Zbirka priča "Kapi Tame"
INSTINKT ZA ŽIVOT
Ponekad propasti života ljudi oko nas izazivaju potrebu za bilježenjem i oblikovanjem na umjetnički način. Pjesnici to čine često do ekstaze dovedenim patetičnim rječnikom, prozaisti potenciraju neke sudbine tragajući za nesretnim okolnostima i imaginirajući događaje.
Jedan od načina da se čitatelju približi tijek neke epizode, pripovjedača navodi da u diskurs uvede ich-form, pripovijedanje u prvom licu. Tako se emotivno i on sam i čitatelj približava nečijem bitku, duševnosti i intimi, više negoli se to postiže iz trećega lica koje vodi "sveznajući" pripovjedač. Ta varka uspijeva i čini literaturu toplijom, zanimljivijom. Tom postupku priklonio se Dean Ganza unutar ove zbirke pripovijedaka koje su tematski vezane uz svakodnevicu, ali pronalaze i puteve u neki nadrealni prostor, u besanicu i klonuća duha kad se gube oštri obrisi i miješa san i java.
Ima elemenata koji bi našli svoje objašnjenje u Bachelardovoj snohvatici izrasloj na nekom dječjem tavanu ili podrumu, sudbinski zadani i neobjašnjivi. Tu se javljaju pretapanja i metafore, osobito u spoju retrospektive i sadašnjosti, kao i opisima osame koji se posebno izdvajaju nekom melankolijom. Autor tada ponire u dubinu boli i samoće, ulazi u bijedu dječjega sirotišta, zavjetišta prosjaka i bešćutnost prolaznika. Tada se upušta u monolog i analizu misli koje ga odvode iz stvarnosti u maštu, sjetu, čežnju za nekim prošlim, boljim vremenom.
Pojam se vremena često nađe u Ganzinim tekstovima u nekom konfuznom odnosu, poput onoga Buzzatijevih pripovjedaka, kad se palimpsestnim preklapanjem odvaja vrijeme od čovjeka i čini neku suputničku popudbinu kojoj ne znaš početak i kraj.
Dean Ganza sklon je u takvim slučajevima poslužiti se esejističkim logorejskim podužim interpoliranjima retrospektivnih trenutaka iz života. U kraćim rečenicama, što je sklonost njegova stila, opisat će pejzaž i grad, rijeku, ljude, postat će eksplicitan, ponekad definicijski oštar, ali uvijek ostaje u sebi, introvertiran i povrijeđen, a sav želi biti vani.
To njegovo plutanje po nutrini ima često i pokušaje gnomskih izričaja. Svjestan da nije sam na svijetu s tim problemom, stvara poslovične izričaje, poput: "Ako ti nedostaje ljubav, nedostaje ti život". Ili: "Tek protekom dužega vremena, postajemo dovoljno mudri za izgubljene prilike prošlosti."
Inventira originalne metafore ili usporedbe ("provlačio sam tijelo poput igle bez konca", "postadoh tek jedna od vlati trave", "šapćem mislima što padaju polagano poput zadnjih rumenih kapi ljudskoga vina"…) pa se tekst prepliće ukrasima kao nitima koje povezuju duboku introvertiranost.
Tematski su krugovi ovih pripovijedaka vrlo neobični. Od naglašene erotike eksplicitnoga izričaja, života javnih žena, polusvijeta koji preživljava u nekim opskurnim prostorima, poniženja i boli, do svećenika i njihovih dilema, odnosa među ljudima koje zovemo tajkunima i njihovim službenicama, nasilju nad slabima, mentalitetu bezbožnika kojima je sve dopušteno, pa do romantičnih susreta s nepoznatim djevojkama, knjigama i zanimanjima za tajanstveno. Na trenutak kao da se vraćamo Matoševom "Cvijetu s raskršća", Leskovarovim svemirskim mislima, ili Šopovom "Svanuću u mome bunaru".
Autor je sklon detaljiziranju pa i romantičnim opisima, ponire u subrealno polje, ali isto tako u cijeloj zbirci osjeća se neka melankolija i tuga. Pojavljuju se i čudesni događaji, kao što je onaj pad aviona u pustinji, što neodoljivo podsjeća na Saint-Exupery-jeva "Maloga princa".
Završeci pripovijedaka zaokruženi su na neki način poantiranjem nalik na pouku. Svaka od njih kao da želi ostaviti poruku koju čitatelj treba ponijeti sobom, kao što je autor ponio sobom sve te događaje, prisvojio ih od nekih likova, sažeo i novim kombiniranjem stvorio neku novu zbilju. Mogli bismo reći da autor spaja osjetilnost i irealnost te se osjeća pojava originalnoga stiliste koji ima potrebu izjasniti se o važnim i ključnim pitanjima u ovom mimetičkom svijetu.
On ne uklanja srce, već kao da je usred lirike, dopušta da sve treperi, pa i da se ponavlja, kao da sluti beskrajnu potencijalnost jezika.
Čudno sjetan završava zgode na ovakav ili sličan način:
"-Ne brini se, moje će riječi zbog toga biti bolje i trajnije…
-Čuvat će me.
-Jedine.
-Jedine..
-Jedine…
Pa kapnem zadnje:
-Tijela više nemam…
-Otiđoh u riječi…
-Ne budite ih…"
Kad sve zaboravimo, tijek zgoda i nezgoda, sreću i nesreću njegovih likova, ostaje u nama neka posebna tišina koja vlada na stranicama ovoga tekstovlja, a spisatelj kao tragač u suton. Ovo je početak vjerojatnoga nastavka lutanja u šumi riječi, književnom iskazu koji otvara mogući smisao svega.
Nevenka Nekić
Ulomci iz priča
Kad nestanu tragovi bolesti u grudima, misli dobivaju nesputanost. Tako izgleda sreća. Nije potrebno ispunjavati velike želje, primati skupe poklone, kupovati vrijedne stvari. Sreća postoji sama za sebe, bez cijene i vrijednosti, kao peteljka zlatne jabuke za koju izvlačimo bogat plod zadovoljstva. Sreća postoji bez uvjeta sa strane, ona je tu kada možemo opustiti tijelo poklanjajući mašti njene želje. Ispunjenje njihovo dovoljno je u mislima.
O djetinjstvu pričali su oduvijek stari kao o nekom dobrom, rijetkome vinu što bila je samo jedna boca u podrumu. Ispijena nekoć davno, razbijena u vihoru ratnog života, na nju je sjećala još samo izblijedjela etiketa, odlijepljena i brižno čuvana u zadnjoj ladici teškog sekretera. Slike prošlih dana. Na njoj bijahu lica svih prošlih djetinjstva.
*
Kad odrasteš, jedino što stvarno imaš, to je - strah da se više nikada nećeš probuditi - kao dijete. I pokušavaš, baš svake noći, pronaći izgubljen put za svoje djetinjstvo. Pomisao da si se zauvijek izgubio, ostavlja te jutrom u znoju, širom otvorenih očiju.
Obećanja su mnoga u sjajne i zlatne papire obučena. Sve nudi se zbog našeg boljega zdravlja, zadovoljstva, zbog naše uštede. Plastična hrana, toksično piće, jeftini elektronički uređaji s opasnim zračenjima. Jedemo s nogu, na brzinu, između sastanaka i putovanja. Na kraju nas ispljune i posao na kojemu se trošimo. Kada nas oglođu do kosti, više im ne trebamo. Uzet će nekoga mlađeg koji može povući. On još nezna što mu se sprema.
*
Ponekad nas prošlost može u trenu izmijeniti. Nakuplja se godinama, taloži poput teškoga mulja. Sve teže je vučemo sa sobom. I kao što jedna mala snježna pahulja pretvori se jednom u nezaustavljivu lavinu, tako nas prošlost pregazi.
*
I dok plovim prostranstvima neistraženog, mutni obrisi slika, poput mulja na platnu uhvaćeni u vjetru, miluju me govoreći; mnogi koji imaju novac ne trebaju ga imati, jer putovanje je novac, a novac nije putovanje koje oni žele. Volio sam putovati; bilo je to poput kretanja po vlastitome tijelu ili unutar njega. Svaki moj put otkrivao bi jedan novi svijet - u meni.
Knjiga je uvijek put do nečijega srca. Rečenice su oduvijek prodirale u dušu na mnogim ljudskim putevima. U rečenicama sve tajne se skrivaju; jedino što nas može pokrenuti, što nas može jednoga dana ponovno oživjeti.
A mi, ipak smo samo krhotine jedne velike vjere. Na njoj počivamo, radi nje se svakog jutra budimo. Makar ta vjera ujutro bila i samo; da bol će nestati, da dan će biti lijep, da srećom će biti ispunjen, da nešto ćemo doživjeti, da ćemo se nasmiješiti i u srcu probuditi zadovoljstvo. Želeći ga sačuvati poput dragoga kamena, liježemo ponovno s nadom i vjerom u sutra, jer, bez toga smo ništa.
*
Odrastanje poput pisanja je. Kao što bol buja u tijelu, tako se izliječenje primiče. Dok bol se pojačava znajući da mora umrijeti, jedina bol koja ostaje - bol je srca. Slatka bol tijela ubrzo zaboravljena biti će.
Posjedovanje nečega ukida potrebu za time. Prikrivena opasnost gubitka jedino je što pokreće, ostavlja u igri. Ipak, sve igre imaju kraj. Želja je da se jedna igra nastavi na drugu.
Rekli su da je pisanje jedan od najsamotnijih činova na svijetu. Ali, nije li to i čitanje? Samotnici s jedne i druge strane riječi udružuju samoću na bjelini papira tražeći u njemu odgovore. Kao da će pisac napokon sljedećom rječju pronaći odgovor svojim pitanjima, a čitalac će mu uspjeti u tome pomoći. Tako će i sâm postati dio te kristalne ideje.
*
Što dogodi se kad izgubiš oslonac prethodnih iskustava i vrijednosti u životu?
Treba dohvatiti ljubav i zadovoljstvo što izvire ni iz čega, znajući da jednom će otići ni u što. Prihvatiti da je razočaranje prolazno, da je ushit prolazan, da je tuga prolazna, da je ekstaza prolazna, da je jad privremen, da je nemoguće zadržati zadovoljstvo u sebi - vlastitim naporom, nadom, očekivanjem da će se sutra, već možda sutra dogoditi nešto prekrasno.
Jedni smo drugima usputni prolaznici, koji se dodiruju ne znajući da međusobnim djelovanjem svoju putanju mijenjaju. Male planete.
*
Bajke sa sretnim završetkom nas promijene na početku života, neprimjetno, usade pogrešne slike o životu u kojemu ništa nije i nikada neće biti savršeno. Možda vrijede tek kao utjeha u trenucima tuge. Jer, tko je ikad poželio pročitati knjigu ili priču znajući da joj kraj neće biti sretan? Mi čitamo samo zato jer se nadamo da one će završiti idealno, kao u našim nikad odsanjanim snovima. Varka nas košta, ali mi želimo biti prevareni tim idealnim svijetom, barem na tren. Prijevara je meso našega života.
Što možemo dati jedno drugome? Zar samo slutnju, suosjećanje, misli rijetke poput zraka u svemiru, poput sreće u životnom nemiru?
*
Živimo kao da vječno ćemo trajati, gotovo se nikad ne pitajući čemu sve služi, sav razlog žurbe. Nazire se kraj. Uzalud tisuće riječi. Za mrtve duše? Svemir će trepnuti i više ih neće biti. Pjesma, skladan zvuk, ritam, udarac zamire. Boja blijedi, svjetlost iščezava, toplina se gubi, kretanje smiruje. Čak i noć dublja tama guta. Sve u ništa stremi.
Pa i misli...
Ali - svaki kraj priče, početak je neke druge.
Običan život sastoji se od bezbroj promašaja, uzaludnih nadanja i polovičnih ostvarenja želja. Čak i u knjigama ide se niz dlaku čitaocu. Ali, kad otvoriš oči svakoga jutra, vidiš da vrijeme ljudskih uspjeha jako je razblaženo vremenom očekivanja, planova, maštanja i snova.
Naš život je ispunjen trenucima, samo ga želimo prikazati neprekinutim tokom. Tako nastojimo zadržati stanje stalnog zadovoljstva. Uzalud.