoren kao astronaut u tom oklopu, tu je vruće da poludiš (a kao u sauni je hladno ili na suncu se pržit je hladnije)
3. To je teeeško za obući i nositi na sebi (zbog mode ljudi se oblače u još uža odijela, trpe žuljanje cipela, visoke potpetice – ali to je opravdano. Osim toga, ne trči se s tom opremom na 200 metara s preponama, nego roni)
4. To je sve jaaako komplicirano, gumbi i cijevi. (moš' mislit – a jedan današnji daljinski ima samo 1 tipku; pali-gasi, a tek koliko gumba ima u prosječnom automobilu)
5. To je još sve neistraženo i u povojima (ako nešto ne znaš, ne znači i da je to potpuno nepoznato i neistraženo – a postoji i Internet. Treba samo malo znatiželje bez predrasuda)
6. A što da radim uopće dolje? (to možeš znati tek kada nešto probaš)
7. Tamo sve vrvi od morskih pasa i čudovišta (da, pa naravno, to svi znaju iz crtića za malu djecu. Inače crtići ne bi bili interesantni da toga nema. Zar još gledate crtiće o podmorju umjesto da gledate dokumentarne filmove?)

A sada malo o onima koji su se usudili roniti (sram ih bilo, nisu rekli mami):

1. Znatiželja i stalno prčkanje po tehničkim stvarima jedno je od obilježja ronilaca.
2. Kako zanimljivo iskoristiti godišnji odmor, duži ili kraći izlet – ronite!
3. Kako vidjeti uvijek nešto novo i upoznati nekog zanimljivog – ronite!
4. Ronioci se trude odvojiti vrijeme za svoj hobi, u pripremama, u ronjenju i u naknadnim aktivnostima (ronjenje ispunjava misli i potiče aktivnosti tijela i duha)
5. Ako roniš ne piješ niti ne koristiš druge stimulanse – jer je ronjenje sveobuhvatan stimulans
6. Možeš roniti ujutro, popodne, po noći
7. Možeš roniti plitko i duboko
8. Možeš roniti u hladnim ili toplim morima
9. Možeš roniti u gotovo bilo kojem mjesecu godine, ako pronađeš odgovarajuću destinaciju

Stvar je u dobrom odnosu napora i uživanja. Ako je u pitanju samo uživanje, čovjek se brzo zasiti. Ali ako je to isprepleteno, protkano s naporom i težinom, onda to ima veliku vrijednost u ljudskim očima. Isto kao što se divimo astronautima. Ali nije divljenje drugih važno, interesantno je da se počinjemo diviti sami SEBI, jer shvaćamo koliko je naš organizam divan i kako nas dobro služi. Tijelo tada doista postaje hram duše, a i razvija se sposobnost za doživljavanjem, proživljavanjem i najfinijih osjeta. Unatoč grubim fizičkim naporima. Sve je evolucija. Jednog dana ćemo možda imati škrge (kao u filmu VODENI SVIJET), ali ako se ne budemo htjeli mijenjati, izumrijet ćemo kao dinosauri.

Treba se prilagođavati na što više stvari, jer tek će to donijeti neki pomak. Ljudi bi svi htjeli sjediti u klimi na 20 stupnjeva cijelo ljeto. Postaju ranjivi, neotporni na bolesti, postaju jadni i slabih udova. A tek psiha. Polagano odumiranje...

A sada da objasnim nešto iz prvoga pisma:

1. IMATI STRAH
2. NEMATI STRAH

Rekoh da je opasno IMATI STRAH ali i NEMATI STRAH.

IMATI strah znači da ga moramo pobijediti, prebroditi jer će nas on sputavati i može biti koban kod bilo kakvih aktivnosti, ako je nekontroliran. Tako može doći do panike, blokiranja koje će uzrokovati nesreću.

NEMATI strah znači da imamo lažnu sigurnost. Radi toga često pogibaju baš iskusni ronioci. Uvijek treba imati rešpekt (poštovanje) prema moru i predostrožnost prema svemu. Provjeravati opremu, svoje tijelo i sve drugo što utječe na ronjenje (vrijeme, okolina, brod, temperatura, konfiguracija dna, struje, morski život...)

I na kraju (budući da sam se ipak dočepao mora, izašavši prošlog tjedna iz kade), i sada ronim u Bolu na Braču, privikavajući se svaki dan kako je živjeti 20 na sat u pokretima pod morem, a u stvarnosti 200 na sat. Dok izvana izgledam hladan kao kocka leda, promjena koja mi se događa sve je očitija. Znam da mnogi to neće tako doživjeti, ali nekako hoće. Na svoj način. U svakom slučaju, postat ćete puniji - puniji mora. Teško je to opisati da ne bude trivijalno, ali svatko zna koja ga punina obuzme kada pobijedi u nekoj igri, riješi neki zadatak ili doživi bilo kakav uspjeh. Osjeća se punina života.

Da, doživjet ćete more i podmorje te ga nositi u sebi do neke druge prilike, jer nešto jače od vas tjerat će da se – vratite u podmorje!

I zato kažem:

1. Ronjenje je cijeli novi život.
2. Roniti znači shvatiti zašto vrijedi živjeti.
3. Roniti znači voljeti svoj život.

Dobro vam podmorje !
D.G.

P.S.
U sljedećem pismu reći ću vam nešto o zabavi pa i tulumima pod morem te kako to rade Ukrajinci, a uz ostalo i nekoliko priča iz iskustva.

 

 

3. PISMO JEDNOG POČETNIKA

O RONJENJU 2011.:

 

Ušli ste u kadu. To je ...
Ušli ste u more. To je malen korak ...
Ušli ste pod more. To je malen korak, ali ...
Vidjet ćete jednoga dana kada vam more uđe u dušu (pluća) ili vi njemu dublje pod kožu, da je sve put postepenih koračaja.
Ako to shvatite bit će vam jednostavnije prilagoditi se svakom okruženju koje u početku može biti negostoljubivo (hladno, mračno, slano, mokro...)

A kada započnete tulumariti, odnosno se zabavljati u svakoj sekundi provedenoj "down under", to će tek biti uživanje.

Ova priča počinje od navike (nas ljudi) da svaki problem sagledamo bolje tek kada sjednemo i umirimo se. Od tuda i postoje sale za sastanke, konferencijske sale, sobe za razgovor. Dakle, kada tijelo usidrimo za nešto čvrsto, tek onda se možemo prepustiti razmišljanju i sagledavanju problema-tema sa svih strana. Važno je čvrsto tlo pod nogama (ili pod nekim drugim dijelom tijela), kao što primjećujete.

 

A kod ronjenja??? Upravo obratno !!!

Kod ronjenja stabilno stanje se nalazi baš u najnestabilnijoj tvari – u prostoru ispunjenim morem. Jer, svaki pokušaj da se smirimo na dnu mora kako bismo sagledali situaciju (kao na sastanku) može uzrokovati oštećenje opreme, uništavanje biljnih i životinjskih vrsta, ili rane na otvorenim dijelovima tijela od oštrog kamenja ili koralja.

Dakle – stabilno stanje kod ronjenja je baš u lebdenju iznad svega ili ispod svega što nas okružuje. U tom, naoko i de facto nestabilnom stanju, trebamo djelovati i razmišljati, odnosno priviknuti se na njega. Isto kao što su vozačima raznih vozila njihova stanja djelovanja i rada direktno vezana uz neprekidno kretanje. To je možda neuobičajeni način djelovanja, ali priviknut ćete se. Pogotovo kada shvatite prednosti prilikom tuluma.

Nastavak priče je da se sjetite kako se gore (na suhom) slave rođendani ili bilo kakve druge proslave. Jednostavno. Radi se i tako samo o dvije (2) dimenzije. Poslažu se stolci oko stolova, stavi se hrana na ključna mjesta i zabava može početi. Ne ću spominjati bučnu glazbu i žamor pri čemu nitko nikoga ne čuje.

 

Ali – u moru? U moru se sve događa u tri (3) dimenzije. A i prostor je tih, bez krikova uzvanika i onog krkljanja u previše odvrnutim zvučnicima. Kada sam to nedavno nekom ispričao, nije me baš shvatio. Ali, dajte pogledajte iznad sebe! Kad slavite rođendan (na suhom) iznad vas su samo slike i lampe, a ispod vas koljena, tepisi i poneki žohar. Ali u moru!?

Kada se skupite na tulum u moru, a to je najčešće kada se nešto slavi, dogovara ili promatra neki prekrasan morski organizam, onda zapazite: iznad vas je netko (ronilac), ispod vas je netko (opet ronilac), iza i ispred vas je opet netko (opet neki ronilac). A bogme i s lijeve i desne strane se netko progurao. Tulumi? Nemogući? I ja sam to mislio. Dogodilo se to na Hvaru ove godine u lipnju. Skupina od osam (8) Ukrajinaca (5 muških, 3 ženske) ronilo je tjedan dana svaki dan dva puta dnevno s broda. Zatekao sam se u moru uz njih kada su imali posljednji zaron. Polagano smo se vraćali s dubine od dvadesetak metara i na oko šest metara napravili zastanak. I tada netko od njih reče:

- Može sada?
- Možeee !!!! - odgovoriše svi drugi uglas.

Naravno, bilo je to na Ruskom (odnosno Ukrajinskom jeziku).

Ulovio sam vas !

Naravno da se pod morem ne može pričati! Oni su si to rekli pantomimom, odnosno govorom ronilaca (onih crnih bića koja izgledaju kao punoglavci). Ali, o tom govoru malo kasnije.

I tako se oni spustiše do jedne stijene. Od nekud jedan od njih izvuče iz džepa (mislim, stvarno je imao velike džepove) bocu šampanjca. Ti Ukrajinci rone u svojim mrzlim morima u suhim odijelima, a ta odjela su najsličnija svemirskim; imaju po sebi neke ventile, izdanke, poklopce i džepove kao skladišta.

Budući da nitko (od nas ostalih) nije čuo što je onaj sa šampanjcem rekao, okupljanje na tulum se odužilo. Jer nitko nije vjerovao svojim očima što vidi. Mislili smo da nas je uhvatilo dubinsko pijanstvo, pa smo svako malo provjeravali na kojoj smo dubini. Ali, malo po malo sav prostor oko stijene u sve tri dimenzije (i to računajući od prizemlja do gore, barem dva kata) bio je ispunjen sa dvanaest (12) ronilaca i to uz dva fotoaparata (nismo bili plaćeni, a slavljenik nije puhao svjećice). U tom prožimanju ronilaca na sve strane i po svim dimenzijama širine, visine i dubine začuo se kratak zvuk "PAK" i boca šampanjca je bila otvorena. Slavljenik je okrenuo bocu naopačke, držeći palac na otvoru boce, potom iz usta izvadio usnik i trgnuo iz boce. Zatim je dodao drugom roniocu i tako u krug.

Tko zna, možda drugom prilikom bude nešto na tom tulumu i za prigristi, nešto suho i mesnato. Trebalo bi im se priključiti drugi puta. Na kraju jedino ne znam da li je u pitanju bio neki rođendan ili proslava posljednjeg zarona.

Razmišljajući o tome, pomislio sam da bih na sljedeće ronjenje mogao i ja ponijeti ponešto za popiti, a možda i za pojesti, dok čekam na pet metara u sigurnosnom zastanku. Da ne gubim vrijeme pojedem jedan "Duplo" i flašicu soka. No, morat ću to pitati instruktora.

 

 

Na kraju, ono što sam spomenuo u gornjoj priči. Možda je to nevažno, ali shvatite koliko ste mutavi pod vodom kada poželite nešto reći kolegi u moru. Tjera vas da mu nešto važno, ali neizrecivo kažete i pokušavate mahati na sve načine koristeći se pri tome svojim znanjem iz klinastog pisma, joge i Windowsa. Uzalud. Njegovi Windowsi (na maski) ostaju u bezizgledno začuđenom i zamućenom pogledu. Psujete podvodno, ali ni to ne pomaže. Mjehurići su uvijek jedini rezultat svog napora. Na kraju se smirujete, zatomljavate nervozu i stišavate bjesomučno udaranje srca u ušima, pa rezignirano nastavljate dalje mahati repom (perajama) nijemi i umireni poput riba oko vas.

Za sporazumijevanje pod morem postoji priličan broj znakova. Evo nekih: sve je u redu, idemo izroniti, idemo zaroniti, nešto nije u redu, nemam više zraka, stani, uspori, gledaj me, ostani na ovoj dubini, hladno mi je i još mnogi drugi.

 

Tihomir mi je na zadnjem zaronu često puta pokazivao svoj lijevi kažiprst (ne srednji prst), pomičući ga gore dolje kao da pritišće okidač fotoaparata. I naravno – svaki puta iza toga – ja sam ga fotografirao. I tako preko nekoliko puta. Već mi je bilo čudno kad mi je to po peti puta pokazao. Mislim, čovjek hoće imati čim više svojih fotki. Hajde, budem mu udovoljio. Valjda radi album.

Mislim, stvarno sam napravio brdo fotografija s Tihomirom u prvome planu. A on bi nakon toga samo zakolutao očima i rezignirano otplivao dalje. Sve dok mi nije na površini objasnio "što je pisac htio reći".

Pomicanje prsta lijeve ruke odozgo na dolje trebalo je značiti – Ispusti malo zraka iz Jacketa da se spustiš niže.

Ugodno vam podmorje !
D.G.

P.S.
U sljedećem pismu uz nekoliko priča i odgovor na pitanje – a što ako mi ronjenje s vremenom dosadi te što je to podmorska nirvana.

 

 

4. PISMO JEDNOG POČETNIKA

O RONJENJU 2011.:

 

Mnoge nam se teške stvari događaju u životu, svakodnevno. Pa zar barem ne mogu na godišnjem odmoru ispružiti papke i ništa ne činiti? Ali ništa ne činiti u stvari je činiti sumu u moždanim operacijama koje se izvode neprestano. Davanje prilike da se napravi veliko spremanje, inventura.

Ali ako želimo zaboraviti, a ne vraćati u sjećanje, sve probleme koji nas svakodnevno pritišću, odabrat ćemo neku aktivnost koja će nas zaokupiti. Možda samo tijelo, možda samo mozak, a možda i oboje. Nešto gdje se možemo igrati, natjecati sa samim sobom, gdje možemo i uživati i odmarati oči i dušu, gdje možemo lebdjeti iznad ili ispod svih problema. Lakoća lebdenja. I opet – dođosmo do ronjenja (zato jer je put u Svemir za sada preskup).

Nije se dogodilo jednom, ali svaki puta obećajem si – bit će i posljednji. Jer, oblačenje opreme i navlačenje odijela, priznajem, naporno je. Uvijek se osjećam kao da na sebe oblačim kamion. A još ako ga navlačiš dvaput. Da znam, dvaput je dvaput, a to se duplo pamti. Dakle, uredno sam navukao ronilačko odijelo (unatoč tome što mi je bilo nešto čudno s patent zatvaračem), umočio se lagano u more da sve sjedne na svoja mjesta i onda shvatio – obukao sam odijelo naopačke! Naime, kada se ronilačko odijelo skida, to se čini izvrtanjem na njegovu unutrašnju stranu. Prilikom ponovnog oblačenja, odijelo je potrebno posuvratiti natrag na vanjsku stranu. Ne moram niti govoriti kako krivo obučeno odijelo (za što se troši često i više snage) treba prvo skinuti, pa onda opet obući.

Jedna od stvari koje vam se događaju prilikom oblačenja ronilačkog odijela (onima koji to nisu nikada probali) je izrazito velika tjeskoba, da ne kažem klaustrofobija od uskoga prostora u koji ulazite, a koji vas sa svih strana obujmljuje. Može se javiti čak i panika. Ništa čudno. Probajte. S vremenom se naviknete, posebno ako imate zatvarač/otvarač (kao za konzerve) s prednje strane tijela. Možda vas to podsjeća na nekadašnja teška ronilačka odijela. Srećom, ipak je tehnologija ronilačke opreme jako napredovala od onda. I još će.

A kada napokon obučete odijelo i nađete se u moru/vodi preplavit će vas osjećaj sigurnosti jer više nećete osjetiti ni malo neugodnosti. Nema hladnoće, ugodno vam je, nema boli, pritiskanja, težine. Ma – divota! Samo radi toga vrijedilo je obući svu tu skalameriju na sebe. Vjerojatno je zadovoljstvo snažnije čim su prethodno bile veće neugode.

 

Dakle, znajući unaprijed da će to na kraju biti nadoknađeno nevjerojatnom lakoćom života, osim neprekidnog traženja visuljaka po sebi – lampa, kompas, zračna fućkalica, nož, mjerač pritiska u boci, octopus, ventili za ispuštanje zraka iz jacketa, ventili za kontrolu plovnosti, dihalica - uđoh u podmorski svijet, mrdajući polako umjetnim perajama, ja, velika crna riba, ili veliki punoglavac koji puše balone pod morem. A još nisam niti znao kako se pušu baloni pod vodom. No, o tome nešto kasnije.

I tako, lagano lebdeći u međuprostoru između površine i dna, dođosmo do – dosade. Da, dosade! Što ako nam ronjenje ipak jednom dosadi? Usprkos tome što postoje brojna mjesta, države, mora, godišnja doba, doba dana i društva za ronjenje. Jer, svako ronjenje potpuno je drugačije od prethodnoga. No, unatoč tome, što ako smo toliko izbirljivi i sve nam to dosadi?

Imate barem DVIJE stvari koje će vam odagnati dosadu. Istina, malo su skuplje i podrazumijevaju dodatni trud, ali će vam osigurati mnogostruko i duuugo zadovoljstvo. Igračke!

PRVA - dovoljno je sa sobom ponijeti ronilački kompjuter koji prikazuje cijelu gomilu podataka (dubinu, toplinu mora, dekompresiju, zastanke, konfiguraciju plivanja, smjer kretanja...), ma uglavnom brdo podataka i uz korištenje 3-4 tipkice bit ćete dugoročno zabavljeni prilikom ronjenja. Još kad u te kompjutere ugrade sonar, GPS, preglednik fotografija (već postoji), moći ćete pregledavati fotke koje je netko baš na tom mjestu napravio i pokušati napraviti svoju. Dobro; mobitel, zvuk i glazba nam još nisu potrebni, pa taj teret civilizacije ostavljamo vani, na površini. Ipak, dobro je u surovim uvjetima (za ljudsko tijelo) zadržati dio surovosti. Čista priroda. E, da, oko mene upravo lebde razne čestice. Često puta to je izmet riba i drugih organizama. Srećom, udišem zrak iz boce, dok oko mene pliva gomila izmeta.

 

DRUGA – fotografiranje pod morem/vodom će vam učiniti ronjenje zanimljivijim. Morat ćete bolje paziti na balansiranje, da negdje ne zapnete, a napravite dobru fotku i to, naravno, u nestabilnom stanju. Frustracija kod fotkanja je neprekidna jer se sve mrda (ronilac, fotoaparat, objekt). Uglavnom sve što možete zamisliti se mrda, pa čak i more. Stalno neka struja pomiče sve to skupa lijevo-desno, gore-dolje i po svim ostalim osima. Uzmite u obzir da treba uočavati objekt koji želimo fotografirati, brinuti se o blicevima i njihovom položaju, stisnuti u pravo vrijeme neki od 20-tak gumbića na golemom i glomaznom kućištu fotoaparata, a uz to treba paziti da ti ne pobjegne grupa s kojom roniš. Ne spominjem promatranje dubinomjera, mjerača tlaka u boci, vremena i još desetak drugih stvari. Ne, nikako vam više neće biti dosadno. Na površini ćete desetak puta provrtiti u mislima gdje ste sve pogriješili, što je trebalo napraviti bolje, a što ste zaboravili.

ž

A sada malo o NIRVANI.

U plićaku na 5-6 metara, na pijesku, dubim na glavi i okrećem se u krug. Iskreno, niti sam ne znam kako se to radi, instinkt to čini, mora da smo potekli od riba, ipak. Gledam ribe (koje nisu izašle van i navukle ronilačko odijelo), prilaze mi i čude se što ovaj radi. Baš interesantan pogled na podmorski svijet naopačke. Napravim desetak punih krugova naglavačke, potom krenem na dublje i na oko 25 metara legnem na pijesak okrenut licem prema površini. Promatram izdahnute mjehuriće. Maleni su, ali kako odmiču postaju golemi. To je zbog pritiska koji prema površini opada, pa se onda oni mogu nadebljati. Mora da ovi na površini često misle kako je dole neki kit.

Opustio sam se. Osjećaj kao da sam na drugoj planeti. Neopisivi trenuci. Iznad mene rubac modrine. I tako je nastao pjesmuljak:

JUTRO NA DNU

Na nebu jezera cvjetaju
Prsti ih krošanja dodiruju.
Vidim kako ptice padaju
Dok tiho tonem na dno.
Nadamnom rubac modar
Hladan, sjajan i mek.
Težina na grudima
Poput domovine
Ili samo čežnja
Njedara uspomena
Poput mahovine...

18.6.2011.

Prilikom jednog izrona Tihomir mi je mahnuo rukom rekavši (pokazavši) neka čekam. Potom je legao na leđa. Iznenada, izvukao je iz usta svoj regulator i započeo puhati. Balone! U stvari toroide. Toroidi su kako idu prema površini jednoliko sve veći. Prekrasni su. Tako sam vidio (moram to probat i sam) puhanje balona pod morem. Bilo je zgodno doći iznad njega i kako se toroid povećavao, proći kroz njega. Iz daljine je sigurno izgledalo kao podmorski cirkus.

Tih dana poslao sam i poneki SMS nakon ronjenja. Evo jednoga:

"Ovih dana dosao roniti neki Nijemac od preko 150 kila, imao svoje super veliko odijelo s narancastim rastezljivim dijelom kod trbuha, bio kao cudna buba s tim grande trbuhom. Ronili kroz prirodni tunel dugacak 30-tak metara iznad koga su bili platoi za protubrodske topove i bunkeri koje je jos Tito dao izgraditi poslije rata. Ulaz bio na 9m dubine, a izlaz na 16m. Malo klaustrofobicno, ali interesantan dozivljaj. Pogotovo sto sam svaki cas cekao da onaj Nijemac svojim trbuhom zacepi prolaz i ostanemo zaglavljeni. Cijelo vrijeme razmisljao kako ronioci plivaju u natrag kad ne mogu naprijed (nismo se mogli u tom tunelu okrenuti unatrag)."

Stvarno, ima li netko ideju kako se pliva unatrag?
Ribe to mogu. A ronioci?

Ugodno vam podmorje !
DG

P.S.
U sljedećem pismu nešto o problemima obavljanja nužde u moru, a uz to i priča o uspavljivanju hobotnice, raspoznavanju ronilaca pod morem, proždrljivosti riba i još poneki SMS.

 

 

5. PISMO JEDNOG POČETNIKA

O RONJENJU 2011.:

 

Nikada više nego danas. Niti u doba Leibnitza, Graza, Nagykanizse. Čak niti u to doba nismo jeli toliko kao danas. Nije niti čudno. Stres uzrokuje potrebu za čestim grickanjem kako bismo zadovoljili ono što IPAK ne možemo na taj način zadovoljiti. A i super-hiper-max-jumbo marketa ne fali, ima ih kao... Kao gljiva iza kiše. Krkamo, žderemo, prejedamo se.

Pokušajte to napraviti prije ronjenja. Samo pokušajte. Doći će vam do grla. Prvo vas ronilačko odijelo tak fino stisne da vam se trbuh uopće ne pozna, a onda vam se na ramena, oko struka i oko svega ostalog objesi dodatnih 40-tak kilograma. Pa vi onda dišite punim plućima (punog trbuha). U krajnjem slučaju možete "suvišni sadržaj" propustiti kroz regulator. Tako savjetuju. Ne smijem ni pomisliti. Za te radnje uvijek mi je trebalo čim šire područje, a kad se sjetim na onaj uski usnik... Zamislite da vam krene kroz nos, onda bi vam ušlo u masku. A nivo bi se ubrzo podigao do očiju. Strava! Meni i tako uvijek izlaze špageti, riža, pa i ostala hrana iz nosa, kad se zagrcnem.

Dogodilo se to baš kad me je instruktor ispitivao o parcijalnom tlaku kisika, neposredno pred drugo, popodnevno ronjenje, nakon što sam ručao ukusnu tunu sa žara. Prestravljeno rekoh:

- Ali, postoji problem !
- Naravno da postoji, trebaš znati koliki je parcijalni tlak kisika – odgovori ozbiljnim tonom instruktor.

Jedva sam mu pantomimom i grimasama lica uspio ukratko objasniti da mi je parcijalni tlak unutrašnjeg dijela pogona za obradu tune jaako premašio parcijalni tlak zraka na razini mora.

Brzinom tune uspio sam se dočepati pramca broda i skočiti. Naravno da sam zaboravio kako nemam ronilačko odijelo pa sam potonuo preduboko i nagutao se mora. Isto tako sam zaboravio zatvoriti iskolačene oči, ali srećom kontaktne leće nisu otplivale. Sve se dobro završilo, a ribe u okolici su dobile izdašnu porciju tune u prahu.

Nikada više neko jelo za koje nisam sto posto siguran prije ronjenja, makar za ručak jeo grožđice na kiselo ili rižu 'al dente'. U svakom slučaju, najbolje i najbrže se uči na vlastitim pogreškama.

Tako smo stigli i do problema nužde prilikom ronjenja. Ribama je to lako. Ali nama, bivšim ribama, nimalo. Postoje priče da se mala nužda može slobodno 'učiniti' u odijelo dok roniš. Osim toga je i ugodno, zagrije te. Ma, nekako me to nezgodno podsjeća na pelene. Zamislite tu toplinu sa sobom nositi sat vremena. A sigurno niti jedan iznajmljivač ronilačkih odijela ne želi da mu ronioci tako zagađuju odijela. Kad bi se to pročulo...

U svakom slučaju, uzevši u obzir da jedno obično ronjenje sa zrakom traje najviše sat i pol, to je srećom dobra mjera koliko valjda možemo izdržati bez nužde. Tu treba dodati barem 2-3 sata priprema, putovanja i pospremanja i dolazi se do 5 sati bez nužde. Korištenje WC-a na brodu ponekad i nije baš zgodno, pogotovo ako se brod ljulja, mogao bi se naći i s glavom na krivome mjestu kod tumbanja broda.

Zato su odlična odijela s prednjim kopčanjem. Savršena. Obučeš odijelo, baciš se u vodu i... kao sređuješ da odijelo dobro 'sjedne'. Pri tome gledaš one jadnike koji imaju stražnje kopčanje pa se još sami niti ne mogu obući. Smješkaš se, sjećajući se onih dana kada si nosio trliš i morali su te dvoje oblačiti i zakopčavati. Kako je dobro moći se sâm obući i skinuti, osjećaš kako si se napokon riješio početnih vrtićkih problema. I tako možeš bezbrižno zaroniti na dvadesetak metara, znajući da ziper s prednje strane uvijek možeš lako povući i to bez pomoći starijih (ronilaca, naravno).

Ali, kod dužih ronjenja (jer čovjeku-roniocu nikad nije dovoljno dugo), postoje ozbiljni problemi s nuždom. Kada bi barem postojao neki poklopac kao što su nekad kauboji imali sa stražnje strane donjeg dijela leđa. Ono s kateterom i vrećicom mi se nikako ne sviđa. U svakom slučaju, ronioci moraju dobro paziti što i koliko jedu i piju. To im je dobra prilika da se prisile na dijetu, umjerenost u jelu i piću i jedenje hrane po principu – važnija je kvaliteta nego kvantiteta. A kako ćeš se lakše disciplinirati, ako ne kada ti o tome ovisi i kvaliteta ronjenja koja utječe i na tvoje preživljavanje pod morem.

Kao mali zavidjeli smo astronautima. Ali, pokušajte se sjetiti što on sve mora napraviti kada mu je sila. A tek ako mu je veeelika sila. Vjerujem da je mnogim roniocima bila muka do bola kada su bili obučeni u obično ronilačko odijelo a s prevelikim parcijalnim tlakom u unutrašnjosti probavnog trakta. Ne smijem niti pomisliti koji su to trudovi, to mora biti jezivo, i još k tome na 40-50 metara dubine, okovan tamom, u hermetički zatvorenom odijelu s 40 ili više kilograma na sebi. A još ne možeš ni kriknuti, niti vrištati. To se zove sudjelovati u filmu strave!

Ronioci su stvarno ružni sa svojim crnim maskama, više volim šarene. Ali svejedno, opet ih teško razlikujem, nemaju raspoznatljivih oznaka, ponekoga zapamtim po perajama ili nekom drugačijem izdanku na odijelu. U svakom slučaju, niti spol ne mogu uočiti. Valjda sam s vremenom izgubio taj riblji instinkt. Bilo je to daaavno. A desetke puta sam se tako jako trudio prepoznati nekoga pod morem, kao u kvizu – ja sam osoba A,B,C, da mi je došlo da dođem do ronioca i skinem mu masku da vidim tko je.

Zato mi se znalo dogoditi da počnem roniti s jednom grupom i u križanju s drugom, dok fotkam, nastavim roniti s drugom grupom. Bilo je to na noćnom ronjenju, ali i usred dana. Smiješno? Možda, ali...

Bili smo podijeljeni u 2 grupe. Moja grupa koja se polako kretala prema gore je iz nepoznatog razloga krenula dublje u trenutku križanja s drugom grupom koja je išla prema dolje, a odjednom je krenula na izron. I tko se ne bi zabunio? Pogotovo što sam to pratio tek krajičkom oka slikajući neke puževe. A na noćnom ronjenju uočavanje nečega se i tako svodi na pogađanje i promatranje onoga ispred sebe. A kad fotkaš, stvarno je teško pratiti nekog crnca u mraku.

 

Na jednom ronjenju instruktor Marijan je iznenada posegnuo ispod kamena pa kao u kakvom supermarketu izvadio hobotnicu i stavio je na grudi, te počeo gladiti poput kakvog umiljatog perzijskog mačka. Ona se opustila, promijenila boju u posve crnu i stopila mu se s ronilačkim odijelom. Da je imao šarenu masku, još bi navukla i roza krugove oko očiju, sve kako bi ga imitirala. Milovao ju je tako desetak minuta i potom polako spustio na stijenu. To mi je odgovaralo. Tako uspavana hobotnica dala se slikati sa svih strana u makro modu, koliko god mi je trebalo da napravim dobre fotke.

SMS-ovi:

Danas ronio 2x. Ima stvarno svakakvog zivota dole o kom ljudi ni ne sanjaju. Gdjegod pogledas svuda se nesto mrda. Jedino nema vecih riba i rakova. Ljudi izjeli. :( Nadje se tu i tamo poneka veca riba, ali rijetko. Nadju se mnoge mreže i parangali. Danas je bilo dobrih fotki. Usput vjezbam engleski jer pricamo medjusobno Poljaci, Cesi, Ukrajinci, Austrijanci, Nijemci, Englezi. To je bas interesantno, a dobro dodje za razgibavanje kad nekom ne mozes drugacije objasnit nesto, nego pantomimom. Stalno se mijenjaju grupe ronilaca. Vidio ogromnu skarpinu, oko 1m duzine, jaje morskog psa, hobotnicu, prekrasne gorgonije...
Vidio i neki organizam, neznam koji, lovi s nekakvom omcom na dugoj crnoj peteljci i hvata plijen. Ima na desetke manjih dogadjaja kojih se ni ne mogu sjetiti.

Proždrljivost riba. Nisu samo ljudi proždrljivi kao s početka priče. Dogodilo se to i Bežmeku koji je progutao preveliku ribu – pogodite koju? Možda bi vrijedilo u časopisu napraviti neki kviz znanja iz podmorja. Uglavnom, kada se proguta takva riba, koja je gotovo velika kao i ti (odnosno kao i sama riba) može li plijen izaći napolje istim putem? A treće pitanje je – kako je završila ta nezgodna situacija (za Bežmeka) na kraju ???

Hajde onda, tko prvi ispravno odgovori na sva tri gornja pitanja dobija na poklon jednu moju knjigicu. Odgovore šaljite na SCUBALIFE e-mail.

Ugodno vam podmorje !
D.G.

P.S.
U sljedećem pismu nešto o dubinskom pijanstvu, posjeti golemoj žutoj Gerardiji na 45 metara dubine, priči o Smočiguzici i još nekoliko SMS-ova. E, da, i još nešto o smijanju pod morem.

  

 

 

6. PISMO JEDNOG POČETNIKA

O RONJENJU 2011.:

 

"Baš svake noći već tjedan dana ne mogu zaspati odmah. Slike i boje nahrupljuju mahnito. Ležim, držeći se za jastuk, nesvjestan što je gore, a što dolje. Ne osjećam hladnoću ni vrelinu, ne znam da li je tama ili svjetlo, ne ćutim okuse. Svi osjeti su u glavi. Sklopljenih očiju slutim ljuljanje, prvo polagano, zatim sve jače. Kao da golemi tanker pokreće svoje motore, a njegovo blago ljuljanje uz podrhtavanje čini i moje tijelo moćnijim. Iznenada, poput velikih, ali usporenih valova zapljuskuju me boje i oblici. Šikljanje je silovito, nezaustavljivo. Guste boje polako se šire predamnom. Gotovo ih mogu zahvatiti pogledom, kao nekim malenim rukama. Već drugi tren krećem se duž tunela iz kojega izrastaju koralji i morski cvjetovi. Kako se krećem unaprijed, oni se pred mojim očima rastvaraju umjesto da se zatvore. Slutim fino podrhtavanje opne mora oko sebe dok oni sukljaju iz svojih rupa prema meni. Čupavi su, okruglasti, grimiznih i žutih boja, mekši od lahora vjetra, divniji od zalaska sunca u more. Ne osjećam njihov miris, sve jedna je mješavina otopljenih mirisa i boja koje me prožimaju. Prepuštam se struji da me vodi kroz tunel. Sklapam oči, ali i dalje vidim jasno. Kapci su prozirni, ne mogu pobjeći divoti tog prizora. Ležim na leđima i prepuštam se, neka me na svojim plećima nose ti cvjetovi mora. Utopljenik sam raja na nekoj planeti kamo tek slučajno zalutaju poneke oči ljudskih duša."

Eto, tako može izgledati i vaš san po danu i noći prije i nakon ronjenja.

Inače, prilično dijelova tijela vam mora dobro funkcionirati dok ste u moru, tako da često prije ronjenja počnete intenzivno razmišljati i željeti da vam sve dobro radi. Osim svega, naravno i glava. Vaša glavurda koja nikako nije sigurna jel' baš sve u redu s ostalim dijelovima tijela. Uzalud liječnički pregledi, specijalistički pregledi ako s glavom nije sve u redu. Ujedno, ona vas uvijek izvlači iz neugodnih situacija koje se mogu dogoditi u moru. A ono što je trivijalno na suhome, može biti itekako nezgodno u moru. Recimo, žuljanje cipele, puštanje vode u masku, bol u kažiprstu (kojem okidamo fotke), mučnina, drhtavica, prehlada, glavobolja.

Smočiguzica, Hvar, lokacija mog polaganja za OWD (Open Water Diver). Opet pitanje kolega ronilaca iz svih krajeva svijeta:

- Pa, kako je ta lokacija dobila baš takovo ime?

- Za vrijeme austrougarskog kartografiranja obale i otoka, tadašnji vlastodršci su koristili usluge mještana koji su ih naokolo vozili čamcima da popišu lokacije i iscrtaju karte. I tako se našao jedan lokalni šaljivđija kojemu su išli na živčanu žilu ta napuhana piskarala mrske im države (jer vlast oduvijek bijaše mrska u ovim krajevima, tko god da dođe, odlazak mu je neminovan, a vladavina proklinjana), a ujedno su ga iscrpljivali, jer ih je morao voziti svuda naokolo. Ruke su mu već bile odrvenile od veslanja uz obalu, pa ih je odlučio nasamariti. Tako je izmišljao svakakva imena od kojih i "Smočiguzica". Ime je nadživjelo sva vremena i sve vlasti i ušlo u vrijeme turizma i poznatijih ronilačkih tura u Hrvatskoj.

Prije zarona pregledavamo kartu (crtanu rukom) podmorja i konfiguracije terena. Poput prsta, podmorska stijena čiji je vrh na dubini od 15-tak metara, a podnožje na 20-tak, do koje se dolazi polaganim spustom niz hrbat stijene. S vanjske strane prsta (suprotno od obale) zid se spušta u modri ambis na 50 i više metara.

Jutros sam odmarao na ležaljci odmah uz čuveni jezik – Zlatni rat. Malo odmora između ronjenja povremeno dobro dođe. Osjećam se poput skupine bezvoljnih turista, kojima je najveći domet okrenuti se potrbuške, kako bi izgorili i sa stražnje strane. Već slutim lagani smrad zagorjela mesa. Iznenada Marijan mi reče:

- Idemo nešto raditi, ovo je dosadno, dođi mi pomoći.

U desetak minuta pokupio je nekoliko peraja, maski, jacket s bocom i došao do mola te povikao prema hrpi žena i muškaraca koji su se pekli na suncu:

- Tko hoće besplatno probati roniti – neka dođe !

Bilo je tu par Splićanki, Čehinja, nekoliko djece i jedan bivši branitelj Dubrovnika sa 7 stentova na srcu. Više se bojao za svoga sina. No, kada smo mu ponudili da pokuša i on, nakon kratkog razmišljanja, ipak je probao. Bio je oduševljen.

 

Često se kod ronjenja križamo sa susjedima, drugim ronilačkim centrom. Oni su jednoobrazni. Kao jaje jajetu slični. Iste plave peraje, crna maska. Poput klonova. Tihomir, gledajući ih iz čamca, možda čak i raspoznajući po nekoga, tiho reče:

- Oni rone za novac, a mi iz oduševljenja.

I nakon značajne pauze, doda:

- Ovo je moj klub!

Rekao je to tako polagano, ponosito, da sam ga pogledao sa strahopoštovanjem.

A onda, nakon gotovo dvije godine, došla je na red Tatinja-Gorgonija. Moja lokacija za polaganje AOWD (Advanced Open Water Diver). Postati svjestan da ideš na 40 metara dubine (makar sam već u nekoliko navrata dotaknuo taj broj i prije), napet je osjećaj. Priprema se jedna boca sa zrakom koja će nas čekati na 5-6 metara dubine, na zastanku radi ulaska u dekompresiju. Nakon dobrih priprema, adrenalin je krenuo. Istovremeno sa skokom u modrinu.

Spuštate se na 40 metara dubine. Sada ste već uplašeni da kao nekad u starim filmovima o podmornicama, neki šaraf ne doleti odnekud. To frcanje šarafa posvuda po podmornici se usjeklo o sjećanje kada se radi o velikim dubinama. Stisnuti ste sa svih strana debelim morem. Modrinom koja se gubi u tamnoplavom. Sada doslovno osjećate što znači bezdan. No, kada dođete do goleme žute Gerardie na 45 metara, sve se zaboravlja. Ona je cilj, ona je oznaka, ona je jablan podmorja.

Hoće li me uhvatiti dubinsko pijanstvo? Što mi se može dogoditi? Najbolje da se ne dogodi. Ipak, vidim da paze na mene. Treba u začetku pokositi svaki trag panike. I onda – došla je na red pločica koju sam nosio sa sobom. Da bar mogu napraviti još koju fotografiju Gerardie. Nema vremena. Moram rješavat matematičke zadatke. Začudo, olovka pod morem ipak piše! Mogao bih ovdje, kao u neka druga vremena, dati rješenje zbirke zadataka za rješavanje pod morem na 40 metara. Ipak neću, ti zadaci se mijenjaju, ali moram priznati da su zeznuti za izračunati i na površini.

Prošlo je nekoliko minuta tišine, hladnoće (oko 17 stupnjeva), ispisanih rješenja zadataka. Osjećam se usporeno. Ne osjećam vrijeme. Oko mene promiču sjenke ronilaca koji se mogu slobodno kretati. Stojim na dnu i mozgam oko zadataka. Mračno je, ne vidim baš dobro. Da mi je netko nekad rekao kako ću na dnu mora rješavati zadatke, ne bih mu vjerovao. Mnoge stvari se u životu ne govore, na njih naletimo kao Titanik na santu leda. Tek poslije se o tome rade filmovi. Valjda neću biti u jednome od njih. Nadam se da neću potonuti. Uhhh, koji je danas datum? Trebam se još potpisat. Zzzima, što je hladno za prste. Moram još napisat dubinu, za sreću, za pamćenje. Zovu me. Ili ne zovu, ne čujem povike? Jedan od njih je pobjegao s mojim fotićem. Ne znam zašto me to toliko nervira, ovdje na dnu. Buljim u ploču i pitam se hoću li imati dovoljan broj bodova za prolaz? Dobro je, nema o teoriji plinova. Makar, mislim da bi mi lakše palo da moram nacrtat Gorgoniju ili ispisati imena onih koji samnom rone. To mi je uvijek problem jer stalno netko drugi roni, stalno moraš pamtiti kako se tko zove. Pitam se, hoće li se netko sjetit kako se ja zovem, kad se utopim. Dobro je, znat će, napisao sam čitko ime i prezime. Sad sam siguran, znat će tko sam.

Trebalo bi shvatiti razloge oduševljenja – mislim da je to ključno. Razlozi oduševljenja su nešto što se stvara u nama, a pomaže nam u dugotrajnom pamćenju. Možda to nije ni radi prekrasne Gerardie, niti radi velike dubine, ni radi zaglušujuće tišine i mira. Možda je to neko nasljeđe upisano u naše gene koje nam na takvim dubinama čudnovato proradi i osjećamo se bezgranično sretni. Podozrivi, pomalo zaprepašteni, ponosni svojim tijelom i mogućnostima, ali svakako – neopisivo sretni. Tu našu sreću jedino pritišće priličan sloj mora inače bismo, vjerujem, eksplodirali radi te presretnosti. Euforija počinje čim izronite i širi se u goleme osmijehe. Zar to ne bi nitko smio vidjeti? Zar bismo to trebali potisnuti? Ne! Ronjenje je rascvjetavanje našeg tijela i duha, ronjenjem oslobađamo sebe i svoje potisnute strahove, svoje frustracije s kopna, ronjenjem postajemo neko novo biće. Biće sposobno doći do ruba svojih zemaljskih mogućnosti i svojih zemaljskih radosti te pogledati u daljinu preko tog ruba sretnosti, u daljinu koja nam je tek sada omogućena da je vidimo.

Svakako, nakon zastanka radi ulaska u dekompresiju, cijeli dan bio sam umorniji nego inače. To je u svakom slučaju jedina posljedica. Dobro je. Položio sam i ovaj test. Nakon orijentacije i noćnog ronjenja ovo je ipak bilo nešto posebno. Uklesalo se u pamćenje uz pritisak od nešto više od 5 atmosfera (po novome bara).

 

SMS-ovi:

"Ekipa je odlicna, rade po 3 zarona na dan; ujutro, popodne i nocni. Napravio 2 zarona, nocni preskacem. U pocetku su napori veliki dok se ne naviknes, gubis puno snage na oblacenje, sredjivanje opreme. Kazu da mnogi ne dozive morsko pijanstvo ni na 70 metara. Danas ronili s 5 Poljaka, 1 Ruskinjom, 2 Brazilaca. Smociguzica i Hvar-svjetionik.

Velik je to napor, ponekad, ali sve je i tako u glavi. S nama su danas ronila i dva 74-godisnjaka. Aktiviraju se drugi misici kad ronis, naucis rasporedjivati snagu. Jedna boca tezi oko 20kg sa zrakom. Naporno je boriti se s velikim foticem i blicevima. Treba nauciti po redu stavit komad po komad toga na sebe, imati timing i isti redosljed. Jos kad dodju baterija, noz, kompas, rukavice, razni dodaci onda je panika kako to pronaci pod morem. Jer pipanjem nesto na sebi pronalazis-nema sanse da vidis. S vremenom racionalnije koristis zrak. Smetaju mi izlazni mjehurici koji lupaju po usima. Da, kad se ovako provode dani, svaki dan je kao tjedan ili dva, sabijen. Ima jos mnogo stvari koje se dogode a koje ne opisujem, nisu sve za javnost. Ima susreta s interesantnim ljudima, morskim cudima. Saznao interesantne stvari u vezi opreme za ronjenje i isprobao balansiranje tijela bez olova oko pasa, tako da sam se u moru nekoliko desetaka puta okretao oko vodoravne osi u jednom i drugom smjeru (onako kako se zrno od metka okrece kad izadje iz cijevi)."

Smijanje pod morem izgleda u stvari poput kašljanja, a u gorem slučaju drugima oko vas izgleda poput gušenja. Na žalost, ne možemo si na taj način dati oduška. Podmorsko smijanje bi se moglo zvati i - smijanje u sebi, samozatajno smijanje, nijemo smijanje, potisnuto smijanje. Zato su valjda nakon i prije ronjenja ili letenja ronioci i letači nasmijani - jer tada se mogu smijati nesputano, do iznemoglosti.

Bilo je to jedno od uobičajenih priprema za ronjenje na dubini od oko 6 metara kada smo posljednji put provjeravali opremu prije nego ćemo krenuti na dublje. Gledao sam instruktora ispred sebe, na nekoliko metara, kako nas pogledava dok se dotjerujemo kao za večernji izlazak u život. U jednome trenutku, počeo je polagano tonuti. I baš kad sam mu htio reći (mahnuti) kako polako i gotovo neprimjetno tone, on je izveo neku čudnu gestu, čije značenje je bilo otprilike kao:

- Što se to događa, kaj to radiš?

U tom trenutku sam dotaknuo površinu mora (odozdo) i smijući se shvatio da nije on išao dolje, nego ja gore.

Dobro vam podmorje !
D.G.

P.S.
U sljedećem pismu nešto o noćnom ronjenju i o otkazivanju lampi, priči o fišu i uživanju, o padobrancima i gubljenju za vrijeme noćnog zarona, o podmorskim ribolovcima te još nekoliko SMS-ova.

 

 

7. PISMO JEDNOG POČETNIKA

O RONJENJU 2011.:

 

Jeste li ikada razmišljali zašto je polagano uživanje dvostruko uživanje? Zato jer zapažate i uživate svaki pojedinačni trenutak.

To sam tek prije petnaestak godina konačno i temeljito shvatio na primjeru Slavonije. Tada sam uz laganu, beskonačno dugu slavonsku glazbu sat vremena uživao u fišu, a tanjur se punio desetak puta. Radi kostiju fiš se mora jesti polako i duuugo, ne nakrcaš se za deset minuta kao s nekakvom masnom mesetinom. Od tada više puta godišnje odlazim u mirnu, ravnu Slavoniju na oporavak svih čula uz prožimanje fišom i ponekad sa šaranom na rašljama. Uz neopisiv mir i očito polaganije proticanje vremena, naočigled se regeneriram.

Isto je i sa ronjenjem. Traje dugo, radi se polako, u moru/vodi još polakše. To su trenuci kada osjećaš da stvarno živiš. Prebacuješ se na 16,66 okretaja (ako se još netko sjeća te brzine), umjesto da si na 78. Pažljivo gledaš, duboko, polako dišeš, krećeš se po volji. To znači da se možeš prevrtati naglavačke, preokretati oko vodoravne osi, plivati leđno ili na neki novi još neotkriveni način. Možeš hodati po dnu, rukama se odgurivati od dna ili hodati na rukama. Ako ti se baš ništa od mrdanja ne da, možeš ležati na dnu ili plutati čekajući da te struja nekamo odnese.

Na žalost, svakim danom to je sve teže, jer podređujemo kvalitetu kvantiteti i brzom življenju. Time mnogo gubimo.

 

Kada sam te večeri krenuo na svoje prvo noćno ronjenje bio sam nervozan više nego obično. Naoružao sam se specijalnim malim podvodnim baterijicama (2 komada) koje su koštale toliko da me je sram reći. Naravno, bio je tu i fotoaparat s dva blica-reflektora. Isuviše za jednog početnika. I to još u mraku. Pogubio bih i na suhome sve te stvari koje su visile s mene, a u morskome mraku to je bilo vjerojatnije od pronalaženja dna na petnaestak metara. Srećom da postoje te alke za koje povješaš stvari po sebi. Postaneš živa vješalica. Rekoh, neću sada razmišljati gdje mi je što zakvačeno, budem se dolje, u mraku, nekako snašao. Pogreška! Treba vrlo dobro zapamtiti gdje si što zakvačio! Ma na koji način možeš sa maskom (koja ima ograničeni kut gledanja) uopće išta na sebi vidjeti i to još u mraku? Osim nekih isturenih dijelova.

Mislio sam na peraje. ;-)

Noćno ronjenje u Golubinjoj špilji. Stvarno je odlično zvučalo. Srećom bio je sumrak kada smo oblačili opremu, jer kada je pao mrak, bio je tak mrkli, da se nije vidio ronilac pred nosom. Odmah prije skoka upalio sam te moje specijalne baterijice. Svijetlile su savršeno sve dok nisu došle pod more. A onda su obje crkle nakon minute rada. Stvarno treba kupovati provjerenu opremu. Istina, morali bismo razmisliti što je to uopće provjerena oprema, jer tek u moru dolazi prava provjera. Srećom, reflektori na fotoaparatu su cijelo vrijeme radili.

Kako su ono na početku, prije zarona, rekli? Ako se izgubiš u mraku trebaš odmah izroniti. Tako je po pravilima. Opet pravila. Ali - zašto su ronilačka odijela crna? Zato da se lakše izgubiš? Ne znam, stvarno ne znam. Crna su valjda da ne privlačiš morske pse i druge grabežljivce. Makar, treba znati da je morski pas ove godine gricnuo tek oko 100 ljudi na svijetu, i to većina vjerojatno slučajno. Ali ljudi su zato te iste 2011.-te godine pobili 100 milijuna morskih pasa. Zub za zub.

Dakle, potonuo sam, ovoga puta ne u modro nego, u crno more. Kada smo se pronašli na dnu, podijelismo se u dvije grupe. Jednu koja će mutiti to crnomanjasto podmorje i drugu koja će se međusobno tražiti. Ako je kaos po danu moguć kada se križaš s nekom drugom grupom, onda je ovdje potpun i kada se križaš sa samime sobom. Ponekad sam imao osjećaj da nas (mene) ima više od jednoga. Moje vlastite peraje pričinjale su mi se pod svjetlima reflektora kao da su od drugoga ronioca, kad me po koljenu lupio mjerač pritiska u boci, rekao sam u masku – uh, oprostite...

Sve u svemu, pomislio sam kako je noćno ronjenje napokon idealna prilika da ne ganjam grupu nego se posvetim mirnijem fotkanju. Lako ću ih dostići, gledajući im svjetla. I tek što sam to pomislio, gle začudo - već sam se izgubio. Moje prvo gubljenje. Sigurno neće biti i posljednje, radi suviše obraćanja pažnje na fotoaparat. Naime, blic mi je iznenada otkazao poslušnost. Ili uopće nije bljesnuo ili bi tako rasvijetlio objekt da je sve bilo sniježno bijelo. Isključivao sam razne prekidače, ali ništa nije pomagalo. Tako sam se odjednom našao u mrklome mraku. Moje grupe niotkuda. Ili je svima krepala svjetiljka pa se pipaju u mraku? Ahhh, što sada?

Idem izroniti? Tako su rekli. Kud baš sada? A tek sam se priviknuo na tamu podmorja i uskovitlano dno od mulja i pijeska. Koji peh. Hajde da ne paničarim, nego kao i do sada u takvim situacijama, prepustim nebeskoj (podmorskoj) providnosti da me vodi. Nastavio sam bauljati sâm među konusnim izraslinama (piramidama) na tom dijelu dna, pokušavao popraviti bliceve i čekao da se nešto dogodi. Tako se i dogodilo. Odjednom se pojaviše svjetla nekolicine ronilaca i ja im se priključih. Tek poslije sam shvatio i saznao da je to bila ona druga grupa. Nije važno, crni su bili i jedni i drugi i mrdali su se isto tako kaotično kao i prva grupa. No u tome je i draž, mrdati se i gledati što poželiš. Istraživati svaki organizam, pukotinu, hridinu.

Osim vrlo malo fotki koje sam uspio napraviti radi neispravnog rada opreme za fotkanje (poslije sam shvatio što se dogodilo i kako to mogu ubuduće popraviti), barem nisam u mraku nešto pogubio i ništa oštetio na oštrim hridima pred pećinom.

 

Kolega padobranac Zoran Bistrički slikao je ribu lastavicu i ugora mojim rezervnim fotićem. Moram priznati da je Zoran bio odličan suputnik u morskim putovanjima tih dana. Bio je neprekidno prisutan tu negdje, oko mene, ne nametljivo pod nosom, ali u krugu od nekoliko metara. Bilo je to pravo otkriće. Jer dosadašnji buddy-ji ili su mi se stalno motali previše blizu ili me nisu ni pogledavali, nego su nestali zajedno s grupom. Tako sam se vrlo često, radi fotografiranja, osjetio napušteno, pa bih morao dati perajama mora, trčati, juriti jedno vrijeme, da dostignem grupu. I inače, u ronjenjima, bez obzira koliko prije zarona rekao instruktor ili voditelj da se, na primjer, nas dvoje držimo zajedno, rijetko mi se to događalo. Rijetki su buddy-ji koji kruže oko svog partnera, kontroliraju grupu, pokazuju partneru objekte za fotografiranje i još i sami fotografiraju, istražuju. Takav je bio Zoran. Zato je ovo dio priče posvećen njemu. On je jedan od rijetkih što se predao adrenalinu na nebu i pod morem, ali ostao čvrsto na zemlji.

Bilo je to prije par godina kada se na jednom od svojih čestih izleta u nebo, odnosno s neba na zemlju, uspio tako strgati prilikom doskoka padobranom da mu niti samome nije bilo jasno kako.

Došavši na oporavak od lomova sjedio je u hladu, baš podno ronilačkog kluba Delfin, u Bolu na Braču. Gledao je 'crnce' kako nestaju i ponovno ipak izlaze iz mora i odjednom je zapitao nekoga iz kluba:

- Jel' biste vi mene mogli naučiti roniti, da tu ne čekam beskorisno?

I tako je počelo. Zoran je ubrzo položio, oduševio se ronjenjem i dan danas često roni na Braču. Nebeski plava i morski modra ista je ili slična boja adrenalina i uživanja. Lijepo je osjetiti slobodu pokreta u obje modrine. A ako u tim modrinama pronađeš iste, nepatvorene i nenapuhane suputnike, to ostaje nezaboravno iskustvo. Zato poruka svim letačima mora i neba – ne budite bahati, nepristupačni, budite prirodni. Nadam se da se sjećate toga, kako je to biti prirodan i oduševljen ljepotama oko sebe. Ne budite nedodirljivi, nasmiješite se, jer ovo je tek maleni korak na vašem putu smrtnosti. Oni besmrtnici o kojima se priča, nisu iz vaše lige.

Postoje odlični fotografi poput Dalibora Andresa ili Marinka Babića koji se temeljito posvećuju organizmima podmorja. Takvim ljudima treba skinuti kapu, ali ne samo radi toga, nego i radi srdačne komunikacije te pomoći koju rado pružaju. Ne sjećam se više koja je to ljudska djelatnost donijela i prenijela u komunikaciju među ljudima bahatost i prijezir, ali čini mi se da je jedna od prvih to bila – politika.

Zato, ako vidite nešto u podmorju, proučite to što ste vidjeli, učite, tražite na internetu i po knjigama, pitajte. Budite ponovno mali istraživači, kao u vašem djetinjstvu. Svi smo mi djeca, samo se neki prave odrasliji.

SMS-ovi:

"Veceras smo imali nocno ronjenje u spilji. Opskrbio sam se lampama s e-baya i krenuo. Sastanak u 20. Nervoza, trema, frka ili kako se to sve ne zove. Opet naporno oblacenje opreme al po mrklom mraku. Ipak, nije tako tesko. Blicevi i reflektori od fotica pokazali se jako dobri, samo je jednom iznenada fotic izgubio kontakt s blicevima, pa sam se 10 minuta gnjavio i izgubio grupu. Male lampice za zglob su crkle odmah. :( Bilo je: leteca riba, kirnja, ugor, skarpina. Toplo, cak 19-24 i ugodno roniti do dubine 17m. Istina, dosta se zamutilo, bilo je 10 ronilaca. Lijep osjecaj-po mrklome mraku u pecini pod morem. Upoznao sam nekolicinu interesantnih ljudi; padobranac-ronilac-avanturista, vrhunski ronilac Poljak itd. Danas je bilo kao u filmovima, jedan od ronilaca je izvukao hobotnicu i predamnom se hrvao s njom. Snimio film i napravio par fotki. Moram priznat da je sjedelacki zivot u firmi uzeo velik danak u zdravlju i losoj kondiciji."

Oni koji imaju veća prava za ronjenje od nas, oni koji imaju ekonomsku računicu za ronjenje, oni koji imaju financijsku korist od ronjenja. To su morski ribolovci s puškama, oprugama, gumama. Hvale se koliku su ribetinu odstrijelili u odnosu na svoju visinu. A mi, podvodni fotografi, ako nam štogod ostave ti ribolovci, natječemo se čija će riba biti veća u objektivu. Srećom, postoji zoom, pa još nekako uspijevamo, ali moramo stalno kupovat fotiće s većim zoom-om. Uskoro ćemo moći i plankton ugurati u cijelu fotku, ako nam ribolovci sve izlove. A mora se priznati da je naše podmorje prilično devastirano u odnosu na - na primjer egipatsko Crveno more. Imam osjećaj da su kod nas ribe tužnjikave i neprekidno se šuljaju i prikrivaju da ih ne bi primijetili i pojeli, dok su u Crvenom moru bezbrižne i lepršave.

Hej ribolovci (i ja nekada to bijah, riječni i morski podjednako), hajde nam ostavite nešto ribetina i za slikanje, da ne bismo jednoga dana svi zajedno preostale ribe gledali i slikali samo u akvariju!

Na jednome od ronjenja na Hvaru naletjeli smo na svu silu opreme za izlov ribe. Bilo je tu na jednome mjestu otkinutih mreža, više komada vrša, parangala. Tu sam i 'ulovio' ronioca Tihomira kako meditira u mreži.

Dobro vam podmorje !
D.G.

P.S.
U sljedećem pismu nešto o problemima i ograničenjima kod ronjenja, o kirurgu od kojega strepimo, o praktičnim stvarima vezanim uz ronjenje te o čudovištima u moru (ili u snovima) uz još par SMS-ova.

 

 

8. PISMO JEDNOG POČETNIKA

O RONJENJU 2011.:

 

Svi mi imamo nekih nedostataka, neku slabu točku. Kada se suočimo i pomirimo s time, puno je lakše to prihvaćati, ali i uživati u svemu, pogotovo ako zaključimo da nam taj nedostatak ne smeta suviše u onome što smo poželjeli. To mogu biti problemi s vidom, sluhom, fobije, loša iskustva, strahovi, operacije, prijašnji lomovi, bolovi ili nešto drugo.

Trebamo se naučiti nositi s time i biti oprezni, ali i odvažni. Često puta odvažniji i uspješniji su oni s nedostacima baš zato jer ulažu cijeloga sebe.

 

Kada sam napokon odlučio pokušati roniti, nisam bio siguran hoću li uspjeti. U stvari bio sam vrlo pesimističan. Jedna od prvih stvari koje su me smetale bila je hladnoća mora. Ulazak u more koje ima temperaturu oko 20 ili manje stupnjeva užasavalo me svake godine sve više. Nikako ući. Uđem do pasa pa nakon toga se žderem jer je previše hladno. Druga je stvar kada je more ugodnih 29 do 32 stupnja kao na Kubi ili u Egiptu. A tek predivnih 35 stupnjeva. Ali ne! Osjećao bih se kao tvrdo kuhano jaje nakon nekog vremena. Ipak, problem zbog ulaska i hladnoga mora odmah se u početku raspršio. Ronilačko odijelo je savršena druga koža. Ne vjerujem da ću se ikada više ići kupati kad je hladnije od 20 stupnjeva bez barem nekog kratkog, tankoga odijela.

Drugi problem su bili sinusi. Mnogi imaju s njima probleme, često vrlo velike. Začudo, nisam imao baš nikakvih problema. Tako sam i uočio da je ronjenje izuzetno dobro za njih. Svako prvo ronjenje zapljuvam si masku kao puž balavac i raščistim sinuse tako da imam osjećaj kako mi je glava skroznaskroz šuplja. Ipak, valjda se nešto-nečega i zadrži za stijenke nakon ispuhavanja.

Treće (i zadnje) su bile kontaktne leće. Ali ni one nisu bile problem. Savršeno! Sposoban sam za ronjenje, rekoh sebi. Unatoč svemu, tijelo je još sposobno. To je predivno saznanje, koje se tek samo po sebi podrazumijeva u studentskim danima. Ali, danas čak niti godine ne jamče zdravlje u grubom smislu riječi, jer način života se u posljednjih 50 godina jako promijenio. Nešto je bolje, a nešto i lošije, ovisno što se i kako gleda. Brza hrana, mnogo šećera, slaba fizička aktivnost, stres. Ali sve to znate i sami, pitanje je samo kako se sa svim time borite. Rezultat da se niste dobro borili je obično da ste nesposobni za ronjenje, jer ono je uvijek dobar pokazatelj stanja organizma. Danas i mnogi mlađi od mene, radi svog nezdravog života onemogućuju sebi mnoge divne stvari u životu, uskraćujući si tako i zadovoljstva poput ronjenja.

 

Tijekom godina učimo kako izbjeći ispit, kako markirati s nastave, kako dobiti nezasluženu ocjenu, kako izbjeći trčanje četiri ili više kilometra u krugu dvorišta na tjelesnom, kako se brzo razboliti, kako da vam u trenutku krene pjena na usta, kako da se onesvijestite. Ne, neću vam ovdje sada napisati te recepte. Ipak, te stvari smo svi mi više ili manje činili. Ali, u stvarnosti, one nisu bile opasne za okolinu.

 

Postoji i jedna istinita priča o budućem kirurgu. Dakle, on je cijelo vrijeme svog školovanja na raznorazne zamislive i nezamislive načine bojkotirao i izbjegavao nastavu, ispite i vježbe. Činio je to naočigled svih svojih kolega koji su mu na tome zavidjeli, i naočigled svih profesora kojima su rasle sijede dlake na glavi.

Ponekad su to bile intervencije liječnika, prijatelja na položajima, ponekad stričeva-baba-ujaka i koga sve ne. Nije se libio da radi provlačenja na ispitu iskoristi čak i izgovore kako je pomagao putniku u tramvaju kojemu je pozlilo, izmišljajući svaki puta sve nevjerojatnije isprike.

U ovoj priči postoji i jedan od profesora koji ga je je isto tako morao propuštati kroz prste i to bez njegovog truda, radi njegovih veza, poznanstava i prepredenosti. Grizlo ga je to danima, tjednima, mjesecima, godinama, ali nije mogao ništa učiniti. Olakšanje je stiglo kada je taj student napokon završio školovanje, diplomirao i otišao. Bilo je to za mnoge na fakultetu kao da je netko uklonio golem kamen o koji su se stalno spoticali.

I tako bi se sva priča vjerojatno i završila, da se nije nastavila na jedan drugačiji, ali očekivani način. Vrijeme je teklo, generacije novih studenata su dolazile i prolazile. I tako, jednoga dana, onom našem profesoru dogodio se neki problem sa zdravljem. Nakon obavljenih pretraga i posjeta specijalistima, zaključeno je da nema druge nego da će morati "pod nož". I tako, on koji je školovao generacije kirurga, morat će nekom kirurgu na stol. Već pogađate? Kada se našao na operacijskom stolu i otvorio oči, ugledao je lice onog "našeg" kirurga koji se cijelo vrijeme školovanja provlačio zahvaljujući lažima, intervencijama rodbine i prijatelja. Ne vjerujući svojim očima ukočeno je gledao lice i ruke svog bivšeg studenta koji će ga operirati. Lice mu se zacrvenilo, napelo i tada je puklo u njemu. On se podigao i izjurio iz operacijske dvorane, ne dozvolivši da bivši "vrli" student isproba na njemu svoj skalpel.

U moru, kod ronjenja, ne možemo se više šlepati. Tu moramo upotrijebiti često i znanja za koja nismo niti svjesni da ih imamo. Svaki trenutak prije i poslije zarona često se koristi kako bismo prevrtili film i nešto poboljšali, proučili, pročitali poslije u knjigama ili na internetu, pitali nekoga. Oni koji se osjećaju kako su sigurni i neprikosnoveni u svojem praktičnom i teoretskom znanju svakako će se jednoga dana poskliznuti, jer teorija se može oprostiti, ali praksa često ne prašta.

 

A kada možemo pokazati što životno važno doista znamo u praksi? Jer – "Teorija je praksa nemoćnih." Carlos Ruiz Zafon.

 

Na prvome mjestu je rat, zatim slijede nesreće (prometne i druge) te prirodne nepogode (potresi, poplave, požari i drugo). Na kraju dolaze ekstremni sportovi, opasni sportovi, preživljavanja u prirodi, istraživanje u divljini i neistraženim područjima. A tu negdje spada i speleo ronjenje i ostalo ronjenje. Zašto?

Zato jer osim pouzdanja u svoje psihofizičke sposobnosti i znanja koja koristimo u praksi na najdirektniji način, kako bismo sačuvali svoj pa i nečiji drugi život, trebamo iskoristiti na najbolji način sve što je usađeno (vježbom, školovanjem, iskustvom) i nasađeno na naše tijelo kao produžetak naših sposobnosti. Isto tako mi trebamo i neprekidno poboljšavati svoje sposobnosti, jer to je jedna od ljudskih djelatnosti gdje ne smije biti potpunog opuštanja. Neke od njih su:

-orijentacija u prostoru
-usklađenost pokreta
-razmišljanje u skladu s promjenama situacije
-uočavanje osjetilima koja su ograničena (vid, sluh, opip)
-predikcija
-istovremena pažnja na više stvari
-duži period koncentracije

SMS-ovi:

"Polozio navigaciju kompasom. Bilo chupavo, ali korisno, od sad nosim kompas. Danas presao granicu od 40m dubine, 2 zarona. Lijepa pecina, rimski mozaik, zgodni puzevi, dosta riba. Vrijeme odlicno. Interesantni ronioci sa svih strana svijeta. Puno pricam s njima. Testiram novu masku s ušima. Za sad je ok.'

Jos jedan uobicajeni dan s 2 zarona zapamcen po pjescanom dnu punom jezeva, skoljaka, vise pecina kroz koje smo prolazili, rimskom mozaiku, vecem broju ronilaca; Kanada, Njemacka, Engleska. Vrlo srdacni razgovori. Maska osim sprecavanja ulaska mora u usi smanjuje buku mjehurica.

33.zaron-polozio 'deep dive'. Iz velikOg modrog na dubini od 45m izronila je poput golemog ribara=> 2m siroka limunzuta gorostasna Gorgonija. Na dnu sam zatim rjesavao na notesu matematicke zadatke koji nisu bili tako lagani. Tako su znali da me na 45m jos nije ulovilo dusicno pijanstvo ili koja druga bolestina. Maska super. Usao u deco 1.put! 10min na dnu, slikao Gorgoniju. Na izronu mi ponestalo zraka, koristio deco secure stop bocu. Koristio posudjen komp, nemam svoj.

Opet'deep dive'-40m bez decoa. Uspio slikati ljubicastog puza. Ronioci iz Sydneya, Svedske, Kalifornije. Bilo skrpina, mala murina, hobotnice, puno perjanicara. Jos nekoliko zarona s golemim hobotnicama, metar velikom skrpinom. Bilo je i teskih trenutaka, ali se isplatilo-'Roniti se mora'."

Život je postao tako kompliciran (ali sami smo ga tako uredili, s više ili manje truda i želje), da bih ponekad ostao dole, u podmorju, par katova niže, daleko od problema svakidašnjice. Tamo gdje su svi ljudski krikovi prigušeni do klokotanja, sva buka i svađe utišane do grgljanja, a sve sirene i zavijanja kao da su još neki pradavni šumovi iz kojih je tek kasnije, mnogo kasnije nastao neki zvuk. Evolucija je napredovala u svakom području, pa tako uvijek poželimo da neke stvari nisu evoluirale, a da druge jesu.

Navikli smo na prekidače pali/gasi (svjetla ili raznih upravljača), na jednu pilulu koja nas ozdravlja, na jednu tipku na PC-u koja rješava problem, na jedan razgovor s nekime i sve je riješeno, na samo jednu magičnu riječ i da se sve razriješi...

Ronjenje je sve samo ne jednostavnost u jednome koraku, ronjenje je veeelika skupina operacija na brojnim razinama. Zato je vjerojatno toliko odbojno mnogima. Za roniti trebaš se potruditi i raditi glavom i tijelom. Osim toga tu je mnogo predrasuda. Evo nekoliko tipičnih prvih rečenica nekih mojih poznanika (paušalno informiranih o ronjenju):

- ah, kod ronjenja dobiješ dubinsku bolest
- to je jako opasno
- možeš lako ostati bez zraka
- tu ima opasnih životinja
- to je jaako skupo
- mora se dugo roniti da to naučiš

Dodao bih još nekoliko mojih šala:

- tu ti uvijek netko može stati na nogu (pogotovo na morskom dnu), a on je teži za 50 kila od samoga sebe, pa to onda boliii
- pod morem možeš zaspati od tišine
- ako dugo ostaneš pod morem postoji opasnost da se rastopiš od ništavila
- stvarno pod morem ima nekih jako čudnih crnih čudovišta – zovu ih ronioci

 

Razni crvi (perjaničari i cjevaši) s brojnim dezenima (tko bi rekao da imaju takvu dobro krojenu odjeću) i biljoživotinje (crvene bradavičarke, žarnjaci, meki koralji i tko zna što sve još ne) koje se brzo mrdaju, za pojmove biljaka, a presporo ili ograničeno za pojmove životinja – predstavljaju malen dio života podmorja, ali su barem onaj dio koji ne bježi pred nama. Osim u rupu stijene ili dna. Da li se oni više preplaše kada osjete našu prisutnost ili mi kada se približivši polagano i pažljivo radi dobre fotografije, (šuljajući se pod morem – kako to smiješno zvuči) razočaramo stotinku sekunde prije pritiskanja okidača fotoaparata? Koliko puta sam se kao strujom zdrmao kad mi je pobjegao neki crv u svoju rupu, unatoč pažljivog šuljanja. A znao sam da neće opet tako brzo promoliti svoj lepršavi nos izvan svoje rupe.

Radi toga ponekad sanjam morska čudovišta. Jer doista je nevjerojatno što sve u podmorju izraste i izrodi se. Zato, ne treba ići na druge planete istraživati čudan i nevjerojatan vanzemaljski život, dovoljno je zaroniti. Tko zna koliko su od naših predodžbi vanzemaljaca udaljena razna morska bića podmorja? Možda su razlike vrlo male. U svakom slučaju, osjećaj kada ugledate neko novo biće u podmorju (jer na kopnu uglavnom nam je sve poznato, osim ako ne odemo u vrlo egzotične krajeve), je nevjerojatan. Strahopoštovanje i čuđenje često su prisutni i kada ugledate "običnog" maloga morskog puža. Dijelom je to zahvaljujući i tome što ne možete na TV-u vidjeti baš sva ta živa bića i organizme podmorja, a dijelom zato jer je drugačiji osjećaj vidjeti ih u prirodnom okruženju, a ne u akvariju ili zoološkome vrtu.

Šteta je što ne možemo duže od sat-dva promatrati tu ljepotu podmorja i vibrantan život koji tu obitava. Samo se možemo nadati da će i poslije svega, poslije svih ljudskih brodoloma, kemikalija, havarija i prirodnih utjecaja, pa i kataklizmi - nešto od tog podmorskog carstva ipak preživjeti.

Dobro vam podmorje !
D.G.

P.S.
U sljedećem pismu nešto o kondiciji i debljini, zraku i kisiku, o jednoj teškoj zaraznoj bolesti koju biste htjeli dobiti, o zvukovima pod morem, o iskustvima fotkanja pod morem, o označavanju ronilaca te još nešto SMS-ova.

 

 

9. PISMO JEDNOG POČETNIKA

O RONJENJU 2011.:

 

Ovaj pasus izgleda ne vrijedi za novu-mladu generaciju trećeg tisućljeća.

Kada smo bili maleni, mladi, tek izrasli, ali nedorasli, često smo se čuvali mnogih stvari. Glasne glazbe (da ne bi oglušili prije vremena), jakoga svjetla (ako smo imali osjetljive oči), teškog tereta (da ne dobijemo bruh), alkohola (da se ne obločemo i ne završimo u jarku), dosade (da se ne osjetimo beskorisni), ali i još desetak drugih stvari, ovisno o tome na što smo bili 'slabi'. Danas, kada se sjetim toga, pomislim na generaciju oko svojih godina ('pogodite' i neke). Čuvaju li još zglobove da ih ne razlokaju, ili se možda ustežu od kretanja da se ne bi slučajno oznojili? Možda se troše u teretanama, ako imaju što potrošiti? Oni pametniji držali su kondiciju kroz sve ove godine i rekreativno skidali kilograme viška. Ali, do kada bi trebalo čuvati sve svoje sastavne dijelove? Pa nećemo valjda otići u penziju ili navršiti 100 godina a da nismo upotrijebili sve to što smo kroz ove godine sačuvali. Za što smo to čuvali? Pa vjerojatno za nešto što vrijedi? A roniti itekako vrijedi!!!

U sobi opet nema zraka, kolega pred penziju očito koristi dušik. A neki i inače troše više dušika, očito. Valjda ih zato često boli glava, ali nakon nekog vremena i ona odustane, kad vidi koliko su uporni u svojem nastojanju da potroše čim manje zraka. Jednoga dana će to sigurno biti unosan posao – prodavanje zraka (danas jedino magla dobro ide).

A zna se – svjetlost i zrak su jedna vrsta hrane. Ono što udišemo od davnina je bilo bez boje, okusa i mirisa. Potpuno isto kao i voda. Pa što to znači? Mi smo kroz godine dodavali zraku, ali i vodi golemu količinu primjesa – zraku mirise i smradove, zagađenja i kemikalije, a vodi okuse, boje, aditive, šećere. Ali tek danas polako počinjemo shvaćati da je izvorna definicija "bez boje, okusa i mirisa", ona najbolja.

Dušik oko 78% i kisik 21% te još sitno nekih plinova poput argona, neona, helija i nešto ugljičnog dioksida. Da li prosječan čovjek zna što diše? Ne, nažalost ne. Ne zna što pije, jede, a kamoli što diše? Kad upitate prosječnog čovjeka (ne ronioca) čega uopće ima u zraku osim kisika, vrlo mali broj će to uopće znati, pa čak ni približno odnos kisika i drugih plinova. Ako ipak trebaju odgovoriti što je osim kisika (preostalih 79%) u zraku, odgovori će uglavnom biti:

- ugljični dioksid
- ugljični monoksid
- vodik

a jedan mali broj njih ipak će reći dušik. No, na stranu sva imena, čovjek je svemu i tako nadjenuo ime koje ga asocira na nešto. Dušik valjda jer se lako u njemu zagušiti. Zato ljudi ne znaju da i kisik može postati otrovan.

 

Na ronjenjima sam sretao mnogo interesantnih ljudi, koji su razvili i još razvijaju svoju strast i radost prema življenju. U tome im je svakako pomoglo i ronjenje. Ako ikada budete imali prilike, razgovarajte s roniocima, letačima ili putnicima, onima koji pod krinkom crnih odijela sakrivaju sjaj svojih očiju koje su vidjele mnoga malena ili velika čuda ove planete. Taj sjaj je zarazan, ali taj sjaj je, vjerujte, jedina bolest za koju vam neće biti žao, ako je dobijete!

 

Koliko god kažu da se zvukovi brže šire pod morem, ne mogu se oteti dojmu da je to širenje zvukova izrazito izobličeno. Imam osjećaj da kada bih pod morem na neki način viknuo – JEDAN, da bi se zvuk toliko izobličio da bi onaj drugi čuo kako sam rekao – DVA. Svaki put, koliko god se naprežem čuti neki čisti zvuk pod morem, uvijek su to neka grgljanja, lupetanja, krckanja. Tko zna, možda naše uši nisu prilagođene za slušanje pod morem. Valjda treba više vježbati da bi se pod morem napokon začule podmorske arije, pjevanje riba ili solističke dionice kornjača i hobotnica.

SMS-ovi:

"Na nocno cu valjda ici za tjedan dana, sad mi je bilo previse rano. Rekao mi je kolega da je prilicno teze za oblacenje, ostalo ne znam, al budem ti rekao. Da, ronjenje bez obzira na napore i zahtjevnost spada cak u penzionerske sportove, jer cim se nadjes u moru sve je tako jednostavno, lako, prirodno. Uzivancija. Najveci broj udesa kod ronjenja dogadja se upravo profesionalcima, koji izgube strah, a strah i respekt uvijek treba sacuvati.
Da, pricao nam je danas instruktor, koji ima preko 5000 zarona, da je na dubini oko 30m zapeo ulazeci u usku pecinu i nije mogao ni naprijed ni natrag. Nije ga svladala panika i uspio se izvuci. A jednom prilikom se u pecini izgubio i da bi izasao, morao je pod morem skinuti bocu i jacket i izasao je kroz sporedni izlaz. Četvorica su ga cekala na glavnom ulazu a njemu ni traga, a on im se iznenada pojavio iza ledja. Ostali su sokirani jer je to navodno bio jedini ulaz u pecinu, a oni su znali da je on unutra."

Što bih ukratko mogao reći o iskustvima podvodnog fotografiranja?

- moraš mnogo više razmišljati prije samog zarona i nakon njega
- moraš se brinuti za opremu, prije, za vrijeme i nakon zarona
- moraš dodatno, osim ronjenja i parametara ronjenja, pratiti objekte i gumbe na kućištu fotoaparata i pritiskati ih u određenom redosljedu na najbolji mogući način
- moraš ganjat objekte fotografiranja, isto kao i ronioce u grupi: uglavnom stalno nešto trebaš ganjati pod morem
- moraš se boriti s dodatnom težinom i glomaznošću (ako je fotić veći) na suhome i pod morem
- trebaš očekivati da će ti se zabava ronjenja uvećati dvostruko (kako pripreme, zaron, tako i postprodukcija)
- trebaš očekivati i znatno uvećane troškove ako se odlučiš za "malo jače" bavljenje podvodnom fotografijom
- i na kraju, dodatne "komplikacije" prilikom ronjenja s fotoaparatom stvorit će ti ovisnost o njemu samome, tako da će ti ronjenje bez njega biti prazno, nepotpuno i suviše jednostavno

Tijekom nekoliko zarona primijetio sam čudnovate billjke životinje-organizme ili što god to bilo, zanimljivog koncentričnog oblika, a bili su priljubljeni uz stijenu. Svi stariji ronioci su me uvjeravali kako je to neki tvrdi koralj. Kada sam imao prilike popipao sam tu formaciju. Bila je kožasta, glatko sluzava i mekana, a kada sam malo pregledao po knjigama, ali i pogledao makro fotografije, vidio sam da su to nakupine jaja - puževa golaća.

Kod ronjenja mi je jedino žao što ga nisam počeo ranije upražnjavati. A budući da se može već od osam godina starosti, trebam sada nadoknaditi taj mali zaostatak.

Na kraju, razmišljajući o svemu što se dobiva ronjenjem, možemo reći da su ronioci izuzetno povlašteni dio populacije. Jer mogućnost, sposobnost i njihova želja osiguravaju im svakako jednu novu dimenziju života, onoga koji se može mjeriti s istraživanjem drugih planeta i života nevjerojatnih oblika, boja i vrsta.

 

Nekada smo bili lijepi i mladi. A onda obukosmo ronilačka odijela, pa smo sad ujednačeno grdi. Nitko nas više ne gleda u lice, ronioca pod morem gledamo pretežno u bocu, peraje i ruke. Nestala je opsesija gestama, držanjem, vladanjem, gotovo nezamjetnim treptajem oka, migovima. Nestao je strah od ružnoće. Pod morem sigurno ima i ružnijih od nas. U tom sveopćem skrivanju i prikrivanju organizama pod morem i mi kao u nekom golemom maskenbalu uzimamo svoj komadić privatnosti. Ne želimo biti razotkriveni od drugih.

Ipak, u rukometu, pa čak i u vaterpolu igrači imaju neki broj da bi se lakše mogli raspoznavati. Vać ozbiljno mislim na stražnji donji dio leđa stavit neku žutu ili bijelu točku. Istina, svejedno koja je boja, dublje od dvadesetak metara to se ne vidi. Ali možda kada bi svaki ronilac imao neki amblem, grb, simbol, slovo, broj ili što god mu odgovara pa da si bijelom bojom stavi to na leđa junačka. Puno bi pomoglo u razaznavanju pod morem. Nitko se ne brine o svom raspoznavanju, ali mu je stalo da zna tko je pored njega. Ali ako se nitko ne brine za sebe, odnosno svoju oznaku, vrijeme je da netko započne. Evo, u skladu sa svojom zamisli, stavit ću na svoje odijelo neku prepoznatljivu oznaku. Tako će barem svi znati, kada ju ugledaju (slika u prilogu). Pa tako preporučam i drugima da nešto zgodno stave. Da ne bi svaki puta morali buljiti kao telci tko je to ispred, iza, pored, iznad. Pa nitko valjda nije zabranio osobne oznake na opremi za ronjenje, pogotovo kada se roni na velikom brodu sa stotinama ronilaca? A vjerujem da će se u budućnosti naći i vrlo, vrlo zgodnih oznaka, a ne samo one izlizane (Scubapro, Mares, Aqualung...), pa da moramo gledati – to je onaj ronilac koji ima poderani desni rukav uz oznaku "Scubapro" ili to je sigurno taj i taj, jer jedini ima plave peraje, smeđu kapuljaču s rupom iznad desnog uha iz koje izlaze mjehurići i ima masku koja se zamagljuje.

Evo par napomena vezanih uz sigurnost ronjenja:

• prije svakog ronjenja morate biti sigurni u svoje zdravlje, da se dobro osjećate i fizički i psihički
• kad ste odredili lokaciju za ronjenje trebate upoznati uvjete ronjenja, vremenske prilike, podvodne struje
• nikad prije ronjenja ne konzumirajte alkohol ili bilo kakve narkotike ni lijekove koji mogu utjecati na mentalno i fizičko stanje
• dobro prekontrolirajte svoju opremu i svog partnera, te budite sigurni da je boca puna zraka i da imate ispravan manometar
• prekontrolirajte svoju plovnost i ustanovite imate li dovoljno olovnih utega
• pazite da na kraju ronjenja imate u boci minimalno 30 bara
• dok ronite dišite polagano i kontinuirano bez zastoja
• trošite što manje energije jer time udišete manje zraka, a također zrak za kompenzator plovnosti koristite što je moguće manje
• dok izranjate dišite normalno, bez zadržavanja daha, a ako slučajno iz nekog razloga ostanete bez zraka u dubini i trebate naglo izroniti ispuštajte zrak iz pluća polagano dok izranjate
• izranjajte uvijek polako, ne brže od 10 metara u minuti
• ako osjetite bilo kakvu nelagodu prilikom ronjenja (umor, hladnoću, bol) prestanite sa ronjenjem i započnite izron
• nastojte izbjeći paniku u bilo kakvoj situaciji

OČI – nemojte previše stiskat masku da vam očne špekule ne poispadaju (ako treba puhnite malo kroz nos u masku da smanjite pritisak).

UŠI – ne čačkajte ih granom ili štapićima za roštilj nego ih dobro osušite nakon ronjenja. Ako treba, za preventivu preporučam kapi OTOMAR, po 2 kapi u svako uho navečer iza ronjenja. Možete koristiti i masku "Proear" koja ima poklopce za uši.

SINUSI – pritisak će učiniti svoje nakon prvog ronjenja, na vama je da samo uživate u raščišćenim sinusima. I izbjegavajte roniti ako ne možete niti na suhom izjednačiti pritisak u ušima, puhanjem u začepljeni nos.

ZUBI – ne bi čovjek rekao ali ako imate ponešto slomljenih ili pokvarenih zubiju neće vam to smetati kod običnog ronjenja. Ipak, probajte si ih složiti za drugo ronjenje. Svaka neugoda u moru smanjuje vam koncentraciju. Ronio sam s puknutim zubom i nije se baš ništa dogodilo, unatoč prisjećanju kako su govorili da ronioci moraju imati savršene zube. A što je s onima koji imaju gebis? Što ako to sve skupa ispadne zajedno s regulatorom i ostane tako zaglavljeno? No, pa zato su izmislili octopus. Ako ti je onemogućeno korištenje primarnog, uvijek imaš "žuti" octopus.

 

Na kraju, s vremenom ćete se priviknuti na sve neugode koje čine ronjenje. Tada će preostati uživanje i sve veći prostor za relaksaciju i odmaranje od zahuktalog života na površini, prepunog suvišnih nepotrebnosti, odnosno nepotrebnih suvišnosti.

Dobro vam podmorje !
D.G.

P.S.
U sljedećem pismu nešto o životnim željama, o zvonjenju i zabranama fotografiranja, o mobitelima i o vikendici za odmor pod morem, o novoj vrsti zraka za ronjenje i o postavljanju ciljeva u životu.

 

 

10. PISMO JEDNOG POČETNIKA

O RONJENJU 2011.:

 

Ako ste kroz godine sakupili barem nekoliko životnih želja onda je to vrlo dobro, ako ste sakupili desetak, onda je to odlično.

Ali kada ćete te želje ispuniti? Nećete valjda čekati neke druge živote? Iskoristi dan (Carpe Diem). Sada je trenutak! U podmorju ćete pronaći sakrivene želje za koje niste ni sanjali da ih imate.

 

Možda mislite kako u podmorju nemate šanse nešto pronaći jer tamo je gluha tišina, slijepa tama i čista, hladna jeza. Ma ne! U ljudskom poimanju svih nepoznatih stvari uvijek se stvaraju nevjerojatne pretpostavke koje i nemaju neke veze sa stvarnošću nego prije s nekim prethodnim lošim iskustvima. Čini mi se da jedan dio podsvjesti u bestežinskom stanju podmorja lakše izlazi iz nas. Morat ću početi i pod morem nositi neki notes i olovku da si zapišem neke ideje koje su mi tamo pale na kapuljaču. Osim toga, kapuljača je tako dobra stvar jer drži na hrpi sve što bi u moru i na vjetru moglo odlelujati. Zato obično niti ne skidam ronilačko odijelo kad izađem na vjetroviti čamac ili brod. Tako je ugodnije.

Zvoni, zvoni i opet zvoni. Mobitel, telefon, stanica kojoj se zagubila slušalica, Blackberry, PC, IPhone, iPAD, iPOD, zvono na kućnim vratima, zvono na pećnici, zvoni i s televizora i radio aparata, zvoni iz susjedove sobe, zvoni bicikl na ulici, sirena hitne pomoći i zvoni mi – u glavi.

Koliko buke ni za što! A tišina, kraljica dojmova, carica morskih dubina, čeka strpljivo na dnu pješčanom, kamenom ili kakvom drugom. Odmoriti se od buke, od gledanja u lica ljudi, od mimike i gesta, od neverbalne i verbalne komunikacije, odmoriti se od slušanja riječi, glazbe, buke, akcijskih filmova, Dnevnika i Panorame, horor filmova, talent show-ova, Plesa sa zvijezdama, CMC-a, MTV-a, vremenske prognoze, Nedjeljom u 14, rata u Iranu... Odmoriti se od pravila koja smo si nametnuli na površini planete. Osloboditi se u nekoj od plavih laguna slobode (podmorskim ili nebeskim). Na nebu ili pod morem. U nebu obuhvatiti oblake i modrinu prostranstva, duboko udahnuti osmijeh oblaka, a u podmorju odmoriti tijelo u tišini, mirnoći i spokoju.

- Oh, oprostite, nisam se mogao javiti na mobitel jer sam bio na dubini od 30 metara, pod morem...

- Opa, oprostite, bio sam na 3000 metara, nad oblacima, u zraku i nisam se u tom trenutku stigao javiti na mobitel (morao sam slučajno baš tada otvoriti padobran)...

Obožavam ovakve isprike. Nitko ne može protiv njih ni zucnuti. Kako su dosadne one - nema signala, ispraznila se baterija, mobitel se zablokirao.

Krenuli ste u muzej. Oduševljeni mnogobrojnim izlošcima spremate se ponijeti fotografiju jednog-dva prekrasna izložbena primjerka kapitalca. Ali ne, zar je opet zabranjeno fotografiranje? Da, znam, oštetit će se izlošci dok ih oko vašeg fotoaparata gleda. Začudo, izlošci se ne oštećuju dok ih vi gledate svojim očima. Nije važno, možete kupiti brošuru ili razglednice pa ih onda poslikajte fotoaparatom. Svugdje su zabrane! Još malo pa će fotografiranje biti zabranjeno i napolju, tamo gdje su izlošci na otvorenom. Već sam vidio naznake toga na nekim svojim putovanjima. Neke agencije bi vam najradije poslali doma e-mail-om par uniformiranih fotki građevina, trgova, tržnica, par mp3-ca sa glazbom i lokalnim jezikom, a vi njima pošaljete uplatu novaca preko kartice. Možda će jednoga dana i biti tako ili slično (ne daj da to doživim). Kao bonus, možda ćete poštom primiti neki suvenir na kojem će, naravno, pisati "Made in China".

Dakle, nadam se da neće biti zabranjeno pod morem upotrebljavati blic, kao u jamama i špiljama, da ne bismo probudili šišmiše ili amebe u pukotinama zidova. Tako s blicom i reflektorom oštećujemo koralje, oči riba, muzgavaca, hobotnica i morskih crva, a tek kratkovidnih kornjača i nježnih puževa. No da, možda smo previše agresivni u svojem fotografiranju, ali što je to prema:

- mrežama, parangalima, udicama, vršama onih koji love
- brodovima koji bacaju otpatke
- pojedincima koji bacaju metalni i plastični otpad, dijelove automobila
- tankerima koji izlijevaju milijune tona balastnih voda

 

To izgleda može, takva oštećivanja podmorja su međunarodno verificirana i dozvoljena. Pa i ono što često piše u Scubalife časopisu kako ribolovci i podvodni ribolovci imaju mnogo veća prava i mogućnosti od običnih, turistički orijentiranih ronilaca – nije zanemarivo. Valjda netko misli kako ronioci s grabljama grabljaju po koraljima, otpuštajući pri tome iz svojih ronilačkih boca mašinska ulja, benzine i kemikalije? A zrak koji oni ispuste u more, poput teške vode pada na dno mora, predstavljajući potencijalnu opasnost za cijeli Planet. Jer, zna se da se teška voda koristi za izradu Hidrogenske bombe. A i one silne boce što ronioci naprte na leđa, nije to sigurno ništa bezazleno. A zašto bi inače nosili takvu darkersku odjeću na sebi, kad ne bi imali neke mračne misli.

Razgovarajući s kolegom Ivanom, došao sam i do jedne interesantne zamisli. Boce sa zrakom bi se mogle puniti i s još nečime osim samo zrakom, naravno uz malu doplatu. Uzmimo na primjer izazovan miris skuša sa gradela ili možda hobotnice ispod peke. A možda i škampa na buzaru, prženih lignji ili girica. Dobar bi bio i brodet od škrpine ili gof na žaru. U svakom slučaju, kada bi određeni miris bio prisutan na mjestu usisa i komprimiranja zraka u bocu, valjda bi i on bio usisan unutar boce. Bilo bi interesantno roniti među ribama njuškajući pri tome tu istu ili sličnu hranu. Koliko bi toga došlo do receptora u nosu, bilo bi interesantno saznati. Već mi cure sline pa vidim naljepnicu na boci od 15 litara – MIRIS - plodovi mora na gradele, MIRIS – tuna na žaru.

Već na palubi čekala bi nas takva ili slična jela, koja bismo tada s povećanim uživanjem degustirali u živo, prepričavajući kako smo upravo vidjeli i njušili brodet od par golemih škrpina.

A možda za desert miris kolača od jagoda i ananasa ili karamel s pečenim bademima.

Mogao bih za probu pokušati s nečim dostupnijim, da se provjeri učinak. Recimo s mirisom za osvježavanje prostora ili suhog bakalara. U nekom od sljedećih tekstova iznijet ću svoja iskustva.

"Od rođenja, čovjek nosi breme gravitacije na svojim ramenima. Prikovan je za zemlju. Ali, samo mora potonuti ispod površine i slobodan je." - Jacques Cousteau

Kada bi još na dnu mora mogli sklepati neku kućicu za odmor. Možda i nije nemoguće. Mislim da ću o tome stvarno razmisliti. Svi se tokom godina brinu za svoje vikendice gdje treba redovito podrezivati travu, šišati živicu, uređivati vrt. A u podmorju baš ništa od toga ne treba činiti. Čak suprotno, ništa od toga se ne smije činiti, treba samo pustiti da flora i fauna dođe u naš podmorski vrt i tamo možemo u njemu uživati. Desetak kila olova, jedno crijevo koje vodi do površine da ne moramo stalno roniti s bocom, nešto vode i hrane i možemo biti satima na desetak metara dubine. Naravno, treba provjeriti na kompjuteru koliko stvarno dugo možemo biti. Mrvice od naše hrane dat ćemo, naravno, ribama i rakovima (ne golubovima i vrapcima). Davat ćemo im imena, postat ćemo im prijatelji, oni će nam to znati vratiti. Jer ljudi to i prečesto zaborave.

 

Moje želje bijahu Machu Picchu, Kuba, letenje i skok padobranom, ronjenje, plivanje s delfinima, Rio de Janeiro, napisati roman... (samo još jedno od toga nisam ostvario)

Carpe diem. Ovo je taj trenutak! U podmorju pronalazim sakrivene želje za koje nisam ni sanjao da imam.

A danas? I dan danas postavljam nove ciljeve i otkrivam nove želje u životu. Još nisu potrošeni svi sastavni dijelovi, ali i tako, sve je u - glavi. Jer, ovo je tek početak. Početak priča o životu, letenju, pisanju, glazbi, putovanjima, fotkanju, snimanju filmova, ronjenju, i tko zna još čime. I sve dok postoje bijeli, plavi, crveni, zeleni, ali i crni tonovi života bit će to uživanje u svakome trenutku. A ovo će biti izvor i početak mnogih priča koje završavaju na:

www.dean-ganza.iz.hr

Ako se sjećate PAUZE iz Egipta – Sharm El Sheikh, kratkog izvještaja na 8 stranica, ovdje ćete pronaći i cijeli putopis koji ima preko 70 stranica s fotografijama, ali i mnoge druge putopise (ovoga puta ne potpune jer se sprema prva knjiga putopisa). Ipak se nadam da će vam se svidjeti, koliko su se meni. :-)

 

Volim raditi podmorske kolaže, pa evo, ovom prilikom i nekoliko njih. Ima i jedan sa 70-tak fotografija. U nastavku teksta je par linkova na jednu od prezentacija koje slažem nakon putovanja već duže vremena. Ova je kratak kolaž podmorskih fotografija i filmova. Uz glazbu takva prezentacija izgleda prilično dobro. Makar, u podmorju to nije potrebno. Tamo mi je draža gluha tišina uz pokoji zvuk poput kruljenja u želucu, nadajući se da to krulji u nečijem tuđem, recimo nekoj ribi, ali ne baš prevelikoj.

Dobro vam podmorje!

Do novih susreta u moru svjetova...

D.G.

ili do novih priča s naslovom:

ISPOVIJEDI JEDNOG RONIOCA

ili možda

PRIČE VJEČNOG AMATERA

ili nekako drugačije (možete predložiti)...

Ako to poželite, pišite redakciji, možda vam se ta želja ostvari...

 

I ne zaboravite – radite na svojim željama, radite ako treba i teško, radite često, sanjajte ih, budite uronjeni u njih, jer one su dio (često zaboravljenog) vašeg JA.

A roniti?!

"RONITI SE MORA" !

Dean

 

P.S. – Mogući izvadak iz nekog sljedećeg pisma:

Datum – 21.12.2012. Lokacija – Zemlja, oblačno jutro s nekoliko kapi kiše. Praskozorje se tek oglasilo praskom. Pod morem, pokrivene kao debelim poplunom, sakrivene i u tišini gnjuraju crne spodobe. Nitko od njih, baš nitko nije ni sanjao da će se naći u toj nevjerojatnoj situaciji. Biti prvi i jedini ljudi koji će upravo sada ...

 

 

1. PAUZA JEDNOG RONIOCA POČETNIKA - POPLAVIO SAM U CRVENOME MORU

(Sharm El Sheikh - prosinac 2011.)

 

Afrika i Azija. Egipat...
Sharm El Sheikh, Dahab...
Mjesto gdje prvo pomislite na probavne probleme uz nadu da se to vama ipak neće dogoditi. Nosite u koferu par litara Jane za prvu ruku, ali i za pranje zubiju. Ipak, toliko puta ste čuli kako je netko svih sedam ili više dana odmora proveo u kupaonici, da se već i prije puta psihički pripremate za mogući neželjeni ishod. Neki preventivno uzmu Linex (poput mene prošli puta). Tipična pogreška. Nikad više.

Stigli smo s brdom torbi (roniocima dozvoljavaju često i do 30 kg prtljage), ali već lagano obučeni, jer smo se preventivno svlačili u avionu, (blagodati informacija s Interneta) i bili spremni za egipatsku klimu. Naravno da su nas upozorili i na vjetrovito vrijeme. Mislili smo:

- Ha, pod morem ne puše, nije to tako važno!

Ali se pokazalo da malena vunena kapa spašava glavu nakon izrona. Da, jednom moramo i izroniti i to neprekidno zaboravljamo. Ali, dolje, dolje pod morem, stvarno nismo znali, a ne bi niti vjerovali što sve čini 'morski vjetar'. Da - radi se o morskim strujama. One vas tako dobro izmasiraju prvih dana da poslije sa strahopoštovanjem i vrlo velikom opreznošću ronite i pratite strujanja. To se ne može usporediti sa strujama mora kod nas (kada nema nevere). Snaga koja se prilikom svladavanja tih struja za jedan zaron potroši, često je desetorostruko veća nego zaron bez struja. Tada shvatite kako je to modro (u ovom slučaju Crveno), golemo more opasno, snažno i nepredvidljivo.

 

Kao skupinu šarenih pilića (koji će se svi odreda sljedećega dana izleći u crne punoglavce) dovezli su nas u kompleks hotela 'Domina Coral Bay' punog i lako pamtljivog imena:

Domina Coral Bay Oasis Garden in Sea

Nismo mogli vjerovat očima i ušima kad su nam rekli i pokazali sat na zidu, da je to jedini hotel koji ima svoje, vlastito - Domino vrijeme. Nije bilo dovoljno to što smo podesili egipatsko vrijeme na svojim satovima (jedan sat više), nego smo morali brinuti i o Domino vremenu (dva sata više). Srećom, uspjeli smo se s vremenom snaći - ignorirali smo Domino vrijeme i sve dogovarali po egipatskom vremenu. Jer bilo bi to suviše komplicirano: ustajati i ići na doručak po Domino vremenu, sastajati se za ronjenje po egipatskom vremenu, roniti po ribljem vremenu, vraćati se u hotel po Domino vremenu, izlaziti u 'grad' po egipatskom vremenu, a zaspati po hrvatskom vremenu. Možda bismo se onda usred noći iznenada probudili u nekom paralelnom svijetu i vremenu, zatim brzo zaronili u san od straha i ujutro se probudili na Zemlji 2.0 (kako ovih dana pišu po Internetu).

* * *

Da, poplavio sam od muke. Jer, nisam se u tjedan dana uspio priviknuti na te šarolike ribice i ribetine. Kao akvarij. Dojam je da ih netko takve, plastične, ofarba i navije pa pusti u more. Nemogućih su boja i oblika. Ne, ne mogu to još povjerovati, da su to žive, prave ribe.

- En ti miša maloga - grgljao sam uzbuđeno u masku.
- Stani, stanii, staniii, daj sekundu predahni, kud se sada baš tako žuriš?

- Daj samo malo stanite, ne mrdajte seee! Pa neće vam repovi atrofirati ak se malo ne gibate.

U tri ćoška, da barem znam koju riječ ribljeg jezika. Kod nas, u Jadranu, povremeno ti se dogodi da istovremeno uočiš dvije ili tri mete za fotkanje. Ali ovdje... Tu ima istovremeno deset-dvadeset-trideset-pedeset meta. A svaka se još mrda na svoju stranu i to od tebe, da ih ne možeš uloviti u objektiv. Frustracija pod morem je potpuna. Grizao sam usnik od muke i ubrzano disao ganjajući jednog bucmastog Napoleona. Oni izgleda obožavaju plivat postrance, to sam primijetio. Baš sam si nešto mislio; kako smo mi ronioci njihovi osobni treneri, ganjamo ih tako da se previše ne ulijene i ne udebljaju. A kada taman dođu u pravu formu, onda umru od starosti. Izgleda da ove ribe nitko ne jede. Možda su otrovne. Tako kažu. Egipćani navodno jedu one iz Nila, a ove im služe za zaradu na turistima.

 

* * *

Ne sjećam se kada mi je adrenalin bio tako jednoliko raspoređen u tijelu, gotovo kao da se kupam u adrenalinu. Ne, nije to bio kratkotrajni šok i špric adrenalina kao kad skačete padobranom s 3000 metara. Pogled u tamnu modrinu duž špage na čijem kraju visi golemi ratni brod Thistlegorm bio je poput sna u kojega toneš ne vjerujući da se to događa. Bio sam impresioniran samo s tih nekoliko stvari koje u stvari nisam niti vidio, razaznajući tek samo konopac za kojega sam se držao, a sve ostalo je bilo u modroj maglici. Ti si na drugome kraju, visiš poput zastave jer te struja odnosi i pokušavaš razmišljati o nečem lijepom. Recimo, da ti neće nestati zraka ili da ćeš uskoro ipak dotaknuti čvrsto tlo. Pomalo se osjećaš kao vrtuljak, jer te onako nestabilnog struja čak može okrenuti oko konopca. Da ne spominjem glomazni fotoaparat. Zastao sam nad ambisom, progutao gutljaj preslanog mora, iskolačio oči još jednom, duboko uzdahnuo, promrmljao mantru u regulator i započeo se spuštati u plavi ponor. Adrenalin je tekao umjesto krvi. Još ću tjednima, mjesecima dolaziti sebi, znam. Svaki prvi puta je tako. Neopisivo uzbuđenje. Svatko tko to ne osjeti, uskraćen je za jednu iskru života. Jer, sa tim iskrama, naš se život razgorijeva u plamen. Eksplozija dojmova. Gotovo osjećam metalni okus olupine, povijest na domak očiju. Nije važno što deseci ronilaca upravo silaze niz špagu (izgleda kao bijeg ljudi s kopna u more) - ovo je ipak olupina broj 1 - na svijetu. I uz to, dovoljno je plitko za obična ronjenja. A na njoj ima baš svega što možete ali i ne možete zamisliti; kamiona, dijelova aviona, vlakova, bombi, projektila, topova, motorkotača, pušaka, municije i još mnogo toga. Skladište povijesti. Ono što još nije pokradeno. Naravno, Jacques Cousteau koji je otkrio olupinu 1955. godine dobro ju je pokrao za svoje potrebe. To nam Egipćani često spomenu, osim toga i da je ove šarene ribice lovio dinamitom. Jer mu valjda, kao niti meni, nije pošlo za nogom da ih sustigne. Značajno su brže u mrdanju od naših domaćih, jadranskih.

* * *

Oni su navikli na valove od 2-5 metara pa nas sa smiješkom promatraju i bodre, dok mi nakon nekoliko većih valova koji ljuljaju gore-dole-lijevo-desno i naprijed-natrag ubrzo problijedimo i ukočimo poglede u daljinu, kao da tamo daleko, u nekoj nepomičnoj točki postoji naš spas. A kada se povučemo u neki ćošak, spustimo pogled i pokrijemo se preko glave, onda oni već znaju da smo na rubu. Stvarno, treba odmah popiti tabletu protiv mučnine, poslije je kasno. Valovi valjaju tako snažno da si odjednom s lijeve strane broda, dok ti je želudac ostao na desnoj strani, zatim si ubrzo opet na njegovoj lijevoj strani, ako se ne uhvatiš za nešto. Kao da brod igra ping-pong s tobom.

Sjedeći na WC-u u hotelu nakon tih ljuljanja nekoliko dana na brodu, sigurno će vam se i porculanska školjka pomicati. Smiješan osjećaj.

Hrana na brodu je odlična, bolja od one na kopnu. Fina riba, prilozi, tjestenina, krumpir. Baš se nakon zarona uživa u drvenoj prostranoj kabini potpalublja. Još ako izbjegneš smrad dizela koji dolazi iz strojarnice, super je.

Hrana na kopnu nije baš nešto, pogotovo riba – bez ukusa je i loše pripremljena. Kao da oduzimaju hrani njene bogate sastojke i koriste ih negdje drugdje. Jedino su kolači savršeni. I špageti s mesom rakova su dobri, kad ih ima.

* * *

Kada se sve to pogleda, treba tu prilično snage, snalažljivosti u novim situacijama, ponešto pilula i krema za bolove u mišićima (nakon borbe s valovima i strujama - ako je vjetrovit i strujovit dan), smirenosti u situacijama hajde-brzo-požuri-skači situacijama, koje se u polako-daj-ne-žuri naučenom rekreativnom ronjenju ipak ponekad dogode (a ovdje su bile takve situacije) - a to je kada se koncentracija ronilaca na brodu izjednači s koncentracijom riba na koraljnom grebenu.

Osnovne stvari su ipak tablete protiv mučnine, vunena kapa, ručnik, topla jakna, flasteri, ruksak, deepfreeze, aspirin, maxflu, krema za ruke, škarice, grickalica. I voda, naravno. Srećom, nju ćete imati neograničeno (flaširana) na brodu na kojem plovite (tumbate se).

Zaljuljalo je gadno nekoliko puta i odmah sam shvatio što u stvari znači ljuljanje na brodu. To što već desetak godina nisam uzeo nijednu tabletu protiv mučnine radi putovanja autobusom, autom ili avionom, shvatio sam da spada u sasvim drugu kategoriju mučnina. Kada je brod propao tri metra, posmaknuo se pet metara ulijevo, a zatim propeo četiri metra, pa tresnuo udesno dolje i tako preko nekoliko puta (činilo se kao tisuću), želudac mi se već zalijepio s unutrašnje strane mozga, želeći izaći kroz uši, ali ne mogavši naći širi prolaz, krenuo je k ustima. I tada sam instinktivno (a i ponešto zato jer sam o tome čitao) potrčao na prvi kat u središte broda, čučnuo u nirvana položaj na zeleni, tapisonom prekriveni pod, pokrio se ručnikom preko glave i dišući jednoliko uspio vratiti želudac na najdraže mu mjesto.

Osim toga, smrad goriva, poznatog kao plavi dizel ili je to bio bijeli benzin (svejedno je kako ga zovemo jer kad gadno smrdi, a to se dogodi u donjim kabinama broda na ljuljajućem moru), najbolje je izbjeći bijegom prema gornjim palubama.

* * *

Drugi zaron. Već na početku, kada sam se držao za štrik vidjelo se da je struja pojačala. Jedva sam uspio držati fotoaparat, za slikanje nije bilo mogućnosti. Bio sam peti u grupi, iza mene još dvoje. Ušli smo u olupinu kroz neki od ulaza. Sve je izgledalo tako rupasto i šupljikavo, a opet, odjednom bi se našli u potpunome mraku okruženi samo starim kamionima ili motorkotačima. Slijedio sam 'crnca' ispred sebe, ali i primijetio kako cijela kolona ponekad mijenja smjer, a i često smo se vraćali unatrag. Vidljivost je bila vrlo loša, svega nekoliko metara. I tada se dogodilo... 'Crnac' ispred mene prošao je kroz neki prozor ili vrata i skrenuo negdje. Ja sam skrenuo u desno. Ali, nigdje nikoga. Ni gore niti dolje, ni lijevo, ni desno, ni ispred, ali niti iza mene. Ostao sam potpuno sâm. Izgubljen u olupini broda 30 metara pod morem, gdje je vidljivost jedva nekoliko metara. Panika! Oblio me hladan znoj. Može li se to uopće dogoditi u ronilačkom odijelu? Što činiti? Da krenem na izron? Ali što će oni onda misliti? Da me odnijela struja? Da sam se utopio?!? Postat ću još jedna recka na ovome brodu. Tko stavlja recke? Skoro sam prestao disati, osluškujući napeto, ali strah mi je ubrzao otkucaje koje sam čuo u ušima kao lupanje čekića po oplati zahrđalog broda. Pogledam ponovno desno pa lijevo. Nikoga. Pogledam dolje, zatim gore. I - smrznem se. Ukočen, prestao sam disati. S vrha metalne kabine netremice me je promatrao - Djed Mraz. Pao sam u nesvijest (skoro, malo je falilo). Prostrujiše mi trnci po leđima: "Zar to znači da sam mrtav?!? Suze navriješe. Osjećam se blaženo. Ili blazirano? Ugušio sam se u nekoj pregradi broda i sad posljednjim nitima svijesti vizualiziram Djeda Mraza. Barem nešto lijepo u toj mojoj hladnoj, turobnoj grobnici".

I tada pogledam ulijevo. Kriknuh! Ispadne mi usnik iz usta, jer tamo je bio - još jedan Djed Mraz! Spopala me promjena raspoloženja. Odjednom, došlo mi je da zaplačem. Koja divota!!! Dosegnuo sam Raj... I tada se pojaviše još dvije kapice Djeda Mrazova i jedna Mrazice. To je bilo previše. Stresem se iz letargije i uočim da imaju ronilačke maske. O, Sveti Nikola!!! Nisam mrtav. Ovo su tek praznično dotjerani ronioci. Koji neozbiljni bedaci - odmah mi prostruji misao. Baš su me došli nasanjkat s tim svojim crvenim kapicama. Njima je to smiješno, ali ja sam se izgubiooo!!! Nigdje moje grupe. Ne mogu im to reći niti s tisuću pokušaja pantomime. Svuda oko mene veselo lepršaju ti ronioci u crveno bijelim kapicama s kuglicama na vrhu (cofleki). Ima ih već desetak. Došlo mi je da povičem:

- Iš, iš - maknite se, odite nekome drugom nosit' darove. Maknite svoje kapice, nemojte me zbunjivati.

Toliko sam bio smotan da sam potpuno zaboravio na fotoaparat. Tako nemam niti jedan zapis za tih petnaestak minuta strave-pakla-raja.

 

* * *

Kažu da se ne smije roniti prehlađen. Da, bolje nemojte ni pokušavati. Opasno je, jako opasno. Ali kada već dođete do Egipta, do Sharm el Sheikha, do golemih, božanstvenih koraljnih grebena, onda vam se možda može i oprostiti kada se igrate s vlastitim životom. S tuđima nemojte.

Igrao sam se. Bilo je to veliko iskustvo. Možda i upozorenje svim čitaocima što se događa kada žele ići preko svojih granica, preko svojih psihofizičkih granica i što mogu očekivati, te shvatiti kako uopće ronioci (u tako sigurnom sportu-aktivnosti) mogu poginuti. Ovo je jedan od načina. Takozvani - vrtoglavi način (upravo sam mu sada dao to ime).

Dakle, zaronio sam na 2-5-8-12-20 metara i kolutajući očima izjednačavao pritisak svako malo, u nadi da je prehlada bar toliko pustila sinuse na miru da mi pođe za rukom (prstima desne ruke) izjednačiti desno uho, koje je bilo problematično. Unutra, u dubini glave čulo se krckanje, fućkanje, zujanje (mislio sam jedno vrijeme da mi se sluh pojačao i kako čujem ribe kako se svađaju međusobno, čak šapuću). Uzalud, to se u mojoj glavi sve bunilo radi te dubine koja me opkolila.

Dakle (prozaično rečeno), radi prehlade, desno uho je vrlo jako boljelo i sa zakašnjenjem i nepotpuno se izjednačavalo.

I onda, ubrzo nakon jednog snažnog puhanja - dogodilo se to...

Sve se počelo vrtjeti! Koraljni grebeni, ribe, zemlja (pjeskovito dno) i nebo (modro more i opna površine mora) sve se okretalo kao ringišpil. U zadnje vrijeme često sam bio u lunaparkovima i uglavnom mi nije bilo muka (bar ne previše, priznajem). Ali ovo, ovo okretanje, ne sjećam se da sam ikada doživio. Dok se sve kolutalo, koturalo, lepršalo i jurilo oko mene, samo sam se molio da još ne povratim, da me mučnina ne svlada. U jednome trenutku uhvatio sam se za pjeskovito dno, želeći natjerati 'stvar' da se zaustavi. Kad već nisam vezan pojasom u tom morskom ringišpilu, bojao sam se da ću pasti na koralje. A oni su oštri. Ne moram niti reći, shvatit ćete da fotić uvijek imam sa sobom. Onaj golemi, desetak kilograma težak izvan mora, a lagan kao pero pod morem. Ipak, uvijek smeta. A kako mi je tek bilo boriti se s njime uz želju da usput okinem koju fotku. A sve se vrtiii, dok ribe dvostruko brže plivaju naokolo. Ludilo. I tada sam ispucao par fotki, jer želja za fotografiranjem bila je i u tim trenucima golema.

Sreća u nesreći je da sam dobivši tu vrtoglavicu uspio umiriti duh i tijelo na način 'iskusnijeg' ronioca, a ne početnika. Dakle, rekao sam sâm sebi:

1 - u stvari, ništa se ne okreće, to je samo privid
2 - to će s vremenom proći, bit će sve opet mirno (ili manje vrtoglavo)
3 - organizam će prebroditi problem, treba samo vremena i smirenosti

Tako je i bilo. Vrtoglavljenje je potrajalo minutu do dvije i potom se sve umirilo. Taj gadan osjećaj kada nisam uopće znao gdje je dolje-gore-lijevo-desno, pa niti naprijed natrag ponavljao se još barem dvadesetak puta tijekom ukupno dva ronjenja u prva dva dana, nakon izjednačavanja pritiska u ušima. I baš svaki put, osjećao sam se ko ošamućena srdela što pliva leđno pa u krug. Nije mi baš bilo do smijeha, ali se sjećam da sam jednom euforično progrgljao u masku:

- Aaaaa, kako se vrtiiii, kako se luuudo vrtiii. Ide kamikazaaa...

Znao sam da moram sačuvati prisebnost. U protivnom, morao bih krenuti na izron, prema površini. To sam i mislio učiniti kad mi se prvi puta dogodilo, ali je bio problem kako odrediti gdje je površina.

Krajičkom očiju gledao sam to šarenilo boja u ringišpilu kao na noćnim vrtuljcima i okidao fotićem. Na suhom mi se nikad nije tako jako sve okretalo. Inače bih se sigurno zaletio u neki zid. U mekom moru sam bio sigurniji. Čak sam pomislio da je sreća što mi se to dogodilo u moru. Da, tada se treba držati na miru, paziti na visinu i polako disati. Nakon nekog vremena proći će. S obzirom da je to dokaz kako i najmanji hendikep može biti potencijalno opasan, jasno je kako od malenih problema može lako doći do nesreće. Pogotovo ako se ne zadrži pribranost i mirnoća, čak i u teškim trenucima. Uostalom, lako je zadržati mirnoću kada je sve u redu, budi ti smiren kada ti se dogodi nešto nepredviđeno i onda odluči što ćeš.

--- nemojte ovo pokušavati 'kod kuće' ---

* * *

Ronjenje u Sharm El Sheikhu je ipak jedno ogromno iskustvo. Bez obzira na relativno dobru organiziranost i uhodanost, kao i to da prosječni ronioci izgledaju flegmatični i opušteni, ipak tu ima mnogih novosti i drugačijih uvjeta. Treba iznimno dobro balansirati radi koralja, treba imati znatno više olova, negdje ima vrlo jakih struja, treba naučiti živjeti i roniti na brodu s dvadeset do trideset ljudi, treba biti spreman na velike valove, valovito more, jak vjetar, sunce, balansiranje po brodu i još dosta toga.

Ali zašto se baš meni moraju dogoditi sve te neugode i iznenađenja? Ma nije valjda samo zato da ih mogu opisati? Jer ništa ne izmišljam, svi likovi su stvarni, a događaji su se i zbili. Usput, mijenjam deset neugodnih i iznenađujućih zarona za jedan normalni i bez problema. Kad razmislim, postoji li uopće takav? I da li bih želio da postoji? Jer, svako ronjenje je izlet u avanturu i u nepredvidivo. U tome je i draž.

P.S.
Naravno da nisam zadovoljan s fotkama, a niti s mogućnošću probavljanja tolike količine dojmova. Znam, rješenje je samo jedno. Vi već znate...

  

--- dijelovi iz putopisa (na 50 stranica) Sharm El Sheikh - prosinac 2011. ---

Dean Ganza

 

RSM - JEŽEVO 17.03.2012.

 

Uz organizaciju ronilačkog kluba: RONITI SE MORA

 

Ježevo 17.3.2012. Prepuno ježeva. Neee. Samo smeća ljudske vrste. Ne, nisu to bacili majmuni, psi ili ribe, nego samo ljudi sa svojim bocama Coca-Cole, pet ambalaže, bočicama lijekova, plastičnim i staklenim bocama pive. Ništa od toga ne koristim. Ni sokove, ni pivu, a niti lijekove. Ipak, budem pokupio to smeće, zajedno s još tridesetoricom ronilaca iz Siska, Zagreba i još nekih drugih gradova i država.

Sunčan, prekrasan dan. Nažalost vjetrovit. Temperatura vode između 6 i 9 stupnjeva celzijaca, dubina do 13 metara, vidljivost između 2 i 3 metra. Ipak, mjestimično ponegdje i nula (0) metara.

Borba s velikim natpisima sponzora na vjetru koji se pojačavao, borba s cepelinom dužine 8 metara, koji zbog vjetra nije poletio. Za zagrijavanje Klarini ukusni sendviči i krafne, malo sunca i pogled na namreškanu površinu jezera kružno-kvadratnog oblika, promjera ne više od 500 metara.

Priprema opreme u šatoru koji je skoro odletio zajedno s polugolim roniocima. Ipak, ubrzo su svi metamorfirali u punoglavce i strmoglavim putem s 40-tak kilograma opreme na leđima, sunovratili se do obale jezera.

Za to vrijeme jedan zaostali ronilac grčevito je kopao po torbama tražeći neki komad opreme.... ...tada sam se probudio i ugledavši pred sobom ponovno golemu hrpu toga što sve moram po sebi povješati, učinio mi se to ipak - nemogući zadatak. Svaki zaron mi se čini kako je broj komada opreme povećan za jedan. Nemoguća misija broj 1. Da, moje prvo ronjenje u jezeru. Ne, nema šanse. Utopit ću se u tome. Ne, nitko mi neće pomoći. Prvo ću se zapetljati u granje, zatim smrznuti, a onda...

Samo se ti drži uz nas - govorio mi je Staško, a i Sara. Ah dobro, barem neka utjeha. Netko će znati gdje sam se utopio. Promatrači s obale gledaju nas zabezeknuto ili smješkajući se, smatrajući nas najmanje čudacima. No, tanka je crta između čudaka i heroja. Čudaci jedino prežive. Pa onda sve to na kraju izgleda normalno, čak i baciti se naglavačke na ledenu koru jezera. Ovo mora da se nedavno odledilo, čini mi se da oko mene plivaju kockice leda. No dobro, ako srknem malo vode, bar neće biti slana.

Nekako mi se čini da je ovo na rubu ekstremnog ronjenja. Em je 6 stupnjeva, em je vidljivost oko nula metara, em sam par puta propao do lakta u mulj, zapiknuvši se rukama kad se napokon pojavilo vidljivo dno. Ali, počnimo od početka...

Na površini nisam uspio popamtiti toliki broj novih, nasmijanih lica. Neki su bili nasmijani radi sunca, neki zbog krafni i sendviča, neki zbog kamera i fotoaparata koji su kliketali, neki zbog izazova i želje za ronjenjem, a neki zbog pive. Svi razlozi su ove subote bili prihvatljivi.

Pod vodom nisam uspio vidjeti ikoje lice. Sara je nestala u mutežu predamnom, kao da ju je progutala golema zelena žaba. Hoću li je ikada više vidjeti? A hoću li sebe još jednom vidjeti? Nakon što sam i sâm utonuo u hladnu mrzloću, od čega sam ipak bio prilično zaštićen mokrim ronilačkim odijelom, shvatio sam kako sam potpuno sâm. Opet?! Od nekuda mi je to jako poznato. Vidljivost nikakva, vidim jedva prst pred nosom, skoro sam zaorao maskom po dnu. Mrežica za sakupljanje otpadaka vjerojatno mi je odmah ispala. Savršeno. Sad nemam više nikakvu svrhu, osim da proučavam podmorje, u stvari podjezerje. No dobro, što sad mogu. Zraka imam, nije mi hladno, dobro se osjećam. Ili se ne osjećam? Možda sam se sav ukočio od hladnoće. Sanjam li? Ne, u snu nikada nije tako hladno, upravo mi je niz leđa krenuo tanki mlaz ledene vode. Krenuh polako naprijed.

Isprobao sam svjetiljku. Nasmijah se u vodi. Beskorisno. Shvatio sam da baš nikakva rasvjeta ne pomaže u mutežu. Fotoaparat. Slikati nešto? Smijeh. Možda tek nešto na metar udaljenosti. Bojim se da bih se mogao zaletjeti u nešto a da ne vidim to u što sam se zaletio. Idem ipak polako dalje. Izgledao sam sigurno kao da njušim dno poput nekog jezerskog psa. Prvo se pojavilo granje, zatim područje smeća i kamenja. Vidio sam jednu ciglu. Nastavio sam dalje. S desne strane bila je obala, dubina do 6 metara, dno šljunkovito, često muljevito. Iznenada predamnom sve nestane. Našao sam se u nekoj neprozirnoj tami. Lagano sam mahao perajama probijajući se kroz potpuno neprozirni sloj vode. Nisam vidio dno. Interesantno, kakav čudan osjećaj. Kao letjelica sam, u oblacima, mogu se rukama odgurnuti o te oblake. Tako sam i učinio i najednom sam se našao zapiknutih ruku u pola metra duboki mulj. Kako je samo mekan. Bljak. Osjećam odbojnost, čistim rukavice. Nastavljam dalje. U jednome trenutku skidam desnu rukavicu. Pojma nemam zbog čega. Nikad više! Voda je ledena. Sjetih se u trenu svih reklama o ledeno hladnim pićima. Od sad pijem samo topla. Počinjem osjećati hladnoću na stopalima. Svejedno, idem dalje. Najednom - iznenađenje. Pred nosom mi leži krepana riba. Duga je tridesetak centimetara i pokrivena zelenim algama. Evo još jedne, pa još jedne. Nabrojao sam ih pet-šest. Čudno. Idem dalje, ali ne smijem više daleko, morat ću se uskoro vratiti. I u tom trenu ugledam nekog ronioca s vrećom smeća pred sobom. Ubacujem staklenu bocu lijeka i pola pet boce u njegovu mrežu. Pozdravljam se s njim, znajući da se sigurno više nećemo vidjeti. Nastavljam dalje još desetak metara, zatim se okrećem ulijevo na dubini od oko šest metara. Malo me baca na površinu jer imam premalo olova. Ipak se spuštam opet na dno i pred sobom na metar udaljenosti ugledam dvije prekrasne štuke od preko pola metra dužine. Skrenem još malo udesno, do dubine od oko osam metara. Vidljivost je opet vrlo slaba.

Najednom, izranja taman obris preda mnom. Približavam se. Golemo je. Zapanjen sam. Olupina iz rata. Pojavljuje se cockpit. Nevjerojatno! Zrakoplov. Na metar udaljenosti pilotska kabina postaje žuta. Aerodinamičnog je oblika, tražim otvor u kabinu. Iznenada se pojavljuje ostali skelet. Nevjerojatno! Rasprši se ushit. Obična pedalina. Opalim par fotki i okrenuh se za povratak. Pogledam još jednom. Ipak izgleda impozantno.

Mnogi ronioci su vidjeli još života u jezeru, pretežno do dubine od oko pet metara i to uz rubove jezera. Bila je kornjača Čančara, skupina zaigranih cvergla, štuke, riječne školjke raznih veličina i vrsta.

* * *

Jednom obaviti Nemoguću misiju je jedno, ali dvaput je dvaput. Zato je odlučeno da Damir i moja malenkost odemo pronaći i zavezati špagom potonulu pedalinu kako bi je traktor izvukao na obalu. "Rescue mission". Zraka je još ostalo 100 bara, volje i želje dovoljno. Izazov. To se traži.

Traktor i ja čekali smo Damira skoro 15 minuta, dok ga trojica pomagača nisu ponovno uvukla u njegovu konzervu - suhi, plemićki oklop. Ne, njemu se stvarno ne isplati roniti kraće od pola sata, kad mu oblačenje i svlačenje bar toliko traju. Napokon, spustio se do mjesta ulaska. Već sam bio nestrpljiv.

Krenuli smo praćeni logistikom. Pedalina s vozačem i kamermanom. Odlična ideja! Osjećao sam se tako važan ali i smrznut, kao da sam najmanje na Plitvicama. Možda sam bio interesantniji od drugih zbog štitnika za uši. Krenuo sam ponovno u ledeno jezero, siguran da ću pronaći pedalinu.

Iza mene Damir sa konopcem i nekim oblikom fotoaparata/kamere. Znao sam da je manijak za fotkanje, prvi put netko luđi od mene. Zato sam sumnjao da će me moći duže pratiti u toj muljevitoj vodi. Ipak sam ga pričekao nekoliko puta. Pogledam ulijevo na dno, kad tamo neka gužva. Neko živo tijelo od stotine malih crnih riba. Cvergli. Drhtali su prema središtu te kugle, svaki desetak centimetara velik. Zagrabim rukavicama u središte. U trenu sam u svakoj ruci držao po par cverglića. Ubrzo su se izmigoljili iz ruku. Ponovno zagrabim. Damir slika ili snima. Igram se par minuta s njima. Držim jednog pa drugog u ruci. Lako se hvataju, ne bježe. Krećem dalje. Ne vjerujem koliko je slaba vidljivost, često mi se čini da je maska zamagljena. Samo neke mrlje promiču. Zamagljenje maske u stvari sigurno ne bih niti uočio. Kako?

Prvo je trebalo biti granje, zatim skupina cigala i kamenja, nakon toga plato s desetak uginulih riba dužine oko tridesetak centimetara, a onda lijevo prema sredini jezera i eto je - žuta pedalina. Kad razmislim, šansa da je pronađem bila je vrlo mala. Počeo sam ići cik-cak kako bih pokrio čim veće područje i naravno, izgubio orijentaciju. Ipak, shvatio sam da se približavam središtu jezera jer su dubine došle do 10 metara, a nije bilo traga ikakvom životu. Odjednom, vidljivost je postala doslovno nula metara. Orijentira nikakvog, dno ne vidim, površinu isto. Ne razaznajem ništa, nisam ni siguran gdje je obala, a ne znam niti gdje je gore a ni dolje. Panika! Zar opet?! Gledam ronilački kompjuter. Dobro svijetli u tom mutnom sumraku. On mi je jedini oslonac. Dubina 8,3 metara. Moram se umiriti. Razmisliti. Damira nema već dugo. Prošlo je oko pet minuta. Zrak mi je na 50 bara. Počinju mi se smrzavati neki dijelovi tijela. Ali dobro je, još ništa nije otkazalo. Idem izroniti. Misija nije uspjela. Odjednom obadva sata u stereo jednoglasju počeše cviliti da prebrzo izranjam. Baš su dosadni, ali hajde da malo usporim. Damir će se zabrinuti. Ako se sad utopim, neće me naći ni deset Damira. Ovo malo jezero je ipak golemo. Izronio sam gotovo na sredini jezera. Istoga trenutka uhvatio me grč u listu desne noge. Prema meni je krenula pedalina. Spas u pravi čas. Tek što sam se uhvatio za nju, uhvatio me grč u lijevoj nozi. Sigurno radi hladnoće. Neugodan osjećaj, ali nije potpuno paralizirao mišiće, nego ih samo napeo.

Dobro je. Misija nije uspjela, ali su ronioci preživjeli pa nastavak slijedi...

17.03.2012.
Dean

 

RSM - JEŽEVO 29.03.2012.

 

MISIJA SPAŠAVANJA "ZRAKOPLOVA" - OLUPINE IZ JEZERA JEŽEVO

- promatrana u živo, na licu mjesta i in vivo, sa specijalnim akreditacijama...(zbog izuzetne gužve u prvim redovima pred pozornicom događaja)

 

"Rescue mission 2".

Početkom Drugoga svjetskog rata nad ovim područjem letjeli su njemački borbeni zrakoplovi. Ziher (njemački 'sicher'). Može li itko reći da nisu? Kad smo jednoga skoro ulovili prije desetak dana specijalnim metodama goniometrijskog lociranja, odnosno nasumičnim kretanjem gomile smrznutih ronilaca. Što se dogodi kada ubacite 20-30 ugrijanih ronilaca u gotovo smrznuto jezero. Po pravilu vjerojatnosti, oni će se držati zajedno kako bi im bilo toplije. Ali, to nije slučaj s roniocima RK ''Roniti se mora'', jer oni baš namjerno žele uloviti najveću konzervu, bocu, kantu ili kakvu drugu olupinu starog vozila. I to sasvim sami. Zato se svi ronioci razbježe u potrazi za najnevjerojatnijim relikvijama podjezerja koje još ribiči nisu izlovili. Eh, da su ti izronjeni predmeti bar manji, nosili bi ih oni i oko vrata do sljedeće akcije. Ali kašete piva, kante bitumena ili pivske flaše naših nesavjesnih državljana ipak su nezgodne za nošenje oko vrata. No, krenimo ispočetka.

Opet sunčani dan, prepun nestrpljivog iščekivanja, voda 12 stupnjeva celzijusa uz vidljivost - "ni prst pred nosom". Pet puta odgađao se dan izvlačenja olupine potonulog zrakoplova (čitaj žute podmornice - pedaline koja je zaronila) iz jezera Ježevo. Nakon napornih i dugih priprema za izvlačenje što su potrajale cijela dva tjedna, dogovoreno je da se ono održi pred svekolikim auditorijem i snimi događaj izvlačenja s čak tri kamere. Trebalo je pripremiti logistiku, osoblje, opremu i sve to do u tančine nacrtati, zapisati, isplanirati i na kraju dogovoriti. Uz neosporno dobru organizaciju i koordinaciju, obreli smo se dana 29.3.2012. pred mutnim jezerom svojih očekivanja.

Pozornica je bila spremna! Na obali su napeto čekala obadva ribiča, dva psa vučjaka (jedan normalni, drugi kratkonogi koji je više sličio na skraćenog jazavčara), gazda kafića u vozilu zvanom pedalina (tako se zove dok ne potone). A kad potone može se svakako drugačije nazivati. Bio je tu i agent BETA, kose prikladno smotane u ronilački rep i dva prekaljena komandosa iz prve linije odreda RK "Roniti se mora". Zapovjednik i prvi punilac.

Svaki dan u proteklih desetak gnjavio sam Damira da odemo iščupati tu pedalinu iz nezasluženog mulja. Napokon je došao i taj dan. Brdo opreme počelo se povećavati na obali jezera. Polako smo se pripremali. Srećom, Damir je nabavio dvije boce zraka. Njemu je i tako svejedno, on već diše na škrge koliko zarona ima, ali ja ga još uvijek koristim. Nema veze, probat ću disat polako, kao pastrva u bari.

I tada, u trenutku kada sam htio nataknuti svoj jacket na bocu i otišao ga uzeti iz automobila, ostao sam smrznut. Damir me proročki zapita:

- Zar si nešto zaboravio?

Pao mi je mrak na oči, a zatim protrčao cijeli postupak priprema za ovaj zaron, život u malome.

- Nemam jacket, zaboravio sam ga. A taman sam se radovao kako mi je oprema napokon nešto lakša. Znači, toooo je nedostajalo...

Nije dolazilo u obzir da odem po njega jer bi potrajalo barem jedan sat dok se ne bih vratio. Nitko nije mogao donijeti, ni posuditi neki jacket. Pa niti u obližnjim kućama nemaju, začudo, neki jacket viška. Izgleda da se ne nalazi u standardnoj kućnoj opremi. Ništa, ostadoh kao posilni za uguravanje Damira u oklop suhog ronilačkog odijela, navođenje s obale, dodavanje štrika s kukama i fotografiranje. Damir je na šljemu imao par podvodnih lampi i malu kamericu. Izgledao je kao rudar iz Trepče.

Slijedili su niski udarci. Nisam imao šanse. Drugo nisam mogao ni očekivati, teška artiljerija bila je spremna. Napetost se prelomila i začuo se prasak smijeha trenutak nakon Damirove rečenice:

- A jel, stvarno taj tvoj jacket nije za ronjenje u jezerima?

Zatim je uslijedilo:

- Dobro si se dosjetio načina da izbjegneš ronjenje, vrhunski!

Proteklo je par minutica, a prežvakavanje se nastavilo dodavanjem kiselih krastavaca na ranu:

- Koji si ono jacket rekao da imaš? Stvarno si ga kupio?

U trenutku kada je Damir izvodio ono svoje već nečuveno bacanje boce preko glave, uspio je još (zadnjim snagama) dodati:

- Ali Din, nema problema, potpisat ću ti LOG kao da si ronio!

Sve dok Damira nismo ugurali u njegovu konzervu i dok od kapuljače više gotovo ništa nije čuo, tirada je trajala i trajala. Čak i tada je, već u vodi do pasa, rekao:

- Din, još se nisi obukao?

Mjehuri su krenuli površinom jezera. Dok su se mrdali, pomislio sam kako baš ima velike. Podsjetio me na jednog ronioca iz Slovenije iznad kojega sam ronio na Cresu. On je isto ispuštao goleme balone. A ne kao mi, obični ronioci, kao da pućkamo u kakvu frulu. Njegovi su bili golemi i obožavao sam biti iznad njega u trenutku izdaha. Ulijetanje u takvu struju balona s fotoaparatom, bilo je baš interesantno.

Naravno da je Damir krenuo cik cak po većem dijelu jezera gdje sam mislio kako pedaline nema. Ipak, moram priznati da je uvijek moguće odstupanje od sto postotne sigurnosti. Ponekad i u pedeset postotnom omjeru. Damir se pola sata motao suviše daleko, a dva puta izronio uz obalu bacajući kašete s pivom i pivske boce. Stvarno nisam vjerovao, ali u njega je očito usađen taj refleks čišćenja podmorja. To je jače od njega. Nadao sam se bar da će primijetiti kako više nema što disati, jer je posisao sav zrak iz boce. Ali neee, on je nakon pola sata imao još 160 bara od 200 početnih.

Gledajući mjehure zraka koji su bili suviše daleko, razmišljao sam o tome što misli dok roni, znajući da i on razmišlja o tome što ja mislim (dolje uvijek imaš vremena za duuugo razmišljanje):

- Ne, ne smijem van dok ju ne pronađem ! (sigurno je to govorio u sebi)

Bila je to stvar inata, pomiješana sa željom za okončanjem akcije na obostrano zadovoljstvo oba ribiča, oba komandosa i vlasnika kafića. Cuckima i labudima je i tako bilo svejedno. Pri tome mi je padalo na pamet što će Damir misliti ako ju ne pronađe. Mislit će da sam ga namjerno zeznuo pokazujući mu krivo mjesto kako bismo i treći put krenuli u novu potragu. Uglavnom, one poznate rečenice su se neprekidno motale obadvojici u mislima. Mislim da misliš da misli.

I tada, napokon, već kad smo mislili da od pronalaženja neće biti ništa, Damir je izronio s prstom prema gore. Bilo je to 30-tak metara dalje od mjesta na koje sam pokazao. No, barem je udaljenost od obale bila dobra, kako sam rekao. Tko roni, taj i griješi, pogotovo ako njuška po dnu.

Uskoro su fotoaparati (komada 1) počeli škljocati, zagrljaji i čestitanje suradnika uz ovacije bivali primljeni, a prigodni govor održao je jedan vučjak, uporno lajući na nevidljivu pedalinu zavezanu špagom. Izvlačenje i traktor nismo dočekali. Bacili smo se na hladna predjela, a o toplima neću ni govoriti. Zazubice, zazubice.

* * *

Mislim da je uvijek najveći dobitak (ne samo za sebe samoga) kada te baš nitko ne gleda, a ti odrađuješ nešto što je moglo imati publicitet od nekoliko televizijskih kamera, desetak novinara i dvadesetak uglednika. A ti samozatajno ispred dva ribiča, dva psa i dva labuda učiniš nešto za što drugi ne bi niti prstom mrdnuli.

Ipak, tako iz ničega nastaje nešto. Polako i uporno (osim toga bio je i izazov iz skoro ničega napraviti priču - to samo dokazuje da ima tisuće malenih stvari koje mi niti ne primjećujemo).

A jednoga dana, kada doista kamere budu zujale, a novinari okruživali samozatajnog ronioca - on će se zadovoljno nasmiješiti i grleći ronioca/ronilicu do sebe odbauljati u novi zaron. Jer, njemu je stalo do ronjenja, a nekom drugome ostavlja da napiše povijest i zacrta put kluba.

Damir se raspakirao iz odijela i čudnovatom lakoćom uz široko i sve šire širenje osmijeha šutio. Nije prošlo dugo - počele su padati ponude:

- Hoćeš da ti obučemo moj jacket pa da te poslikamo?

- Hoćeš da ti ja dam svoj jacket pa da vidiš kako izgleda pedalina?

- Din, što si ti sve kadar učiniti, stvarno se tome nisam od tebe nadao!

Bilo je još dvadesetak primjedbi sličnoga tipa koje dobro dođu za jačanje ega i dugo pamćenje. Na kraju - važno je imati zajedničke uspomene! Ma kakve god one bile. S njima smo nepobjedivi...

Evo, i ovaj dio smo odradili prije nego ćemo krenuti u nove avanture.
A kada biste čuli koje, ne biste mi vjerovali...

Zato nam ništa neće biti teško.

Jer, roniti se mora.
:-)

29.03.2012.
Dean Ganza

 

RSM - BERMUDSKI TROKUT U JEZERU 5

(triler s okusom fiša)

EKO AKCIJA MAKSIMIR 2012.

Mravci su me upravo napali u trenutku dok ovo pišem. Naravno, oni nisu veliki, nego golemi. Ti mravci (srsi, trnci, žmarci, gricule) su radi toga jer...

Možete li zamisliti pisanje ove priče u jezeru? Baš unutar samoga jezera! E da, upravo ronim u jezeru 1,5x0,8 metara, a s rubova jezera pada gusta, bogata pjena koja izaziva te goleme mravce (ako niste shvatili - to jezero se zove Kada 2). Naravno da su trenuci opuštanja nemjerljivo ugodniji nakon većih napora.

Tog proljetnog dana (19.5.2012.) veliki broj male, velike i najveće djece pohodio je Maksimirsko jezero broj 5 u namjeri da učini nešto ne samo za sebe. Sadnja cvijeća uz rub jezera, čišćenje okoliša, granja, čišćenje otpadaka iz okoline jezera i iz jezera, vađenje kamenja s ruba jezera kako bi se popravio kameni zidić te mnogi drugi sitni poslovi od kojih im nije pala kruna s glave. Ipak, najteži dio tereta (olova i željeza) na leđima ponovno su ponijeli ronioci kluba "Roniti se mora" koji su zajedno s National Geographic-om Hrvatska organizirali ovu akciju. Osim toga tu su bili i ronioci jednostavnog imena već čuvene kratice DDISKF-a (mogli bismo im smisliti pamtljivije ime - recimo DISKIĆI), zatim ronioci iz KPA Krk i KPA Vodomar.

Mnoštvo djece i srednjoškolaca, studenata i učenika uljepšalo je ovu sunčanu subotu, jednu od rijetkih ovoga proljeća. Smjestili smo se na rubu jezera podno desetak stabala hrasta, a ključni punktovi koje su osmislile sve grupacije sudionika bili su: edukativni panoi vezani uz park prirode Maksimir i časopis National Geographic, reklamni panoi sponzora (National Geographic, Klara, Franck, Aviokarte-hr, Scubalife-a Dragorlux-a....), golemi kotao za fiš, stolovi i stolci za goste, šankovi Klare (razni senviči, kao-kao, Mufin), Franka (kava, kaveni napitci), Pan pivo i somersby, Studena vode, punkt za majice, kape, časopise, balone, reklamni materijal od Ine, National Geographica, Scubalife časopisa i drugih.

Treba spomenuti da nitko tko je došao nije otišao gladan niti žedan jer su se za to osim fiša lokalnih ribiča izdašno pobrinuli Klara, Franck, Studena i Pan.

Prva očajnički izrečena rečenica je glasila:

- Ništa ne možemo bez riđovke!

Druga, još očajnija rečenica je glasila:

- Ne mogu ih uloviti, ne mogu ih uloviti!!!

Na moje čuđenje (uvijek je zgodna, pozitivna i poželjna doza tajnovitosti, iščekivanja, čuđenja i šale) tek kasnije sam shvatio te ključne rečenice. Naravno, Zuky je tu nenadmašan. Čak i kada ga nema među nama, njegove šale ipak nastaju same od sebe. Pitate se kako? Jednostavno! On nas je zarazio. Osim zaraze ronjenjem, to je još jedna zaraza koju poželite dobiti.

Objašnjenje tih rečenica nećete trebati čekati do desete stranice ovog teksta, srećom. Smilovat ću vam se sada. Dakle, riđovka je riđa žena, točnije i detaljnije jedan od naših gotovo endema u ovim krajevima. Ona je Ranger ili čuvar prirode - parka Maksimir. Jedan jedini čuvar na cijelom kompleksu, a zove se Lana, buduća zaljubljenica u svijet ronjenja. Ne sumnjam da će uskoro sva jezera u Maksimiru detaljno preroniti i kartirati. U svakom slučaju, nemojte bacati smeće ili činiti štogod gore u parku Maksimir, nemojte joj se zamjeriti jer će vas oboriti svojim osmijehom koji je snažniji od svake šake (u čelo).

Druga rečenica potekla je od Matka koji je bjesomučno lovio obadva organizatora skupa kako bi otvaranje počelo. Naravno da kad je ulovio jednoga, onda mu je drugi pobjegao, kad je ulovio drugog, onda mu je prvi pobjegao. Drugi put će od Rangerice morati posuditi laso da ih sveže na kratki razmak.

Oko 11 sati, uz prisustvo barem dvadesetak foto-video kutija otvoreno je ovo druženje i akcija uz prigodne govore glavnog urednika National Geographic Hrvatska g. Hrvoja Prćića te Damira Zuruba, predsjednika Ronilačkog kluba Roniti se mora.

Odmah iza toga prionuli smo svi poslu. Ronioci su se podijelili u četiri skupine i krenuli utapati, kuhari se nisu htjeli miješati, nego su odmah počeli miješati fiš, djeca i učenici su sadili cvijeće, oni veći pomagali su roniocima u prihvatu smeća i čistili okoliš.

Tko je mislio da neće biti govora o ronjenju? Evo, čim napunim kadu toplom vodom, ova se ohladila.

Dakle, jezero 5, sivomaslinaste do tamnozelene boje je prilično veliko, ali nije dublje od 8 metara. Po njemu plivaju patke s pačićima, barske kornjače, a danas su i crne, šutljive spodobe narušile podjezerje i njegov prilično debeo sloj mulja. Mjestimično koliko sam vidio (osjetio) i dublji od metar. Tko je rekao da ima pet metara? To je zastrašujući broj, sjetio sam se toga pola sata kasnije kad mi se opet dogodilo jedno nesvakidašnje događanje. Zar opet?!

No dobro, nakrcao sam (nakrcali smo) tih 40-tak kilograma opreme na sebe, povezao se cijevima i žicama i krenuo ka jezeru praćen samilosno-začuđenim pogledima nekih koji su ronioce prvi puta vidjeli u živo. Moram priznati da se i ja sâm sebi začudim (kad se pogledam-onaj dio tijela kojeg vidim do trbuha) jer još ne vjerujem da ronim. No dobro, još sam početnik, pa mi to možete oprostiti. No dakle, gledajući kolege do mene koji imaju manje zarona od mene, kako se muče s pakiranjem sebe u te crnomanjaste oklope, postalo mi ih je jako žao. Zato sam i rekao Zuky-ju da smo u vodi tek za 10-15 minuta. Druga smjena. Nadam se da akcija neće završiti prije nego uđemo. Zaboravih reći da sam zlo-upotrijebio priliku za prijenos ronilačke opreme. Budući da smo bili okruženi sa šestero učenika i učenica koji su se dosađivali čekajući da se mi sklopimo za ronjenje, nadošla mi je inspiracija pa sam rekao:

- Hajde, idemo malo raditi...

I podijelio zadatke. U stvari opremu koju mi je trebalo prenijeti tridesetak metara dalje. To je njih šestero prenijelo u dva puta za tili čas. Tri paketa olova, BC, bocu, peraje, masku, rukavice i kapuljaču, cipele i regulator. Kako je dobro imati uza sebe takvu pomoć!

Našavši se u vodi primijetio sam da je začudo vrlo bistro, čak vidljivo oko tri metra. Na dnu je bilo mnoštvo lišća, granja i nešto kamenja. Ništa drugo, osim par malih ribica nisam vidio. Prvi dio vremena utrošio sam za izbacivanje kamenja sa zidića, koji se urušio, natrag na obalu, drugi dio za sakupljanje smeća (konzerve, staklenke, boce, plastika), a treći da napravim kratak obilazak dijela jezera (u principu to ću ubuduće uvijek raditi - treba odlučiti prije svakog zarona što činiti kako bi se to reklo kolegama s kojima se roni, za svaki slučaj i radi sigurnosti).

I tako krenuh na dubini od oko tri metra u avanturu prema središtu jezera, da vidim koliko je duboko. Nigdje ni traga života. Pokoji list ili školjka napola prekrivena muljem. Ni traga ribama (što li ovi ribiči love?), nema niti kornjača. Temperatura vode je ugodnih 16 stupnjeva, vidljivost do dva metra. Neću vam priznati da sam bio pri kraju zraka u boci, ali to nije bilo tako važno, na tim dubinama zrak izgleda da se ne troši, kazaljka kao da je zalijepljena. Krećem se brzo prema središtu jezera, promiče mjesečev krajolik. Iznenada ulijećem u mutno područje na dubini od 6 metara. Nestaje mi i prst pred nosom, spušta se mrak, naglo zahladi. Zakolutam očima. Zar opet!? Opet se meni događa nešto nepredvidivo. Sve je uskovitlano. Osjećam se kao u nekom hladnom vrtlogu koji me uvlači u sebe. Da li sam blizu neke hrpe mulja ili je tu dubina veća? Osjećam kao da bih mogao propasti dublje. Ništa ne vidim. Baš ništa, tek površinu malo svjetliju. Jedino što vidim u mraku je sat koji pokazuje 5,8 metara. Ništa onda, rekoh u sebi s nekoliko mjehurića zraka što pobjegoše gore, na sigurno - ovo nije za šaliti se, a i zraka mi ponestaje. Idem gore, na površinu. Ali put do gore ovoga puta nekako je vrlo spor, kao da me nešto vuče na dolje. E sad stvarno, idem upotrijebiti peraje još jače. Napokon se pojavila površina. Sunce, obala, mnoštvo smijeha po obali jezera, a oni pojma nemaju da ja pojma nemam što mi se to događa. Srećom, prestalo se događati. I tada se spustim na dva metra, da ne rompam po površini, i krenem u smjeru obale. Perajam, perajam i nekako mi je čudno. Odem opet gore, izronim i pogledam. Kad tamo - idem u krivome smjeru. Zarotiralo me. Ništa više ne shvaćam. Zar mi je jedna noga kraća od zadnjeg ronjenja? Ili slabija? E sad idem po površini. Tako se dočepah obale i sve se završi u sunčanome danu pored tanjura fiša i dobroga društva.

Tajnu čudnovatog bermudskog trokuta u jezeru 5 Maksimira možda ću još mjesecima otkrivati. A možda ovaj tekst pomogne ponešto u tome. Jer, pišući ovo, sjetio sam se nekih detalja, kao flasback-ova iz sna. Možda bi mi baš Riđovka sad pomogla u rješavanju enigme.

Slika, fragment filma, bljesak sunca, crno bijeli kadar, šum, mjehuri zraka. Smeđe, prečke, drveno. Što to vidim? Što se to vidi? Okreće se nešto. Vrtlog? Čemu to služi? Gledam u drvenu pravokutnu konstrukciju pri rubu jezera. Prolazeći pored nje pitam se - čemu to služi? To su neki pročistači, što li? Nije li me to vuklo? Jesam li otkrio enigmu ili će tajna bermudskog trokuta jezera 5 ostati zauvijek neotkrivena??

Bilo je sunčano, bilo je nešto novo (uvijek je novo), bilo je korisno (uvijek je korisno), bilo je ugodno i naporno i bilo je - dovoljno za sjećanje. Mi smo i tako na ovoj planeti njezini gosti koji trebaju nešto iskusiti, nešto učiniti i ponešto shvatiti. A u dobrome društvu to je dvostruko ugodnije.

Na kraju, evo jedne rečenice jedne od sudionica ove akcije, koja će se prepoznati. Ne rečenica, nego sudionica.

- Zemlja će ozdraviti, ona će se pobrinuti za sebe, čovjek je samo prolaznik na njoj.

Volio bih vjerovati da će barem dobre i lijepe misli, kao i djela preživjeti nakon nas, jednoga dana kada nam srce otplovi u modrinu mora ili u modrinu neba. Ako bih morao birati između te dvije modrine, jako teško bih se odlučio. Jer, letjeti je divota, ali - roniti se mora...

19.05.2012.
Dean Ganza

 

DNEVNIK RONIOCA 1 - Podmoropisi 2012

Svaki je početak težak. Pitanje je samo koliko početak traje. Kod ronjenja, nekako mi se čini da početak beskonačno dugo traje, taj osjećaj da uvijek počinješ ispočetka. Svaki je zaron drugačiji, nepredvidljiv, svaki je zaron susret s početnikom u sebi.

SUSRET DRUGE VRSTE

1- NA RUBU

Živjeti na rubu. Tako bismo mogli promatrati letače, vozače bolida, putnike, istraživače, alpiniste, speleologe i ronioce. I sam kratkotrajni susret s njima mogao bi vas uvjeriti da oni baš i nisu suviše "doma". Zašto? U većini slučajeva, stvar je kuta promatranja. Pa zar svaka ljudska djelatnost nema neku specifičnost koja je svim drugim ljudima potpuno strana i nerazumljiva? Kako od slova posložiti priču ili čak napisati roman, kako operirati srce ili mozak, kako posaditi drvored, kako sagraditi kuću, kako napraviti tortu?

Ronjenje zahtijeva prilično komada opreme. Oni koji kažu kako to nije u redu i kako je to kršenje prirodnih zakonitosti, jer ljudi nisu stvoreni da borave izvan svog prirodnog okoliša, sigurno se to isto nisu zapitali dok lete u mlaznom avionu 10.000 metara iznad zemlje, brzinom od 1000 kilometara na sat.

2 - DRUGI SVIJET

Bio je to ulazak u neki novi svijet. Paralelni univerzum. Zaboravio sam kako se zovem, nisam više bio broj sa OIB-om, kreatura sa zanimanjem, bračnim stanjem, školom i prebivalištem. Sve teške stvari u tom svijetu samo su karta za relaksaciju koja se nalazi u sendviču između dvije metamorfoze.

 

Sjedio sam posve spreman za polagani postupak priprema. U posudi koju sam postavio na metalna kolica s dva gumena kotača bila je boca s jacketom i spojenim regulatorom. Dodao sam 8 kilograma olova raspoređenih u dva džepa za jacket. Dva kilograma dodatnih olova dodao sam u gornje džepove jacketa. Provjerio sam spoj regulatora na jacket i pustivši zrak očitao pritisak na manometru te dodatno napuhao jaket provjerivši da nigdje ne pušta. Zatim sam u kutiju dodao cipele i peraje, potom kapuljaču, rukavice i jednodjelno odijelo. U posebnoj torbi sam imao još masku, ručni kompjutor, mali fotoaparat, reflektor, podvodni sat. Dovoljno? Za obične promatrače – "too much".

Zatim smo s kolicima otišli do dvjestotinjak metara udaljenog broda i prebacili svih tih 6x40 kilograma opreme zajedničkim snagama u njega.

Druga je faza bilo oblačenje. Desetak minuta prije dolaska broda na mjesto zarona započinju polagane pripreme. Važno je ne oznojiti se i umoriti te nanositi na sebe sloj po sloj opreme točno određenim redoslijedom:

- pregled boce i jacketa, kao i regulatora
- dodavanje olova u džepove jacketa (8+2 kg) /za one koji imaju remen s olovima, to ne vrijedi/
- vješanje lampe i fotoaparata na alke jacketa
- oblačenje odijela
- oblačenje cipela
- otvaranje ventila boce
- stavljanje ronilačkog sata i kompjutera
- priprema i čišćenje maske, kapuljače
- priprema peraja
- oblačenje rukavica
- navlačenje boce s jacketom
- fiksiranje i pregled opreme na sebi, na jacketu
- oblačenje peraja
- oblačenje i podešavanje maske
- ako postoji - uzimanje fotoaparata

Nakon toga u roku od par minuta treba skočiti u more da ne bi došlo do zamagljivanja maske. Osim svega, na svakom zaronu moramo barem nešto naučiti. To može biti o sebi i svojim sposobnostima, o svome tijelu, a može biti i o opremi i okolini (na što obratiti pažnju kod ronjenja, slušati svaku sitnicu prilikom pripreme za ronjenje o samoj lokaciji - kako bih inače toliko toga mogao napisati u "Dnevniku" da ne uspijem popamtiti, uočavati specifičnosti broda s kojega se roni: učvršćenje boca, smještaj stvari, poslovi na brodu, mjesto za pune i prazne boce, navigacija, način ulaska i izlaska s broda). Kako se najbolje i najbrže oblačiti, na što paziti, koji bi nam još dio opreme dobro došao, savjetovati se s drugim roniocima i pitati ih ako nam nešto nije jasno. Pričati s roniocima i razmjenjivati iskustva, promatrati njihovu opremu, razmišljati o prilagodbi ili nadopuni svoje opreme.

Od ovih ronjenja imao sam koristi jer sam:

- smislio način za jednostavno učvršćenje reflektora na jacket
- isprobao rukavice bez prstiju i zaključio kako su izuzetno korisne jer omogućuju slobodni opip jagodica za fotografiranje i neke druge operacije, a dovoljno dobro štite od hladnoće kao i od ogrebotina zglobova kod baratanja s opremom i dodira s oštrim stijenama
- guma koja pridržava usnik regulatora kako ga ne bismo stalno tražili vrlo je učinkovita i jednostavna za korištenje

3 - GOLUBOVA ŠPILJA

Jedan od zarona bio je u centru za ronjenje Pula. Instruktor Danevski odveo nas je na dvije lokacije rano ujutro. Druga od njih bila je planirana za 12 sati. Njegove pripreme i priču o špilji nisam baš shvatio ozbiljno, zvučala je suviše dobro.

 

Kada smo zaronili, nas ukupno šestero, moj buddy je bio Marko. Uspio sam ga lakše uočiti zbog male baterijice koju je imao sa sobom, a koja je davala slabašne znakove života. Začudo, kako to obično biva, nismo se izgubili jedan od drugoga, što bi se moglo očekivati (doista smo se držali skupa). Ali, nakon što mi je Zdenka pokazala žutog morskog konjica, sve se promijenilo. Dugo sam ga fotografirao i snimao pa smo ipak izgubili ostatak grupe. Marko me slijedio, ili ja njega, nezadovoljno smo vrtili rukama i glavama, ali pomoći nije bilo. Vidljivost je bila vrlo mala, ne više od 5-7 metara. Dogovorili smo se da Marko izroni i pogleda s površine da li može nešto uočiti. Ipak je dubina bila tek nešto oko 12 metara. Kada se vratio natrag krenuo je u smjeru stijena, na još manju dubinu. I najednom se pred nama ukazao veliki tamni otvor. Tek tada sam se sjetio da je instruktor govorio o nekoj pećini. Nije valjda da smo je pronašli? A što je s ostatkom grupe? Možda su već došli ovdje? Marko me upitno pogledao odozdo, s par metara veće dubine. Samo sam mu odrešito pokazao neka nastavi s ulaženjem u podvodnu pećinu. On je nastavio dok sam ja u sebi mislio potpuno isto što i on:

-Baš je odvažan i siguran u sebe. Neće bit problema.

 

Postojala je jedna sitna razlika. On je imao baterijsku svjetiljku, a ja samo fotoaparat. Znači, on je morao ići prvi a ja odmah iza njega. Prvi dio bio je lagan jer je vodio do sifona obasjanog suncem. Srce nam je zadrhtalo od prizora koji je bio impozantan. More se prelijevalo preko kamene gromade u srebrenim i zlatnim nijansama. Najradije bih tu ostao čim duže. Ali od tog dijela vodio je glavni hodnik u potpuni mrak. Marko je nastavio dalje. Tu sam malo zaostao jer dok sam nastojao napraviti još koju fotografiju, on se izgubio u rupi. Kada sam krenuo za njim, nije više bilo svjetlosti njegove lampe. Pojavila se samo na tren i onda očito nestala iza zavoja. Bio sam u potpunoj tami, okružen stijenama, na dubini od oko 4 metra u potopljenom kanalu. Nije bilo izbora. Započeo sam se snažno otiskivati u smjeru gdje sam zadnji put ugledao svjetlost, nadajući se da neću glavom udariti o stijenu. Bio je potpuni mrak, gotovo punu minutu za vrijeme koje sam išao na slijepo. S olakšanjem sam nakon te duge, tamne minute ipak ugledao svjetlost koja je vodila ka površini. Izronili smo u prostranoj, dugoj i visokoj pećini s brojnim stalaktitima i sendimentnim, glatkim stijenama. Polako smo se po površini kretali duž kanala promatrajući prekrasan prizor. Tko zna gdje je ono četvero ronilaca ostalo? Možda nas još traže? Nije važno, ovo što sad gledamo je prekrasno. Snaći će se oni i bez nas. Šteta samo što baterija još jedva svijetli. Morat ćemo krenuti natrag. Tako smo opet zaronili i duž jednog kraćeg kanala vratili se do ulaza. A tamo smo zatekli ostatak grupe. Oni su se očito vratili iz uzaludnog pretraživanja i sačekivanja nas dvojice. Tek sada su došli do špilje. Nije bilo druge, nego da je s njima još jednom obiđemo. Dvaput je dvaput. Sad je bilo još nekoliko svjetiljki pa smo mogli proučavati svod. Tu smo se i poslikali, a zatim još malo proučavali mnoge kraće pokrajnje hodnike u kojima je bilo i kozica. Vidljivost u cijeloj špilji bila je stvarno odlična. U svakom slučaju ovo je bio jedan od mojih najljepših zarona.

 

Dobro vam podmorje !

Din

P.S.

U sljedećem dnevniku nešto o ronjenju na olupinama brodova i ekspedicijama koje se organiziraju za neka nova otkrića u podvodnom i speleo svijetu. Biti posjetitelj izgubljenog vremena (ali ipak i izroniti), ono je što nas privlači. Prvi zaroniti na novopronađenu olupinu slično je pronalaženju zakopanog blaga. Doživite to u sebi čitajući naredni dnevnik.

 

DNEVNIK RONIOCA 2 - Podmoropisi 2012

Cvrčci su taj dan već toliko grebli da ne samo što je bila zaglušujuća buka, nego su stvarali i povjetarac. Trideset i devet (39) stupnjeva u hladu. Prisjećao sam se nekoliko posljednjih zarona na vrlo dubokim lokacijama.

POSJETITELJ IZGUBLJENOG VREMENA

1 - LUANA

Bila je golema. Široka, stamena i raskošna. Luana. Dugo me je čekala. Strpljivo. Na 48 metara dubine pored Medulina. Susret se dogodio oko 16 sati po mirnome moru uz nešto slabiju vidljivost. Bilo nas je petero; Ivana, Marinko, Patrik, voditelj Andrea i moja malenkost.

Teretni brod koji je prevozio rudu boksit odmah nakon drugoga svjetskog rata potopljen je zaostalom minom. Nježnog, ženskoga imena, dužine 80-tak metara s otvorenim gornjim dijelom čekao nas je na dubini od 50-tak metara. Ležao, odnosno ležala je u uspravnom položaju.

 

Dobar odmor prije napornijih zarona puno znači. Ne smijemo se dovesti do ruba svojih snaga. Pogotovo to vrijedi za one ronioce koji nemaju akumuliranu golemu količinu energije kao što to imaju sportaši, mlađi ljudi ili oni koji neprestano rone.

Prvi moj "deep dive" nakon polaganja R2 (AOWD). Svakako je nemjerljivo interesantnije napraviti duboki zaron na olupini nego na nekom grebenu. Ne samo da vrijeme začas prođe, nego se naprave i dobre fotografije. U stvari, rijetke fotografije, jer prilično mali broj ronilaca na tim dubinama ima fotografsku opremu. A bez fotografija i filmova ostaje vam samo varljivo prisjećanje.

Bio sam savršeno odmoran i spreman, bez ikakvih tragova mučnine ili neugode. Važno je dobro se osjećati i to stalno preispitivati. Trebamo znati da se radi o našem životu i da odluka o psihofizičkom stanju ovisi samo o nama te da nije sramota odustati od ronjenja.

Opet je slijedilo neizostavno navlačenje opreme. Odlučio sam ovoga puta odvesti u podmorsku šetnju i reflektor Sola 1200. Mali je pa će možda dobro doći.

Kao nepredviđeno "veselje" odmah na početku pokvario mi se Maresov Icon kompjutor. U stvari, krivo je pokazivao dubinu. Iz nekog razloga pokazivao je dubinu zarona točno za 10 metara veću. Tako je na 47 metara pokazivao 57 metara.

Iznenada je zahladilo do 14 stupnjeva. Dočekale su nas znatiželjne ribe i počeše kružiti oko nas promatrajući nas. Bili smo malo preveliki da bi nas odabrali kao hranu. Propadajući do 42 metra došli smo do pregrada za teret broda. Bilo je lako prolaziti ispod noseće željezne konstrukcije duž broda.

Primjećujem usporenost refleksa, sporije uočavanje. To se događa ispod 35 metara, a mnogima i prije. Zbog toga treba na početku smisliti rutu, obilazak jednog dijela broda umjesto trčanje duž cijeloga. Treba smisliti što i kako fotografirati kad smo upoznati s izgledom broda.

 

Jedan od ronilaca je pronašao kormilo, drugi sidro. Svatko nešto drugo vidi, pa je dobro odmah pokazati i razmijeniti informacije jer je vrijeme kratko.

Izašavši iz broda, spustio sam se uz njegov desni bok i dodirnuo dno na 47,1 metar. Tako je prošla tek 21 minuta i krenusmo na izron. Pokazalo se da ipak nismo ušli u zonu dekompresije.

Reflektor Sola se pokazao uglavnom previše slab. Jedan dio radi toga što su to goleme mračne površine, a dijelom jer je podmorje na tim dubinama prilično mutnjikavo, dosta slabe vidljivosti zbog nekih nečistoća koje stalno lebde.

Kraj ronjenja znači skidanje i slaganje opreme, prijenos s broda na kopno, a s kopna u ronilački centar, zatim pranje svakog komada opreme u slatkoj vodi i njeno vješanje kako bi se ona čim prije osušila.

Važno je dobro se pripremiti, smiriti i imati dovoljno kondicije za pripremu, provođenje i završetak ronjenja te se pravovremeno iza zarona okrijepiti radi vrlo vjerojatnog gubitka snage (to nikako ne treba zaboraviti, makar nam se lažno može pričiniti da smo odlično i kako bismo mogli odmah ponovno zaroniti). Sve to iziskuje napor. Zato na kraju, za okrijepu nakon ronjenja, preporučam palačinke i limunadu, kolač i sok, vodu i bananu ili barem samo limunadu.

2 - ROSSAROL 1

 

Istoga trenutka bio sam uvučen u vrtlog. Sve oko mene se zamutilo, samo je središnji dio vida ostao oštar. A kroz njega su nadirali...

Vrtlog me uvlačio nevjerojatnom brzinom, jer svijest nema pojam o vremenu. Iz vrtloga svijesti prema meni je pružalo pipke stotine sitnih kreatura...

Tijelo još nije patilo, ili ipak možemo reći da je njegova patnja dovršena ranije. Nije to bilo samo zbog spuštanja po špagi obrasloj školjkama (dagnjama) koje su zgodne da si napraviš rezance od prstiju. Pitam s koliko dugo je ta špaga u moru da su izrasle tolike nakupine školjaka, a koje nije nitko "posadio".

 

* * *

Zaron na Rossarol 1 nakon Luane bio je pun pogodak. Ratni brod talijanske mornarice sagrađen 1912. godine, pa zatim oko 1918. predan austrougarskim pomorskim snagama potopljen je od mine na putu iz Pule. Jedan je od tri broda takve klase, torpiljarki. Naoružan s topom na pramcu i nakon kupole s antenama za komunikaciju, nalazio se još jedan protuavionski mitraljez. Eksplozija mine na rubu minskog polja prepolovila ga je na dva podjednaka dijela koja su udaljena oko 300 metara jedan od drugoga. Zato se ovaj dio olupine zove Rossarol 1 - to je prednji dio olupine. To je danas olupina s povijesnim pedigreom. Nakon potapanja 1918. godine, brod je obrasao brojnim algama i organizmima i sve više propada zbog korozije. Nalazi se na dubini između 42 i 48 metara, a nagnut je na svoj desni bok. Imao je oko 200-tinjak članova posade, od kojih je po potapanju 110 izgubilo život.

 

Wolfgang je već pet puta bio na njemu (kako mu već nije bilo dosadno roniti na njemu – pitao sam se), a Marku i meni je to prvi puta. Andreu niti ne računam, njemu je odlazak na taj brod kao svakodnevni odlazak na plac radi kupnje namirnica i kruha. Ne, nisu svi koji nose dvobocnike ronioci-medvjedi 150-kilaši koji kao od šale na sebe natrpaju 60-80 kilograma opreme. Kaže Andrea da nisu, ali vjerujem da zato jedu kao medvjedi, jer potrošnja energije je kod njih sigurno mnogo veća, priznaje mi i Andrea. Gledam svoju jadnu, mršavu bocu od 15 litara koja je teška manje od dvadeset kilograma, pa to uspoređujem s jednim dvobocnikom i dodatnom Nitrox bocom koju Andrea naprti na sebe. Srećom, more će dobronamjerno i požrtvovno preuzeti svu tu masu s kojom ćemo se baciti u njega. Austrijanac Wolfgang mi se nasmiješio kad sam se uspuhan bacio u zagrljaj mora. Napokon gubitak tereta, osjećaj lebdenja. Ali ne, to je tek plutanje.

Posljednje provjere, znak prstom prema dolje, zadnji udah zraka s površine mora. Gurnuo sam gumeno crijevo u usta i u sebi mu poželio ugodno druženje s mojim zubima, sljedećih sat vremena. Još od jučer mi zubi malo trnu od grickanja gume, ali kažu da je to normalno.

Plovim, lebdim iznad tamne modrine, potom propadam. Promatram trojicu pod sobom. Njihovi sve veći mjehurići sudaraju se s mojim rukama i tijelom. Volim biti posljednji. Volim promatrati nešto opipljivo svojim pogledom, tako sam sigurniji. Izjednačavam tlak i ponirem sve brže držeći se za konop. Napravim par fotografija, par puta izjednačim tlak u ušima i najednom se nađem u položaju da već jašim pramčani top. Obris pramca se naglo pojavio na 40-tak metara. Konop s površine je vezan za taj top. Top izgleda impozantno, ali nije velik. Obrastao je algama, spužvama i školjkama. Nedaleko njega izdiže se golema silueta tornja za komunikaciju. Ima ogradicu na vrhu s konstrukcijom telegrafskih antena. U podnožju se pojavljuje škrpina dugačka gotovo metar. Dalje od tornja je protuavionski mitraljez i nakon toga je brod prelomljen. Pitam se kako je tu moglo stati toliko ljudi. Istina, svuda po brodu su neki otvori, uži ili širi, sa stepenicama koje vode u unutrašnjost. Mora da je bilo cijelo brdo kabina. Ali što su svi oni tu radili, preko dvije stotine njih? Dolazim do jednog širokog otvora sa stepenicama, Vidljivost je odlična, osvjetljavam reflektorom dno stepenica. Bilo bi interesantno ući, ali nimalo me ne privlači, barem ne u ovoj fazi ronjenja. A ne znam niti da li bi mi dozvolili to. Svako ronjenje je golemi napredak u prihvaćanju okruženja gdje se roni te shvaćanja sebe i svojih mogućnosti. Spuštam se pored broda, s njegove desne strane. Vrijeme ovdje tako brzo leti, jer mi smo usporeni. Dodirujem dno pored broda prekriveno algama i spužvama. Vjerujem da je ispod pijesak, ali ne stižem provjeriti. Dodir dna na 48,4 metra. Iznenada osjetim smirenje. Nisam više toliko smeten hladnoćom i pritiskom. Osjećam se vrlo dobro, ne toliko smušeno. Možda se polako privikavam na dubine oko 40 metara, pa sad mogu smirenije razmišljati. Sve je uvijek stvar vježbe. Ne, nisam još osjetio dubinsko pijanstvo: neku euforiju ili bezgraničnu sigurnost ronjenja. Vidno polje mi je svakako suženo i fokusiran sam na ono što je pred mojim nosom, neprekidno provjeravam pritisak u boci i dubinu kao i proteklo vrijeme ronjenja. Odlično je da sve mogu istovremeno na istoj ruci. Snimam kratke filmove, napravim pedesetak fotografija, tražim bolji kut snimanja, gledam mnoštvo krupnijih riba koje nas znatiželjno prate i dolaze sasvim blizu, pogotovo kad polako krećemo ka površini. Promatram obrise broda odozgo, posljednji puta. Prošlo je tek oko 25 minuta. Ipak smo ušli u Deco. Shvatio sam to kada je trebalo biti punih 26 minuta na dubini od 3-6 metara.

* * *

Ali kada sam došao na poziciju čekanja i polako se počeo opuštati, dišući sve umjerenije, dogodio se sudar svijesti i podsvijesti.

Bio sam uvučen u vrtlog. Sve oko mene se zamutilo, samo je središnji dio vida ostao oštar. A kroz njega su nadirali...

Vrtlog me uvlačio nevjerojatnom brzinom, jer svijest nema pojam o vremenu. Iz vrtloga svijesti prema meni je pružalo pipke stotinu sitnih kreatura.

Možda je to bilo radi toga što već danima gledam seriju "Na rubu" (Fringe), ali strah i odvratnost kada je po mojim rukavicama i odijelu započelo puzati stotine sitnih račića grčeći se poput crva grčica i ulazeći mi pod odijelo, bio je ekstremno neugodan osjećaj. Odbacivao sam ih s rukavica što sam brže mogao, ali oni se nisu dali, držali su se za tkaninu, puzali grčeći se i nadirali na stotine, od posve sitnih do centimetar velikih. Tada sam pomislio - što mi je tek na glavi? Što ako mi uđu u kosu, pod masku, u oči. Uhvatila me jeza, panika. Srećom, nisam osjetio da grizu. Počeo sam tražiti od kuda dolaze i potom zapanjeno gledao. Bili su duž cijelog prst debelog konopca za koji smo se svi držali. Bili su u svakoj njegovoj pori. Penjali su se zajedno samnom i s konopa prelazili na moju ruku, potom na tijelo. Blijedo smeđe boje izgledali su poput morskih mrava koji nadiru nezaustavljivo na svoj objed prekriven medom. Strava...

Nakon izrona bilo ih je posvuda: po odijelu, kapuljači, rukavicama. Trebalo je izdržati gotovo 40 minuta u njihovome društvu, opsadi, no barem su nekako skratili čekanje do izlaska na brod jer sam ih neprekidno skidao sa sebe i bacao u ambis.

3 - 32 STUPNJA ISTOČNO OD RAJA (PODMORNICA NP1)

Nebo nakon vjetra. More nakon bure. Java nakon sna. Ronjenje nakon prženja u kotlu ranoga ljeta. Ugodan dan bez oblačka, osmijeh ekipe iz "Sharka": Bura, Andrea, Paša, Zvonko. Uočavam sitnice, osim onih velikih, važnih stvari. Prekrasan brod s pomičnom platformom. Ljestve za penjanje nakon izrona su prošlost. Bjelina broda, brzina, organiziranost, stvarno za pozavidjeti, nekima i za krepati od jala. Svaki dan, od jutra do kasno na večer. Prostorija s izlozima opreme, prostorija za punjenje boca zrakom i nitroxom, prostorija za pripremu opreme, WC, još jedna za pranje i sušenje. Kolica, kade sa slatkom vodom, tuševi, tenda sa stolovima za odmor i okrijepu, klima uređaji, kade za stvari, sva moguća ronilačka oprema. Nema čega nema. Nedostaje vam nešto? Samo dodajte more...

Bijeli brod katamaranskog tipa otisnuo se u iznenadnu avanturu oko 16 sati. Dan ranije sonar je nešto pokazao. Meni početniku bijahu to samo mrlje po ekranu, makar sam i ja na kraju uočio nešto poput broda. Obris prošlosti koji nas čeka na dubini od preko 45 metara ličio je na - podmornicu !

Zar svi mi nismo rođeni istraživači, manje ili više. Tako ono što su neki drugi ljudi zagubili jednom davno, to nas goni da izvučemo iz zaborava. Po svaku cijenu, osim života. Jer - roniti se mora. Još dugo, dugo, jako dugo. Bilo je to 32 stupnja istočno od Medulina. Na klupama su sjedili crnomanjasti ronioci u punoj opremi pa čak i prepunoj. Bila je tu i kamera koja će prvi puta probuditi morsko čudovište iz njegovoga sna. Olupina NP1 je čekala, a naše vrijeme je bilo kratko. Moralo se brzo raditi. Ugurati lociranje, prepoznavanje olupine, istraživanje i fotografiranje, sve to unutar najviše 20 minuta. Odlazak u takvu avanuru istraživanja rijetko se kada dogodi. To se zovu ekspedicije. Češće su za istraživanja jama i špilja. Ako vam se pruži prilika, razmislite. Možda ćete biti prvi čovjek na ovoj planeti koji će doći i vidjeti nešto novootkriveno. Kod zarona na novu olupinu pomislite – možda ćete baš vi nakon 50, 100 ili više godina biti prvi koji će vidjeti zaboravljenu prošlost, dio izgubljenog vremena.

Prvo je trebalo zavezati oznaku sa špagom kako se ne bi gubilo vrijeme na pronalaženje. Nakon spuštanja Marko je pored mene trebao pokazivati ključne detalje za snimanje i fotografiranje. Dva reflektora i dvije bljeskalice bile su spremne. Sve je lako u teoriji. A praksa? Ono što se na kopnu u praksi prepolovi od teorije, pod morem se još za dvostruko smanji.

Kad me je pomična platforma, zajedno s fotoaparatom desetkilašem nježno spustila u more, znao sam da je počela moja prva velika avantura, jedna od rijetkih koje se mogu doživjeti u ljudskome vijeku. Jer, prisustvovati prvom susretu s davno potopljenim brodom i to ovjekovječiti kamerom i fotoaparatom, ipak je izuzetna prilika. Sve to mogu zahvaliti brojnim slučajnostima i susretljivošću osoblja ronilačkog centra "Shark".

Kada su prvi mjehurići počeli bubnjati po ušima, a tijelo započelo propadati zajedno s očima u tamnu modrinu, predamnom je bio nišan fotoaparata. Jedini čvrsti objekt za koji su mi se oči držale. Propadanje je poput polaganog letenja, u stvari slobodnoga pada, prije nego se padobran otvori. Ne traje to dvadesetak sekundi kao u zraku, nego je uživanje puno temeljitije, duže. Vidiš samo uski prostor pred sobom, pogledavaš dubinomjer i očekuješ, očekuješ kada će olupina ugledati tebe. Ona te ugleda prvoga jer ti si za nju tamna mrlja na svjetlijem dijelu neba. Trenutak kada je ti ugledaš, ona već zna za tebe, zna da si došao i - spremna je.

Klizio sam duž špage. Dubinomjer je pokazivao 18-25-32-38-42 metra. Bio sam siguran – dolje je podmornica. San svakog malog i velikog dječaka koji nikada nije bio na podmornici – tom čudu vojne tehnike oslikanom u bezbrojnim filmovima na rubu strave. Misao je protrčala mozgom čim sam dotaknuo...

...nastavlja se...

Dobro vam podmorje !

Din

P.S.
U sljedećem dnevniku nešto o učenju tijekom ronjenja, o susretu sa rebreatherom, o boli, o ronjenju u budućnosti nedaleke 2033. godine. I - možda još ponešto...

 

DNEVNIK RONIOCA 3 - Podmoropisi 2012

PUSTI ME NA MIRU

 

Daj, pusti me malo na miru!" – da li vam se ikada omakla ova rečenica dok ste negdje ronili? Mislim da kad-tad hoće, ako već nije. Ganjanje grupe, voditelja, instruktora zna biti naporno i iritirajuće. Stalno nekoga morate slijediti, paziti, slušati (gledati).

"Ma daj jednom, barem me jednom pustite na miru da ako treba i deset minuta gledam nekog puža."
"Hoću baš cijelo ronjenje gledat kako se izliježe morska krava."
"Daj me samo pusti da spavam na dnu, nemoj me opet tjerati da te slijedim."
"Daj mi malo zraka. Ne želim ići nigdje, hoću baš tu stijenu promatrati kako raste."

Ovo su neke od glasnih misli koje ponekima padnu na pamet dok moraju slijediti vođu jata ronilaca. On je nesmiljen, pred njim ne smiješ ni pisnuti (samo probaj, nagutat ćeš se mora), nemoj ga niti oštro pogledati jer – on zna svoj cilj i zna tvoj put, kako da te putem sjever-sjeveroistok izvede na površinu.

 

Kraljevica, jesen 2012.
Nakon četiri (4) godine moje prvo "slobodno" ronjenje. Nema voditelja grupe, samo se kolege iz kluba zabavljaju vježbanjem podvodnog fotografiranja pred predstojeće državno prvenstvo u podvodnoj fotografiji. Ne, oni ne žele treće mjesto. Žele još više. (op.a. i uspjeli su u tome).

Ali, priča tu tek započinje, a kao i svaki početak, druženje s morskim puževima golaćima i ribicama koje vam jedu iz ruke, često je puno ugodnije nego borba s ljudima na kopnu. Ljudi su često nasađeni ukrivo, ali pod morem, sve što ukrivo i leži, puno je pitomije i dobrodušnije. Tu je par fotografija amatera i par profesionalaca, tek da se vidi razlika, makar je razlika i u fotoaparatu primjetna. No, koliko god fotografija bila loša, veselje ne treba izostati. Jer čemu i skupa oprema ako se ne veselimo svakoj fotografiji, ako se umjesto toga samo mučimo i mrštimo. Zato, treba uživati u svakome trenutku, u svakoj fotografiji, kao da je to baš ona – jedina i najbolja na svijetu. Tako je i u životu. Koja ti je korist neprekidno se ljutiti na nekoga i nešto ako ti tako prolazi cijeli život. Ipak je bolje u životu, koji i tako prođe, biti nasmiješen i vedar. Odluka je, naravno, uvijek na nama...

 

Ronjenje će nam pomoći da se opustimo i nasmiješimo. I zato, zalebdimo jednim novim svijetom:

"Ovo je putovanje na dno mora. Ono u koje se treba usuditi - dublje od 10, 20, 30, 40, 50 metara, a možda i u dublja prostranstva, do granica shvaćanja, do ograda uma. Krenuo si na put u oba smjera. Jedan je onaj kojim napuštaš svjetlost i čuvaš ga samo u očima, a drugi je onaj što će se odigrati u tvome tijelu. Onda kad srce postigne dovoljan broj otkucaja da zaustavi vagu na jezičcu između svijesti i podsvijesti. I makar ti život ovisi o nekoj nespoznatoj sili, nevidljivoj niti, nekoj pogrešci prirode u genima, možda potrošenim plusevima u životu ili napuknutom mišiću, ipak u tom trenutku ili tek nakon nekoliko takvih dodira dubina preko 45 metara, postaješ sve smireniji. Kao da polako dodiruješ svijet s one strane. Možda ipak nije "kao". Unatoč riziku, ti dobivaš putovanje u nepoznato, nekom dimenzijom izvan ove (izvan tvoje stvarnosti, koja je možda i labava, prividna, suviše jednostavna stvarnost). Ti ipak želiš tu drugu stvarnost, drugu istinu, onu koju ti nikakva ljudska pamet ne može izreći, koju ti nikakvo logičko pametovanje ne može iznjedriti. To je čista, sušta istina o životu, i to tonući dublje od 50 metara napokon spoznaješ. Dok se kazaljka bliži broju 60, ti postaješ suština u točki, a točka postaje tvoje JA dok se držiš za nit slabe svjetlosti, za dah koji još uvijek bučno izlazi iza tvojih ušiju. Udah je hladan kao da je to tekući kisik što te održava na životu, ali tiho šapuće svoju kletvu koja stiže poslije 60 metara. Hladnoća te opija i usporava udisaje, dok izdisaji bježe daleko i brzo. Na tebi leže tone mora i da nema tvoje okrugle svijesti ti bi postao samo ravni balon u trenutku. Sve što te održava na životu, jedino je što te oduvijek i održavalo (spoznaješ tu duboku istinu). Svijest i podsvijest bore se za pobjedu. Kojoj ćeš danas pružiti ruku? "

 

Rebreather – sistem zatvorenog disanja s kojim sam se prvi puta susreo u ronilačkom centru SHARK u Medulinu, bio je prilično velik. No, to je tek bila sitnica, prema onome kako je bio težak. Odmah sam požalio što nisam jeo više sardina EVA kao mali ili barem špinata.

Kažu da je to budućnost ronjenja. Moguće, moguće. Bez obzira što vojna industrija uvijek civilima otpusti mrvice svojih starih i zastarjelih tehnologija, kada ih se zasiti i prijeđe na novu, bolju tehnologiju. Bez obzira na to rebreatheri će biti sve popularniji, a nadam se i jeftiniji. Jer samo to im može osigurati veliku rasprostranjenost i svijetlu budućnost. Za sada današnji rebreather ronioci moraju biti atlete i doslovno ulagati prilično energije za nošenje opreme. Ne, ne mogu u kašeti prenositi svoj rebreather. Ako žele ući na brod, trebaju ga nositi na leđima. Na žalost, za iskustva sa rebreatherom morat ću još malo pričekati, grah se još nije dobro posložio.

Današnje generacije izgleda kako se boje boli. To je kao da neprekidno jedemo slatko, a ni malo soli. Slatko i slano. Zamislite da cijeli život ili makar samo jedan dan jedete samo slatka jela. Shvatit ćete da to ne ide. Pa bol valjda nečemu ipak služi; motivaciji, jačanju, karakteru, upornosti. Neugode koje vam se događaju svakodnevno, sastoje se od niza malih neugoda, nažalost često psihičkog karaktera. Njih zovemo stres, a kroz posljednje generacije već su se udomaćile u ovim krajevima. Ali fizičke neugode, njih se bojimo i skrivamo se od njih, kao što zmija sakriva svoje noge.

Ako vam treba neki razlog za putovanje – ronjenje je odličan razlog, a osim toga uz ronjenje više toga ćete vidjeti i potpunije doživjeti lokaciju gdje putujete. Vidjet ćete i gore i dolje. Naravno, na jedan dio neugoda i napora trebate pri tome biti spremni. Pa zar baš svi turisti na svojim putovanjima žele putovati u zatvorenim konzervama i niti malo okusiti mirise-boje-okuse-zvukove-klimu-nedaće života i probleme mjesta gdje putuju? No dobro, ako ne želimo biti uronjeni u neku drugu, tuđu kulturu, uvijek možemo okrenuti TV kanal – National Geographic.

Zamislite ovako - dolazite roniti na razvikanu destinaciju. Voditelj vas odmjeri od maske do peraja i potom nešto otipka na svojem prijenosnom uređaju. Zatim vam pruža papirić na kojem piše:

-lokacija 618EZ
-more će biti 23 stupnja
-ronit ćete između 20 i 28 metara
-ronjenje će trajati 47 minuta
-vidjet ćete (ako ne vidite vašom greškom-ne vraćamo novac):
--3 anemone; 2 smeđe, 1 crvenu
--2 ribe Napoleona po 55 cm dužine
--2 manje mante
--3 ježa
--23 spužve, 49 mekih koralja, 112 tvrdih
--1 ribu lava
--6 riba papagaja
--jato od 43 barakude
--318 manjih ribica

Ukupna cijena = 3850 konvertibilna majmuna

Reklamacije: organizme koje ne vidite našom greškom – možete nakon toga vidjeti u našem GEO akvariju.
Hvala !

Ne daj Bože takve budućnosti !
No, moram priznati da se u posljednje vrijeme pojavljuje sve više golemih morskih akvarija (ipak su riješili automatsko održavanje morskog života). Ima ih već i u privatnim kolekcijama, za po doma. Nije da mi se ne sviđa, ali me malo zastrašuje. Plaši me pomisao da će se podmorje toliko komercijalizirati da više neće biti interesantno. No dobro, ipak neće u takvim kućnim akvarijima biti potopljenih razarača i podmornica, neće biti špilja i ponora. Sva sreća da čovjek ne može baš sve imitirati i staviti u kontrolirane uvjete.

Dobro vam podmorje !

Din

P.S. U sljedećem dnevniku nešto o golemoj špilji ispod brda na Braču i tunelima bivše vojske koji se koriste kao vikendice. Zatim nešto o tome koliko vrijedi vaš/naš život koji živite i kako učiniti da on vrijedi više. Na kraju ili na početku, nešto i o dugo poznatom KRAJU igre (GAME OVER) ovoga svijeta kakvoga poznajemo (ili mislimo da poznajemo).

 

 

- - na vrh - -