DOK ZVONI U SRCIMA
Imao sam četrdeset i koju godinu kada me napao, udario i svladao. Ležao sam nauznak shrvan slabošću jutarnje boli u svim mišićima koji su još postojali.
Živio sam uobičajen ritam ustajanja, rada, odmaranja, razonode i spavanja, dan za danom. Nikom posebno potreban, nikoga posebno željan. Šum u ušima povećavao se svakoga jutra, kao vjesnik nekih promjena. Nadao sam se da je samo slučajno okinuta struna mog organizma kriva za te šumove. Možda ovaj stroj kojim upravljam i nije tako savršen? Postoji neka genetska pogreška koja se sada pojavila. Sjedio sam u čekaonici, kao jedan od brojnih nositelja nade, onih kojima doznati istinu o svome stanju baš i nije najvažnija želja. Čim se nađeš na takvome mjestu, to znak je da nešto se loše događa s tobom. I pitaš se, pomalo odsutnoga duha, gdje si to pogriješio. U kojem si trenutku života pretjerao? Gledaš druge, sažalnim pogledom, nadajući se da si bolje od njih.
Je li moguće bol nekome prepustiti, da pati umjesto tebe. Ako ga ne poznaješ, ni ime mu neznaš, nije teško. Ali, čim ga makar i malo dotakneš drugačijim pogledom... Ljudi to potiskuju, nastoje se na vrijeme zaustaviti. Nikoga ne poznavati, ne pogledati u oči, ništa ne znati, odbiti poklonjeno. Najdragocjenije su stvari koje se besplatno dobivaju. Osmijeh, zagrljaj, topla riječ, suosjećanje. One obavezuju snažnije od materijalnog, one nas mijenjaju iznutra. Mi želimo zagrebati po površinama svojih i tuđih tijela. Ne želimo opasne dubine već prostrane daljine. U nama je želja pomiješana sputanošću. Zadržavamo najbolje dijelove za sebe, ne iznosimo ih, čuvamo. Oni su nepredvidljivi dio našega bića, oni su stalna prijetnja.
Pregled je kratko trajao. Kao na traci, prebacivali su me s jednoga mjesta na drugo, malene hladne ruke dočekivale i potom odbacivale. Bio sam poput nevaljalog, truloga ploda kojega nitko ne želi. Treptali su ozbiljno očima, izbjegavajući to činiti glavama. Uzdah ih je razotkrivao, šutnja zlokobno sakrivala. Morao sam ostati. Možda je tako i bolje. U sigurnim sam rukama. Trebam se priviknuti, prepustiti. Dati priliku. Njima i sebi. Kretao sam se poput zombija ili zalutale metalne kuglice flipera. Od vrata do vrata, bez pogleda u očima, bez riječi na usnama, bez uzdaha u grudima. Maleni dio srži još bio je u meni, duboko. Napolju se tijelo kotrljalo, od vrata do vrata. Miris me smetao, nikada nisam volio miris bolnice. Tako su me misli dovele do bijelih vrata broja 17. Dvokrevetna soba, sâm u njoj. Ili ne?!? Nešto je u drugome krevetu, maleno, pokriveno, nepomično. Sjedim na svome bojeći se pomaknuti, škripnuti posteljom. Pritajio sam se. Čekam. Osluškujem. Samo oči u dupljama pomičem. U tom se očekivanju ništa ne dogodi, kao i u mnogim jalovim čekanjima kroz naše živote.
U sobu je ušla sestra, prošla mimo mene i obzirno prodrmala zadebljanje na drugome krevetu. Hrpica se pomakla, provirujući ispod posteljine. Dva crna oka gledala su me upitno. Kosa kao u malenog ježa, kratka, svileno plava. Jedino je čudno stršala uvis, mjesto da je polegnuta.
- Dobro jutro - progovorio sam iznenada.
Oči su samo trepnule u znak odgovora. Znao sam da je suviše rano za zvukove. Bio sam novo, veliko, nepoznato biće. Tako su i meni izgledali odrasli kad bio sam mali. Dječak nije mogao imati više od desetak godina. Makar, možda ga je bolest postarala. Sigurno je duže vrijeme ovdje, ponašali su se prema njemu kao starome bolesniku, ali s puno pažnje. Promatrao sam ga kriomice, da mu ne bude neugodno, kad su nam donosili hranu. Saznao sam da je osuđen na bolnicu, poput mene. Bio je iz siromašne obitelji u unutrašnjosti i nije mogao putovati svaki dan.
Tog ponedjeljka iznenada je nestao. Iščezao. Probudio sam se sâm u sobi i pomislio na najgore. Bjelina stropa i zidova me ubadala u zjenice i pomislio sam na trenutak nisam li ja taj koji je otišao na drugi svijet. Ipak, oko podneva se pojavio. Plavih podočnjaka na prozirnome licu. Legao je prespavavši cijeli dan. Drhtao je od hladnoće. Bili smo šutljivi. Govorili smo očima, očekujući neizvjesnost sutrašnjega dana.
Do kraja tjedna vukli su me po pretragama. A ponedjeljak me odnio u tu tužnu sobu. Jedva je pronašla dobru žilu. Kažu da se od straha instinktivno povuku dublje u meso. Tražila je, kopala, ubadala i gunđala tako da sam se počeo moliti da me već jednom uspije probosti na pravome mjestu. Kada je krenulo, zapeklo je poput žive vatre, a sve su mi žile poželjele odgmizati iz tijela. Teklo je polako, više od tri sata; taj njihov moderni tretman ubijanja svega lošeg u meni. Usput i onoga dobrog, ali što se tu može? Brojao sam kapi, gotovo osjećajući kako ulaze i truju me. Gadio sam se svoga tijela u koje je ulazio otrov. Bio sam obilježen, iznutra.
Doteturao sam do sobe i sjeo na krevet držeći se za njegove hladne cijevi. Dječak me gledao. I on je osjećao da sam nepovratno zaražen. Trajalo je tri dugačka dana, svakoga jutra. Svaki sljedeći dan bio je sve gori. Slabost i mučnina, hladnoća, ogromna želja da zaspim i zaboravim.¸
Nakon druge 'kemije' bilo mi je toliko mučno da nisam znao par dana za sebe. Poslije su mi u ruci počeli ostajati pramenovi kose. Na češlju kojim sam nježno, oprezno prolazio kosom, ostajali su mrtvi pramenovi. Muškarca teško pogodi kad počne gubiti kosu, ukras svoje glave, pokrivač mozga, grivu svoje muškosti. Osjeti se bespomoćan i slab. Polako sam gubio snagu opadanjem kose.
Poslije treće 'kemije' počeo sam u prstima gubiti osjećaj dodira. Trnci su nagovijestili prestanak osjeta opipa. Tada su nezaustavljivo krenule tople suze, a ja sam ih zaustavljao dlanovima. Gledao sam kako padaju, ali ih više nisam osjećao. Samo su na licu ostajali tragovi. Pogledao sam iznad sebe, zabacio glavu i dozvolio im da teku niz cijelo lice, vrat, da mi uđu pod košulju. Tu sam ih mogao osjetiti.
Uzimao sam neke lijekove ili vitamine. Nisam mario, gutajući ih svaki dan. Nadao sam se da će oni učiniti sve potrebno, sve što ja nisam znao mogu li. Prepustiš se riječima ljudi oko tebe, autoritativnim latinskim nazivima lijekova. Kao da već samim svojim nazivima, dok ih čitaš, oslobađaju neka ljekovita svojstva. Kroz moje su grlo prolazile tablete gurajući se jedna za drugom u neprekidnom nizu.
Sunce je vani kolalo poput krvi proljetnoga dana, prozračno i živo, poigravajući se pticama i rijetkim prolaznicima. Ipak, kad je kemija oslabila, približili bismo se prozoru i dodirnuli tijelima. Ruke bih mu stavio na ramena i tako smo zajedno promatrali slike života. On koji ih još nije dobro poznavao i ja koji sam ih se s tugom prisjećao.
Osjetio sam, na trenutak, kako moja misao leti između mene i tog dječaka pored. Možda čak i ulazi u to krhko dječje tijelo. Pogledavao me s iščekivanjem, velikim crnim očima, izmučenog tijela, ali bistra duha. Osuđeni na trpljenje imaju nemjerljivu snagu.
Sljedeće su me 'kemije' toliko ubile da sam poželio samo spavati. Nisam ustajao. Na kraju sam toliko oslabio da sam se ukočio. Probolo me u kičmi i ostao sam pognut, svinut. Sestre su me tjerale da ustanem, da se krećem, ali bio sam pametniji. Prepustio sam se. Izgubio volju. Kao da život me se nije ticao, ništa me više nije pokretalo.
Jednoga jutra, kad otvorio sam oči, sve manje želeći nastavak ove agonije, iznad mene bilo je dječakovo lice. Gledao je i dlanom lagano doticao, kao da me nastoji probuditi. Tada me u oko pogodila njegova hladna suza. Stresao sam se, razrogačio oči, napeo grudi. Srce je bjesomučno udaralo. Osjećao sam kako mu ruka podrhtava na mojemu tijelu. Udahnuo sam naglo, okrenuo se u krevetu i sjeo na njegov rub. Gledali smo se nekoliko trenutaka. I tada, tada sam odlučio - živjeti.
Čuo sam šapat zraka u ušima - ako se prepustiš, nestaješššš.
Dječaku su opet došli u posjetu. Svi njegovi pokloni bili su naši. Dao mi je da objesim malena licitarska srca koja je dobio. Visjela su na tankim žicama, njih desetak, raspoređena u obliku kišobrana. Mora da su bila od keramike jer su strujanjem zraka, udaranjem jedno o drugo proizvodila onaj čaroban zvuk protjecanja vremena. Kao u nekim sretnijim danima.
- Idem na ručak - rekao mi je dječak uz smješak, odlazeći s krupnom, ali brižnom sestrom, sljedećega jutra.
Vratio se nakon par sati, poput ugljena crnih očiju, s tamnoplavim podočnjacima i izmučenog tijela. Drhtao je ne skrivajući to. Pogled mu je padao u postelju. Disao je isprekidano dok su mu oči bježale u san. U tom trenutku kao da sam želio disati njegovim plućima, ne bih li mu olakšao teške grudi. Počeo sam duboko pa sve dublje i dublje dok me nije prenuo vjetar u srcima. Pomislih da je to od mojih uzdisaja, pa se umirih i sklopih oči.
U lahoru su zvonila obješena mala licitarska srca. Gledao sam zjenama umornih leptirovih krila. Čuvao sam oči u džepovima kapaka. Trepnuo sam u sebi. Upio još jedan prozračan, ali sladak dah i – saznao da trajat će sa sunčanim nitima.
I dok vrijeme zvoni u tim malenim licitarskim srcima, taj Dječak i zrnce Ja - nećemo usnuti...
(2/12)
U ULICAMA TIHA PJESMA
Dok plovim prostranstvima neistraženog, mutni obrisi slika, poput mulja na platnu uhvaćeni u vjetru, miluju me govoreći; mnogi koji imaju novac ne trebaju ga imati, jer putovanje je novac, a novac nije putovanje koje oni žele. Volio sam putovati; bilo je to poput kretanja po vlastitome tijelu ili unutar njega. Svaki moj put otkrivao bi jedan novi svijet - u meni. Prelazio sam granice podnošljivosti, izdržljivosti, oduševljenja ili ravnodušnosti. Toga je bilo najmanje, jer svako novo mjesto izazivalo bi nove slike u meni, dojmove i nepojmljive slasti. Poput uvijek drugačijeg - istog kolača u slastičarnama gradova kroz koje sam prolazio. Mirisi i boje, okusi i doživljaj bili su različiti, makar su imena slastica ostala ista. Slično ljudima. Nose ista imena, ali drugačije osobine. Ponekad sam se osjećao poput kontrolora njihovih sudbina. Dotaknuo ih u prolazu i nastavljao dalje. Sigurno su željeli više.
Ceste su se pretvarale u ulice i tu bi se zaustavili moji koraci. Izašao bih. Dugačak, naporan put morao je biti zaboravljen. Kročio sam pločnikom, još neizglačanim od brojnih sudbina ljudi koji će ga jednom pohabati. Gledao sam oči kuća, pročelja osunčanih bojama ljeta. Žive su boje pokušavale reći kakvi ljudi iza tih zidova žive. Zvonio bih, osluškujući. Bila je ugodna ta neizvjesnost nedalekog susreta. Žena ili muškarac? Nema predrasuda. Nisam tek jedan od tisuću ponuđača, kao u kutijama velikoga grada. Moja ponuda je prava. Nitko ne nudi osmijeh uz knjigu.
Putovao sam po nekim svojim zacrtanim prugama. Kao da bile su već davno, nekad određene, planirane. Netko je pjesnik svojih misli, netko pisac svojih putovanja, a ja bijah lik poput glumca u susretima što su nudili osjećaje. Doživljaj veći. Dozvoljavali su se osmjesi, razgovori, pogledi i dodiri, razmjena misli i planovi. Miješala bi se prošlost i budućnost u napitak sadašnjosti, pa ispijali u mirisnome vrtu njihovih života okruženih prirodom. Zato sam radije obilazio obiteljske kuće okupane suncem u vrtovima titravog zelenila.
Bijah bez doma, obitelji, stalnog mjesta stanovanja. Kiša me pratila, poneka sustigla, Sunce budilo na aerodromima novih gradova ili po kolodvorima željezničkih stanica. Moja obitelj bijahu lica žena, dječaka koje sam susretao, moji prijatelji bijahu mladići i muškarci na putovanjima, moji duhovni vodiči bijahu starci na trijemovima, po kolodvorima i parkovima u čijem bih društvu hranio golubove. Sve moje bijaše prolazno, ali stvarnije od mnogoga što drugi su imali u svojim životima. Ulice bijahu krvotok kojim sam kolao između sudbina ljudi do krajeva tih uličica. Ali uvijek bih odlazio, pronašao razlog za bijeg ili novi put. Ma kako se to zvalo. Trudio sam se, stvarno sam se trudio ne ostavljati tugu iza sebe, barem ne konačne tuge. Neka ostanem drago sjećanje na prolaznost koja će jednom vratiti osmijeh ponovnog susreta. Putnik kroz duše ljudi. Možda sam to bio. Možda tako živio, poneke oživljavao. Da ne umru duhom ako već moraju tijelom.
Stvarnost se pomiješala s mlijekom u šalici kave dok sam tromim očima promatrao kruženje pjenaste tekućine. Svježina je dopirala kroz prozor lelujajući zastore u sobici pred čijim sam prozorom sjedio. Na ulicama zvukovi. Osjećao sam težinu kamenih kocaka u rukama, dok su udarci koraka odjekivali njima. Budio sam osjetila.
Lindburga mjeseca upao sam u ulice njenoga mjesta, dok još prvi listići rascvalih magnolija nisu pali po zazelenjelim vrtovima. Naoštrio sam osjete želeći upiti osjećaje koji su mogli nahrupiti svaki čas. Žuriti se u njih, znao sam, moglo je izazvati suprotne učinke. Ali, teško je oteti se zanosu, kad počne kolati tijelom. Kao što bubnjevi srca ne zaustavljaju ritam u noći rascvjetale ljubavi. Kuckao sam petama po kamenim kockama narušavajući tišinu podno drvoredom obrubljenog niza obiteljskih kućica.
Ugledao sam ju kako sjedi pred kućom čitajući knjigu.
- Želite li pročitati još jednu?!
Začuđeno me pogledala, smetena u čitanju. Zatreptala je očima prema meni, pitajući:
- Koju? Kako se zove?
Osjetio sam da je voljela riječi, da ih je gutala poput hrane.
- "Djevojačkih suza" - nepoznat autor, rekoh u dahu, bez prevelikih očekivanja.
- Možda vam se svidi?
Promatrala me dugo, ispitivački, pa se napokon nasmiješila.
- Šalite se. Takva knjiga ne postoji. Pokažite mi...
Gledala je, prešutno dajući dozvolu da joj priđem. Eh, hrabrosti moja nejaka. Trebalo je nešto tijelom učiniti; riječi su samo prethodnica. Čekala je. Činilo se da me pogledom privlači poput magneta. Ne gledajući u malena vrata, niti stazu do ulaza, zadržao sam pogled i putovao po toj niti do njenih zjenica.
Sjedili smo u toploj sjenici oklopljenoj staklom, iza kuće. Bila je poput ruže u stakleniku. Gledao sam ju pozorno dok je pregledavala knjige što sam joj ponudio. Njeni prsti, bijeli poput stranica knjiga koje je listala, ugibali su se poput vode. Tekli su, prebirući po listovima, ulazeći duboko među retke poglavlja i pasusa. Grleći ih rukama činilo mi se da vodi ljubav s njima. Ta predanost, prožimanje knjige i nje bijaše kao grljenje dva žudna tijela. A ulazak u nečije misli značio je posljednji korak. Onaj koji drugima tako često uskraćujemo.
Smiješila se, duboko dišući. Osjećao sam moć riječi koje su tekle u njene oči. Pročitala bi nasumice neku rečenicu iz knjige i nasmiješila se, listajući dalje.
Pronašao sam tijelo kako korača predgrađem, ulazeći u veliki park nevelikog mjesta. Sjećalo se tog dana kroz čudnu izmaglicu. Torba je bila lagana. Prodao sam dosta knjiga. Njoj. Ne sjećam se drugih. Ponekad dan proguta sve osim jednog pogleda.
Željka. Imala je izrazito dugu, svijetlo smeđu kosu i pravilne crte lica. Pogled joj bijaše ponešto pospan. Čak tugaljiv. Iskra u oku zasjala bi dok je u rukama držala knjige, opipavajući ih. Predavala se milovanju korica, šuštanju listova koji kao da su htjeli progovoriti pod njenim prstima. Tada je živjela dubokim uzdasima. Očarane su bile njene oči boje mašte.
Slučajno sam doznao da je slaboga srca. Sjedio sam u restoranu kad su dvije starije gospođe dotakle njenu zlu sudbinu. Žalost odmah zaživi, počinje nagrizati. Izbjegavamo osobu koju žalimo. Ubrzo, ona ostaje sama, prepuštena bržem umiranju. „Normalni“ također umiru, ali njihovo je vrijeme neograničeno. U mozgovima oni su besmrtni.
Otišao sam do nje toga petka. Odgodio nastavak puta za ponedjeljak. Obuzela me dječačka zanesenost praćena uzbuđenjem i slatkim strahom. Kao da sam se vratio u djetinjstvo. Pala je večer. A na kraju svakoga dana, put moje sudbine opet me šaptom pozivao. Bio sam zarobljen tim glasom koji me tjerao da putujem dalje, da napustim novootkrivene domove. Ali, prije odlaska...
...kročio sam u Željkin dom. Dočekala me tajanstvenim smješkom. U polumraku predvorja izgledala je poput grijeha. Stresao sam se nastojeći odagnati takve misli. Slijedio sam je.
Pozvala me tijelom u sobu osjenčanu mirom zaustavljenog života. Poput fotografije što zauvijek čuva obrise jednog vremena, ne dajući mu da se promijeni. Kretala se gipko poput prstiju ruke, između namještaja sobe uvodeći me u dubine njenih tajnih prostorija. Čuvala je tajne samo njoj poznate, mirise živih snova, žudnju budućnosti i žalost za prošlošću. Kretao sam se tajnovitom knjigom njenih stranica života, njenim tijelom. Uvela me u radnu sobu s niskim stolićem uz prozor, prepunim knjiga. Produžili smo dalje. Uzak hodnik propustio nas je u prostranu biblioteku. Produžila je ravno do sobe u polumraku. Osjetih mirisom tijela ispunjen prostor. Znao sam da pored mene je mekoća ležaja, kad se zaustavila, okrenuvši prema meni.
Rekla je tiho:
- Željela bih pročitati jednu knjigu, onu koju ste spomenuli, onda...
Željela me. Nisam shvaćao ili nisam želio shvatiti. U tom trenutku svako razumijevanje bilo je svjetlosnim godinama daleko od mene. Začuo sam šuštanje odjeće. Naslutio golo tijelo. Osjetio kako postelja prihvaća njene obline. Bio sam neznanik na pragu topline doma sputan ljepljivom tamom što je u ustima čuvala vrelo tijelo. Prihvatila me za ruke i povukla. Bijah tih i nježan poput sjene dok sam izlazio iz svoje tame u njeno treperavo svjetlo. Osjećao sam kako leluja svojom toplinom, poput svijeće pri kraju svoga puta.
Slabost je njenoga srca bila moja kazna što nosit ću je poput ožiljka u svojim grudima. Ušao sam nazirući blagi smješak lica koje je kopnilo. Nisam ga htio izgubiti. Želio sam u nju utisnuti život. Zagrlila me oko vrata. Prigrlio sam je jače. Svinula se u struku širom otvorivši oči. Uhvatila se za grudi i uzdahnula. Stresla se gornjim dijelom tijela. Nisam je htio izgubiti. Zgrabio sam je čvrsto, dok su mi suze padale po njenom ukočenom licu. Popustila je stisak, ruke joj spuznule niz trbuh. Njene staklene oči gledale su jednu točku izvan moga tijela.
Umirio sam se. Pao nauznak kraj nje, naslućujući malenu suzu u njenome oku. Gledali smo zajedno pruge na stropu što su se pomicale kako su automobili prolazili i svojim svjetlima kroz rolete mijenjali njihove puteve.
Moje su pruge nastavile putovati...
* * *
(4/12)
SILNICE ŽUDNJE
Neobičan dan. Što nastaje ni iz čega, samo postojanjem svjetla. Vidimo se, ali to nije dovoljno da bismo bili zaljubljeni ili voljeni. Ne može se predvidjeti ni planirati, pa nas čak i velika želja udaljava od ostvarenja. Valovi očekivanja prekriju i nađemo se grcajući u plićaku nesvjesni svega oko sebe. Hvatamo zrak, polako shvaćajući besmisao, osim disanja. Dišemo. Duboko i pohlepno, zagrckujući, dok nam rijetke isprane misli uporno naviru. Cilj je zanemariti sve oko tijela i na njemu, svaku najmanju bol ili nelagodu. Predati se onome što ulazi u nas.
Pokretao sam žudnjom prepunjeno tijelo labirintom uličica. Tražio pravu adresu, napokon taj broj. Tijelo je slijedilo nestrpljivi pogled što ga je vukao čvrstom, nevidljivom žicom. Ne udaljavati se iz fokusa zanimanja, ne opustiti do te mjere da prestane interes za fizičko oko tebe. Duboko disanje. Čuje se, poput zadihanog psa tragača što njuši svoju žrtvu. Nisam životinja. U meni samo se bude nagoni. Živ sam. Ne samo broj u osobnoj iskaznici; nesavršeno, smrtno tijelo što drhti kao hladnjikav, blijedi puding. Tražim i nalazim.
Krećući se rubom pogleda, ne shvaćajući da sam dostigao cilj, traženu adresu, zaustavih se pred stolom. U pogledu - žena, djevojka, ženka, tijelo, boja, koža, tekstura, ružičasta, meka, podatna, servilna, pogled, treptaj, usne, trepavice, smješak, lice. Uđoh svojom nabreklom rečenicom između njenih začuđenih, polurastvorenih usana.
- Dobro jutro, da li bih ovdje mogao izvaditi rodni list?
- Ne gospodine, to je hodnikom desno, treća vrata.
Bijaše mi žao, kao i njoj, naslutih. Želio sam se zadržati što duže, šarajući pogledom lijevo-desno, tražeći oslonac dok ga je ona pokušavala uloviti. Bezuspješno. Uzdahnuo sam i promrmljao, više za sebe:
- A što vi onda radite?
Nisam slušao. Nisam ni tražio odgovor. U trenutku kad su nam se pogledi u kruženju susreli, ukočili smo se. Zaustavili disanje. Upijali se jedno u drugo poput maglice što vodi ljubav s glatkom površinom jezera u jutarnjim buđenjima dana. Žudnja je proključala dok me hladan znoj oblijevao. Na trenutak pomislih kako gledam plastičnu lutku u izlogu. A onda se usne pomakoše.
- Navratite kasnije, kad završite posao u onoj sobi. Možda biste...
Sklopio sam oči, nevoljko se okrenuo i tiho rekao:
- Da, možda...
Doteturao sam do trećih vrata, zaslijepljen zapamćenom slikom lica nepoznate žene. Nije blijedila, iskrila se poput trodimenzionalne maske okrećući u prostoru oko mene. Kružila oko glave, omamljivala me, dok sam suhim usnama tražio potrebne dokumente. Oči nisu vidjele, ruke se počele znojiti. Poput trovanja. Nisam shvaćao, nisam ni želio. Slatkoća je počinjala podno grudiju i uspinjala se ka obrazima. Iznenadna toplina. Čekanje se razvuklo. U tuđim očima počivao je sav trud mojih nastojanja. Poput figurice stajah ukočen i miran, naslonjen na prozirne zidove. Nevidljive duše oko i kroz mene su prolazile. Trajalo je pola sata, sat, neznam više. Probuđen promuklim glasom;
- Izvolite, gospodine. Gotovo je.
Kao okidačem, napeta opruga u meni se opustila. Vraćao sam se istim putem gonjen nevidljivim silama. Došao do vrata prizivajući u sjećanje primamljiv lik, trenutak stajao i zatim polako ušao. Njeno lice me uhvatilo očima i polagano privlačilo. Sjednem, bez gledanja oko sebe. Ne gubimo niti što su se stvorile između nas. Putujemo njima pazeći da ne izgubimo ravnotežu na tom opasnome hodu. Obuzdavajući dah, gledamo se. Ne želimo trošiti išta od pažnje, misli, truda ili ikakve energije osim za putovanje po toj niti do zjenica koje se sve više šire. Padamo istovremeno kroz otvore u očima, jedno drugome.
Bilo je dovoljno samo se promatrati, svaki dio lica, šarenicu sjajnih očiju, sve tanju kao kad se Mjesec bliži svojem nestanku u dubokoj tami Svemira. Disali smo površno, šutnjom uhvaćeni, bježeći u oči kojima smo se milovali. Grlili iznenađena i nepokretna tijela ne dodirujući se. Njen topao dah i blizina bijaše očaravajuća.
- Došao sam, kako ste željeli. Smetam? - napokon prekinem šutnju tihim, polaganim glasom.
- Da. Ustvari ne. Dobro ste došli... - rekla je posve zbunjena.
Ne žurim s riječima, milujući joj lice pogledom koji govori više od desetaka riječi. Obujmljujem lice, dodirujem vjeđe, kružim rubom obraza, dotičem bojažljivo usne, bradu. Činim to pogledom. Ona to vidi, osjeća. U trenutku kad joj dotaknem pogledom usne, ona ih rastvori. Kao da su žedne, suhe, kao da vape za nečijim vlažnim cjelovom. Na licu mi njen topao dah. Iznenađena je poput mene. Ne usuđuje se govoriti, pa moram ja.
- Imate divne zelene oči. - rekoh.
S druge strane šutnja. To me pokoleba. Gledam i dalje, trepćući nervozno, pokušavajući dokučiti njene misli. Pušta me da se znojim, borim sa strahom. Ipak, ne daje ni znaka da joj smetam. I onda se odlučujem za nagli ubod riječima, kako bih razbio šutnju.
- Imate divne grudi ! - rekoh iznenada, znajući da ih nisam niti pogledao prije toga. Ustvari, to rekoh da je iznenadim.
Raširi od iznenađenja oči i ustuknu. Tada poželjeh propasti u zemlju. Pogriješio sam. Ustanem i oborivši pogled zamuckujući prošaptah:
- Oprostite... Doviđenja.
Okrenem se, tiho, na prstima i požurim ka vratima. Pritisnem kvaku koja očajno zajeca, ali začu se glas:
- Ne bježite!
Ukočim se ne vjerujući.
- Nešto bih vam pokazala...
Okrenem se brzo, a njene oči mi uputiše iste riječi. Sjednem. Skrušeno podvinem koljena, oborim pogled, šutim. Čekam njen pokret.
Ona mi pruži dlan, naslonivši ga na plohu stola ispred mene. Gledam. Ukočen. U njega. Ne gledam nju. I tada klonem glavom. Put bijaše dug. Na kraju joj poljubim dlan i ostavim usne tako priljubljene. Ona mi obuhvati lice rukama i podigne glavu. Žmirim. Toplina obuzme obraze.
Kad otvorim oči dočeka me njen zavjerenički pogled. Neznam od kada ali njene ruke bile su mi u dlanovima. Blago sam ih pritiskao, želeći ih osjetiti. Potom ih stanem milovati. Poput glatkih, nježnih bića što se uzbuđuju milovanjem, naše ruke se igrale, zavodile, dok smo se ponovno gledali. Nismo poklanjali pažnju, bili smo zauzeti pogledima što su izvirali iz očiju poput nepresušnih slapova. Tek u trenutku kada su moji drhtavi prsti dotaknuli njeno lice, tada smo ih primijetili. Ona učini isto. Putovala je poput mene, ocrtavajući oval lica; čelom, obrazima, bradom. Pratila je put prstiju i poput vještog krivotvoritelja činila iste pokrete. Slike naših lica su nastajale istovremeno, tek sada se ocrtavajući u zjenicama. Otkrivali smo zaigrane obraze, smješak na usnama, malene bore u kutu očiju. Slike ne trepću. To nas je razlikovalo od plošnih djela majstora druge umjetnosti. Također smo izlazili iz krute nepomičnosti treće umjetnosti. Četvrtu umjetnost smo prezirali, jer nam je jedino samoća davala život, priliku da se upoznamo. Mi bijasmo neka nova, živa umjetnost koja tek nastaje na tragovima drugih oduševljenja i inspiracija.
Kad sam joj dotaknuo vrat, zatresla se od miline. Brzo je trepnula više puta, a grudi joj se vidno pomakle. Prihvatila je put mojih ruku. Polako sam osvajao njeno tijelo. Milujući vrat, spuštao sam se niže. A kada sam dotaknuo ramena – s druge strane ovoga Svijeta začuli su se žurni koraci.
Trznem ruke k sebi, naslonim se na stolac i trepćući nervozno dočekam provalu u sobu. S leđa je dopirao glas kolegice koja ju je nešto pitala. Radno vrijeme je završavalo. Nisam se okretao. Nisam gledao, pogled mi je završavao na oštrome rubu stola. Dok mi je srce sve snažnije udaralo shvatio sam da se ONA ispričala kako mora završiti neki posao i da će još ostati. Nesigurnim, treperećim glasom što sam valjda samo ja mogao osjetiti, uspjela je udaljiti kolegicu. Kad su se vrata zatvorila, olakšanje je prostrujilo prostorijom poput kratkog lahora i pomelo nelagodu, otpuhalo je kroz pukotine sobe. Ali, već trenutak iza netko je pokucao. Spremačica. Željela je isprazniti košaru s otpacima. ONA je ponovno rekla već prodanu ispriku da mora ostati kako bi obavila nekakav posao. Djelovalo je čudno ispričavati se baš svakome. Napokon, vrata se zatvore.
Nasmiješila se zavjerenički, toliko slatko da sam je poželio odmah poljubiti. Ugrizem se za obraz s unutrašnje strane radi tih brzih misli. Muška brzopletost, prostruji mi na trenutak i izgubi se kroz poluotškrinut prozor. Ipak me nešto dotakne. Ili to učinih sam.
Dotičem je koljenom ispod stola. Osluškujem i borim se kako bih stišao udarce srca da mogu bolje naslutiti opasnost izvana. Iznenada, prolazi mi nešto slatko preko jezika, šećer obojanih trenutaka što se prostiru pred nama. Slutim. Boje okusa slatkoga uronjene u moje misli plutaju površinom čiste, iskrene, nedirnute rijeke osjećaja. Mogu im biti jedan komadić, mogu im biti struja, mogu bilo što, samo da poželim. Udahnem duboko i nasmiješim se na isti način poput nje. Želim istu gestu lica, mimiku, pokret tijela, želim biti poput nje. Njen odraz u ogledalu moga tijela. Glazba mi prostruji glavom.
- Pa nije moguće! - izgovorim naglas tu iznenadnu misao.
Zar je moguće da su mi osjetila počela izazivati osjete bez ikakvog podražaja? Kako je to moguće?? Čujem zvuk, osjećam okus, a ničega nema. Osjećam. Ili me varaju? Ma nije važno!! Neka me ponesu, nek titraju tijelom. Dajem im krila da ih ožive, pticu u meni neka podignu. Dišem sve zvučnije, a ona me promatra. Osjećam dodir njenog pogleda što mi dotiče obraze. Izbezumljen! Sad osjećam i njen nepostojeći dodir! Trnci prolaze tijelom. Nastaju u koljenima, šireći se bedrima uspinju leđima sve do ramena. Već su tu, u vratu, trepere čas i uzdižu potiljkom do glave. Dolaze do tjemena. Tu osjećam strujanje, škakljanje koje me oblijeva po cijeloj lubanji istovremeno izlazeći i ulazeći u nju. Glazba je sve glasnija, uzdiže me s trncima iznad stolca, stola. Držim pogled u razini njenog i razrogačenih očiju otvaram svoj kanal osjećaja prema njoj. Uzdišem duboko, zvučno, pokušavam je nevidljivim rukama uvući u svoje klupko osjećaja koje se upravo razmotava. Vidim. I ona počinje duboko disati. Pokušava shvatiti. Možda je dotičem rukama, tijelom. Neznam, ali dotičem je strujom koja mi prolazi odozdo na gore i u svakom njenom zamahu, svakom naletu uzbuđujućih, slatkih trnaca, želim je povesti sa sobom. Nevjerojatna je ta moć koju nemam, ali koja me prožima bez moje volje. Ne protivim se. Dajem toj nevidljivoj, ali opipljivoj žudnji da me vodi i prožima. Neponovljivost trenutka. Bojim ga se izgubiti, želim ići dalje, istražiti. Želim to učiniti s njom, makar osjećam da nastaje iz mene. Buđenje svih osjetila, prirodna droga što nosi na valovima životnosti. Tako se najbolje osjeti njezina moć, životna moć koju smo zatomili negdje duboko. Zvalo se to kundalini ili kako drugačije - želim to!
Želim sjedinjenje i grčevito se uzdižem u grču iznad njenoga tijela.
Ustajem.
Ukočila se.
Prati me pogledom.
Prilazim s leđa.
Stavljam joj ruke na ramena.
Uzdišući duboko pokušavam skrenuti struju koja me oplakuje, barem dijelom, kroz njeno tijelo.
Dotičem točke u podnožju vrata, na mjestu gdje je najosjetljivije.
Upirem prstima.
Struja je osupnu.
Milujem nježno.
Pritiščem kanal duž tih točaka upirući dublje prstima k njima.
Osjetih još jedno strujanje odozdo i spremno joj ga utisnuh pod kožu.
Izvije se u mojim rukama.
Izbaci glavu i gleda me začuđeno širom rastvorenih očiju.
Znam.
Tada sam shvatio da to mogu.
Podijeliti. Trebalo je samo pronaći nekoga tko je to sposoban osjetiti. Postoji još nešto više, doista! Nešto više od običnih osjeta, nadnaravno za naše shvaćanje. Ono što pritajeno čeka trenutak otvorenosti kako bi nas ispunilo božanskim osjećajima sakupljenim od svih nebeskih izvora. Prelijevanje toliko nježno, a istovremeno moćno da može biti prihvaćeno samo u trenucima opuštenog uma, rastvorene duše. Zato smo slijepi; godinama, stoljećima ili zauvijek. Zato možemo ne shvatiti, propustiti, ismijati, odbaciti; zato možemo ne doživjeti.
Kad smo se uspjeli malo opustiti od snažne navale osjeta, umiriti disanje i vratiti kontrolu tijela - opet je netko prošao pored vrata. Više se ne kočimo od straha. Nasmiješim se u sebi i sagnem pored stola. Ona se kao po naredbi odmiče, a ja ulazim ispod.
Netko ulazi i pita ju nešto. Ne brinem se. Na licu mi je smješak, a tako osjećam, po glasu, da je i na njenom licu. Slutim nedaleko tijelo što vrije pored mene. Uzbuđenje se uspinje do obraza i tu se zaustavlja. Pored njenih sam nogu u skučenom prostoru. Upijam miris što ga oslobađa topla koža. Moram se pomaknuti. Izmičem se tako da se postavim između koljena. Šutimo, nasmiješeni. Ona oslonjena na stol, a ja je dotaknem slučajno. Trepereći još od miline osjeta, iznenada razmakne koljena. Dodirujem je slučajno, pa potom polako, namjerno. Približavam obraz nagim koljenima. Znam da osjeća topao dah. Ljubim je. Gledam sam sebe sklopljenih vjeđa kako je cjelivam, osjećajući vrele usne. Jer, ona se nudi rastvorena poput pustinjskog cvijeta. U paklu vreline baršunast, rumen, kaktusov cvijet poziva me u zagrljaj sjedinjenja. Milujem tamo gdje ne bih smio ni sanjati. Ona me potakne, primi za kosu. Zatim me miluje nježno, poput poslušnog dječaka. Pruža mi sebe, hrabrost je oblijeva, otvara se do kraja i potisne me u čašku svoje ruže.
Ponoć je. Srca odzvanjaju poput jecaja na tornjevima Katedrale. Polako, moćno, uporno i snažno. Utiskujemo jedno u drugo. Vrijeme da se spojimo poput kazaljki satova. Jutro je beskonačno daleko, a tijela najbliže što mogu biti. Dok vir osjećaja putuje našim tijelima, pridružuju se trnci. Kao u maglici koju rasprše iskre nedaleke vatre; bljeskovi svijesti, sudari kože, usana, misli, šapat što jeca, modro u oku. Naslućujem središte Svijeta. Približavam se u kovitlanju udova dok ona se izvija samnom. Lebdimo u nepostojećem prostoru bez vremena, osupnuti zvucima, dodirima, mirisima i nadnaravnim slatkim trncima. Klupko se zamotava. U njoj sam moć koja ju savija, obavija, ispunjava i čini potpuno sretnom. Oko mene je meka kugla što me prekriva, budi iskre u najdužoj noći, dajući danu da me obasja vatrenom strašću. Tonem do dna njenih izvora, do prapočetka naših iskona.
I dok se rasprskavaju zvukovi svjetlosti, trnci potresaju površine glatkih, napetih fluida. U jezgri naše ljubavi grč žudnje se bori s odlukom trenutka. Sve se umiri na trenutak, dva. I konačno, razlog sjedinjenja munjevito šikne, oblije nas iznutra i prelije preko rubova sjajne, mokre puti. Zapjenjena rijeka potekne iz oboje brzajući nekim svojim putem kamo ćemo jednog dana poći...
Jutro nas oštrom hladnoćom budi zagrljene u nepoznatom svijetu. Izlazim s prvim strankama dok se ona ispričava šefu da ju boli glava, kako mora otići s posla.
U ruci mi ceduljica. Na njoj adresa. Ona zna da ću je uskoro posjetiti kako bismo zajedno smirili svoje snove, budeći ih cijele noći trenucima strasti....
24/20
08.10.2006.
30
ULICA ZAPISANIH
Trenutak sam promatrao sivu, mutnu, asfaltnu rijeku pločnika, zamišljajući kako šumno promiče pored mene, poput dugačke, beskrajne pokretne trake, a onda se otkinuo poput lista i bešumno kliznuo kraj nje. Korake sam začuo tek kasnije, kada me prekrilo sivilo. Nisam vidio, tek su mi vrhovi cipela jednolično lizali zamagljen vidokrug. Udarci cipela po pločniku nastojali su uhvatiti ritam srca kojeg sam osjećao u sljepoočnicama. Dugo nisam podizao pogled, glave obješene o ukočen vrat pratio sam liniju rubnika. Prenula me škripa automobilskih guma u blizini.
U tom trenutku buđenja, ispred mene se pojavilo nestašno tijelo djevojke. Misao je naglo pobjegla u njene znatiželjne oči, pa niz usne:
- Sad će macho muškarac... Neće odoljeti, pljesnut će ju.
- Varaš se! - tupo sam promatrao njezinu stražnjicu, u uskim sivim trapericama, što se uvijala poput para zmija i nije mi bilo jasno zašto bi me to moglo privući. Bez usporavanja, hodali smo i dalje na odstojanju.
- Što te spriječava, muškarčino? Bojiš se, zar ne?! - bahato se isprsila i napućila usnice. Toliko prkosa u njenome tijelu, da bi se rasprslo kad bih ga samo dotakao.
Stanem. I ona. Gledam ju u oči, pogledom bez boje; gleda me šarenim očima koje razmazuju dugine boje. Pokušavam zaustaviti to kruženje. Umiri se. Kao začarana, stoji. Prilazim, okrznem ju tijelom i pogledom u prolazu. Ostaje par časaka ukočena na rubu pločnika dok ne shvati korake što se udaljavaju.
Začujem koračiće iza sebe i nasmiješim se. Prima me ispod pazuha svojim rukicama.
- A kuda?! Tako žurno? Zar bježiš?! Od mene?!? Neću ti ništa, obećajem....
Smiješim se, bez riječi. Znam da me gleda.
- Mogu li malo s tobom??
- Pa već si se priključila na lokomotivu, zar ne? - kažem, suzdržavajući smijeh.
- Kuda se tebi tako žuri?!?
- Možda bježim, a možda progonim, možda se sakrivam, a možda zaboravljam. - nastojim je zbuniti odgovorom.
- O, ne! Ti si sigurno mudriji nego što se želiš pokazati. - neda se ona.
- Ponekad treba stati i živjeti, možda u vlak još nekoga ukrcati. - nasmiješim se, trznem poput lokomotive koju je prenuo iznenadan udarac neplaniranog, novog vagona i nastavim dalje.
- Da li sam ti teret?!
- Da. - nakon kratke šutnje, sluteći njeno namršteno lice, nastavim - Slatki teret!
Slutim da joj je laknulo jer se čvršće privila.
- Što će donijeti sutra, ako danas ništa nema?! - nastoji me zbuniti dvoznačnim pitanjima.
- Sutra donosi ono što danas nije znalo ili je zaboravilo učiniti. Sutra donosi ono što danas sanjamo.
- Zar su naši putevi isti? - ne odustaje.
- Putevi su nam različiti, ali sudbine su iste. - odgovaram tiho, sjetno.
- Hoće li se naši putevi opet jednom sresti??
- Ako želiš? - nasmiješim se. Stanem. Došli smo do kraja ulice. Gledam joj lice prepuno pitanja.
- Proći ću tvojom ulicom sutra u isto vrijeme. Budi tu, ako želiš....
* * *
Ležao sam na tvrdoj postelji nastojeći bar mislima dati željenu mekoću. Zar živim u tunelu snova bojeći se probuditi? Skližem se niz svoju kožu i upadam u vir nevidljivog tijela. Govorio sam sebi, u sebi, za nju:
- Želim u tebi i sebi probuditi uspavanu radost života, svakom malom stvari od rođenja dana, da bismo osjetili slatkoću što je oko nas na dohvat ruke. Želim da upijemo ljepotu forme, milinu zvuka, blagost riječi; dan za danom ispočetka, jer znam kako je to osjećati se živim kroz svaku stanicu svog tijela i duha. Cilj je pronalaženje razloga i svrhe našeg bića što je izgubljeno u nanosima ljudskog kala. Jer, kad život postane samo navika, on u nama zaustavlja otkucaje srca...
Kao klinci ležali smo jedno pored drugoga osjećajući putenost vlastitih tijela, makar ne znajući što bi s time učinili. Osjećali smo privlačnost budućnosti i njezinu neizvjesnost što je mamila, ali kočilo nas je neznanje, nesnalaženje u vlastitim tijelima, poput vozila s neispitanim osobinama. Teklo je premalo iskustva našom krvlju da bismo znali što činiti, što poželjeti, čemu stremiti. Bilo je nedovoljno prošlosti da nas pogurne u lepršavu neizvjesnost budućnosti, da izazove dovoljan razlog pokreta. Zato smo nepomično ležali jedno pored drugoga ukočeno gledajući strop iznad sebe, ne sluteći zvijezde daleko iznad. Čekali smo da netko drugi učini nešto što mi još nismo mogli htjeti. Svi su čekali da netko drugi nešto učini ili kaže, u tim vremenima. Tako je prošlo vrijeme nepostojanih dodira, nerascvjetanih misli, skrivenih pogleda.
U ustima mi se oblikovala riječ i nastojala provaliti van. Ali on; ustvari ja u njegovome životu, a mojemu snu, kao da nije dozvoljavao, znajući da još nije došao trenutak njenog puštanja na slobodu. Otvarao je usta, radio grimase licem, usnama, ali zvuk je ostajao duboko u njemu, zapriječen nekim nevidljivim nitima, zadržan i svladan u mračnome kutu njegove duše. Nije mu dala ili nije dao. Postaje svejedno. Za svaki događaj koji se ne odvrti, dogodi, pokrene i završi, poslije je potpuno svejedno. Mogu se nabrojati tisuće razloga i svi mogu biti pravi ili svi krivi. Poslije je i tako svejedno. Promišljanje uzroka ima smisla jedino ako može uzrokovati promjenu u narednim odlukama kada je potrebno pokrenuti neki slijed događaja točno odmjerenim akcijama. Mnogi će zauvijek spavati na putovanjima, prespavati puteve koji su važniji od ciljeva. Nismo isti. Ali to NIJE nikakav izgovor! Nikada neće biti!!!
Sanjao sam tu malenu, znatiželjnu djevojku, zatrpanu bezbrojnim drugim snovima. Ipak je ona ponekad, poput loptice sunca, isplivala na vrhu vala.
Znam, samo je pitanje trenutka kad će nam se život iz temelja promijeniti; zbog neke nesreće, bolesti, dobre ili loše odluke, možda zbog nas samih, obitelji, poznanika ili čak nepoznatih ljudi. Možemo li utjecati na to? Barem malo???
Jučer se ubrzo prelilo u sutra. Našao sam se na istome mjestu, trenutno, bez gubitka vremena. Ona hoda uz mene, držeći se za lijevu ruku.
- Što je bolje; imati novac ili slavu?
- Bolje je imati snove, oni ništa ne koštaju, a tako mnogo znače. Jedino nama, radi su nas.
- Zar je večer stvarno pametnija od jutra?
- Kad bi večer imala zlatno Sunce bila bi sretnija, a kada bi jutro imalo srebrni Mjesec bilo bi bogatije.
- Da li je bolje u sebi imati mir ili nemir?
- Bez nemira ne bismo poznavali mir. Bez zla ne bi mogli shvaćati dobro. Bez jednoga nema drugoga.
Pitala je u nedogled poput proljećem zaigranog vrapčića. Pitala je ništa ne očekujući, osim nekog čuda što je slutila da se rađa negdje duboko, izvan njenog poimanja, svijesti. Ali ubrzo bi dolazili do kraja ulice, ma koliko polako hodali. Znala je da je rastanak blizu, pa je zadnje pitanje bilo:
- Hoće li se naši putevi opet jednom sresti??
- Ako želiš? - nasmiješio bih se. Stao.
- Proći ću tvojom ulicom sutra u isto vrijeme.
Prometne nesreće u toj ulici bile su česte. Nitko nije znao razlog tomu. Ostale su masne, krvave mrlje, što bi s vremenom pocrnile ako ih nisu isprale kiše. Ostajali bi i svijetleći dijelovi stakla, poneki komadić metala i plastike. Dijelovi ljudskih sudbina konačno zaustavljenih u vremenu još dugo su lebdjeli iznad mjesta sudara. Nitko ih više nije mogao spustiti na zemlju i dati im nov oblik, novi život. Ali nama to kao da ništa nije značilo, jer mi bismo poklonili svoj život bez žala prvome tko bi nas zamolio. Zar tako malo znači ono što imamo, a kada to izgubimo, tek onda postaje neprocjenjivo?
* * *
Sastali smo se ponovno drugi tjedan. I dok smo usporedo hodali istim putem, pozvala me da na tren skrenemo u njenu kuću. Niska prizemnica, obrubljena cvjetnim vrtom s tri strane i malim voćnjakom otraga. Svaka kuća ima svoj miris. To sam znao osjetiti i duboko u sebe upiti. Ovdje je bio blag, slatkast, koji je vabio na čarobne snove kojih sam često bio rob u svojoj kući. Prohladno, kao da su zidovi čekali topla bića da ih ugriju svojim riječima. I pogledi su grijali, poput opojnoga pića, blagog likera.
- Ovo je moja prijateljica - lagala je. Nedugo kasnije sam primijetio da imaju iste obrve, ruke, i obraze.
Neprestano me ispituju pogledima. Godi mi biti u centru pažnje, ali volim izaći iz njega, promatrati izvana.
- Imaš divan broš. Ali - nešto nedostaje. - rekoh iznenada da im skrenem pažnju.
Uskoro odabiremo ukrasne broševe iz kutije majčinog nakita da bi ukrasili njezin bijeli, tanki vrat. Nižemo cvjetnu formu na lančić, tri u nizu. Srednji je žut, lijevi plav, a desni zelen. Maleni cvjetovi okamenjenog vrta fino cizelirani od raznobojne ocakline na srebrenoj podlozi.
- Imaš li ti odgovore na sva pitanja? - iznenada nastavlja ona.
- Svatko ima odgovore, ali ih ne čuje, jer su duboko u njima samima. Treba se otvoriti poput cvijeta.
- Što je to sreća?
- Sreća je kad nisi tužan što živiš i raduješ se svakog trenutka, ne bojiš za sutra. Sreća je kad se često nasmiješiš bez nekog posebnog razloga.
- Što je najljepše u životu?
- Zaljubljenost je najljepši cvijet života - odgovorih brzo i bez razmišljanja.
- Što je najvrjednije u životu? Da li je to ljubav?
- Najvrjednije je živjeti, ali ne inercijom tijela, nego punim mislima i pokretima. Osjećajima pružiti život, kako je netko tebi pružio osjećaje. Sve prolazi i zaboravlja se, a život se nastavlja na bilo koji način.
Iznenada mi uzima dlan lijeve ruke i privija ga na grudi. Pravim se da ne primjećujem, da ne osjećam njezino srce kroz tanku opnu tkanine, tako blizu svojoj koži. Udarci o dlan dio su njenih drhtaja srca, ali i mojih otkucaja što osjećam u venama. Sudaraju se na dlanu i polako usklađuju ritam. I ona ih osluškuje. Njena sestra gleda. Ljubomorna. Dok drugom rukom popravljam nabor na pokrivaču kreveta, ona je uzima i stavlja na svoje malene grudi. Sada držim dva srca. Uzdahnem s trzajem, začuje se kao neko čudovišno uzdisanje, ali bez promjena na licu, tek me ubrzani treptaj očiju odaje. Ne primjećuju. Iznenada se uspravim u sjedeći položaj i privučem ih rukama. Sada sjede oslonjene leđima jedna na drugu. Pridržavam ih za grudi što se nadimaju. I tada zapitam:
- Osjećate li tijelo? Znate li njegovu žudnju i slutite li put kojim kročite?
Tišinu je umjesto odgovora presjekao gotovo istovremeni izdah dvaju djevojačkih tijela. Zatvorile oči, drže se čvrsto za oslonac mojih dlanova i utiskuju ih u svoja njedra. Ritam, misao, slutnja, želja i vrela put - sve u jednome.
Neznam koliko je trajalo, ali kada se napolju začuo još jedan smrtonosni sudar, u rukama sam držao dva potpuno naga, meka tijela na čijim se vitkim vratovima svijetlila po jedna ogrlica. Poput znaka raspoznavanja neke novorođene sekte. Svrha nepoznata, nada nesmirena, budućnost nenapisana.
San 20.02.2007.
20/25
35
TREĆI
Minutu prije topa začuo se zlokoban, tihi pucanj i beživotno tijelo palo je preko ruba prozora kule Lotrščaka.
* * *
Još dok smo sanjali kako će biti dobar život kada odrastemo, jer su nas priče odraslih vukle u primamljivo tajanstvo zrelosti, nismo mogli naslutiti kamo to vodi. Cesta nas je vukla za sobom i ma koliko se opirali, ona je bila jača. Poput struje u rijeci, kojoj se ne možeš oduprijeti. Nismo vjerovali da najsretnije je đačko doba, nego smo žurili u nešto što danas zovemo promašenim snovima. Da smo znali, tada, možda se ova budućnost nikada ne bi dogodila. A možda se sada samo ponovila, po treći put. Što učiniti? Što učiniti kad se nakupe sile zla i zavladaju našim životima? Jer slatke su laži ulazile u uši šireći se poput virusa. Zaraženi smo. Znam, s velikom sigurnošću, da je jedan od lijekova za tu napast - smrt. Što više njih i nas zaraženih. Planeta se brine za sebe. Ona mora preživjeti. Makar ostao tek kamen pored kamena.
* * *
Minutu prije topa, preko ruba prozora kule Lotrščaka spuznulo je beživotno tijelo; bešumno, kratko padalo, a potom se poput vreće složilo u podnožju. Rijetki prolaznici mislili su kako je to slučajnost. Rijetko se kad nešto može prozvati slučajnim. Shvatili su da nešto nije u redu kad je odjeknulo još nekoliko reskih hitaca u blizini. Svi su zastali, kao okamenjeni, na mjestima na kojima su se zatekli, bojeći se pomaknuti. Vidio sam trudnicu kako se s malenim djetetom uspinje uz posljednje drvene stepenice Zakmardijevih stuba, konduktera uspinjače što je upravo otvorio vrata na gornjoj kućici, svirača u podnožju kule Lotrščak kraj kojega je ležala hrpa bivšeg čovjeka, košulje umrljane krvlju. Okolo su ležale razbacane kazete, gitara. Nedaleko, vidio sam kako je neka djevojka zastala s fotoaparatom i kao da se pokušava nečega sjetiti.... A kišni čovjek bio je u njima; utučen, tužan i zbunjen...
* * *
Veliko dostignuće suvremenog čovjeka, napredak vrijedan pažnje. Europa bez granica; jedno tržište, jedna valuta, jedan interes. Razmjena bez ograničenja, miroljubiva djelatna koegzistencija i nekako poznate parole, ponešto promijenjene da nas ne bi podsjećale na propast nekih davnih, velikih ideja. Glavurde su se promijenile, riječi izvitoperile, izokrenule, tjeraju nas da se veselimo na silu nečemu u budućnosti, samo zbog postojanja takve budućnosti, jer bez toga ne bi je niti bilo. Budućnost bez granica naša je jedina budućnost, ujedinjenje u veliku državu, Europu, koja je snažna, jedinstvena, koja predstavlja dostojnu silu Americi, Kini ili Rusiji. Ponosna i stara Europa stoji na braniku svojih vjekovnih ognjišta, spaljenih brojnim ratovima i gle, odjednom, ona je jedinstvena. Prepreke nestaju, ruše se. Jedna valuta, jedna vrijednost, jedno tržište, jedna misao, želja, jedno mišljenje. Jednoumlje. Jedinstvo i bratstvo svih naroda na putu ka višem cilju. Nestaju kulture, različitosti, drugačija mišljenja, preko noći nestaju nepodobne ideje, sve se kalupi u predviđene norme i forme, nastaje standard, a sve izvan toga se odbacuje kao nepotrebno, neprihvatljivo. Moramo se složiti da bismo nastavili živjeti, sistem je jači od riječi pojedinca. Oduvijek je tako. Do granice nesnošljivosti. Ide se do ruba ponora. A onda je još samo preostao posljednji korak.
* * *
Minutu prije topa, odjeknulo je još nekoliko hitaca u blizini. Rijetki prolaznici kraj Markove crkve zbunjeni su i preplašeni. Sklanjaju se uz zidove, tražeći rukama najbliži haustor. Jer, brzi likovi probadaju im oči. Poput zlokobnih crnih pantera. Iz zgrade Sabora istrčalo je nekoliko muškaraca i jedna žena. Izgledali su smiješno, poput šarenih kukaca koji bježe s nasukanog broda, bezglavo, na sve strane. Gledao sam netremice i već kad sam iskrivio usne u smješak zbog takovih misli, zaustavio sam njihova tijela u trku. Ne, ipak to nisam bio ja! Nešto ih je u punome trku zaustavilo u zraku. Zastali su u udahu, vidio sam širom rastvorena usta, a potom su pali na tlo i ostali nepomični. Prepoznao sam još nekoliko kukaca što je izletjelo iz zgrade i potom palo pokošeno tihim hicima crnih ljudi s plavom oznakom na rukavu. Tijela su padala po pločniku oko njih. Mecima su ih prebrojavali. Začuo bi se povremeno poneki uzvik, ali ga je ubrzo prekinuo rafal i ponovno je zavladala zlokobna tišina. Nije bilo jauka, pogoci su probadali meso na smrtonosnim mjestima.
* * *
Unija država se proširila. Euro je zavladao mozgovima, džepovima, bankama, državama. Ideja je nadživjela samu sebe. Nekada se dogodi da neke ideje preskoče sve prepreke, ali na kraju postanu prijetnja samoj sebi, stvarajući uvjete za urušavanje u svojoj suštini.
Bilo je ugodno toplo proljetno sunčano popodne. Šetao sam gradom kada me zaslijepio izlog Europske unije. Tih reklamnih punktova bilo je sve više u gradu kako se približavao dan našeg ulaska u tu veliku zajednicu. Ušao sam i bez previše okolišanja postavio pitanje službenici za stolom:
- Možete li mi reći što će se dogoditi ako neka od država poželi izaći iz Europske unije?
- Ahh. Pa, ovaj. Sve ovisi o tome kakva će biti konkretna situacija - zbunjeno je procijedila službenica.
- Hoće li tijela Europske unije poslati svoje vojne snage kako bi spriječile otcjepljenje? - nisam odustajao.
- Hoćete li poslati tenkove na trgove neposlušnih država ili ćete tiho posmicati cijeli državni vrh te zemlje? - ne čekajući odgovor, odmah sam nastavio.
Ostala je širom rastvorenih usta, bez riječi, bez odgovora.
- Znam, niste vi krivi. Svi ste vi instrument u rukama moćne organizacije. - zaključim kratko i izađoh u topao proljetni dan.
Još uvijek sam tu i tamo pronalazio naše natpise po prodavaonicama, zapljusnut mnoštvom šarenih, stranih reklama i imena proizvoda. Ipak, trebao sam se napregnuti kako bih ih uočio, svakim danom bilo ih je sve više. Prodajom domaćih poduzeća mijenjali su se i natpisi, dolazile strane reklame, sve bi ušlo u kolotečinu svjetskih marketinških kompanija. Postali smo dio mašinerije. Svuda po Europi pojavile bi se iste reklame za kozmetiku, hranu, modu, tehniku. Smiješila bi se retuširana lica s kremicama za prišteve koje donose vječnu ljepotu, trajnu mladost, besmrtnost lica. Blještave, sjajne noge i tanašne ruke pokazivale su nakit, čarape, automobile. Sad nismo kasnili, uključili smo se u trku za novcem, za kupcima, za lovinom. Samo, nekima je bilo teško shvatiti da smo ta lovina - baš mi.
* * *
Minutu prije topa, sve se već znalo, ali je trebalo prijeći i tu rijeku guste krvi, s teškim zadahom truleži nove Europe.
Preko žardinjere visjelo je Premijerovo tijelo, a Predsjednik banana države ležao je razrogačenih očiju i ruku, pored njega, buljeći u plavo nebo Europske unije. Krv mu je još tekla iz nosnica, a obrve se svinule u izraz čuđenja. Još nekoliko ministara ležalo je oko njih. Jedan se trzao u agoniji, a drugi kao da se smiješio, ukočeno buljeći u crni asfalt. Bilo je i nekoliko saborskih zastupnica čije su bijele noge, poput sjajnih, blještavih škara, na suncu, probadale oči. Raskrečene, mirne.
Panika se širila zrakom. Nije bilo novinara da pošalje sliku u svijet, dok smrt se kretala Markovim trgom. Što kamera ne zabilježi, nije se dogodilo. Takve stvari najbolje je činiti u tišini. Nemati svjedoka. Iščezavaju tragovi, činjenice. Ljudi su suvišni ako nisu kupci, potrošači mega-lanaca, korporacija. Ljudi su nepotrebni ako ne kupuju sredstva za mršavljenje, placebo lijekove, ako ne troše drogu, ne koriste GMO proizvode. Ljudi su bezvrijedni. Tako piše u žutoj knjizi Vrhunske Lože. Njihova agonija treba trajati čim duže kako bi više trošili, dok imaju što potrošiti. Poslije toga nije važno. Ljudi su ništa, a život je samo broj s par nula, često samo s jednom. Osim ako čovjek ima ime. Tada on vrijedi koliko jedan zlatan dum-dum metak, kad ispuni višu svrhu. Najsigurnije u glavu. Ne želim biti ime...
Golubovi su poletjeli s preostalih zgrada oko Markovog trga u trenutku kad je odjeknuo jedan hitac bez prigušivača i jedno od crnih lica zateturalo je stropoštavši se na pločnik. Nekoliko dugih, tihih rafala pokosilo je revolver bez prigušivača.
* * *
Minutu prije topa, ušli smo u Europsku uniju, označili svoj početak i kraj. Nije se moglo promijeniti. Kao zaustavljene slike koje svejedno na filmskoj traci predstavljaju predvidljivu priču i ishod što stremi završetku. Traka će doći do kraja ili iznenada puknuti. Svejedno. Nije se moglo promijeniti? Predvidjeti? Predviđanje rađa promjenu? Trebalo bi, ali...
Slavili smo po cestama, barem većina, kao poslije nekih sportskih rezultata naših natjecatelja daleko u nepoznatim zemljama, tisuće kilometara u živopisnim gradovima, dvoranana prepunim znoja, slabe rasvjete, urličućih neprijateljskih navijača koji traže samo pritivnikovu krv.
Lica političara, klimavaca nisu silazila s ekrana. Svi su bili zaslužni, a krivci zakopani u dubokim rupama. Ode radosti na grobovima posustalih kao da su budili mrtve iz privremenog sna. Sve se trudilo oživjeti tog dana, samo za taj jedan dan. A poslije? Oprost će iskupiti promašaje, pogreške krivih odluka. Ispovijedi se događaju u tišini, tami i šapatu. One ne trebaju gomilu koja ih prezire, pljuje i grdi. Istine bolje da budu pokopane bez svjedoka, jednoga kišnog jutra dok tuđe savjesti još spavaju, a naša se još nije posve probudila, nesvjesna i bunovna. Kišica oštrih kapi zabijat će se u lice glatko kao u djeteta, čineći duboke brazde po obrazima. Kratko će trajati. Pred crnom, mramornom pločom uskoro će stajati preobraženi lik nepoznatog starca ili starice koji želi čim prije zaboraviti da nekad je živio životom dostojnim čovjeka.
* * *
Minutu prije topa donijeli su odluku. Lako, kao da se odlučuje pustiti vodu u zahodskoj školjci.
Neposluh nekih članica Europske unije trebalo je kazniti. Pokazati im da neće sve tako mirno proći. Odluka pravednog sistema Europske unije bila je ubrzo donešena. Jednoglasno, na tajnom sastanku Velike Lože. Spavači su aktivirani i u samo nekoliko sati, zahvaljujući preuzimanju ključnih i strateških poduzeća u privatizaciji, uspjeli su preuzeti komunikacije, televiziju, upravne institucije, policiju, vojsku. Nespremni rezervni sastav nije se niti mobilizirao, jer im je onemogućena linija zapovijedanja.
U kratkom izvještaju je pisalo:
Do podneva se uspjelo oduprijeti još nekoliko grupica naoružanih uglavnom lovačkim puškama, organiziranih oko bivših zgrada narodne obrane. U toku dana očekujemo slamanje i tog beznačajnog otpora. Sve institucije su paralizirane, službe onesposobljene, omogućeno je potpuno sigurno preuzimanje novopostavljene vlasti po vašoj želji. Smaknuto je preko tisuću osoba iz javnog i političkog života po primljenom popisu. Nakon ove poruke dostavljamo popis eliminiranih s njihovim fotografijama na mjestu smaknuća. Smatrajte da je do jutra Hrvatska riješena. Očekujemo naredne instrukcije....
* * *
Putujemo. Nema granica, nema zapitkivanja, sumnjičavih pogleda, strogih lica. Sloboda civilizacije. Olakšanje je pripadati toj novostvorenoj kasti ljudi bez granica koja sad može slobodno putovati i kupovati što god i gdje god poželi. Ali, ako malo stanete i pogledate, nešto je čudno oko nas. Kamo god krenuli iste su prodavaonice, isti artikli, boje, okusi, natpisi. Sve je isto. Nema razlika. Kao da smo u jednom organizmu, velikom tijelu koje nas je proždrijelo. Pa zar to nismo htjeli?? Nismo li se htjeli osjećati toplo i meko ispod riti jedne debele i moćne kokoši?
Ne, nikad nismo znali razmišljati svojom glavom bez mozga. Zar? Uvjerili su nas da neznamo dovoljno dobro, da bi trebalo malo bolje. Postepeno, na kraju, rečenica je glasila:
- Vi ste potpuno nesposobni, umrli biste bez naše darežljive i bezrezervne potpore. Mi vam dajemo mogućnost da preživite, ostvarite svoje ciljeve, ono što ste već dugo željeli, a niste znali, niti mogli. Veće plaće, prosperitet, napredak u ekonomiji, zdravstvu, jačanje zakonodavne moći, pravnog sistema. Opći boljitak je napokon došao, pred vašim je vratima. Vi ih jedino morate otvoriti. Nema straha.
* * *
Minutu prije topa Hrvatska, Mađarska, Slovačka i Austrija su pale. Sile Europske unije ušle su istoga tjedna i u Njemačku.
Bila je to ključna pogreška. Diranje u osinjak. Mnogi su zaboravili kakva je Njemačka sila. Bila. Ali to se brzo promijeni, bez obzira na godine iscrpljivanja. Tako se dogodilo.
Još dok su ulicom Berlina odjekivali hici, a osobe u crnom podsjećale rijetke stare ljude koji su virili iza prozora, na zloglasne SS divizije, već tada se događalo...
Njemačka je oduvijek imala rezervne varijante. U bunkerima, pod moćnom zaštitom, odmah se sastalo novo rukovodstvo. Bilo je svima jasno kako je granica sukoba prijeđena i da nema više povratka na staro. Ići do kraja. Biti ili - ne postojati. Ozbiljna lica vadila su već prije pripremljene planove, procedure koje su pomno planirane, sredstva koja su čuvana u tu svrhu, pomoćne linije zapovijedanja, potrebna tehnika i povjerljivi ljudi na koje se može osloniti. Trostruki sistem za sva potrebna mjesta, trostruka linija zapovijedanja, trostruki izvori - sve bilo je spremno za pokretanje otpora.
Budući da njemačka marka nikada nije povučena, nego se koristila u unutarnjem prometu odmah je vraćena u opticaj. Njemačka marka! Toliko moćna riječ, sposobna pokrenuti nešto iz dubine prošlosti, sada, zbog budućnosti. Feniks je ponovno poletio. Moć. Moć promjene, preporoda, povratak starih vrijednosti.
* * *
Minutu prije topa ulice su bile puste. Ljudi su u stanovima čekali pred televizorima i radioaparatima. Buljili su u ekrane na kojima je već danima bila samo jedna obavijest na plavoj pozadini sa žutim zvjezdicama:
- Snage Europske unije preuzele su zapovijedanje u vašoj državi. Svaki otpor je uzaludan. Radi vaše sigurnosti i dobrobiti molimo vas da ostanete u stanovima i pratite ovaj program radi daljnjih uputa.
U dnu je bio znak Europske unije koji je svima jamčio jednakost, sigurnost i prosperitet. U njega se nije moglo, niti smjelo sumnjati. Ipak, ubrzo su ljudi u stanovima postali nervozni i sumnjičavi. Samo strah je obuzdavao njihove grozničave ruke da ne učine kakvu nepromišljenu glupost. Ulične bande i pljačkaši koji su se pojavili poput strvinara na prerezanom grkljanu ubijene države bili su likvidirani u nekoliko dana. Rijetke sirene službenih vozila kidale su tišinu kojom je grad bio prekriven. Poput crne, fine prašine, zvukovi su bili stišani. Prvih dana ništa nije radilo, a ljudi bez pomoći umirali su na stubištima i po stanovima. Uskoro su proradile samo neophodne državne i javne službe pod strogo kontroliranim režimom.
Nije bilo međusobne razmjene informacija jer su sve fiksne i mobilne telefonske linije bile prekinute. Potpuna kontrola bila je uspostavljena u nepunih tjedan dana i to nad svim državama koje su pokazivale bilo kakav oblik otpora. Jedino se nešto nepredviđeno događalo u Njemačkoj....
* * *
Minutu prije topa neki novi ljudi otvorili su prozore svojih stanova. Sile otpora pojavljivale su se jedna za drugom u porobljenim državama čim su čule da se Njemačka postavila na čelo protivnika Europske unije. Kao da je neka iskra prosvijetljenja bljesnula u glavama. U potpunome mraku iskra je moćna i sjajna poput sunca. Ipak, u početku je bilo teško nepovezan i sputan pružiti ozbiljniji otpor. Sve se svodilo na gerilske akcije i atentate.
Prvog mjeseca, gotovo bez otpora, u čistkama onih u crnom bilo je smaknuto preko pedeset tisuća ljudi u okupiranim državama. Bivšim državama. "Odumiranje države" cilj je kojemu trebamo težiti - učili su nas odavno Marx i Engels. Kroz robovlasnički kapitalizam uz proklamiranu tobožnju opću demokraciju društva, jednakost i slobodu, do klik - trenutnog prelaska u diktaturu. Pa i u diktaturi se može proglasiti demokracija. Sve po mjeri sistema.
Ali to je bio tek početak. Uz glazbu Odiseje u svemiru 2020. pokrenuli smo lavinu uništenja. Otpor protiv porobljavanja. Sto tisuća žrtava. Na ulicama neredi, neposluh, uzaludno organiziranje vojnih snaga. Dvije stotine tisuća. Počinje organiziranje otpora. Iz krvi, polako je nastajala sila – Savez Protivnika Unije (SPU) na čijem je čelu bila Njemačka.
Ubrzo se pridružila Austrija, Mađarska i Slovačka. Broj žrtava je tada premašio tri stotine tisuća. Mnoge od porobljenih država ostale su nesvrstane, produžujući sukob, jer su Sile Europske Unije (SEU) koristile njihove resurse i teritorij za napad te pregrupiranje snaga. Također su počele koristiti nekoliko novih vrsta oružja koje su im ustupile SAD. Bio je tu ultrazvučni bacač, laserski top i mini hidrogenski projektili koji su ostavljali netaknute zgrade, ali su sva živa bića unutar njih bila mrtva za nekoliko minuta. Broj žrtava za šest mjeseci je dostigao pola milijuna.
Hrvatska se dugo predomišljala jer je nakon desetkovanja državnog i političkog vrha došlo do sukoba po ulicama i zgradama, što je potrajalo mjesecima. Vojska i policija bile su u rasulu, a nije bilo nikoga snažnog tko bi smirio i doveo gomilu do stanja organiziranog otpora. Jedno vrijeme se nije znalo tko koga i zbog čega ubija. Važno je bilo ne biti ubijen, povući okidač prije drugoga. Na kraju se ipak pojavio jedan čovjek, koji je uspio izbjeći prva desetkovanja važnih osoba po kućama i ulicama. On je organizirao otpor i priključio Hrvatsku snagama SPU.
Opravdano, mnogi ljudi su se bojali da će izgubiti sav svoj novac kojega su uštedjeli prethodnih godina, ako se Hrvatska priključi otporu. Euri su im oslabili moć otpora i rasuđivanja. Na kraju se to i dogodilo. Ponovno se srušio monetarni sistem, što je značilo gubitak svog novca kojega su ljudi uštedjeli.
Ugledni ljudi s brdom vrijednosnica i novca nisu mogli pobjeći. Ovoga puta ne. Situacija je bila ista u cijeloj Europi. Nije bilo utočišta. Čak je i sigurna Švicarska postala samo krava muzara za troškove ratnog sukoba koji se zahuktavao. Plaćala je jednima i drugima bojeći se samo trenutka kad će ponestati novca. Jer, tada postaje bespotrebna, gnjev obje sile biti će koban. Nekako je predvidjela da će je sravniti sa zemljom, predvidjela je svoju sudbinu. Jer, izgleda da u novom poretku nije više bilo mjesta za nju. Sve se promijenilo.
* * *
Kada je top trebao označiti podne, bile su podijeljene sve karte. Na strani SEU bile su Engleska i Francuska. Ludilo je zahvatilo velike igrače. Italija je pokazala svoju dvoličnost dijelom se priključivši SEU, a dijelom SPU. Ili je to bila njihova neorganiziranost? Danska i Švedska su podržavale SEU sve dok broj žrtava nije prešao prvi milijun. Sile zla proširile su se preko Španjolske, Češke, Rumunjske i Bugarske. Njima su se poput klina u srcu Europe pridružile Srbija i Grčka. Bila je to nova prilika za popravljanje njihove ekonomske situacije. Krađa im je oduvijek dobro išla. Ovoga puta nastradale su Crna Gora, Makedonija i Albanija.
Ostale države su do uključenja Hrvatske ostale neutralne, boreći se same u sebi i sa sobom, sagorijevajući u unutrašnjim sukobima. Kada je Hrvatska pristupila SPU počele su se i okolne države ili ono što je od njih ostalo, suprotstavljati Europskoj uniji te napokon priključile svoje snage SPU. Tada je već bilo preko pet milijuna žrtava.
* * *
Top je još uvijek šutio na Lotrščaku; na Gornjem gradu bila je tišina koja doziva u pomoć. Već dugo je nedostajalo hrane i ostalih potrepština u gradu. Ljudi su se bojali izlaziti, crna burza je cvjetala, rasprodavala se obiteljska zlatnina. Izvan grada bile su organizirane domaće postrojbe SPU koje su čekale povoljan trenutak za ulazak. Ipak, prvo je trebalo onesposobiti opskrbu, transport, resurse i komunikacije neprijatelju. Bojali su se razaranja Grada. Noć je donosila preokret, jer su 'Podzemni štakori', kako su ih zvali, marljivo grickali oko neprijatelja. Bližio se trenutak.
Kada je broj žrtava u Europi dostigao gotovo deset milijuna, počeo se, nakon gotovo dvije godine, nazirati raspad SEU. Ali, to još nije bio kraj.
U međuvremenu, na drugom kraju svijeta događala se nova katastrofa. Kao uvijek, SAD se uključivala u ratni sukob tek onda kad je njima počelo gorjeti pod stražnjicom. Ali, ovoga puta nešto su previdjeli. Prodajom oružja Europi izazvali su Kinu i tako se otvorio novi front. I dok se Europa borila preživjeti, SAD je prolazila svoje najteže dane. U ovom slučaju, Europu taj rat nije ni najmanje zanimao. Čak niti kada je u sukobu SAD i Kine, Koreje i nekih zemalja bivšeg Sovjetskog saveza broj žrtava dostigao dvadeset milijuna. Jedino što je Europu brinulo bilo je da se ne upotrijebi atomska bomba. Ipak, to se tamo nije dogodilo.
Ali, to je i tako bila njihova priča koju će oni, godinama kasnije, uspješno pretočiti na male i velike ekrane, odmahnuvši na spomen naših ratova.
* * *
Engleska i Francuska pod jednom su nagorjelom zastavom pokušale promijeniti neminovan kraj. Učinile su to bacanjem triju atomskih bombi. Jedna je pala na Berlin, druga na Prag, a treća je zbog pogreške eksplodirala u zraku iznad Berna uzrokujući samo sekundarne žrtve.
Povijest bi se skoro ponovila, da SAD nije gotovo posljednjim trzajem bacio atomsku bombu na Pariz. To je označilo kraj. Kina je odmah povukla svoje snage, vidjevši da bi to mogao biti potpuni kraj Planete, a SEU je potpisao bezuvjetnu predaju u Stuttgartu, jednim od prvih centara u kojem je organizirana efikasna obrana prije početka napada na sile mraka.
* * *
Top je označio podne, poslije dvije godine šutnje. Upravo su u podnožju kule Lotrščak postavljali ploču. Bila je ista kao u svakom glavnome gradu Europe. Ispod križa pisalo je kratko:
- EU -
Rođena 25.03.1957.
Preminula 12.12.2022.
nakon duge i teške bolesti odnijevši preko sto trideset milijuna ljudskih žrtava kao i nebrojeno drugih života koji su joj se našli na putu.
Ne ponovilo se...
10.04.2007.
36/36
-nerecenzirana verzija-
37
ODLAZAK
Čekajući odlazak, života prolazak. Sutra će me odnijeti u zaborav koji si željela. Sutra će netko drugi koračati tugama prošlosti, dohvaćajući neubrane cvjetove naših propuštenih prilika.
Osjeti proljeće u nosnicama, poljubac na usnama, jagodu u ustima, osjeti sunce u očima, topao stisak dlanovima. Osjeti ono što nam je darovano. Sve je priča, sve postaje priča koju smo voljeli ili mrzili, onu koju smo prezirali ili iščekivali.
Može li se ishod promijeniti? Sve postaje priča...
¸* * *
Sjedila je kao i toliko puta prije, na pragu svoga doma iz djetinjstva. Ponovno na morskom povjetarcu, obuhvaćajući rukama koljena, licem između njih, na kamenome pragu obiteljske kuće. Rijetka, škrta zemlja proviruje između oštra kamenja, teške crvene boje, koju je vjetar raznio morima, ostavivši tek nešto malo jalovine u vrtu iza kuće i na groblju, kako bi se očuvale i ostale skrivene kosti prošlih generacija. Pitam se što su mi dobro ta iščezla tijela donijela? Samo brige i ovu kamenu kuću uz obalu šibanu slanim vjetrovima s mora.
Oštrina i blagost u udahu. Reful vjetra donio je blaženi miris čempresa i mirte. To je potaknulo sjetu da ispliva iz dubine grudiju. Udisala sam, upijala miris biljaka istovremeno se gušeći u nasrtajima vjetra. Očiju zatvorenih, odškrinula sam tek jednu stranu svoga srca. Bojala se više od toga. Davanje cijeloga uvijek je opasno - govorile su mi prijateljice. Jer, ako je to jedino što imamo, trebalo bi sačuvati. Nedirnuto. U kišnim jesenjim večerima, pitala sam se:
- Za koga to čuvam?
Nadala sam se da nisam jedina u svojoj usamljenosti, da još ima starih djevojaka poput mene. Moralo je biti. A tu su još udate, pa one nezadovoljne i razočarane pogrešnim brakovima, na kraju i rastavljene. A svaki bi mogao biti takav, jer takvim ga čini ovaj baskonačan rast. Ali, što znači da ima još takovih sudbina? Pitala sam se - kako je to moguće?? Ništa to ne znači, ne donosi ta spoznaja!! Ponekad čak ni žalost, niti suosjećanje. Svatko je sâm kriv zbog svojih odluka. Vjetar bi navečer šaputao pružajući odgovore. Ljudsko je srce varljivo i nestalno, nezadovoljno i nesmireno samoćom. Što nam čini ovaj napredak? Bolji život? Kvalitetniji? Govore po velikim i malim ekranima, blještavim časopisima i po reklamama svih oblika i boja; plakati, poruke na radio stanicama, veliki, ravni ekrani na postajama, novine i šareni magazini, vrijeme reklama prije i poslije 'Dnevnika'. Oni su u pravu čim nešto dubokoumno izvale, jer to je trud stotina marketinških stručnjaka. Oni mogu bez srama reći:
- Da bi vam život bio kvalitetniji, uvedite našu novu uslugu......
Sve je čisto. Opravdanje je kvalitetniji život, a ne morate ništa kupiti sada. Samo uvedite, platit ćete to debelo, poslije. Ma tko tu koga - često sam mrmljala u sebi. Pa zar oni misle da su svi ljudi takve budale, obične potrošačke ovce koje se mogu šišati svaki dan još dok im nije naraslo novo runo? Kako su nas uspjeli uvjeriti? Beskonačnim ponavljanjem! Otupjeli smo. Jednostavnije je dozvoliti da budeš prevaren nego se uzaludno boriti i na kraju pokleknuti u mukama.
Usamljenost je svejedno ostala, u tom moru poruka sa svih strana.
Kako utažiti dušu. Umiriti grudi iz kojih divlje tuče srce, da ne umre samo od sebe, zbog sjete i nemara. Pa i ono je živo biće u mojemu tijelu koje nešto treba, traži - a ja mu uskraćujem. Zar bih morala čekati dok osjetila otupe, osjećaji se rasplinu i postanu nepotrebni? Zar bih trebala čekati dok se izgube žudnje?
Trebam osjetiti život koji prolazi. Kao kad iz jurećeg vlaka pružam ruku ka zelenim pejzažima, pokušavajući dohvatiti neki komadić. U svakom trenutku ukrasti malen dio neprocjenjive suštine življenja, bez obzira na prošlost ili budućnost. Zaustaviti se na stanici i upiti u sebe tu moć. Energija uvučena u materiju postojanja.
Zar to ljudi ne čine oduvijek? Zar se to ne događa na svakom pa i najkraćem putovanju, korištenju godišnjeg odmora, izletu, savjetovanju u dalekome gradu? Zar se ne predajemo sebi jedino u tim trenucima? Ili ih zaboravljamo prije nego što su nastali? Zar smo to u sebi potisnuli ili odbacili kao nešto što nam samo smeta? Nismo li škrti prema sebi?!?
* * *
Beton i staklo, čelik i plastika su me odgojili, zaštitili, ali kaznili alergijama, kao i stalnim prehladama. U gradu zarobljenih tijela, duše su sputane standardima. Sloboda je dozvoljena jedino po pravilima i u točno odmjerenim komadićima vremena. Nasilje i kriminal su postali otpor takvom uređenom društvu u kojem svatko ima dovoljno za sebe, ali jedino na papiru. Borba traje i ne prekida se. Život je tu postao napor, beskonačan trud da se postigne više i bolje, pobijedi u utakmici koja traje bez prekida i prestanka. Život je možda tu nešto izgubio? Ili se smisao zagubio u pretincima, ormarima, zajedno s hrpama potrebnog i važnog papira kojega ćemo uskoro zaboraviti pod naslagama prašine.
Pojavio se 'Submy', 'Pizza Cut', 'Red Mac', a osim 'MC-a' još je stotine restorančića i kioska brze hrane otvaralo usta da me proguta. Zajedno s kostima, zajedno s mljevenim kostima...
Žurila sam na kolegij i niti glad nije mogla pobijediti strah od sastanka koji se bližio. Iščezli su iskonski osjećaji ili ih je svijest prikrila, ugurala u neku kantu za smeće pri dnu našega tijela. Možda je to neki ormar ili grob u kojem počiva žudnja, želja i strast.
Mrzovoljno lice šefice, po običaju. Kada je bio smiješak znala sam da se nešto vrlo loše sprema. Ako joj je lice mrzovoljno, onda je nešto uobičajeno loše.
- Do sutra želim izvještaj! - rekla je naglašeno, ali tiho, time naglašavajući važnost, kao da to je jedina stvar što postoji na svijetu - glupavi izvještaj na koji se moram usredotočiti ili će vrijeme prestati teći.
Brojke su se udruživale u nizove samo meni znanoga smisla, a ona je željela iz njih jednu jedinu brojku. Došlo mi je da izmislim ono što joj treba. I tako ne bi primijetila. Trebala je taj prokleti broj, a ja godišnji odmor ili ću puknuti. Nešto se mora dogoditi, jer pobjednika u ovome svijetu nema. Zar svi su poraženi??
Radila sam do pola dva ujutro. Ostavila joj na stolu izvještaj s brojkama koje je toliko željela. I poruku:
- Na godišnjem sam.
Nije bilo prilike za žalbu, mogućnosti da promijeni moju odluku.
Spremila sam se odmah i ubrzo polagano klizila uspavanim ulicama velegrada, svjetala ukočenih poput diva koji je usnuo otvorenih očiju. Bilo je sigurnije i mirnije iskrasti se noću. Dan je širio opasnost i nervozu poput zaraze. Ulice su me napustile, zamijenile ih ceste, ravne poput pustinjskih rijeka. Osjetila sam se napušteno, ali dobro. Ustvari, ja sam njih ostavila, nije mene nitko odbacio. Njima sam pokazala dva prsta, ostavila ih u svijetu samo njima razumljivih brojki. Nemir je i dalje poput fine maglice prekrivao grudi, ali sam znala da će ga vjetar s mora rastjerati. Daleko, visoko, čuvao je za mene poruku odozgo, iz bespuća gdje je nekada davno otišlo moje djetinjstvo. Nasmiješila sam se u istome trenutku dok je malena, vrela suza kliznula niz obraz. Tada sam jače obujmila upravljač i duboko uzdahnula.
* * *
Sjedila sam na volti kamene, obiteljske kuće, zureći u zalazak sunca. Dugačke ruke oblaka kupale su se u krvi, a oni ih uzaludno pokušavali isprati u moru. Bila je to istina i protiv nje ne postoje riječi. Nije umjetno. Što nastaje iz toga - to je patvoreno. Tvorevine davno izmišljenog. Zar je potrebno pobjeći iz mreže lažnoga da bi se tada spoznalo istinsko i iskonsko, ono što nismo u djetinjstvu primijećivali? Pitanja su se množila kao u rojevima mušica, a uz krikove lastavice su se obrušavale proždirući ih sa slašću. Moralo je proći vrijeme, znala sam. Prepustih se danima da me izliječe. Liječnici prirode neumorno su me vidali svako jutro, podne, navečer. Noć je budila snove nevjerojatnih boja, oblika i ja bih se jutrom našla na drugoj planeti, dugo tražeći obale svoga grada. Bilo je čudovito, bajkovito, tako sanovito ući i izaći iz svojih naučenih misli kojima su me zarobljavali na poslu. Ograničenje smisla se raspadalo tvoreći neki novi oblik.
- Među oblacima je galeb ispleo mrežu u koju se ulovilo sunce - govorila sam poput luđakinje, trudeći se da budem čim tiša, ležeći u hladu borova, nadomak plaže s koje su se čuli vriskovi djece.
Znala sam da moram krenuti i pronaći svoju usamljenu plažu, mjesto gdje će umrijeti slonovi koji me drže prikovanu za tlo. Bilo je jutro s brazgotinom na lijevome obrazu podno vjeđe kad sam se pojavila gola u njegovim očima. Skrivena od tuđih, malenih, ležala sam na njegovom dlanu od pijeska koji se tek budio, a on iznenađen ulazio mi u pukotine tijela. Mogla bih tako beskonačno umirati, uzdisati, snivati ili patiti u njegovim rukama. Svejedno je. Na toj malenoj plaži mogla bih izmiješati sve osjećaje svog življenja i jednako ih primiti u sebe, bez imalo žaljenja.
- Samo mi daj dio sebe! - govorila sam glasno, ne bojeći se malenih ljudi. Bili su daleko, a ja tako blizu nebu.
Svaki je dan bio poput cijeloga života. Pod kožom su rijeke probudile sjećanja, a potom ih more ispiralo ostavljajući tek malene komadiće sjajnoga za mene. Samo za mene. Prihvatiti sve, bez obzira na vrijednosti; kamen i zlato, pelin i zreli plod smokve. Sačuvati život koji me čekao stoljećima kroz naraštaje što su se međusobno zaboravili. Jedino se pamte i susreću na požutjelim fotografijama, koje sam navečer vadila iz drvene kutije. Gledala sam, tražeći sličnost na njihovim licima, tražeći iste crte na svojemu. Slutila sam im sudbine dok bih polako tonula u san opijena maestralom što se nečujno uvlačio ispod rasušenih, drvenih vrata. Sama u staroj kamenoj kući što me čuvala, usnula bih bezbrižno.
* * *
Jutro za jutrom budila sam uspavana sjećanja. Oko mene su slike postajale sve oštrije. Obrisi kuće, vrt sa smokvom, kameni zid, kućica za alat, ograđena gustjerna za kišnicu. Prošlost je izvirala u vrtu, dok sam ga okopavala. Pojavila se čudnovata posuda za kušanje vina ili čega drugog. A dok sam redila po kući otkrivala bih brižno sakrivena pisma, fotografije i porculanske šalice već izblijedjelih motiva. Kuća je još čuvala svoje tajne. Meni su one pripadale. Samo meni.
Utjeha je padala s toplim sutonima, pored napete površine mora, lica smirenog, što kao da je zvalo k sebi. Morala sam se okupati. Uronila sam odjednom, preko glave. Iščezla je slaba svjetlost, zvukovi i toplina. Nestala sam na tu minutu, iščezla s ovoga svijeta.
Otvorila sam oči u svijetu bijelih dječjih prekrivača, u sigurnosti ispod tanke, poluprozirne, mirisne opne plahte, poput majčine utrobe. Udisala sam polako, duboko, kao da su mi to posljednji udisaji. Primala sam ih u sebe poput mirisnih ruku nevidljivoga bića koje sad ulazi u mene i postaje živo. Dok dajem mu život, gubim svoj. Ne možemo postojati zajedno. Ali, ne žalim. Odričem se svega s blaženim smiješkom i sklapajući oči, nestajem.
Ipak, svaki sljedeći put bivalo je teže. Bilo mi je žao usnuti u toj tišini koja je vabila prikrivenim tajnama. Željela sam još ponešto učiniti prije sna, nešto ludo, ali važno. Do tada nepoznat osjećaj, nedokučivo u meni ili izvan držalo me budnom. Tajna je vabila. Možda je jedino bila u meni, ali to nije važno. Osjećaj da se malene zmije uspinju grudima i bježe na sve strane potrajao bi satima. Nelagoda se pretvarala u napeto iščekivanje čiju glad sam morala zadovoljiti. Bauljala sam hodnicima i sobama u potrazi za svojim Gralom. Tijelo mi je drhtalo od hladnoće ispod tanke spavaćice, a možda i od napetosti koja me potpuno svladala. Kao luđakinja zatvorena u svojoj glavi uzaludno sam pokušavala pronaći odgovore u pukotinama kamenih zidova kuće. To me uzbudilo. Ili me to duh kuće iskoristio milujući ispod haljine dok sam ludjela ne primjećujući.
Koja je svrha postojati? Što nam u životu treba? Možemo li bez svega? Zašto onda biti?
Prvi dio je čista ljepota, poput iznenadnog, očaravajućeg, nevinog susreta, pogleda, osmijeha. Možda je to i osjećaj da smo nekome ili nečemu potrebni, prožimanje postojanjem, razlog življenja dok se budimo u trenutku rađanja sunca. Radi tog osjećaja ne moramo biti tijelo, dovoljno je lebdjeti u prostoru fluidnog i fizičkoga, promatrati i upijati ono što površina naših slutnji sakupi. Čak bi nas pretjerani osjeti mogli razbuditi. Možda je prvi dio savršeni san za kojim tragamo od početka svoje probuđene svijesti. Možda je prvi dio cjelina koja može postojati samostalno, a možda je tek putokaz ka drugim načinima života.
Drugi dio je fizičko sjedinjenje. Uvijek se sjetim kolege s posla koji je znao reći onim svojim prezirnim i vulgarnim načinom:
- Žene su za mene samo komadi mesa...
I potom bi opet neka od tih vinskih mušica, usprkos tome, završila u njegovoj čaši koju je po navici ispijao. Pitala bih se, da li mu je uopće godilo?
Ipak, osjeti nam daju oblik, formu, gotovo kao razlog ovom postojanju u nametnutom fizičkom obliku. Utočište i prokletstvo zatočene duše. Odbacivanje tog dijela je kao negiranje jednog dijela sebe.
Treći dio je emocionalno i fizičko sjedinjenje. Ono je za mene bilo daleko poput neke egzotične zemlje za čije putovanje nikad nije bilo dovoljno novaca ni vremena. Uvijek je postojalo nešto važnije. Spontanost je posrtala na najmanjem kamenu sumnje, ako se činilo da mi se približava lahor zaljubljenosti. To se činilo nedostižnim. Bila sam nespremna u svakom trenutku. Odgađala misli, izbjegavala sanjati, prezirala maštu koja bi se tu i tamo pojavila sa svojim živim slikama, pred spavanje.
Osjećaj pripadanja, duboko prožet prihvaćanjem sebe i drugoga. Razumijevanje. Na daljinu i preko pogleda. Titrajima pobuđena dva tijela na istoj frekvenciji mentalnog i duhovnog sklada. Dva dijela jednoga barem na trenutak u svojem vremenu spojeni i prepušteni iskonskom instinktu. Ma koliko trajalo - dobro je. Trenutak spajanja dvije evolucije. Davanje i primanje bez ograničenja.
* * *
Mlado me jutro probudilo. Ležala sam otvorenih očiju gledajući u strop, osluškujući život u sebi; naslućujući bez pomagala otkucaje srca, strujanje krvi, šum zraka u plućima. Bila sam živa, ali sam to prikrivala da nitko ne sazna. Da mi ne otmu ono što još jedino imam.
U dlanu sam nosila mirisan poljski cvijet i dok sam hodala rivom, povremeno ga pomirisala. Tako sam svojoj svijesti ponavljala da još sam živa. More je na svojim plećima donosilo svježinu pučine koja se tiho uvlačila u zaljev i budila još uvijek pospane stanovnike mjesta. Lavež pasa je zamijenjivao pijetlove. Oni su bili te neumorne budilice za buđenje lijenčina i još pripitih, ošamućenih originala i berekina.
Na kraju rive upravo je pristala malena barka s ribarom što se vratio s noćašnjeg ribolova. Prišla sam, kao privučena nekim nevidljivim konopom.
- Dobar dan! Ulov je bio dobar ?!?
- Dobar je dan, dobar. - nasmiješio se dok su mu na licu titrale sitne bore oko očiju, a na suncu ljeskala jednodnevna riđa brada.
Mora da je imao trideset i koju godinu. Izgledao je stariji. More ga je dotaknulo svojim vjetrovitim rukama, utisnulo mu bore i sitne ožiljke, ali ostavilo nevjerojatan sjaj osmijeha u očima. Kao da je djelić sunca zračio iz njega. Smijao se cijelim tijelom. Prvo su mu oči zaigrale, zatim se lice ozarilo, tijelo rastvorilo. Širio je osmijeh poput zaraze oko sebe, ali bila je to svima poželjna bolest, ona od koje nitko nije nesretan.
Začuđeno sam promatrala srebra mladih mjeseca, brojnih riba koje je nizao. Bilo mi ih je žao, ali su me ta tijela iz morskih dubina svejedno privlačila.
- Jeste li kada bili u ribolovu? - upitao me iznenada.
Nisam se snašla, nego se samo nasmiješih. Kao začarana i dalje sam gledala njegove spretne ruke što su slagale i milovale ribu.
- Ako želite, možete sutra rano ujutro samnom. - rekao je nehajno, lako.
Nasmiješila sam se zbunjeno i začula svoj glas, koji kao da se protiv moje volje oglasio. Nisam se usprotivila; bio je osjećaj moćniji od mene, pouzdan i smirujući:
- Doći ću...
* * *
Još dok su se tragovi svjetla slutili negdje u dubinama mora, nazirući u rijetkim odsjajima pored ruba čamca, kao hipnotizirana sam promatrala oštar rez kojim je pramac sjekao površinu. Glatkoća i brzina kojom smo odmicali bila je nevjerojatna kad se promatralo izbliza. Prerezana površina mora oslobađala je hladnoću što se dizala iz dubina. Oštar osjećaj, neugoda jakosti dojmova, zbunjenost, dok je istinski život prodirao kroz pore moje kože. Nezaštićena staklom, betonom, prepuštena glasnim tišinama što su se širile po površini mora. Bilo je čudno i zastrašujuće. I nije prestajalo. Nije bilo tipke za zaustavljanje, vrata kroz koja bih mogla pobjeći, odjeće da me potpuno zaštiti.
U tom trenutku je prebacio toplu vjetrovku preko mojih ramena. Buka motora i vjetar što mi je šibao lice odnijeli su svaki glas odmah čim bi izašao iz usta. Zato sam ubrzo odustala. Okrenula sam se i pokušala nasmiješiti. Univerzalan jezik.
Vrijeme je teklo u krug, zajedno s beskonačnim zvukom motora i zapljuskivanja valova o rub barke. Na trenutak sam pomislila kako sam oglušila. Stresla sam iznenađeno glavom. Potom ugledala njegovo nasmiješeno lice i shvatila. Ugasio je motor. Bili smo poput mrtvoga tijela na ledenoj, mirnoj površini mora. Počela sam disati, polako se privikavajući na tu samoću što nas je okruživala. Nigdje oslonaca, osim tijela barke što nas je slabašnom nadom održavala na životu. Bilo je jezivo i pomisliti što bi se dogodilo da nas ta jedina nada iznevjeri.
On se nije kolebao niti pitao, već godinama naučen na tako očite stvari u životu. Što se treba dogoditi, dogodit će se. Polako je, spretnim pokretima naticao ješke na udice parangala. Kad je bio gotov s prvim, nastavio je sa sljedeća dva, a onda ih spustio u dubinu pored barke. Potom se umirio i trenutak mi se učinilo kako se moli nekom samo njemu znanom, priručnom molitvom. Možda je imao nešto izmišljeno za tu, posebnu svrhu ribolova.
Sklopio je oči nekoliko minuta i tako ostao ukočen, pogrbljen na dnu čamca. Poniznost prema moru, njegovim plodovima što već generacijama održavaju na životu, bila je velika. Možda je žalio sva ta živa bića koja je morao uloviti, ali izbora nije bilo.
Iznenada se začulo struganje po drvetu barke. Dok sam se čudila svakome zvuku što se brzo gubio u sivilu oko nas, on je sve činio polako, davno naučenim pokretima. Povukao je jedan parangal, ali ga trzaj nije smeo.
- Brancin, on vuče na gore. - rekao je znalački.
U kratkoj borbi pobjednik je uzeo sve. Bilo mi je žao gledati tu sjajnu ribu što je dala tijelo, svoj život, nama odabranima. Bila je čudo prirode. Borila se do kraja. Gledala sam kako skida mnoge meni nepoznate vrste riba i brzo ih sprema u kašetu, stavljajući ubrzo nov mamac na praznu udicu. Promatrala sam bez riječi. Nije me ništa pitao, nije govorio, nije tražio da pomognem. Samo me ponekad pogledao i nasmiješio se.
Ribolov je prošao poput sna na nekoj drugoj planeti obučenoj u more što sakriva tajnovita bića svojih dubina. Nisam vjerovala da je to ista planeta, kad sam se iskrcala na obalu. Suviše različitosti.
* * *
Gorko u ustima. Samo mišlju potaknuto. Da li se tako doživljava žalost za svršenim kratkim odmorom ili je to zbog prekida fizičke promjene koja se tek počela događati u tijelu? Suviše često ne slušamo njegove potrebe, prekidamo započete prirodne procese, dajući prednost obavezi, moranju. Dani su isticali. Bližio se kraj odmora. Misli su mi pokušavale pobjeći na posao, ali nisam im dala, nastojeći odmah pomisliti na nešto drugo. Kao da prekida se stvaran, pravi život i treba nastaviti sa životarenjem do neke druge prilike. Ako i postoji nešto izvan ovoga, a bojala sam se priznati da postoji, onda je to nedostojno ove prirodne jednostvnosti ovdje. Svejedno, pomoći nije bilo. A ja sam nastojala zaboraviti stvarnost koja me svakim danom sve više pritiskala.
Prvo je zazvonio telefon. Tražili su odgovore koje nisam imala. Zatim je stiglo pismo od prijateljice s posla. Onda opet telefoni, telefoni, telefoni. Zatvorila sam se u kuću i nisam izlazila. Trebala sam vrijeme kojega je ponestajalo.
Uzeti ono što se može od života, dok nije suviše kasno? Često se o tome govorilo, ali oteti se sa konca, istrgnuti iz paukove mreže obaveza bilo je mnogo teže. Nemoguće je suviše blaga riječ. A možda smo i mi ribe svoje vrste?
Mi progutamo mamac poput glupoga soma sve do trbuha, pa nam utrobu kida oštra udica čim se malo pomaknemo. Kada nas skinu s udice i odlože u privremeni bazen, suviše se ponadamo. Doći ćemo na red kad-tad. Pitanje je jedino na koji način ćemo biti spremljeni; da li brzo skuhani, dugo pirjani ili jako pečeni.
Sreća je neuhvatljiva. Poput drhtaja srca što iščezne brzo. Ali, dok traju ti drhtaji, naše je vrijeme.
Slike su naše trenuci koje smo uhvatili i u sebi duboko sačuvali, samo za sebe. Možda one daju poticaj u sâmim zimskim noćima da drhtaji nose nas dalje i duže. Sretan je dan ostao iza nas, u sjećanju tek ostavio trag, malenu boru na našemu licu po kojoj će drugi puta putovati suze.
Naš život je poput godišnjih doba. I dobro je tako putovati njima, od proljeća do zime svojih osjećaja. Jer, postoji neka ljepota i u nemanju, makar to tada ne shvaćamo tako, poslije se prisjećamo s nekim ponosom, sjetom i žaljenjem. Kao da smo tada imali najviše od života kada imali smo svega najmanje. Žurba nam odnosi najviše, jer tada prosipamo oko sebe sve vrijedno u čemu treba polako uživati. Brzina nam otima.
"Sutra će me odnijeti u zaborav koji si željela." - sjetila sam se dalekih riječi iz nečije priče. Nije mi dolazilo do svijesti prije toga. Ta sjetna rečenica kao da je probila opnu u kojoj sam snivala, zaštićena od svih opasnosti svijeta u koji sam bila uronjena. Nisam li time bila sakrivena i pred osjećajima? Pitala sam se gdje oni umiru? Izvan ili u meni?
Kada iščezne radost, izblijede razlozi zbog kojih smo osjećali. Tijelo napušteno ne nada se ničemu. Ljuska na vjetru. Kada me više ništa ne može promijeniti, kada dolazim do kraja svojih mogućnosti, sposobnosti, do granica života; tada, tek tada se - mijenjam.
Promjena putuje po rubu oštrice i samo je pitanje kada će se - dogoditi. Koliko će žrtava pri tome biti, ne pita se. To ostaje nerečeno, zatomljeno u svakoj pojedinačnoj ljudskoj sudbini, poput najskrivenije tajne. Boji se izaći na danje svjetlo, jer možda predstavlja neželjene promašaje i padove, kvari životopis, ljuti i proganja. Bolje je zatomiti, ako se već ne može zaboraviti.
S vremenom sam uvidjela da se većina olako rečenog, zamišljenog, maštanog pa i planiranog u životu ljudi baš nikada ne ostvari. Na kraju ostanu prazne priče o neostvarenim zamislima, suludim željama koje možemo jedino prezirati ili obožavati. Potpuno svejedno.
* * *
Sunce na izmaku odlazilo je osvijetliti svijet betona i stakla, čelika i plastike. S njime su odlazili i neki moji snovi. Nisam tugovala. Osjećala sam mir, nakon dugo, dugo vremena. Nimalo grižnje savjesti, tjeskobe ili osjećaja krivnje. Moji izvještaji su čekali.
Došlo je vrijeme odlaska.
Udahnula sam miris jutra na prozoru i krenula. Vrijeme je isteklo. Vrata kuće su se s jaukom zatvorila i ja sam stavila točku na još jedno poglavlje svoga života okretanjem starog, željeznoga ključa na drvenim, rasušenim vratima. Krenula sam kalama mjesta, ali drugačijim, ponešto sputanim i neodlučnim korakom. Oborenim pogledom izbjegavala sam susret s ranim jutarnjim brodom koji me trebao prebaciti u šake civilizacije.
- Pa zar ovo nije isto civilizacija - upitala sam se ljutito u sebi?!?
Uzdahnula sam, podigla glavu i oštrim pogledom promotrila rivu. Kad sam ga ugledala kako pažljivo vadi noćašnji ulov iz barke, slažući ga u kašete na obali, blijedi trak sunca pogađao ga je po širokim, znojnim ramenima.
Podigao je pogled i...
...nasmiješio se cijeli zaljev, kao da se sunce smije...
Tada sam znala da će moje izvještaje uzeti nečije druge ruke...
22.-25.04.2007.
40/36
38
Ulomci iz priča
12 priča: 14.04.2005.
1. JA 04.03.2006.
2. Dok zvoni u srcima 02.04.2006.
3. Čvor u glavi
4. U ulicama, pjesma
5. Kad bismo pobjegli životu
6. Prolijevam tintu 25.02.2006.
7. Poput kapi 12.03.2006.
8. Kad oči zaboravim
9. U nemiru?
10.ONA
11.Isto kao istina 05.04.2006.
12.Žedan
1. JA
Probudila se godina Nova.
A ja . još sam snivao neostvarene živote. Kao da rasula se java u milijardu sitnog iverja. Neshvaćen san. Nije mi dao dalje. Dok sve ne zapišem i misli bez reda ne posložim. Klipovi kukuruza kao tuljci su sređenih riječi i to mi je pokazao gurnuvši me u kukuruzište. Zaplakao je mojim očima htijući mi pokazati da smijeh je ljudski osjećaj. A suze, suze su Božji dar, što ne dobiva baš svatko.
Teško sam se probijao kroz blato ovoga života. Malena izba mojih roditelja čuvala je uspomene. Nisam ih mogao prebroditi. Morao sam otići. Kao sve ono što suviše nas veže, pa kad puknu konci, odbaci nas daleko. Suviše daleko. Govorili su da rat me je promijenio, da život me je sredio i pokoja kap oštre u grudima. Nasmijao sam se, u sebi odmahnuo rukom i samo produžio krivudavim putem. Zašto bi se itko brinuo za nekoga kome nije stalo ni do sebe. Ne mislim o sebi kao nekom životu božanskom, kako to drugi govore. Nisam Božji dar, već prije izuzetak. I takvi postojati moraju. Radije bar prihvati da postojim već kad me ne želiš sačuvati, kad me ne želiš priznati svojim! Previše tražim?!
Mirisi su postajali jači. Pecivo je molilo da ga uzmemo, topao kruh disao u našim nosnicama. Želio sam u mojima. I kada bih u dlanu osjetio hladan dukat metala, pohitao sam u topla usta pekarnica, prepuštajući da me miluju jezicima slatkim i slanim. Zadržavao bih se namjerno čim duže, ne mogavši tobože odlučiti što kupiti. Za cijelo vrijeme našeg susreta udisao sam blagotvorne, mirisne pare. Terapija pecivom, kruhom, kolačima bila je još neotkrivena, ali sam je poznavao. Upijajući mirisnu toplinu, jačao bih duh i tijelo, odmarao misli, smirivao živce, snažio bolna pluća. Zato nisam ni kupovao više peciva odjednom, nego uvijek samo po jedno.
Dok sam se vukao ulicama po kojima su padale krpe tame pretvarajući ih u običnu, tihu jesenju večer, nisam puno osjećao. Bol je nestala. Čak sam u sebi naslutio lebdeće pitanje - da li sam još živ? Kada i bol nestane, a osjete nam umrtvi blaga večer, smirujuća poput raspršenog sedativa, kao da više ne osjećamo vrijeme, život, budnost, javu. Kao da smo već davno u nekom kolektivnom snu. Postoji Grad i njegove ulice, drveće i ljudi, sve postoji, ali mi sanjamo dubokim snom.
6. PROLIJEVAM TINTU
Tko riječi može posložiti u savršene nizove rečenica? Poput bubnjeva da ječe, ritmom zagonetnim, ali čarima egzotičnoga plesa - tom razotkrivajućom, tajanstvenom slatkoćom. Tko riječi posloži tako da vabe oči tražeći još, dok bježe u nove nizove prazneći mozak samo za njih. Na putu sam nebeskom, od tijela otkinutom, divljačkom. U niski sam povezan, tek jedan od staklenih perli. S vrata se cerim svima u oči, a kada me primijete, padnem i prepustim sjaj u meke, nabrekle grudi.
Pa kad razmišljam o svojim nedohvatnim željama zamišljajući ih ostvarenima, osjetim se praznim. Umjesto potpunosti, osjetim se poput poderanog mijeha. Ipak, ponovno uđoh u njega. Nađoh se u tom malom, napetome mijehu prepunom smijeha koji će svaki tren eksplodirati. U stvarnosti, to maleno, blentavo biće bilo je prepuno kaotičnih misli, neusredotočenosti i osjeta koji su se prelijevali po tijelu ne mogavši umiriti. Potpuni kaos ubačen u bespomoćno tijelo. Željeh požuriti van, izići iz njega. Nije išlo. Željeh se primiriti, srediti misli. Uzalud. Jecaj bespomoćnosti zatitrao je na usnama. Prolomi se krik. Prenem se, začuđen snagom i glasnoćom pa zbog toga ušutjeh.
Te večeri pisao sam po inerciji vjetra koji nakon oluje smiruje dušu. Jer, pisanje je i slikanje stvarnosti kako bih je mogao što dublje doživjeti. Ispast će da su jedino riječi savršene, a tijela i fizičke tvorevine da su nepopravljivo pokvarene. Prevelika očekivanja bi nas mogla uništiti. Kad zamislimo ideal, od njega ne odustajemo ni pod cijenu velikoga razočaranja. Tako smo tvrdoglavi. Nastajalo je dvanaest priča, roman, stotine pjesama i još poneki ulomci, otkinuti od odijela mojih misli poput neupotrebljivih poderotina, što ću ih možda jednom iskoristiti kako bih prekrio iznenadnu prazninu nekog novoga odijela. Šum u glavi postajao je sve veći, kao da misli svojim brzim proticanjem čine šuman slap padajući po papiru. Odjednom, sve se zaustavilo u kretanju. Smrznulo, isteklo ili presušilo? Ostadoh sâm. Bez misli, bez svojih vjernih pratitelja. Jecaj tišine učinio me ništavnim, učinio me običnim. Kao kad rijeka iznenada presuši. Ne vjerujemo. Tko joj je prekinuo tok? Tko je to smio učiniti? Zar vječnost ne teče s rijekama, s udarima valova mora o hridi, s vjetrima podno planina što se uzdižu i spuštaju između planinskih klanaca. Samo sam ptica. Koja prati rijeku, nadlijeće more, krikom se uzdiže toplom strujom vjetra, a ponire s hladnom. Potražio sam razloge.
7. POPUT KAPI
Kuckanje je odjekivalo poput kopita po asfaltu napuštenog grada te večeri u mojoj jecajućoj sobi. Riječi sam otkidao od usana. Moja je misao obuhvaćala cijelu sobu i nježno grlila jedno krhko žensko biće pogrbljeno za stolom, osvijetljeno plavičastim svjetlom. Pokušavao sam ga vidjeti, osjetiti, ali samo su suze iz kuteva oka krenule na daleki put, prema njoj. A kuckanje se polako gubilo, iščezavalo.
www.poznanstvo.hr
Klik, klik, klik...
Anita, lijepo ime. Začuđene oči. Još jedna žena, još jedan anđeo.
Možda sam za tvoje pojmove i želju za upoznavanjem zanimljivih ljudi interesantan?
Pa neka bude....
Imam 72 godine i Velečasni sam u jednoj maloj crkvici uza sam Zagreb. U ovom sam pozivu od svoje dvadesete godine. Na životnome putu imao sam puno žena koje su mi kuhale i spremale po crkvi. Nikada niti jednu od njih nisam promatrao nego kao poslugu. Praktički, lošije nego ljubimca što ljudi imaju po svojim kućama. Žene su za mene bile samo usputna nužnost. One su bile bića osuđena na trpljenje. Usprkos Mariji Djevici.
Ovih dana, kada sam ustao, poželio sam umrijeti samo s jednom željom. Da me na samrti blagoslovi ženska duša. A kako je došlo do tog preokreta, pitaš se?
Tu počinje priča...
Započeta prije dvije godine....
* * *
Tog kišnoga jutra gledao sam kapi što se udružuju i cijede tanak mlaz suza kroz pukotinu na stropu slijevajući niz ukočeni, izblijedjeli kip Svetoga Josipa.
12. ŽEDAN
Zorja.
Uvenuh cvijet na mom rukom počivlja. Zima mi. Ne dviže se pa ni on. A jas? Mi se neda. Biče kasnije. Nek zgrije pomalo. Ne jurim. Dimi se z debele (?)furde. Kak mrzlo je. Neide mi se vun. Ču čekat dok kokot se ne zbudi. A vani polehko zgrije se zemla. I muhe su krepale v ovi hladnoći. Nema zuja. Slika Majke Božje se sfrčkala po rubima. Žutih je papirof pri dnu zleplenih da ju držeju na mestu. Moral bi bacit još kladu v peč. Nek se i ona zbudi. Čuje se vnutri glasnejše cupkanje, kanda cepanice igraju kolo. Sad ču ja njimi ogenj žgati, pak buju brže cupkali. Na žbici se skrutnuo veš, sa stropa glediju muhe krepane. Zleplene na traku lepljivu pa se klate i lete protu svoji volji. Farba se sa zida strusila po deki. Zeléna. Smrdi kroz vrata znoj sa gnoja. Daleko lajeju pasi. Kak vuci mali. V kučami nisu se peći još vžgale. Je prerano. Mori me želudec. Pali ga nekaj znutra. Moral bi izjest nekaj. Neda mi se dići. Pri ruki mi je flaša vinca. Još je ostal gutlaj za kraj. Neg bu onda kraj. Potegnul sem do dna i zrompal se na krevet. Morti je bolje nit ne zlazit? Kaj mi ko more? Nek se denes svi bez mene snađeju. Nis ni ja svemoguč. Morem se i ja jemput odmorit. Nedela je. Dan Božji. I furt mi se nekak teg dana popikavlje i ni mi dobro. Pak je i vredu da sprečim kaku nesreču. Ni dobro vraga za rukav povlačiti. Več čujem žabe kak krekeču v mom telu. Pijane od vode. Svu su mi vodu strusile.
* * *
Jutro je zgrijalo. Na plotu kokot čisti glas. Nije tak hladno kak sam mislila da će biti. Treba posušiti veš. Diže se magla. Bit će dan, dobar, topao. Blato po vrtu se prima za cipele pa sve teže hodam. Kao da me svi žele zaustaviti da ne bih išla raditi. Moram, jer me zovu da spremim krevete. A i nešto se dimi kod suseda. Valjda je opet zaspal uz demižon vina. Bolje ga je zbuditi da ne spali kuću.
Išla sam gore dole po kuči celo jutro i dobila žuljeve na rukami. Pak moram iči v apoteku. Neznaju oni kaj je to delat z motikom, kuhačom, rajnglama i metlom. Nemaju oni lijeka za toga.
Ulomci
Svaki put...
I svaki put kad Te ugledam, ja Te sretnem, kasnije, ali sigurno... Bez greške, baš uvijek. Ti to neznaš, al' ja sam naučio, već sam se naučio na Tebe, moj izvore... I zato ponekad planiram. Oprosti mi. Činim to sve češće. Jer Te želim, što više. Tad živim, tad stvarno živim. A Ti si tako blizu, valjda osjećaš...
* * *
Kao jedinke, ljudi su divni.
Oni su uzbudljivi, dragi, otvoreni, blagi. Što ih čini lošima, zatvorenima, pokvarenima? Okruženje. Drugi ljudi, društvo, organizacija prividnog reda i pravde, a stvarnoga kaosa. Odumiranje društva je jedino rješenje ljudskog opstanka, a ujedno i propast ljudske civilizacije. Propašću ljudske civilizacije gubimo pogodnosti, mnoge mogućnosti, ali dobivamo priliku za život, za nastavak života našeg jedinog...
* * *
Teško je gledati, a vidjeti nezadovoljstvo, vidjeti što je društvo učinilo s nama, kako smo se svojevoljno uhvatili u ljepljivu mrežu i sad se batrgamo u njoj, uzaludnim trzajima tijela, krikovima očajnika, nastojeći izbjeći kaznu paradoksa žrtve. Mi druge smo žrtve svojim tijelom kaznili, a sada mu dajemo toplu krv svoga roda.
O, tako nisko padosmo, vaša visosti - čovječe bijedni !
Utri put pokajanja u stijeni skliskoj od znoja paćenika, od krvi mučenika, od sluzi podanika! Eh, Ti stijeno - mi samo smo slika na tvome platnu, što blijedi sa dolaskom novoga tisućljeća. U vjetru eona, naš zadah će iščeznuti, a oči se utopiti u morima zvijezda što potonuše s nama duboko, pod valove nebeskoga praha. Izdah ugaslog života, biti će taj jedini i posljednji lahor, tog milenija - samo to će se čuti i konačno zauvijek ušutjeti.
* * *
Kada pisati bih mogao, a ne živjeti; onda živjeti ne bih mogao da mogu pisati. A život me živi, bez reda i sklada, dok pišem život u ritmu tirada. Što muči tu misao nerečenu, lijepu; u predvečerje dana, u zoru noći? Što mučim i koga - još daleko mislim u svojem mozgu, na njegovom putu? Kad shvatim biti će kasno, proći će jagode, proći će strast. Kad shvate što želih im reći, tad biti će žalni, jalni i pomalo čarni.
U očima njenim sjena će moja tiho sa njima noću počivati. Dok tražim put - ti uzmi mi riječ, tek poneku; otkini, sakrij i čuvaj - tko zna dal' bit će je opet na svjetlu dana, tako iskrene, čiste - za oči sjajne. Tko zna što noć nosi, a dan sakriva, koje će priče uliti svoj život u izgubljeno more - i nikad ih neće vratiti. Zato govorim, pišem, dišem i mrmljam, bez prestanka, bez odgode, bez primisli, bez proračuna i dotjerivanja, bez laži ili skrivanja. Govorim sebi ono što bih Tebi, u trenutku napada ludila, u trenutku kojem si me sludila, u svim sekundama kada me je mučio, tjerao i divljački gonio. Ego ili vrag, Bog ili Ja, san ili bol, miris ili žal, ushit ili jal. Zar nije najbolji ?
On koji je proziran, koji je nevidljiv, On koji je hrabrost i žeđ za tonom, glasom, slovom, On koji je snaga i želja, on koji daje čistu energiju u obliku krvave mrlje na hladnom kamenu, što siv bijaše čas prije, a sad topao, mek, pun skliske, crvene krvi....
* * *
Nehoću to, ne kajem nju, ni sudbinu, ni stablo, ni rod. Možda tek poneku zvijezdu na putu što svojim je sjajem utjecala baš na moje oči, baš na moj put, krivudav i zgrbljen, ponekad ravan i trpljen. Jedini izbor. Jedini? Izbor je jedini onaj koji biramo na početku života, na sredini i kraju. Pa i još pokoji put između. Na jedinoj planeti izbora, mi izbor svoj prodajemo u bescjenje; ne marimo, kao da nije naš, kao da netko drugi će sa tim našim izborom sretno il' nesretno živjeti. Odgovornost. Nedostaje. Za sebe. U odnosu na druge stvorismo pravila ponašanja, zakone, red, disciplinu, dnevni red, protokole, moral i nepisana pravila. A što ostade nama. Nama i u nama jedino ostade metež, nerazumijevanje, prikrivanje, skrivanje, nepriznavanje, uzaludno otklanjanje sumnje, borba poraženog sa zarobljenim. Mrtva trka krepanih magaraca. Uginuli elan protiv neostvarenih ideala.
Sunčeva sjena pala je u vrt prepun kolačića od magle. Moždane vijuge objavljuju kapitulaciju pred enciklopedijom bolesti ljudske civilizacije. Sram. I strah. To ostade. Kosturi ljudske misli.
Ogoljela duša izlazi potiho nadajući se da je izvukla živu glavu iz kaosa ljudskih tvorevina. Osmijeh. Uvijek je prvi. Probija maglu, oko nas...
Volio bih, kada bi na kraju, taj malen, sladak, dražestan osmijeh - bio i zadnji.
Zadnji što ću ugledati baš na TVOJEM licu...
11.02.2004. 22.30-23.00h
Volio bih...
Drugi put. Ponovno. Složiti slagalicu pomiješanu, nekad davno. Dok plesala si uz muziku "Nights in white satin". I kada je sve počelo. I završilo. Tog sunčanog dana u Pionirskom gradu.
Želim sebi i tebi ponovno ispričati sve te trenutke i oživjeti ih bar na čas, jer oni su još uvijek dio nas. Od svih onih malih tajni koje je sačuvala izbrisana kazeta, do kreveta u hotelskoj sobi. Bila si kraj mene...Tako blizu. Kao flashback nižu se slike; autobus, jedina slika tvoja, crna, tako prokleto crna! Stradun, Sunce i more. Za tebe nespreman. To sve je što mogu reći. Dok u grlu steže me bol sve veći. Tako mladi...
Svaki dan tvoja vrata sam gledao. I ponekad, rijetko, sretan te ugledao. Vidio sam promjene kroz koje si prošla. Htio sam često preći tu cestu, uspeti se gore i pozvoniti s cvijetom. Poželio sam jednom zbog patnje trajne, da odeš i nestaneš i tlapnja da prestane.
I tada - nestala si. To želio sam. Ali duboko u sebi, plakao sam. Nisam htio tvoj odlazak, nestanak. Znao sam samo, da tako biti će bolje. Jer, govorili su mi - vrijeme liječi sve. Dugo, kasnije, pitao sam se - a tko liječi naše neostvarene snove? Tko liječi boli naše ozlijeđene duše? Tko nju tjera da zaboravi, da oprosti? Da li će ove riječi svojim slanim suzama prekriti rane srca i ozdraviti ga? A ožiljci će izblijedjeti? Da li riječi mogu nadoknaditi propuštena djela? Da li ćeš shvatiti što moja dva oka su htjela?
Volim moć ovih riječi, jer one te ne žele i ne mogu ozlijediti, kao nespretna djela. Volim taj izazov i odrješenje i otkrivanje i čitanje svih sitnih međuredova. Možda, na kraju, izgleda kao da Te riječi vole više od mene? Ne! Ovo su tvoji trenuci u mojim mislima, ovo su tvoji pogledi u mojim snovima, ovo su tvoji tragovi u mojim putevima. Slobodno kreni i hodaj.
Tu laži nema...
Laži smo stvorili kasnije, kad djeca više željeli biti nismo. Kad odrasti odlučili smo...
Volio bih s tobom pričati u mraku, da me ne gledaš, samo čuješ, pod svjetlom riječi, na dlanu misli.
I znam, što bih ti rekao: "Nekada, zavolio sam Te zbog tijela". A tako sam želio upoznati više. Što veći dio tebe. Trebao sam samo konačno ti prići. Znao sam, tada. Da prošlost je moja za budućnost sačuvana.
Tko zna? Da li ću jednoga dana smoći dovoljno snage i imati toliko sreće da te opet pronađem?!?
Da li će duša moja upiti dovoljno Tebe kako bi ti to mogla vratiti jednoga dana, bez straha i srama? Znala to nije, samo stremila tom cilju. Bez obećanja i plana. I godine su letjele s lišćem naše mladosti. Tek preko dvadeset je godina trebalo prijeći. Da bih mogao sve ovo ti reći. Žalim. Vremenu što odnijelo je prekrasno tijelo tvoje, ruke nježne, oči sjajne, grudi slatke, pogled strasan koji neću sludit', skladno tijelo koje neću ćutit'... Jer, tražio sam tvoje tijelo. Kad nisam drugo mogao dobiti. A znao sam da ti od mene ne želiš ništa više. Ja samo sam bio mali iz neke stare priče.
Netko koga ni primijetiti ne treba, koji sam u kutu je i nikoga nema. I uvijek sam će biti. Sa snovima u krevetu završiti.
Eh, kada bi tvoje tijelo bilo dovoljno, da prekrije svu tugu. Odmah bih ga sada uzeo. Kada bi trenutna strast mogla dušu razriješiti i sreću ukrast'. Neznam. Što njoj treba? Možda. Samo tvoja mala, tiha riječ - ali velika poput neba...
Želio bih to. Ogrnuti te baršunom šapta, svilom daha i toplinom nježnih riječi. Osjetila bi strujanje misli koje ti se polako i tiho privlače, grle te i upijaju se pod kožu. Bez otpora. Predala bi sve svoje, svaki trag privatnosti, osobnog vlasništva i ponosa posjedovanja. Bilo čega. Svaki najmanji drhtaj svog bića podala bi, darovala bez ostatka mom treptaju oka, što prodrijet će duboko; to znaš, i ne želiš ga zaustaviti. Niti jednu misao, niti jedan moj šapat više neće naići na otpor, na prepreku.
Da, tada bi bolje shvatila značenje tih riječi, bolje bi doživjela moć tog trenutka koji ovladava našim srcima i čini da ona počinju kucati zajedno, istim ritmom, brzinom i snagom. Kao dva usklađena sata na putu svojih snova.
Neka Ti sjećanje onih dana prizove i sačuva sve lijepe trenutke iz tvog i mog dalekog života. Jer duša tvoja, kao i moja - čuva sve naše najljepše suze svoga trajanja od početka do u jedno more ulijevanja.
Ti moraš znati da bila si druga. I da nikada te nisam mogao zaboraviti, plamen želje za tebe ugasiti. Istina je!
Da nikad te nisam mogao preboljeti i sve sam po tebi u životu mjerio.
Želim da uživaš u svakom trenutku, u svim ovim trenucima kada smo zajedno, s tijelima ili bez. S ostacima misli na kraju svakog teškog dana. Bojim se za Tebe. Jer te ne poznam dovoljno i neznam što tvoje oči donose. Kad uskoro novi mi te dani na dlanu poklone. Jesam li te zaslužio? Hoćeš li biti takva kakvom sam te u svojim snovima stvorio???
Jedino što znam, to je da ostat ćeš zauvijek teći mojim toplim riječima. I u njima ćeš nastaviti živjeti. U dubokim tragovima za tebe u srcu skrivenim.
Nasmij se. Kao nekada...
Samo ja pustit ću suzu-za tada.
Za sve propuštene riječi, za bolnu dušu što pred tobom još uvijek kleči.
SM
13.03.2004
OPATIJA 1/3
Putujem...
A sada - postajem tijelo tvoga tijela da ga vodim polako, putem tvojih uzdaha na sigurnome putu ka bljeskovima očarane i zaslijepljene svijesti.
Ušla si nesigurnim hodom malene djevojčice u sobu okupanu suviše jakom svjetlošću, prozorima što su grabili svaki dio tvoga tijela, narušavajući njegovu sigurnost. Kao da si bila otkrivena, napola naga, pa si se zato skupila smjerno i tražila kutak s manje svjetla. Vidjevši to, brzim i kratkim kretnjama navukao sam debele zastore, prvo preko vrata od balkončića, zatim preko jednih, pa drugih prozora. Krik zastora bio je odrješit, brz i začas se svjetlo smanjilo. Polumrak je oslobodio sputanost tvoga tijela. Naslutio sam zahvalni smješak. Tišinu su narušavali samo otkucaji naših srca koja su bubnjala u vratu, u ušima, u glavama. Treptala si očima bacajući poglede po podu, malo bi osmotrila sobu, a onda me na kratko pogledala. U trenutku kad su nam se pogledi poput tankih mačeva susreli, osjetio sam strast koja je izbijala iz tvojih grudiju. Tako je htjela prodrijeti u moju stvarnost, da sam se od navale suprotstavljenih osjećaja nakratko zanio tijelom, zateturao i napokon oslonio rukom na zid. Htio sam ti prići bliže, ali umjesto toga sam te pozvao jedva sričućim riječima u spavaću sobu. Bez riječi, slijedila si moj trag u polumraku soba. Gdje god sam prolazio, tu mrak bih učinio. Kada smo ugledali prostran i mek krevet, kao da mrlje su počele letjeti vidokrugom naših očiju. Vrijeme je u tom trenutku zaboravilo sve što se događa, jednostavno je pobjeglo iz sobe i ostavilo nas je same. Stajala si pred krevetom, s prekriženim rukama ispred, kao da samu sebe držiš za ruke. Okrenuo sam se prema tebi i šutke prošao kraj, ne dirajući te ni rukom niti pogledom, tek samo lahorom. Osjetio sam da si zatvorila oči i duboko udahnula miris moga tijela. Prošao sam par koraka dalje i tiho se okrenuo. Čekao sam trenutak dva, poput tigra svoju žrtvu, da učini prvi korak, jer znam, da svaki korak će biti pogrešan. Disala si tiho, površinski, pritajila se. Ubrzo, poput velike mačke, u snažnim i sigurnim kretnjama, već bio sam iza tvojih leđa. Slutila si dah na vratu ali se nisi pomicala. Osjetio sam kako su ti usne suhe. I u tom trenutku sam skočio....
Obujmio sam te oko struka, sprječavajući da oslobodiš svoje ruke iz čvrstoga zagrljaja. Nisi se opirala, oči su ti bile sklopljene, grudi napete i izbočene, disanje sve pliće, kraće i brže. Podigao sam te lako, desetak centimetara iznad tla i nježno spustio. Osjetila si kao da nebo se pomaknulo, a ti da napuštaš svijest svoga tijela i predaješ se oblaku koji te uzdiže na svojim mekim grudima. Očekivala si sva čuda Svijeta da se dogode odjednom u tih par sekundi. Na sve si bila spremna i na ništa nisi bila spremna. Samo prepuštena. U sljedećem trenutku poljubio sam te u vrat. Zabacila si glavu unazad i ne vjerujući svome tijelu izdahnula svu nakupljenu strast iz grudiju. Noge su te izdale i ostala si lebdjeti na oblaku mojih ruku....
..... 1/3
SKOK
Ukrcavamo se u uski prostor aviona u dva reda, jedan iza drugoga, nas pet. Pilot nas pozdravlja i već rulamo livadom. Još par sekundi i u zraku smo. Pilot radi nagli zaokret ulijevo, dok nam se smiješi. U avionu smo gotovo paralelni sa tlom zbog tog naglog zaokreta. Letimo u otvorenom avionu uz zvuk motora i zraka poput prštanja snažnog vodoskoka. Skrećemo i podižemo se, a pred nama se otvara Zagreb. Dolazimo na 1500 metara gdje izlijeće jedna mlada padobranka. Radimo zaokret i penjemo se na 3000 metara. Trenutak oduzimanja gasa, zaustavljanja, usporavanja aviona uz jaki miris kerozina. Metalan okus u ustima. Želudac se stišće jer u mozak dolazi spoznaja o iskakanju. Smirujem se, makar sam i do sada bio izuzetno miran.
Brzo i nervozno. Svatko bi u tom trenutku htio odustati i vratiti se na zemlju. Osjeća se lagano lelujanje aviona dok misli su sa pilotom - on jedini ima sreću jer ostaje u avionu. Izlijeće prvi padobranac - padobranka od dvadesetak godina. Red je na nas. Prihvaćam šipku iznad otvora, a ona se lijepi za ruke ne dajući mi da se od nje odvojim. Noge ne slušaju, saplićem se. Pada mi na pamet da bi mi mogla otpasti tenisica ako ne pazim. Struja zraka ometa noge dok gledam u bezdan na rubu aviona i ne vjerujem u to što vidim, još manje vjerujem u ono što znam da će mi se dogoditi.
Netko me gurnuo s leđa protiv moje volje. Šok! Sada je prekasno za sve. Nevjerica. O, Bože - da li sam to JA doista u zraku? Nestaju svi oslonci tijelu, svi okolni objekti, samo slika tla u mene ulazi, očima se približava. Osjetih na trenutak nelagodu u želucu zbog bespomoćnosti. Trajalo je poput munje, a sad ćutim potpunu oslobođenost od tereta tijela. Osjećam te trenutke ubrzanog življenja dok propadam. Lebdim kao u moru, ali nekako brzo, bez moje kontrole, bez moje suglasnosti, bez moje volje. U meni nestaju i pohranjuju se sve one sitne kućice sa tla, a dolje me netko čeka da ih sve u jednu posudu nakon spuštanja, povratim.
Ubrzavam tijelo protiv svoje volje. Pojačava se zvuk strujanja zraka. Nedostaje mi kisik, hvata me panika. Pitam se koliko će to trajati jer lovim zrak kao riba na suhom. Osjećam strujanje koje me odozdo tjera uvis, dok svi udovi bježe u zrak, prestrašeni, iznenađeni, izbezumljeni. Panika raste što sekunde protiču jer mi ponestaje kisika. Znam da njega oko mene ima u izobilju, ali pri brzini od preko 250 km/sat ne mogu ga nikako uhvatiti, smiriti u svojim plućima. Pitam se, dok mi kamerman sa smješkom prilazi i snima me - pa zar on diše na škrge? Kako to da samo ja nemam zraka? Mašem mu, podižem ruke, dajem im do znanja da sam živ. Htio bih nešto reći, ali shvaćam da sad baš i nije najbolji trenutak. Znam da sada nitko ništa ne čuje i shvaćam koliko je važan govor ruku, govor tijela, lica u tim trenucima. Ali sada, baš sada za to nema ni vremena. Kamerman ima lijep osmijeh, sigurno pokušava proniknuti kako mi je, da li sam još pri svijesti.
Iznenađen sam, ali ipak svjestan da padobran se otvorio. Začuo se zvuk kao da vagon prolijeće kroz kratak tunel. Napokon, počinje zaustavljanje, uz ogroman otpor, pritisak u tijelu i glavi. Kočenje traje dugačkih desetak sekundi. Ponovno osjećam težinu tijela, koja kao da se dvostruko povećala. Dugo sam iznenađen tim kočenjem, centar ravnoteže se buni, u ušima možda krcka, ali i tako ništa ne čujem osim instruktora koji provjerava da li sam još živ.
Krećemo se lagano lijevo, desno. Nestaju svi zvukovi. Prekrasan pogled dok lebdim iznad zemlje u polaganom padu. Krećemo se naglo lijevo, pa desno. Pritišću me remeni ne dajući da izletim u zavoju. Zemlja je na dlanu, a ljudi su daleko, nestali, izgubili se pod zemljom. Vidi se samo drveće, parcele, zgrade. Nakon naglog skretanja pomislih – je li moguće da se padobran zatvori? Bespomoćnost koju osjećam sada je još veća jer sve ovisi i visi na tom padobranu. Ipak, on je siguran, sve je u najboljem redu.
Približavam se zemlji pod tupim kutem, gotovo obično, neinteresantno. Dodirujem tlo i nalazim se na leđima, odnosno na instruktoru. Gotovo je, prošlo je te tri, četiri minute...
Svi su zadovoljni, čestitaju mi i pitaju kako je bilo.
18.07.2004. – 14:15 h
Imati i nemati...
Kao nekad !
Imali smo nas. I sebe. Ništa više i ništa bolje. Samo vremena i puno volje. U očekivanju novih dana legli smo sa smješkom, drugima se čineć' smiješni. Ne imasmo puno. Znali više nismo, željeli jesmo. Očekivanjem jedino, ne pohlepom bijednom. A žarne oči gledaše u mraku, kako da nam zagorče život i nadu svaku. "Imati nešto, ljepše je tako..." ... i - učine to svakom.
Danas smo budućnost, njihova slika. I smiju se opet, na granici ludih. Ne čujemo ništa - jer glupi smo ljudi. Samo.
Imamo što nemasmo.
Ne pitamo kako, ne pitamo zašto. Samo trošimo, jurimo, u duboku noć žurimo. Bez kočnica. Imamo, a nemamo. Imamo stvari, nemamo mir. Imamo tipke, nemamo poglede britke dok gubimo bitke - u sebi. Imamo nove riječi, ali nemamo kamo pobjeći. Imamo obaveze, obećanja, nepisano pravilo, nemamo više utočište kamo bi se srce sakrilo. Zaboravili mi smo prošlost što sputava, samo je budućnost koja slavu i raj obećava. Ali na kraju dana, ponovno to ne nalazimo. Nemamo ponosa to sebi priznati, neki nov izbor odabrati. Lijenost, slabost duše.Nemamo male stvari, samo velike brige. Što gaze nas poput velike čizme. Dok kosti nam pucaju mi se i dalje smijemo, glasno. U sebi cvilimo poput šteneta, bijesno i jadno. Što sudbina htjela je s nama? Dal' želimo to znati? Hrabrosti nije preostalo...
Promjena ište nas. Jedino ona naš je izbor, naš izlaz. Kojim hoćemo ili nećemo poći. Njoj je svejedno. Noć proguta sve koji preostanu, koji se ne odluče za promjenu. Koji odustanu, na podu ležati ostanu. Na leđima gledajuć' ukočeno u zvijezde stidljive, u zvijezde pomirljive, u svjetla daleka, oku neshvatljiva, rukama nedohvatljiva.
Imati sve, a nemati ništa.
To žar oka noćnoga podaje nemir ljudskoj pohlepi. Kamenje sjajno, nešto hladno, metalno i zlatno. Imati, zamagljeno vidjeti, ne osjećati, a primati ono čega dostojan nisi, čemu dorastao nećeš biti. Ne znati - ali imati, uzeti - ne dati, šutjeti - ne reći, ne boriti se - pobjeći. Ne misliti, samo zaboraviti i zaspati, o nemogućem ni sanjati, samo u prazninu utonuti. I postati ništa - na svom putu velikih ljudi, biti ništa u gomili tijela koja se gubi; s maglom vremena i nevremena koja prolazi postojanjem, malo usne pa opet se probudi... A ti spavaš i dalje. Niti ne sanjaš
Imati, a ništa baš nemati.
Mi samo smo sjene koje ne žele ostaviti trag, značajan ali blag, malen putokaz ili znak. Radije nešto prividno čuvamo u svojim očima, u rukama, na tijelima, dok prazninu čuvamo zatvorenu u srcima.
Želiš li to?! Pohlepu tijela, prazninu duše, prijekor riječi, bol još veći?!
Sve ili ništa? Imati ili nemati?
Šuplje su riječi posjedovanja, uzaludno i lažno objašnjenje ovoga života. Imati i pokazati, imati da bi imao, šutjeti da bi primao. Uzalud. Trebaš li cijeli život provesti u laži, u uzaludnoj nadi, u nečem što dušu ti kvari, bez ostatka i rješenja, bez izbora kao lijeka? Upotrijebi stvari za prave riječi, neka stvari budu za nova djela. Ne boj se. Samo je tama pred tobom, a Ti budi svjetlo. I bit ćeš sve što trebaš biti, sve što želiš imati i drugima dati. I sve, baš sve ćeš tada imati.
Tu - samo jednu stvar. Jednu jedinu, ali što čini milijarde drugih. Ta stvar koja čini sve druge od početka postojanja do stalnog njenoga toka. Jedna jedina, koja izvor je Tebe. Tada, napokon dobiti ćeš to što tražio si - tu stvar koju vrijedi imati:
Sebe...
29.02.2004.
Kada bih imao trajanje...
U ovom životu to ne bi bilo kajanje. Možda u sljedećem nekom, ali ne sada. Ovaj život traži sve što može dobiti; ovaj život od Tebe traži patnju i sjaj u oku; traži trnce u tijelu, žudnju na djelu; traži ispunjenost i prepunjenost; prazninu i beskonačnost osjećaja. Ovaj život traži dio Tebe, barem veći dio. Ostatak ne želi, milostinju što prosipaš zbog čemera i glada, pogleda jada i našeg vječnog pada. Baš sada.
Ovaj život treba mnogo Tebe, kako bi otkrio sebe, razriješio dileme, uhvatio sve početke i krajeve i spojio ih ljepljivim trakama ljudskih osjećaja, unakrsnim nitima što prolazeći kroz srčane mane tvore savršena mala bića ljudskoga lika, a tvojih najdražih slika. I čekam. Kada ćeš mi dati svoj početak, da uhvatim kraj i dozvoliti da s njime obuhvatim prostor nevremena, prostor beskonačnog trajanja i da se u njemu topim dugo, dugo, dugo u život. U bazenu fluidnog postojanja, gustom ali prozračnom, boje jantara i žada, mirisa vrijesa i nebeskog krijesa, ispunjenog izlučevinama moga života - kupam se. Jednostavno i lako, bez srama, bez straha. Jer kazne nema, a smrt je zaboravljena, obećanja su ispunjena. Konačno i konačno. Napokon i na kraju. Kao dan i noć. Koji jedan drugoga hvataju u vječnom obećanju svojeg braka. Kao stid i besramnost uhvaćeni za ruke; traju i uživaju, i vrte se, i lude - bez stajanja, bez zaustavljanja, ali i bez dovođenja energije - poput, baš kao perpetuum mobile - žive od sada do svog početka pa stalno u krug bez kraja. Kraja nema.
Nikad ga nije niti bilo. Nezna se tko je prekinuo lanac. Slučajno. U grču, zbog straha od pada, zbog panike neke, nepotrebne, bijedne. Kao kad se vrti malo dijete i zbog svijesti naglo sjedne. Želeći da budno bude, da u nesvjesno ne ode. Ne, ne traži to! Ne traži svijest dok nesvijest živiš. Ona je kraj jednog početka i drži se za nju, za ta krila koja će te odvesti u drugo stanje života. Ne puštaj; budi hrabar, dostojan i postojan. Zadrži to što imaš i dobit ćeš sve izgubljeno, sve ostavljeno i zaboravljeno. Ne igraj na sigurno! Igraj na jedinicu kako bi dobio peticu, igraj da izgubiš trenutno kako bi dobio trajno, igraj da poraziš sebe da bi mogao pobijediti Tebe. Blef ili žar. Da bih mogao učiniti jal. U tvojim kartama što ih držiš i stvaraš.
Pojavit ću nešto što će Te jednom, natjerati da me baciš. Da me upotrijebiš, kao najjaču kartu u toj igri. Kartu koja vlada svim ostalim kartama, partijama, svim mislima i tvorevinama. I tek na kraju, shvatit ćeš da si baš Ti učinio da je ta karta postala tako jaka, samo Ti si je učinio takvom, makar je ona i dalje ostala samo
-dečko herc....
28.02.2004. 7.00-7.45