1 - početna

2 - par riječi autora

3 - kontakt

4 - knjiga utisaka

izdane knjige

1 - zbirka pjesama "Bijeg u Stvarnost"

2 - roman "Djevojačkih Suza"

3 - zbirka priča "Kapi Tame"

4 - zbirka pjesama "Život Jednog Sna"

fotografije

1 - s putovanja po Hrvatskoj

2 - s putovanja po svijetu

3 - odabrane

pjesme

1 - neke nove

2 - uglazbljene

proza

1 - priče

2 - putopisi i tekstovi

3 - izbor drugih autora

razno

1 - promocije

2 - izložbe

3 - objavljeno

4 - nešto novo

5 - paralelizam

6 - zabava

razmjena životnih interesa

1 - izazovi

2 - vrhunski

3 - obiteljsko stablo

korisno

1 - rječnici

2 - korisni linkovi

 

Južna Amerika

 

Peru, Bolivija, Argentina, Brazil, 04. - 19. 11. 2009.

Nećete se izvući

Ako putovanje Peru-Bolivija-Argentina imalo okrzne Brazil (slapove Iguasu), slijedi vam cijepljenje protiv žute groznice. Za nekoliko dana nakon cijepljenja možete dobiti simptome jače viroze ili gripe s temperaturom do 38 stupnjeva. To će proći za nekoliko dana.

Peru je zemlja s devet regija u zapadnom dijelu južne Amerike. Južnije uz Peru je zalijepljena Bolivija, a uz Boliviju do krajnjeg juga je Argentina. Istočno od Bolivije i Perua je ogromno područje Brazila.

Kad putujete od Pacifika do Atlantika prolazite kroz 7-8 vremenskih zona, nekoliko promjena vremena, posjećujući 4 države i nije čudno kako ne možete u svakoj državi dočekati idealno vrijeme, odnosno da vas svuda prati sunce i oko 20 stupnjeva. A dobro svjetlo je presudno za dobre fotografije, a i štedi vrijeme da poslije ne bi morali satima sređivati fotke u Photoshop-u. Imali smo sreću. Relativno.

Već i prije puta osjećat ćete vrtoglavicu kad pomislite koje visine i udaljenosti vaše nejako tijelo treba prijeći u tako kratko vrijeme uzdajući se jedino u današnja brza prijevozna sredstva. Jer, sve mora biti hitro i precizno, a trag koji će ostati u vašim srcima i sjećanju, oštar i dubok kao rez skalpela, za tišine hramova nevidljiv i nečujan poput vjetra. Ti dugački, naporni putevi nekada su trajali mjesecima, ostavljajući tragove iscrpljenosti, bolesti i ponekad ranjavanja tijela. A sada sve mora biti sigurno, brzo i točno. Ipak, danas najduži putevi koji traju dvadesetak dana, svojim stalnim kretanjem i ispunjenošću s malo odmora, poslije desetak dana već postanu naporni. No, vidjet ćemo, vidjet ćemo kako će to biti na ovom dugačkome putu po južnoj Americi. A Karl May u vama možda će se probuditi ranije, mnogo ranije prije samoga puta, iz misli stvarajući slike i oblike, glazbu i pokrete što će se možda baš takvi rascvjetati putevima kojima ćete uskoro proći.

Po danima je to bilo:

1.dan (4.11.)
Pariz. Amsterdam.

2.dan (5.11.)
PERU - Lima, smještaj u hotelu Casa Andina

3.dan (6.11.)
Lima, obilazak grada; Arheološki muzej, Plaza Mayor, crkva svetog Franje s katakombama, muzej zlata (i oružja)

4.dan (7.11.)
Cusco, obilazak grada

5.dan (8.11.)
Cusco, Puca Pucara, izvor u Tambomachay-u, tržnica Pisac, Ollantaytambo

6.dan (10.11.)
Machu Picchu

7.dan (11.11.)
Mala sikstinska kapela Anda, hram Wiracocha, prijevoj na 4338 mnm, Puno, jezero Titicaca i obilazak plovećih otoka naroda Uros

8.dan (11.11.)
BOLIVIJA - Svetište Copacabana, Titicaca s Bolivijske strane, otok Sunca u jezeru Titicaca, La Paz

9.dan (12.11.)
La Paz-obilazak grada; Mjesečeva dolina, vidikovac u La Pazu, predsjednička palača, Vještičja tržnica, večera uz folkor

10.dan (13.11.)
Santa Cruz, ARGENTINA - Buenos Aires

11.dan (14.11.)
Buenos Aires - Avenija 9.srpnja, predsjednička palača, četvrt Recoleta i groblje gdje je pokopana Evita Peron, La Boca i stadion, katedrala, sunčev cvijet, večera uz Tango

12.dan (15.11.)
Slapovi Iguasu s argentinske strane

13.dan (16.11.)
BRAZIL - slapovi Iguasu s brazilske strane i pogled s vidikovca, let helikopterom iznad slapova, Rio de Janeiro - šetnja Copacabanom noću

14.dan (17.11.)
Rio de Janeiro – Corcovado - Isus otkupitelj, Sambadrom, glava šećera, ručak u restoranu - 'umri od mesa', Stern-zlato i dragulji, šetnja plažama Ipanema i Copacabana po danu, Rio by night - samba

15.dan (18.11.)
Botanički vrt, katedrala, restoran i slastičarnica Colombo, Copacabana danju

16.dan (19.11.)
Pariz, Zagreb

Poredano po najinteresantnijim mjestima (uz ocjene od 1-10) to je:

PERU:

1. Machu Picchu =9
2. Titicaca jezero i ploveći otoci naroda Uros =8+
3. Muzej zlata (i oružja) u Limi =8
4. Arheološki muzej u Limi =7
5. Pisac tržnica =6
6. Prijevoj na 4338 mnm =6
7. Sikstinska kapela Anda =5
8. Večera s folklorom u Limi =4
9. Crkva Sv.Franje s katakombama u Limi =3
10. Izvor Tambomachay = 3
11. Ollantaytambo =2
12. Puca Pucara =2

BOLIVIJA:

1. otok Sunca =8+
2. La Paz =7
3. Mjesečeva dolina =7
4. vještičja tržnica =6
5. večera uz folklor =5
6. Svetište Copacabana =3
7. predsjednička palača, parlament =2

ARGENTINA:

1. Buenos Aires =7
2. večera uz show =5
3. Predsjednička palača =4
4. Iguasu slapovi =4
5. La Boca =2

BRAZIL:

1. Rio de Janeiro =9
2. Iguasu slapovi =9
3. Glava šećera =9
4. Iguasu slapovi iz helikoptera =8
5. Plaže Copacabana i Ipanema =8
6. Corcovado =8
7. Botanički vrt =7
8. Samba show =6
9. Katedrala =4
10.Stern =2

 

Peru (6 dana)

Ono po čemu ćete pamtiti ovakav put svakako je:

1. PRIVIKAVANJE

Privikavanje počinje u Parizu. Da ne bi isuviše brzo ispali iz toploga gnijezda Evrope u tajnovitu utrobu južne Amerike i da biste se još malo nadisali gustoga zraka, jedan dan ćete igrati ping-pong između Pariza i Amsterdama. Pariz je uobičajeno grandiozan i nadmen poput nadjevenog purana. Amsterdam uobičajeno kišno-oblačno-sunčanog vremena čiji se intervali smjenjuju svakih petnaestak minuta. Dišite duboko, ne baš preduboko, dok se vozite kanalima Amsterdama. Makar ih redovno čiste ipak im miris nije svugdje bajan, bez obzira na gomile patkica, gnjuraca i labudova koje ćete usput sresti.

2. DUGAČAK PUT

Dugačak put na kraj svijeta. Tamo gdje je zemlja proglašena ravnom pločom koju drže četiri kornjače, a provalija je tu negdje, blizu. Sate letenja najbolje je prespavati, zaboraviti, izrezati iz sjećanja i otvoriti oči u Limi. Let traje 13 sati, preleti se 10.500 kilometara pri prosječnoj brzini od 940 km/h, a na visini od oko 9750 m (32.000 stopa). Piloti su ljubazni pa čak za vrijeme leta tumaraju avionom i smiješe se dok mi pitamo - a tko upravlja avionom? Stjuardese su krasne, našminkane, a kako vrijeme odmiče i šminka im se počne razmazivati i teći niz lice. Pomalo se bojimo što će se razotkriti. Pojavljuju se pukotine, podočnjaci, izviruju prištevi. Nastojimo sklopiti oči, spavati. Nemoguće. Stalno nas obilaze s hranom. KLM. Primjećujemo da su sve stjuardese zakopčane do grla u nekim svjetloplavim pregačama, kao tete iz vrtića. Odjednom zapažam majku svih stjuardesa. Mora da je pred penziju, krupna i nasmiješenog pogleda kojim brižno obuhvaća sve nemirne putnike oko sebe. Nismo mirniji, počinjemo strepiti da se ne pojavi majka ove majke.

Hrane nas uredno svakih sat vremena. Tri obroka plus četiri do pet međuobroka, zatim pića. Ne daju nam zaspati.

Odjednom, počinje prehlada. Ne mogu vjerovati. Čujem i šmrcanje nekoliko njih iz grupe. Da li je to radi visine na kojoj letimo ili smo iz domovine nelegalno prošvercali virozu, možda gripu?

3. DUGO, UBRZANO PADANJE.

Krepani, ukočeni i natovareni koferima krećemo se pokretnim stepenicama. Zahvaljujemo tehnici koja nas podržava i održava na nogama. No, ne zadugo. Stepenice jednoliko poniru u donju etažu, a mi poslušno, oboružani ruksacima, koferima, kaputima i vrećicama čekamo kada će nas pokretna traka ispljunuti. Jednoliko ukočenih lica, spremajući se u sebi za napore, u mislima iznova prebrojavamo stvari koje teglimo. Tko zna hoće li one preživjeti desetke avionskih presjedanja, padova s nekoliko metara, bacanja na hrpu i opterećenja stotine drugih kofera na sebi. Mi ćemo već nekako preživjeti. Pogled mi je padao u kratkom luku ispred tijela, tek koji metar u gužvu predamnom. Prenuše me krikovi i pogled se iznenada izravna, pa i poput kakvog dugačkog savitljivog jezika ispruži naprijed. A ispred mene, na nekih 5 metara krikovi i živi smijeh. Tko se smijao, a tko kričao, neznam. Sve se ispremiješalo i bilo je teško ustanoviti da li se nešto opasno događa ili je sve neka šala.

Predamnom, na silasku s pokretnih stepenica, netko je pao, a kako su stepenice dovozile nove ljude, taj novi sa svojim stvarima pao bi nemoćno preko ovoga ispred sebe. Hrpa je bivala sve veća, a moj smijeh sve širi. Bilo je zabavno odozgo promatrati tu uskomešanu hrpu što se poput mucastog krznaša bespomoćno mrda i glasa čudnim grgljavim krikovima. Kao da se guši u vlastitome tijelu. I već sam se počeo smijati naglas kad sam primijetio kako se i ja približavam toj hrpi tijela i kako neću uspjeti izbjeći pad na tu grgotavu hrpu. Uozbiljio sam se u trenu i tad se začuo krik - Zaustavite stepenice!!!

Naš vodič je u svoj toj gužvi tijela i zvukova uspio pronaći spasonosni gumb i stepenice su se zaustavile u trenutku kad je moje tijelo bilo na vršcima prstiju, tik pred pad.

Dugo smo s podvojenim osjećajima prepričavali događaj. Oni koji nisu pali pričali su sa smijehom, a oni koji su se naslagali na hrpu s kiselom, stravičnom grimasom, ovisno na kojoj dubini hrpe smo ih pronašli, raspetljali i ponovno pustili u život.

Još ošamućeni, dajemo namet za poslugu (5 USD po danu za lokalnog vodiča i vozača, nosače kofera - to ispada oko 36€ ili 52 USD). Vodič sakuplja od svih kako nas ne bi gnjavili putem. Odlična ideja. Zadovoljni smo. Pogotovo kad se sjetim Kube ili Egipta. Na svakom ćošku trebaš ostaviti 1 Nečega.

4. PERU - PRVI KONTAKT

Peru je napokon došao ili ste vi došli do njega. Očekivali ste musave stanovnike garavih očiju, znatiželjnih pogleda, živopisne odjeće? Navikli su oni već na tisuće turista s ustobočenim fotoaparatima što ih guraju ispred sebe poput kakvog opasnog oružja. Ne boje nas se. Tako trbušasti, okrugli, jastučasti, zaobljeni, usukani, stegnuti pa opet rastegnuti sigurno im izgledamo poput raskošno napravljenih lutaka u kakvoj predstavi gdje su u stvari oni gledatelji, a mi glumci. Zato nam se valjda i smiješe.

Broj stanovnika u Peruu je oko 27 milijuna, glavni grad je Lima s 8 milijuna. Drugi veći gradovi su Arequipa, Trujillo, Piura, Iquitos, Cusco, Cajamarca, Puno i Ayacucho. Veličina Perua je 1.300.000 kvadratnih kilometara, a omeđen je s 2410 km obale Pacifičkog (Tihog) oceana, bujnom prašumom, kanjonima, obalnom pustinjom i okružena visokim planinama. Graniči s Equadorom i Kolumbijom na sjeveru, Brazilom i Boliviom na istoku, a Chile-om na jugu. Jezik koji se govori u Peruu je Španjolski, a stanovnici su potomci Španjolaca i Talijana koji su bili prvi doseljenici.

Vodiči su nam bili Elzinja (Lima) i Alex (Cusco).

5. PRVI DOJAM

Prvi dojam kako je to bogata zemlja, sjajan grad (Lima) raskošno osvijetljenih pročelja zgrada s mnoštvom hotela uz Pacifik koji je hladan u svako doba godine. Kupači se kupaju u odijelima. Naravno, odijelima za ronjenje. Hotel je prekrasan, bogato uređen, ima čiste i prostrane sobe, velik LCD ekran od 102 cm sa 60 kabelskih programa. No ipak, jedan bljesak ne znači i sjaj, jer kad smo u svim četvrtima grada primijetili i bili upozoreni na visoke žičane ograde, mnoge i pod strujom, zabrinuto smo se pogledali.

6. LIMA

Lima ima 8 milijuna stanovnika. Od toga je 4 milijuna siromašnih. Brojni su prodavači na semaforima, uz cestu u malim improviziranim kioscima i drugdje. Po cijeloj Limi ima mnoštvo prodavaonica, radionica, radnji, obrta. U posljednjih 30-40 godina u Limi je porastao broj stanovnika za 3-4 milijuna ljudi koji su došli iz unutrašnjosti Perua.

Od sjevera do juga Perua u Pacifički ocean (Tihi ocean) utječe oko 80-tak rijeka. Uz obalu ide tzv. Panamerička autocesta. Park ljubavi u kojem smo bili ima odličan pogled na plaže Pacifika koji je prljavo sivo-smeđe boje s prilično velikim valovima. Tisućama kilometara u daljinu samo je more, more, more.

Lima ima 43 distrikta s načelnicima koji njima upravljaju. Začuđujuće šarene kuće u Limi su odabrane od gradskih vlasti, nametnute kako bi kraj živnuo. Tako je i nastalo interesantno šareno brdo, jer boje kuća su pomno planirane i potom je pred vrata svake kuće isporučena boja da je vlasnici s njom obojaju.

7. OBILAZAK LIME

Gradska četvrt u uskom centru zove se Miraflores. Obišli smo četvrt Miraflores i San Isidro. Glavni gradski trg Lime je Plaza Mayor (Plaza de armas je stari naziv), a i inače većina gradskih trgova u Peruu se zove Plaza de armas (trg oružja). Na tom trgu pogledali smo smjenu straže pred predsjedničkom palačom i obišli unutrašnjost katedrale unutar koje se nalaze posmrtni ostaci i obiteljsko stablo obitelji Pizarro.

U hotelu gdje smo smješteni ima bazena, masaže i drugih sadržaja, ali nitko to ne koristi jer se svi od umora odmah strovaljuju u krevet. Primijetili smo da u Limi ima mnoštvo Casina i zabavnih centara, a uz obalu Pacifika su zabavišta za djecu i odrasle te uz blještavu rasvjetu intenzivan noćni život.

Očito je Peru navikao na horde turista. Sve više se komercijaliziraju. Larcomar je kao opatijska šetnica lungomare s dućančićima, restoranima i mjestima za zabavu. Tu smo bili na večeri i folkloru. Plesači domaćih plesova plesali su u tenisicama. Dobro da plesačice nisu bile u tajicama.

8. KATAKOMBE

U crkvi svetog Franje, gdje je bilo zabranjeno fotografiranje, opet sam se morao snalaziti kako bih ukrao koji snimak. Poslije obilaska 'ljudskog svijeta' krenuli smo u 'svijet mrtvih'. Katakombe. Zrakoprazne prostorije, suhe i ispunjene prašinom tisuća mrtvaca. Kosti u nišama, rupama, bunarima, sobama, odjeljcima, vitrinama. Kosti sortirane po dijelovima tijela; prostorija s karličnim kostima, niša s bedrenim kostima, bunar s lubanjama. Napravljeni živopisni ornamenti, kosti poslagane u kružnice. Sve u svemu - festival ljudskih kostiju.

Nakon što nam je već bilo zlo od nedostatka kisika i prizora, posjetili smo još i klaustar te staru knjižnicu iz 17. stoljeća u kojoj se nalaze mnogi pergamenti i prva izdanja knjiga.

* * *

25. ZNAMENITOSTI PERUA

Obišli smo sljedeće interesantne točke:

Tambomachay na 3800 mnm sastoji se od izvora vode, fontana za sakupljanje vode i vidi se kako je na tom mjestu štovana voda kao božanstvo. Bilo je to svetište za Ince (za kralja i obitelj) i hram vode. To su sveti izvori Inca. Putem za jedan sol možete slikati domorotkinju s ljamom. Morate joj obavezno platiti.

Vožnja do Raqchi i ostataka ceremonijalnog središta Inca kultu Boga Wiracocha. Tu su se nalazili i državni silosi za hranu. Ruševine, odnosno kameni zidići su od crnog vulkanskog kamenja. Tu raste i cvjeta velik broj kaktusa.

Tržnica Pisac gdje lokalni indijanci dolaze vikendom s dječicom i svojim proizvodima za nešto zaraditi. Pripremite sitne kovanice za slikanje. Tu je dobro mjesto za kupovinu krzna, ali i ostalih suvenira (osim na tržnici u Cuscu) jer će vam dati popust.

Sikstinska kapela Anda iz 1616. godine. Pripremite se za prikriveno slikanje i snimanje uz nevin i blesav pogled.

Ploveći otoci na jezeru Titicaca. Narod Uros, kultura koja živi na jednak način od vremena Inca i koja ne spada nikome nego je zasebni narod.

Jezero Titicaca - najviše plovno jezero na svijetu. Površine je 8.300 kvadratnih kilometara, dugačko 194 km, a široko 80 km. Ima brojne otoke.

Ruševine Puca Pucara što znači 'Crvena tvrđava', sastoje se od brojnih soba, trgova, akvedukta i vidikovaca. U blizini prodaju razne suvenire, prostirke, torbe, džempere, ruksake, šalove, tkanine, kape, tepihe, posude i predmete od gline oslikane živim bojama, glinene figurice u erotskim pozama, maske koje se vješaju na zid, volove za sreću, figurice za šah s raznim oblicima figura iz povijesti.

Ollantaytambo, ulazna vrata za Machu Picchu. U podnožju terasa gdje su se nekad uzgajale razne kulture, nalazi se tržnica s rukotvorinama i suvenirima za turiste. Jeftino se prodaju listovi koke i bočice s flaširanom vodom. Nije važno što ćete kupiti, nešto morate.

I naravno - Machu Picchu.

* * *

42. PUT do MACHU PICCHU-a

Put do Machu Picchu-a je stvarno dugačak. Kreće se iz Cusca. To je oko jedan sat autobusom do željezničke stanice. Vlak vozi oko 2 sata. Put vodi kroz svetu dolinu rijeke Urubamba do zadnje stanice Aguas Calientes (topli izvori) koja je na 2000 mnm. Zatim se vozite posebnim brdskim, malim autobusom do podnožja Machu Picchu-a. Taj autobus po prašnjavom putu s brojnim serpentinama vozi oko pola sata. Zatim idete pješice do glavnog ulaza u Machu Picchu. Ima oko pola sata hoda.

To je sveukupno oko 4 sata putovanja do Machu Picchu-a, ako se računa od Cusca. Naravno, sve to možete i pješice po čuvenoj 'Inca stazi'. Ali za to je potrebna posebna dozvola, dosta kondicije i vremena.

Postoje 3 vrste vlaka do Machu Picchu-a: obični, 'vistadom'-turistički i specijalni s foteljama (400 eura).

Približavamo se Machu Picchu-u, iz daljine nas gledaju planine s bijelim kapicama. Truckamo se u udobnim, plavim "PERURAIL" 'vistadom' vagonima s prozorima na krovu. Krećemo se kanjonom rijeke Urubambe, krajolik je živopisan. Prolazimo kraj kuća od kamena, zatim od cigle, pa od blata i slame. Samo čekam od kud će iskočiti 3 praščića i vuk.

Stižemo u Aguas Calientes. Tu sve vrvi od suvenira. To su posljednji. Na Machu Picchu-u nema ničega. Ovdje treba kupiti. Cjenkam se. Teškom mukom uspijevam skinuti cijenu za 70 posto.

* * *

44. MACHU PICCHU - POTPUNI SUDAR (TOTAL IMPACT)

Hodajući Putevima Blatnih, Zavojitih Indijanskih staza (PBZI) ali i vozeći se njima škripavim i novim autobuščićima shvatite da su staze namjerno tako ostavljene neasfaltirane kako bi vam pružile potpun ugođaj divljine, a ne radi neimaštine.

Dođoste na prvu zaravan s koje puca toliko opjevan, opisan, uslikan pogled na drevni, tajnoviti, zeleni, u brdo usječeni, terasasto raštrkani hram duše. A vi ste napokon tu, on je podno vaših nogu. Udišete duboko. Srećom, to možete jer on je gotovo u nizini s obzirom na okolne planine. Kisika ima dovoljno. Razmišljate, kontemplirate, pokušavate meditirati, opustiti se. Gužva oko vas je prevelika. Prepuštate se struji ushićenih tijela, prosvijetljenih lica i snopovima namjera koje čim prije žele ući u srce grada. Zovu vas kameni blokovi, ljame sa zelenih terasa. Nigdje reklama, električnih stupova, nigdje prodavaonica, automobila, antena, žica. Srećom. Sami na dlanu planine. Pokušavate biti sami, bar na trenutak. I to je prilično teško. Osjetiti samoću u sebi i spojiti je sa samoćom vjetrova što kruže opustjelim zdanjima grada. Odlično sačuvani trgovi, žrtvenici, hramovi, kuće. Svaki je kamen nepoznata povijest, svaki je kamen tek slutnja koja se uobličuje u tajnovitu priču. Doći pred to novovijeko čudo svijeta, jedno od sedam, bijaše doživljaj koji će trajati godinama, koji će tiho boljeti u srcu sve do ponovnog povratka, jednom, kada se treba uspeti i na nos golemoga lica. Da, to svakako treba jednom učiniti!

* * *

52. GUBLJENJE

Na svakom putovanju gubimo dio sebe, dio svojih istrošenih stanica, znoja, suza i ostalog sekreta. Radi toga što se na putu intenzivno trošimo, posljedice se vide kasnije kao neka bolest, malaksalost, nedostatak minerala, vitamina. Vjerojatno zato putovanja ne traju duže od mjesec dana. Potrebna je regeneracija.

Srećom i nažalost, nemoguće je obići i vidjeti sve. Uvijek su to tek fragmenti, više ili manje komercijalizirani, prilagođeni turistima, ali ipak izmiješani s nepredvidivim začudnostima života u nepoznatom okruženju. Koliko u svakom tom susretu ima autentičnosti neke davne prošlosti? Svakoga dana sve manje. Tako se turistička putovanja svakim danom pretvaraju u hat-trick: kupi, slikaj, jedi.

A što se izgubi? Po sistemu dođi-brzo-vidi-idi izgubi se nešto kila, po težini isto toliko novaca u novčanicama, ali i ponešto snova, jer se tako rasprše iluzije o grandioznosti, uzvišenosti i nedodirljivosti pojedinoga mjesta. U sjećanju ostaje samo ono najbolje. Machu Picchu je tu svakako bez premca. Zato, ako ga jednom posjetite, sigurno ćete se poželjeti vratiti. Jer, sigurno niste vidjeli dovoljno.

53. ŠTO KUPITI?

Što kupiti u Peruu? Nevjerojatno je velik izbor suvenira. Naravno da ih ima mnogo i iz Kine, ali su ipak brojniji oni domaće izrade. Prekrasna, meka, sniježnobijela krzna od Alpace ili baby Alpace mame vas pogledima. Ima i drugih boja kao krem, zlaćane i raznih nijansi smeđe. Tu su i brojni suveniri od keramike i srebra, svirale od trske, torbe od krzna Alpace, veste, šalovi, rukavice, kape, papuče, jastuci i prekrivači dijelom ili potpuno od krzna Alpace, prekrasne meke šubare, razni oblici obrađenih i neobrađenih poludragulja, fosila od puževa, krpenih lutaka, tekstila, pokrivača i torbi od tkanine, starih kovanica i novčanica, raznih amajlija, svirala i posuda od gline, tanjura, lišća koke, privjesaka, ukosnica, češljeva, narukvica, ogrlica, prstenja i drugog nakita, graviranih i obojanih malih ukrasnih tikvica, odjevnih predmeta i mnogo drugoga. Ima i lokalnih odnosno peruanskih figurica i simbola, te vrlo zgodnih reljefnih odljevaka Machu Picchu-a.

54. TITICACA I PUNO

Došavši u Puno, mjesto na obalama jezera Titicaca, smjestili smo se u prekrasan, bijeli hotel Libertador.

Jezero Titicaca na 3810 mnm dijeli se s Boliviom. Nešto veći dio je u Peruu. Jezero je dugačko 194 km, a široko 80 km. U plićim dijelovima prepuno je trske totora od kojih su i napravljeni plutajući otoci. Dubina jezera je prosječno oko 107 metara, a ima i dijelova dubokih do 280 metara. Neki od najpoznatijih otoka (osim plutajućih otoka) u jezeru su: Taquile, Otok Sunca, Otok Mjeseca, Soto, Amantani, Suasi, Anapia.

Još uvijek dišemo na škrge, ali u prisustvu toliko vode i uz vjetrić mnogo je lakše disati.

55. PLUTAJUĆI OTOCI I NAROD UROS

Vozili smo se ogromnim turističkim motornim brodom do plivajućih/plutajućih otoka (ima ih preko 40) naroda Uru, Urus ili Uros gdje je prema legendi bilo začeto kraljevstvo Inca. Danas na tim otocima umjetnim otocima debljine oko 2 metra, a napravljenim od trske totora žive indijanski ribari.

Na svakom takvom otoku ima desetak koliba od trstike, s pripremljenim ognjištem od vlažnog korijenja trstike ispred nekoliko nastambi gdje kuhaju hranu. Unutrašnjost kolibe je oko 3x3 metra s dva kreveta od trstike. Imaju i jednu štednu žarulju te mali televizor koji napajaju s akumulatorom. Navodno tu žive i nemaju doticaja s obalnim stanovništvom. Neki iz grupe nisu vjerovali da oni tu žive. Bili su uvjereni da stanuju negdje na kopnu, a ovdje da dolaze samo za potrebe turista. Nisam potpuno siguran, ali mislim da oni ipak na otocima žive veći dio dana.

Nasmijani su i nose kričavu, živopisnu odjeću pretežno crveno-zelene boje. Ima i manje djece, ovisno od otoka do otoka. Ne uzimaju novac za slikanje, to ih vrijeđa, nego prodaju vlastite suvenire od slame, keramike, kože i drugih materijala.

Mislim da sam osjetio fino ljuljanje otoka. Posjeli su nas u krug. Sjedimo na balama sputane, u snopove vezane trstike. Grubo rečeno, pod je od slame, kuće su od slame, ognjište je od slame, kreveti su od slame, osmatračnice su od slame i drveta. Pogledima od slame, slušamo priču o otocima slame na kojima žive slamnati žitelji.

Pitaju nas neka pogodimo koliko je duboko jezero na tom mjestu. Otvaraju izrezanu rupu i spuštaju špagu na koju je zavezana neka glinena posuda. Rekoh 15 metara. Izmjerili su 15 metara. Ne trzaju. Nagradu (neku ogrlicu) dobiva ženska kraj mene koja je rekla 14 metara. Vjerojatno nisu imali neki muški poklon, ponestalo im 'after shave'-a.

Nakon predavanja o izradi samog otoka, populaciji, kulturi, ribljem fondu u jezeru (koje je siromašno kisikom i u njemu živi samo par vrsta manjih riba), podijelili su nas u skupine i poveli u svoje slamnate kuće. Tu smo se malo sporazumijevali rukama i nogama dok smo izmjenjivali pojedine informacije (kako se zovemo, od kuda smo, postavljali smo pitanja kako žive, jedu i slično). Hrane se s nešto riba i ptica, pa i s nekim zelenjem. Dakle, pretežno dijetna hrana. Mrvicu je čudno što su većinom dosta krupni. Možda je to samo pogrešan dojam, od odjeće kričavih boja koje nose u mnogo slojeva na sebi, imitirajući boje duge.

Nakon toga, a i za vrijeme toga neprestano smo sve slikali i snimali. Primijetili smo da na otoku moraju imati i sanitarni čvor, a negdje se moraju i kupati. Sad nam je bilo jasnije zašto je jezero dosta zagađeno.

Osim toga, tako veliki otoci moraju se dobro usidriti za dno. Zna se dogoditi da sidra popuste pa ih vjetar otpuše na drugi kraj jezera. To su neplanirana putovanja pa onda satima moraju (danas motornim čamcima) vraćati otok natrag.

Na otoku od slame postoji jedan trg oko kojega su kolibe, nemaju ulica, ali nemaju ni gužvu s vozilima. Hodaju, makar ne mogu daleko. Problem je ako mjesečare po noći jer mogu lako upasti u vodu.

Posjetili smo dva otoka na svom obilasku. Svugdje imaju slične kolibe, osmatračnice, negdje su imali i solarne ćelije, imaju čamce-katamarane od trstike, pa i dosta zgodno napravljenih velikih figura od slame kao ribu ili pticu.

56. KISIK

Gledam vitku bocu kisika u zadnjem dijelu autobusa. Nije mi zlo od nedostatka kisika u tom trenutku, ali - to jednostavno moram probati. Prijavljujem se vodiču, glumeći napad visinskog davljenja. Namještam izraz lica na kritično. Ubrzo dobivam brnjicu i ventil je oslobođen. Kisik teče. Opipavam ga plućima. Osluškujem tijelo. Napeto promatram. Ali, ni nakon desetak minuta (od petnaestak koliko mi je dozvoljeno sisati kisik) ne primjećujem neko poboljšanje. Tko zna, možda je kisik "ishlapio" od dugog stajanja u boci. Udišem i dalje polako, kako su rekli. Dobro je. Nekako je sladak. Ili su rekli da je bez boje, mirisa i okusa? Ne znam. Mislim da ipak ništa ne osjećam. Možda je rupa kroz koju curi zrak previše sitna. Zamišljena glavobolja popušta, prestajem se mrštiti, moram pokazati kako liječenje kisikom pomaže. A što drugo napraviti? Mogli bi me još voditi u bolnicu ako zaključe da treba. Mijenjam boju iz maslinasto-bijele u rumeno-zlatnu. Zaključujem kako taj kisik i nije nešto posebno. Možda bi ipak bolje pomogao da se stvarno davim.

57. KREVET

Iz kreveta možemo gledati brojne putopisne emisije i filmove. Makar se mozak i sjećanja i tako pobuđuju, doživljaj tijelom i osjetilima je jači i ostavlja dublji trag. Najveća je zabluda kod onih koji samo gledaju putovanja - da je to čista uživancija. Da, naravno da ima uživanja koje se često ne može dovoljno dobro opisati, ali sve je uvjetovano s nekoliko često zaboravljenih uvjeta, a to su:

a) koliko smo umorni, gladni, žedni, ali i u kakvom smo zdravstvenom stanju
b) koliko dugo smo putovali do cilja; iscrpljenost, neispavanost, očekivanje
c) koliko smo morali prijeći prepreka prije dolaska na cilj (neljubazno osoblje, kašnjenja, čekanja, procedure, formulari i ispunjavanja, ispitivanja, tegljenje prtljage, slušanje upozorenja i uputa, strani jezici, strana lica, guranje, gurkanje, odgurivanje, natezanje, nerazumijevanje, svađanje, prijekori, preusmjeravanje, otezanje, odgode putovanja, gubljenje stvari, papira, nas i drugih)
d) meteorološki uvjeti

Suveniri koje donesemo s puta su samo suveniri. Najvrijedniji su obično baš oni koje nismo uspjeli kupiti, a tako ih se živo sjećamo. Da li mi je kupovanje suvenira za 30-tak osoba pomoglo da te suvenire bolje doživim ili imam barem priliku jedno ih vrijeme držati u ruci? Ne znam. Otišli su od mene na razne strane.

Fotografije koje napravimo su možda baš loše, one najbolje nismo stigli 'okinuti'. U žurbi nam je toliko toga promaknulo. Počinjemo se prisjećati svih svojih propusta. Eh, da sam mogao barem ovu fotografiju još napraviti, da se ona djevojčica nije pomaknula, da se bar nisam žurio za grupom, da smo ostali jedan dan duže...

Svakim trenutkom nam je jasnije, ali ne možemo sebi zamjeriti, barem ne previše. U 'datim okolnostima' učinili smo i iscijedili najviše iz sebe. Drugi nemaju pojma koji smo napor uložili. A niti ne sanjaju koliko je tek potrebno da sav materijal s puta (fotografije, priče, možda putopis i suvenire) objedinimo u jedan maleni doživljaj za nekog drugog. Možda će nam trebati mjeseci, ali sigurno je da će to rijetko biti manje od 100 sati rada. Postprodukcija.

I tako ćete, barem na taj način, za još nekoliko mjeseci produžiti vaše druženje s nepoznatim krajevima ove Planete. Bit će to put poslije putovanja, kratak pregled, sažetak. Mnogi to ne učine.

58. NAŽALOST NAPOKON

Ostali biste u Peruu beskonačno? Ali samo s bocama kisika na leđima!?

Vjerujte, jedva smo dočekali spuštanje u nizinu gdje se zrak može rezati na debele kriške. Mozak napokon radi normalno, kao i PDA. Nema posljedica. Ponovno smo živnuli. A srce bi ponovno natrag. Nažalost, povratka nema. Svo zlato ste ostavili na zelenom vrhuncu (jednog od 7 novovijekih svjetskih čuda - Machu Picchu).

 

BOLIVIJA (3 dana)

Nemoguće je ukratko opisati sve raznolikosti ove zemlje, ovo je tek grebanje po površini. Osim toga, na putovanjima se često vidi tek poneki grad i koja kulturna znamenitost. No, nitko nije rekao da se s putovanja trebamo vratiti takvi da možemo napisati turistički priručnik. To pišu drugi. Ovo su subjektivni blic-zapisi koji opisuju mali isječak jednog podneblja i naše doživljavanje kroz debele naočale predrasuda i godinama stvaranih (često i pogrešnih) uvjerenja. Ovo je u stvari, ukratko - razbijanje naših osobnih mitova. Kada se napokon ti prizori nađu pred našim očima, pod našim dlanovima, zvukovi i strani jezici u ušima, mirisi u nosnicama, nedostatak kisika u grudima, a okusi pod nepcem, jedan dio naše mašte o tim krajevima, zauvijek će prijeći u obično, ali jedan procijeđeni dio iskustava i malenih, zapaženih detalja prijeći će u nezaboravno iskustvo, dovoljno da u trenutku izazove snažne emocije pa i suze kad god zaželimo o tome razmišljati.

Peru se blago pretočio u Boliviju. Vrlo su slični na prvi dojam. Svakako je to zemlja koju bi trebalo upijati barem koju godinu, jer je bogata i kulturno i povijesno, ima raznoliku floru i faunu, te prekrasne predjele. Ono po čemu ćete pamtiti ovakav put svakako je:

1. PRELAZAK

Nekoliko puta smo ulazili i izlazili u Peru i Boliviju na području Titicaca jezera zbog blokade nekih prometnica. Ljudi su izašli na ceste i blokirali ih zbog najave vlade da će negdje graditi most. Tako bi mnogi ostali bez posla i prevoženja ljudi svojim plovilima. Došlo je do kaotičnog stanja i u našem autobusu, učešljavanja drugih grupa iz Francuske i Engleske, pretovarivanja njihove prtljage. Jedno vrijeme je bio potpuni kaos, ulaženje i izlaženje iz autobusa, čekanje u redovima, zbunjenost i očekivanje neke milosti odozgo.

Prešli smo granice nekoliko puta simo-tamo, uglavnom preko neke male improvizirane rampe ili mosta. Grupa prije nas dan ranije nije prošla. Mi smo, bez obzira na čekanje, ipak prošli. Naravno, granica se prelazi pješice. Tih 300 metara preko mosta gdje njihove lokalne kumice s "halb-cilindrima" ili bez, poredane u dugačkom nizu pored granice heklaju, iznajmljuju telefon za razgovore i mijenjaju novac. Sav pribor imaju na malenom, drvenom stoliću pred sobom: digitron, olovku, komad papira, drvenu kutijicu s pretincima za kovanice i rezervno pletivo.

Ušli smo u neku "drvenu" prostoriju (svu od drveta), gdje su podovi, stropovi, zidovi, stolovi, pregrade, stolci i namještaj, a izgleda i carinici, bili od drveta, promatrali nas ispitivački, sve dok im iz očiju odjednom, iznenada, ipak nije izrastao zeleni list i - bili smo slobodni. Ali sloboda u Boliviji je ipak relativna stvar. Tek kada si slobodan počinju problemi. Odnekud su se pojavili i rastrčali biciklisti s kolicima za nošenje kofera. Uzimaju vam kofere smiješeći se i odlaze, a vi panično trčite za njima. Brži su. Valjda će stati.

Napokon, pronašli ste autobus među tisućama drugih, jer to odvajanje putnika od autobusa bijaše naprasno i iznenadno. Nema vremena za pobunu. Oni stvaraju nova pravila na licu mjesta. Ćudljivi su.

Ušavši u sigurnost kutije na kotačima, počeli smo stišavati nelagodu promatrajući svinje koje kopaju po smeću uz cestu. Hrpa guma, plastične ambalaže i smeća, a među njima sivi, blatni prasci. Sad smo zabrinuto počeli razmišljati što će nam ponuditi za večeru.

2. UDARI I SUDARI

Iscrpljujućim putevima, prepuni istraživačkih žudnji i iščašenih zglobova koturamo se uzbrdo. Bolivija je siromašnija od Perua, ali autobus koji nas vozi mnogo je bolji od onih koji su nas vozili u Peruu. Ceste su lošije pa je ukupni dojam isti. Mi otraga, u zadnjem dijelu autobusa skakućemo i po metar u zrak kod nalijetanja na neku rupu. Idealno, kao fitnes. Problem je što se kuglamo bubrezima, a koljena lomimo po tvrdim dijelovima ručki stolaca. Jedino što možemo je glasno zapomagati i krikovima upozoravati vozača. Na tren mi se učinilo da sam u nekom sanitetskom vozilu punom ranjenika, kad su se krikovi prolomili nakon jednog nalijetanja na krater nasred ceste.

Sudar s nešto prostijim oblikom civilizacije, bijaše ublažen sobom hotela koji nas je štitio od surovosti s one strane stakla. Upozorenja da nikako po mraku ne idemo u grad bila su izrečena krajnje ozbiljno, pa nismo htjeli isprobavati sudbinu. Bilo je dovoljno s dvadesetog kata hotela promatrati žuta svjetla po obroncima rupe u koju smo upali.

3. OSNOVNI PODACI

Veličina Bolivije je 1.098.580 kvadratnih kilometara. Peta je po veličini u Južnoj Americi. Okružena je s Peruom sa sjevera i sjeverozapada, Brazilom sa sjevera i istoka, Paragvajem s jugoistoka, Argentinom s juga i Čile-om sa zapada. Postala je nezavisna 6.8.1825., ali je često u ratu sa susjedima, izgubivši od tada polovicu svog prijašnjeg područja. Boliviu ponekad zovu i Tibet Južne Amerike.

Bolivija ima 9 regija (3 u džungli, 3 u Altiplanu /područje jezera Titicaca/, a 3 u dolini). To su Pando, Beni, La Paz, Cochabamba, Santa Cruz, Oruro, Potosi, Tarija i Chuquisaca. U Boliviji ima čak 22 nacionalna parka ili rezervata. Većina stanovništva živi u gradovima.

4. SIROMAŠTVO

Životni standard je puno niži nego u Peruu, Bolivija je vjerojatno najsiromašnija u Južnoj Americi. Odjeća u kojoj hodaju je za to podneblje prilično debela, žene nose i haljine sa desetak slojeva. Možda je to po principu - 'vrućina se toplinom rastjeruje'. Nezaobilazne 'halbcilindre', polucilindre od finog pusta (filca) crne, smeđe, zelene ili koje druge, ali tamnije boje, nose gotovo sve žene. Muškarci nose pletene kape koje pokrivaju uši, isto kao u Peruu. Mnogi stanovnici se bave zemljoradnjom i stočarstvom, ali ih sve više privlače gradovi i mogućnosti jednostavnije zarade. Tako možete vidjeti brojne žene s malenom djecom na leđima kako stojećki prodaju bilo što po ulicama. Druga je faza kad na kartonskim kutijama izlažu više komada razne robe. Treća faza je kad imaju kolica na kojima dovoze raznu robu. To znači da su pokretljiviji i mogu seliti svoj mali dućančić. Posljednja faza je kad imaju neki mali kiosk s više ili manje specijaliziranom robom. To može biti uz cestu, na tržnicama ili u ulicama gdje prolaze turisti. Oni koji imaju zatvorene ili otvorene prodavaonice u zgradama ili na tržnicama su se već doselili u grad i njima je to stalni posao.

5. HRANA I PIĆE

Koliko god su siromašni ipak imaju hrane. Smrad lišća Koke je odvratan. Čaj od Koke mogao sam piti samo u Peruu dok nisam imao osjet njuha.

Imaju mnogo vrsta kukuruza, krumpira te Kinou (quinoa), visokovrijednu žitaricu. Jedu mnogo juha, a na jugu, bliže Argentini, odrezak od mesa je ipak glavnina svakog obroka.

Proizvode i nešto vina, piva, crnog piva i piće 'singani'. Nešto slično kao što u Peruu imaju piće 'pisco'. To je lozovača (rakija, vinjak) od grožđa.

Na tržnici u La Pazu imaju svih 5 kategorija banana. Nezrele, zrele, prezrele, trule, fosilizirane. Najviše je baš tih crnih, fosiliziranih.

6. VISINA

Nadali ste se kako neće biti naporno. Uzalud. Previsoko je. Soboche ili visinska groznica drži vas i dalje. Ne popušta. Nije vam jasno da to može toliko ometati u svakodnevnim aktivnostima. Mislite kako ste se već navikli, a onda se odjednom, iz čista mira, zapušete kao da ste trčali 100 metara s preponama. U La Pazu, koji ima visinsku razliku od 800 metara (3300-4100 metara nad morem), te promjene visine, kako vas voze autobusom gore-dolje, dolaze dobro do izražaja.

7. PRIRODNOST

Vjerovali ste kako ćete preživjeti. Sada kada ste tu niste baš potpuno sigurni, mozak otkazuje poslušnost, često samo slijepo slijedite vodiča. Valjda je on još pri sebi. Rekli su vam... Ne sjećate se više što. Sada ste tu i udišete Boliviu. Tko vam sad išta može reći ili pomoći. To što ste pročitali samo su priče. Oko vas se mrdaju živi ljudi. Obećali su vam nezaboravne mirise i okuse. Možda radi boja i zvukova ne stignete dosta pažnje posvetiti hrani. A možda je tome kriva i visina na kojoj nema dovoljno kisika koji bi pomiješan s mirisima bio dovoljno snažan. No srećom, radi toga ne osjećate ni smrad. To je odlično, jer gledajući mnoge siromašne četvrti grada ne možete vjerovati da baš ništa ne zaudara po prljavštini. Tako je dobro i biti prehlađen ponekad. Prasci ruju njuškama uz cestu, brda smeća zovu vas na koštu, nema kanalizacije.

Putem su nas upozoravali na krađe. Srećom, često je to samo povećana predostrožnost. Sve je u redu. Nema nasilnika, napasnika, sve je miroljubivo. Nigdje noževa, remenja, oružja, oštrih pogleda. Pitomo izgledaju, pomalo sjetno i tužno.

Vidjeli ste negdje ranije nešto o Boliviji. Ipak, sve se mijenja. I gradovi i ljudi. Ipak je u tom području Bolivija najmanje turistički posjećena država, pa je sačuvala najviše izvornog. Ljudi ne izgledaju drugačije od Peruanaca.

8. SAN NA PUTOVANJU

Sanjali ste kako se budite u bolivijskom nebu, zrakopraznom prostoru. I već ste lebdjeli lagani, promatrajući kako sve oko vas isto lebdi bez težine.

Širom otvorenih očiju upijali ste trenutke tišine, još dugo sluteći da ti trenuci nisu vaši već da gledate samo još jednu putopisnu seriju koju je odabrao Đelo Hadžiselimović. Ali, potrajalo je i vi ste počeli disati, osjećati kožom, prstima, licem, čelom. Počeli ste osluškivati sitne zvuke što se ne čuju u filmovima, već samo u stvarnim susretima, doživljavaju jedino na pravim putovanjima tijela. I kada vam je duša poput puža golaća provirila nježnim ticalima predajući svoju rumenu put ukočenim, ali upozoravajućim prizorima prošlosti i sadašnjosti, znali ste - izašli ste iz sebe u stvarnu avanturu.

* * *

21. OSMI DAN

Osmi dan je najteži, dobro sam procijenio. Jedna gospođa veli da se osjeća super, kao avion, što se može dobro vidjeti jer tetura i govori bez veze. Drugi putnik odbija 24 od 31 i dobija ostatak 10. Većina blazirano šuti. Izgleda da se pokušavaju koncentrirati na disanje ili se nečega sjetiti što su upravo zaboravili. Meni se čini da su se predali i ne pokušavaju više razmišljati, dajući vodiču svoju dušu i tijelo. Pitam se što bi učinili da vodič poviče nešto kao: "Atomska zdesna!" Mislim da bi bez razmišljanja polijegali. A možda bi i ostali ukočeni, bez volje da se pomaknu. Svaki čas netko zakašlje ili kihne. Osjećam da su većini pogledi polegli po podu. Neki uzimaju razne tablete "za podizanje". Teško nešto pomaže na brzinu. Umor i dalje jaši, lupajući nas po grbači svojim nježnim ručicama.

Nakon nekog vremena ne uspijevaš otvoriti celofan od bombona. Buljiš u nedohvatne bombone poput bebe, dok ti blentavome cure sline. Sve brže se umaraš. Stalno tražiš. Jesi li nešto izgubio? Ili ćeš tek izgubiti?

Vratio sam ponovno svijest u glavu za 17 bolivijanosa, jedući komade pečene piletine, pomfrit i pijući čiču, kad više nisam mogao ni hodati od umora. Čiča je stvarno odlično piće, a izbor restorančića u ulicama je vrlo velik. Morate ipak malo pogledati čistoću prije nego li uđete, za svaki slučaj, da ne dobijete obrok spremljen od komadića hrane skupljenih metlom s poda. Neke od tih uskih pečenjarnica stvarno izgledaju sumnjivo.

22. PRODAJA

Svi nešto prodaju, noseći malu djecu na grbači. Tko nema na leđima, gura ih nogama i rukama pred sobom.

Hodajući prostranim, ali i uskim uličicama La Paza vidio sam kako je njegov krvotok brz, kaotičan i pomalo melankoličan. Svejedno nema sudara, svađa ili sukoba. U svoj toj silini ljudi i prijevoznih sredstava dogodi se da rijeka ide u desecima smjerova, ali se ipak sve kreće. Ponešto pomažu i semafori, ali ne previše.

Čistači cipela, uglavnom muškarci, imaju crne maske i šešire da im se ne bi vidjelo lice. Mnogi od prodavača dolaze iz siromašne unutrašnjosti tražeći svoju koricu kruha. Pored ceste dvije žene iznad velikog tanjura za pečenje kotlovine režu ananas i cijede sok. Prodaju čašu soka za 1 bolivianos. To je jedino što sam se usudio kupiti na ulici. Uz cestu, u malim kioscima, ili na kartonskim kutijama prodaje se razna hrana; lepinje, peciva, jela od mesa, povrća, kolači. Na skupini štandova uz glavnu prometnicu prodaju časopise, CD-ove, DVD-ove suvenire i igračke. Nitko vas ne gleda mrko, prijekorno. Svi nekuda, po navici jure i tek vas usputno dotaknu pogledom.

23. MJESEČEVA DOLINA

Mjesečeva dolina (Valle de la Luna) u najnižem dijelu La Paza, nastala je djelovanjem erozije pješčanog tla (takve iste mjesečeve doline postoje i na mnogim drugim mjestima u svijetu).

U tlu su pronađeni i brojni fosilni ostaci postojanja morskih životinjskih organizama od isušenog mora. Veličina područja mjesečeve doline je oko dva kvadratna kilometra.

To su stoljećima erodirane stijene koje strše uvis, sivkasto smeđ suh krajolik, prošaran brojnim kaktusima, kojima jedino odgovara takvo suro i jalovo područje. Očito jedino za što je dobro to područje je za turističke obilaske. Putići iznad stijena baš i ne daju sigurnost, ali dobro izdržavaju horde turista.

Bio je tu svirač frule koji se popeo na jednu od najviših pješčanih stijena i stojeći na jednoj nozi raširenih ruku glumio valjda galeba. A možda i kondora. Snimao sam kamerom i nadao se da će izdržati dovoljno dugo da ga snimim i foto aparatom. Izdržao je.

24. HOTEL

Važno da je hotelska soba dobra nakon cjelodnevnih napora. Nema utičnica u sobama, samo u kupaoni (nije ni u Peruu bilo u svim hotelima). Imaju i 110 i 220 V utičnice.

U hotelu Presidente u La Pazu prekidač za noćnu lampicu nalazi se na sasvim drugom zidu sobe. Vrlo inteligentno. U kupaoni imaju starinski telefon s brojčanikom.

Ipak, s obzirom na neimaštinu, ovo je savršeno. Nude nam besplatno koktel na vrhu dvadeseterokatnog zelenog nebodera. Čak i nama, "bogatašima" naspram njih, godi besplatno nešto dobiti. Koktel je vodnjikav, bezukusan. Barem smo provjerili da je napravljen s flaširanom vodom. Gledamo La Paz u noći, s milijardu sitnih svjetala. Izgleda čak romantično. Jedino kad se sjetimo zagađenja, buke i vreve, romantike nestaje. Uvijek sve izgleda lijepo iz daljine.

25. FOLKLOR

Na večer smo otišli na bolivijski folklor i svirku na nacionalnim instrumentima, uz večericu, pored opasne Vještičje tržnice. Tu smo u živo vidjeli one šarene, groteskne maske kao na Otoku Sunca ili po brojnim izlozima u gradu.

Petorica svirača koji su bili odlični, nisu htjeli izvesti 'El condor pasa'. Razlozi su "jer je ta pjesma već pohabana od sviranja i zato što oni sviraju samo svoje vlastite pjesme". Naknadno sam saznao da to nije bolivijska nego argentinska pjesma.

Jeo sam meso ljame. Tvrdo je, poput govedine, pomalo kiselkasto, ne suviše ukusno. Alpaca bi trebala biti ukusnija, kažu.

26. VJEŠTIČJA TRŽNICA

U Boliviji si cijenjen ako uz sebe imaš ljamu. Zato ju je dobro kupiti kao suvenir i imati uza sebe, kao džepni nožić u Europi. Ali to nije kakvagod ljama. Cijeni se samo tek izlegli i na vjetru osušeni fetus ljame. Stotine takvih kostura dugačkih po dvadesetak centimetara smiješe vam se velikim izbuljenim okicama i oštrim zubićima, s tankom žutom mrtvačkom kožom koja sjaji na suncu. Dok ih prodavači nude, po ne baš malim cijenama ponosno vam stavljajući skelete pod nos, vama se utroba podiže do nosa. Kad ste pobjegli od tog prizora, pitate se zar baš svaki bolivijac za sreću ima takav skelet u džepu ili oko vrata?

Njihov jin i jang su na suvenirima Sunce i Mjesec. Ima ih u odljevcima, na ogrlicama i narukvicama, figuricama i rezbarijama. Između kostura ljama vide se i brojni magijski pripravci za skidanje ili stavljanje uroka. Raznobojne tabletice s ucrtanim simbolima, kamenčići, raznobojna vata, komadi drveta, neki smeđe izmrvljeni komadi, neću niti razmišljati što bi mogli biti. Ima čak i uroka u kitu, pa si sam složiš u kućnoj radinosti kakav urok hoćeš. Valjda imaju i upute. Detalje nismo pitali. Navodno je opasno po noći čak se i približiti vještičjoj tržnici. Tko zna, možda tada vježbaju bacanje uroka.

Imali smo večeru s folklorom u restoranu tik do tržnice. Baš se dogodilo da sam još nešto trebao na brzinu kupiti na njoj. Kad sam to rekao vodiču, pogledao me kao da me zadnji put vidi. U polumraku restorana činilo se da se oprašta sa mnom sa suzama u očima i ja odoh u dubokom uvjerenju da su mi vrlo male šanse za povratak. Žurio sam uzbrdo, gotovo trčeći dok su u mračnim uličicama već zatvarali prodavaonice. Skoro sam zaboravio kako trčim na 4000 metara nad morem. Podsjetilo me kad sam ostao potpuno bez daha, uletivši u mračnu izbu sa suvenirima, pomislivši da bih mogao i ja postati neki od suvenira. Posušili bi me na rijetkome zraku i prodavali na komade. Dok sam se ogledavao po prostoriji prošla me napetost, jer tu srećom nisu prodavali sušene alpace. Nakon što smo se jedva sporazumjeli na nekom od "kineskih" narječja koristeći simbolične položaje tijela umjesto glasa, uspio sam kupiti željeno i sigurno se vratiti u okrilje grupe u restoranu. Tu su me dočekali gotovo s bolivijskom ceremonijom povratka ratnika s putovanja koji se usudio krenuti na put "80 dana bolivijske prašume".

* * *

37. OBIČAJI I ZANIMLJIVOSTI

Nisu zaboravili Che Guevaru. U El Altu je podignut spomenik Che-u visok desetak metara, a napravljen od dijelova starih automobila.

U Boliviji (ali i u Peruu) ima malih glodavaca koji se zovu 'Viscacha'. Bliski su rod Činčilama, a izgledaju kao križanci zeca i vjeverice. Srednje velike uši, dugačak rep, a veliki su poput zeca.

Karakteristične su im brojne šarolike, groteskne maske od drveta ili drugih materijala što se koriste u ritualima, plesovima, karnevalima ili svečanostima.

Na trgovima i po parkovima ima mnogo brončanih kipova konjanika, vojnika, bisti ljudi iz povijesti Bolivije. Policajke na ulicama imaju zelene stilizirane kape koje su vjerojatno nastale od halbcilindara. Školarke hodaju ulicama u crveno zelenim kompletima, plisiranih haljina do koljena.

Ispred nekog restorana brze prehrane "Panchita" velike, žive lutke koje privlače djecu. Pored njih slijepi prosjak. Oko vrata mu tranzistor s kojega svira glazba i po kojoj grlenim glasom pjeva. Pored hotela shopping Norte, ogroman sjajni trgovački centar u kojega ne zalazi domaće stanovništvo nego samo turisti.

U velikom broju metalnih, pravokutnih kioska prodaju se knjige, od slikovnica do teorije šaha. Raznobojni i potpuno kaotični natpisi raznolikih veličina i oblika slova prekrivaju fasade zgrada uz cestu.

Kada ih uhvati glad mnogi ljudi sjednu i jedu obrok nasred ceste ili ispred izloga prodavaonica iz tanjura. To je kao kad mi jedemo pred televizorom.

Nacionalni sport u Boliviji je nogomet, a nacionalna životinja je kondor. Nacionalni cvijet se zove La kantuta, makar ima mnogo kaktusa, aloe i koke. Nismo posjetili muzej koke. Inače imaju vrlo mnogo raznih muzeja i galerija, osim restorana i kafića.

Mnogi u Boliviju dolaze individualno ili u manjim grupama kako bi biciklima, pješke ili penjući se na vrhunce iskusili dodir s duhovnom stranom ove planete. Bježeći pred bujicom civilizacije ovo je sigurno jedno od mjesta na ovoj Planeti gdje potraga završava, a blizina neba i surove prirode otupljuje gruba osjetila, dajući prednost nadsvjesti, halucinacijama, magiji, nadnaravnom, ritualima, meditaciji i snovima. Tu se dodiruju vrhunci s oblacima, a tijelo s dušom.

Čak i u zemljama niske opasnosti, samostalno tumaranje rijetko posjećenim surovim područjima u traganju za praiskonskim, u traganju za granicama osobne izdržljivosti ili u traganju za drugačijom, višom istinom, može vas koštati odvajanja tijela od duše. Zato treba biti oprezan. Jer, još toliko toga vrijedi otkriti, vidjeti i osjetiti. Duša ove Planete zove nas i na druga mjesta.

Da biste uopće izašli iz Bolivije morate platiti (isključivo u američkim dolarima) 31 (ili 24 ili ovisno kako se mijenja) američki dolar.

38. ZNAMENITOSTI

Nažalost, obišli smo vrlo malo i nismo dugo bili u Boliviji tako da se ne može dobiti potpun dojam.

Neke od lokacija koje smo obišli su:

Predsjednička palača izvana s prostranim trgom na kojem se okuplja mnoštvo turista, domaćeg stanovništva i džepara. Katedrala i policija na ulicama.

Mjesečeva dolina s muzejom te jednim sviračem frule koji nas je zabavljao svirkom i stajanjem na jednoj nozi na vrhu jedne pješčane stijene.

Vidikovac Killi-Killi s kojega se vidi cijeli La Paz od nedalekog stadiona, centra grada pa do vrhunaca koji se uzdižu po rubovima grada sve do početka El Alta.

Svetište Copacabana s brojnim prostorijama, kapelama, oltarima, prekrasnim rezbarenim vratima.

Jezero Titicaca i otok Sunca s botaničkim vrtom odnosno kompleks Inti Wata. Ritual za sreću, muzej maski, izrada brodova od slame.

Vještičja tržnica s neobičnim i brojnim lokalnim suvenirima, gdje možete naći sve od tekstila, vune, drveta, kože i drugih materijala. Od kamena do kosti.

La Paz i njegove nagužvane strme ulice kroz koje se u svim smjerovima (ali svakako više od 8 smjerova) kreću vozila i ljudi. Deranje, izvikivanje naziva mjesta kuda idu brzi, mali privatni kombiji i tako brže razvoze ljude (samo uskočiš, platiš, i iskačeš u vožnji). Izgleda da su oni izmislili takav način prijevoza. Zatim prodaja duž ulica raznolike hrane, pića i druge robe.

Folkor uz večeru i svirku lokalne grupe na većini domaćih instrumenata: Zampona (andska svirala od bambusa ili drveta s više cjevčica), Charango (mala mandolina s 10 žica), Quena (svirala u obliku cijevi nekada rađena od ljamine ili kondorove kosti, a danas od bambusa ili drveta). Izvodili su i brojne lokalne plesove te ritualne plesove. Istina da su plesačice imale tanašne, pileće nogice i bile priučene za svoju ulogu, ali su plesači i svirači bili odlični.

39. ŠTO KUPITI?

Što kupiti u Boliviji? Vrlo je velik izbor suvenira. Prekrasna, meka, sniježnobijela krzna od Alpace ili baby Alpace. Tu su i brojni suveniri od keramike i srebra, svirale od trske, torbe od krzna alpace, veste, šalovi, rukavice, kape, papuče, jastuci i prekrivača dijelom ili potpuno od krzna Alpace. Ima čak i kravata napravljenih od njihovih živopisnih tkanina. Tu su i razne amajlije, lišće koke, privjesci, ukosnice, češljevi, narukvice, ogrlice, prstenje i drugi nakit, odjevni predmeti, poludrago kamenje i fosili (u kamenu).

Druga vrsta fosila su skeleti sasušenih fetusa ljama, a navodno donose sreću ako se ponude Pachamami (Majci Zemlji). Dobro ih je zakopati pod zgradu. Mi smo mogli jedino pod autobus. Ima i talismana iz vremena Inka, jedan za novac, drugi za putovanje, treći za ljubav. Možda će vam taj skelet biti dovoljan? I brdo vrećica s listovima koke da ubije sve mirise i moljce u koferu.

Od tipičnih bolivijskih odjevnih predmeta su Čalanga (prsluk) i pončo u raznim verzijama, bojama i s ukrasima, torbice od tkanine, kape i halb-cilindri (polucilindri). Na kraju sam napokon i shvatio čemu im služe ti halb-cilindri – za sakrivanje od fotoaparata i kamera.

40. U NOVE PUSTOLOVINE

Još ošamućeni od svega doživljenog, tupim pogledom promatrate kroz prozor aerodromske zgrade kako puštaju pse. Oni izvježbano ulaze u avion tražeći drogu. Razmišljate o svom smrdljivom koferu prepunom listova koke. Hoće li ikada taj smrad iščeznuti ili će vam roba zauvijek smrdjeti po njoj? Nadate se da kad slike izblijede to neće ostati jedino što će vas pratiti na drugim putovanjima. Sjetite se pijeska Egipta koji vam i danas curi od nekud iz kofera, parfema koji se prolio iz Francuske. Tada vam na tren prolete slike La Paza, otoka Sunca, mjesečeve doline, vještičje tržnice i smiješeći se shvatite da je još nešto preostalo.

Ukrcali ste se u novo nebesko plovilo i pustili da dalje trucka vaše nejako tijelo, bogatije za mnoge iskrice doživljaja i 20-tak kilograma teže zajedno s novim koferom prepunim suvenira. Ali, to je tek polovica putovanja. Putovanje kroz 4 države se stvarno rijetko dogodi i predstavlja ekstrem u svijetu turističkih putovanja, osim ako ne idete na neke turneje koje ste si sami organizirali.

Ubrzo je došlo slijetanje na aerodrom Viru-Viru u Santa Cruzu na putu prema Buenos Airesu u Argentini. Krećemo u nove gradove, nove pustolovine, nove izazove.

 

ARGENTINA (3 dana)

Ono po čemu ćete pamtiti ovakav put svakako je:

1. POTOP

I inače u Južnoj Americi kada pada onda je obično prolom neba, potop, odroni, promjena krajolika, nove rijeke. Takav nas je potop dočekao i u Buenos Airesu. Automobili su izgledali poput amfibija probijajući se kroz vodu od oko pola metra koja se slijevala ulicama grada. Vozeći se autobusom, osjećali smo se kao na brodu okruženi malim barkama. Suviše umorni za nadu u bolje vrijeme samo smo slušali umilni glas lokalne voditeljice hrvatskog porijekla Ljilje i maštali o udobnom, suhom krevetu. Tako se i dogodilo čim smo se dokopali sobe. Uživali smo, ne sluteći da nas pravi potop tek očekuje.

2. ARGENTINA-OSNOVNO

Argentina potječe od latinske riječi Argentum=srebro. To je zemlja kontrasta, kako vole govoriti. Ali, koja to zemlja nije? Veličina Argentine je 2.8 milijuna kvadratnih kilometara. Druga je po veličini u južnoj Americi a osma u svijetu. Na sjeveru je obrubljena visokim Andama, a s istoka oko 3000 kilometara obale koja je na atlantskom oceanu. Argentina ima oko 40 milijuna stanovnika. Podijeljena je na 23 provincije. Većina stanovništva orijentirala se na veće gradove, osobito Buenos Aires u kojem živi trećina cjelokupne populacije Argentine.

Većina stanovnika Argentine su talijanskog ili španjolskog porijekla. Od tuda ovdje ima mnogo talijanske hrane. Bez obzira što je Argentina po mnogima čudesna ali kaotična zemlja, njeni stanovnici imaju snažan nacionalni ponos i identitet.

Argentinci se pretežno bave uzgojem goveda, proizvodnjom vina, turizmom. Poznato je kako je Argentina bankrotirala 2002. godine, a i ovih godina stanje je takvo da bi se to moglo ponovno dogoditi. Zbog čestih intervencija na novčanom planu, poznato je da postoji ogroman broj raznoraznih novčanica lokalne valute, Pezosa. Toliko su ih već izmijenjali da više nemaju koga staviti za sličicu na novčanici. Izmjenjivali su sličice državnika, političara, znanstvenika, mijenjali apoene, varirali boje.

Udio je 98% katolika, nešto židova, protestanata i muslimana. Postoji samo jedna džamija u Argentini i jedna Mormonska crkva. Tu nema mnogo crnaca jer nisu uvozili robove kao u Brazilu.

Patagonija je najbogatija jer ima mnogo jezera. Gradovi Cordoba i Santa Fe imaju najviše hrvatskih stanovnika, a također ih ima i u Santa Cruzu u Patagoniji.

Hrvati su mnogo učinili za Argentinu, pogotovo za vrijeme rata u Hrvatskoj. Poznati su kao dobri radnici.

Argentina je trenutno u krizi, što je potaknuto i svjetskom recesijom. No, to nije ništa novo, oni su toliko često u krizi da to više nije iznimka, nego stanje. Radi toga je normalno da rade dva posla kako bi preživjeli.

Vodič nam je bila Ljilja, Argentinka hrvatskog porijekla koja je i pričala na simpatičnom španjolsko-hrvatskom jeziku.

3. IGUASU

Riječ IGUASU porijeklo vuče iz jezika naroda Guarani i to od riječi Y (voda) i GUASU (velika).

Područje Iguasu slapova zauzima 255.000 hektara. Tu je bogata flora i fauna. Ima čak boa, anakondi, puma, jaguara, a boravi i oko 500 različitih vrsta ptica. Oko 1.200.000 ljudi obiđe Iguasu slapove godišnje.

Unatoč tome što su Niagarini slapovi najpoznatiji u svijetu, Iguasu slapovi su po količini vode najveći.

Iguasu slapovi su mreža od 275 vodopada koji se protežu na gotovo 3 kilometra. Zato se njihova buka nadaleko čuje, a sitne kapljice poput dima dižu se visoko u zrak te se vide kilometrima daleko. Vražje ždrijelo (Devil throat) je najveći slap, visok 82m, dug 700 metara, u obliku je potkove i kroz njega prolazi 40% vode svih slapova.

Slapovi Iguasu (Iguacu, Iguazu) su od rijeke Iguasu koju uglavnom čine rijeke Jaracatia, Chopim i Iguasu. Nakon slapova rijeka Iguasu ulijeva se rijeku Parana na kojoj je hidrocentrala.

4. BUENOS AIRES

Velika je to promjena u odnosu na Boliviju. Goleme ulice, ogromni parkovi. Buenos Aires zovu i Pariz Južne Amerike. Uletjeli smo u njega zajedno s kišom, prolomom oblaka. I dok smo se vozili njegovim poplavljenim avenijama, dojam nije bio nimalo lošiji.

U Buenos Airesu ulice su očito preširoke da bi pješaci samo tako po volji, kao muhe bez glave, pretrčavali s jedne na drugu stranu kao u Boliviji. Tu su ulice široke tristotinjak metara pa i više.

U gradu živi 15 milijuna stanovnika. I inače su svi došli u velike gradove na sjeveru kao što su Cordoba, Santa Fe, Buenos Aires.

Buenos Aires ima 3 prstena:

1. Capital Federal - mikrocentar gdje je sav kulturno politički život i prodavaonice - tu živi 3 milijuna stanovnika.
2. Drugi prsten počinje na aveniji 9. srpnja i ima 9 milijuna stanovnika.
3. Prsten ima 3 milijuna stanovnika.

Avenija 9.srpnja je najšira avenija Buenos Airesa i cijele južne Amerike, na njoj se nalazi ogroman obelisk visine 67 metara izgrađen 1931. godine. Kvart Recoleta (Sabranost) osnovali su Isusovci. Zapaža se francuski stil gradnje i najviše po tome je Buenos Aires dobio nadimak Mali Pariz.

5. ISKUŠENJA

Ovoga puta to su bili slapovi, točnije Iguasu slapovi s Argentinske strane. U trenutku se može sve promijeni ti da postanemo žrtve neugodnih situacija. Počinje bezazleno, ali...

Pljusak. Mokri smo do kože, uz nas hodaju neke curice samo u majicama i vrućim hlačicama. Ima ih tridesetak. Ukrcavamo se u vlakić. Nekoliko njih sjeda ispred mene. Sjede, naježene drhte dok vjetar šiba kišu po njima, smiju se i pričaju nešto na španjolskom. Imaju samo majice s kratkim rukavima. Potpuno su mokre, drhte od hladnoće. Vlakić se zaustavlja i one već žure na slapove.

Ne, svi ovi polugoli ljudi, studenti, manijakalni turisti, stvarno nisu normalni, a baš niti mi nismo kad idemo po takovome pljusku. Naš Vodič Gabrijel po iskrcavanju iz vlakića samo mrtvo hladno je rekao:

- Ovim putem kilometar do slapova...

Mokri smo do kože, u zraku je samo koji promil manje od sto postotaka vlage. Slapovi se dime raspršujući u sitnu maglicu. Kiša i dalje pljušti. Ne, stvarno ne vjerujem da sam pristao na ovo.

Pitam se od čega potječe šum. Od kiše koja pljušti ili od slapa koji se tamo daleko ruši poput zapjenjenog mlijeka. Stigli smo na kraj mosta koji završava točno pred vražjim grotlom. Uši su nam ispunjene bukom poput guste vate koja neprekidno otpušta šum. U grudima, u glavi, u ramenima, svugdje osjećamo prštanje goleme količine vode. Ugođaj je smanjen jer plivamo u vlastitoj odjeći. Natopljeni smo. Kapljice kiše nam ulaze u oči, uši, usta. Slikamo se na brzinu, dok vjetar slapova raznosi i baca nam u lice pljusak iglica.

Krećemo do manjih slapova. Kiša je skoro stala. Čim smo se iskrcali iz vlakića kiša počinje lijevati. Još jače nego prije. Vrlo brzo promočuju cipele, kiša mi se slijeva niz trbuh kroz kabanicu i na kraju traperice su potpuno mokre. Hodam kao robot. Gledam slapove u nizu. Ne vidi im se kraj. Svi se žele slikati, makar kiša lijeva. Gubim volju za išta. Samo da se čim prije maknem odavdje i dočepam suhog, toplog hotela. Već osjećam kako mi od vlage rastu gljivice pod odjećom i obućom.

Zapanjen, odjednom osjetih simptome migrene. Nije mi jasno zašto baš sada. Bljeskovi pred očima. Ne vidim dobro. Hladan znoj, ako je uopće moguće još osjetiti znoj u posve promočenoj odjeći. Dobro, onda jeza, osjećaj bespomoćnosti. Čujem kako me pitaju da li se dobro osjećam, vide da nešto nije u redu samnom. Priznajem da sve slabije vidim. Ne mogu pratiti kolonu, razaznavati lica, pa čak niti ljude pred sobom. Djeluje mi smiješno dok sjedim, ali kad ustanem vidim koliko je stanje ozbiljno. Ovisan sam o očima, a one su bombardirane srebrno-bijelim bljeskovima. Osjećam tipičnu obamrlost glave kojoj slijedi potmula buka migrene što se približava poput lokomotive što će me bez upozorenja sirene pregaziti. Hvata me panika. Usred divljine, na nemilost kiši, hladnoći, vlagi, nespreman na bolove golemih razmjera koji mogu biti popraćeni drhtavicom, gubitkom kontrole mišića, povraćanjem. Suočen s potpunom katastrofom za koju nemam lijeka. Dok čekamo sljedeći vlakić za obilazak drugog dijela slapova suputnici se dogovaraju kako će me ostaviti pa se za pola sata vratiti po mene. Nema smisla da se naprežem, bolje da ih čekam na peronu stanice, pa ćemo onda svi zajedno u hotel.

Prekopavam po ono malo stvari koje imam uza sebe. Nemam ništa čime bih mogao spriječiti dolazak migrene. A ona možda stiže već sa narednim vlakićem kojega čekamo da nas poveze. Pronalazim tablete grožđanog šećera. Nisam iscrpljen, ne osjećam umor, ali nemam što izgubiti. To je jedino što mogu uzeti, osim vode. A sve oko mene je voda, vlaga, kiša. Zlo mi je već od vode. Sišem tabletu jednu za drugom, tri, četiri komada. Odjednom, nešto se događa. Bijele mrlje pred očima iščezavaju, nestaju kao rukom odnešene. Ne vjerujem. Kakav čudotvoran lijek! Zar sam ipak bio iscrpljen? Od čega? O kakvih napora? Pa u životu sam ih imao desetorostruko težih od ovoga, a migrene nije bilo.

Kako se to moglo dogoditi, pitam se. Nije bilo izuzetno velikog umnog napora, psihičkog opterećenja. Obično se to javlja (kod mene) tada, s gotovo stopostotnom sigurnošću. Razmišljam. Možda je moguće da se to dogodi i kod nekih većih atmosferskih promjena. Ali njih nije bilo. Možda se na kraju to dogodilo radi velike vlage? Nikada do sada nisam tome bio izložen u tolikoj mjeri.

6. HOTELI

Hoteli imaju dosta utičnica ali su sve Australskog oblika. Rasvjeta u sobi je kao i u većini hotela Južne Amerike, prilično slaba i raštrkana na neke lampice po sobi. Ipak, u Argentini je još i najjača.

Ali nakon što smo mokri do kože stigli u hotel nakon Iguasu slapova, nitko, baš nitko nije imao primjedbu na hotel. Glavno da je suh. Poznato je da ekstremni atmosferski uvjeti (vlaga, sparina) znatno iscrpe organizam pa smo se s golemom željom dočepali kreveta i odspavali barem par sati prije večere.

A večera u hotelu je naravno bila opet krvavi goveđi odrezak. Nigdje se ne možeš riješiti tog debelog krvavog odreska u Argentini, on je uvijek prisutan i vreba te na svakom ćošku sve dok napokon ne popustiš. Nisam popustio.

7. SIROMAŠTVO

Ima mnogo sakupljača kartona koji žive od toga. Čak ćete uzduž najšire Avenije i pored blještavih izloga vidjeti cijele obitelji koje žive i spavaju u kartonskim kutijama, pokriveni plastičnim vrećicama i ponekom dekom.

Najsiromašniji kvartovi u Buenos Airesu zovu se Villa (Viža) miseria. One su poput favela u Brazilu.

Siromaštvo je očito i drastično, do te mjere da se osjećaš neugodno. To je radi toga jer oni znaju. U mnogim drugim državama poput Bolivije, oni ne znaju. Ali u Argentini to znaju. A kad netko zna da se može bolje i lagodnije živjeti, kada je okušao i drugu stranu, onda je krivnja tim veća. U svim očima.

8. POLITIKA I EKONOMIJA

U Argentini je velika ekonomska kriza koja već dugo traje i još je potaknuta recesijom.

Bit Peronizma je da se može živjeti bez rada i to je upropastilo Argentinu. Još i danas se svaka zajednica u Argentini (Talijani, Hrvati i ostali imigranti) bori za sebe. Nisu ujedinjeni kada dođe kriza.

Mnogi još žive u prošlosti, poput Kube koja se prisjeća slavnog doba revolucije. Tako još mnogi žive s Evom Peron i tim ugaslim vremenima. Ali neće još dugo potrajati i uskoro će početi neki novi vjetrovi, promjene, možda i revolucije. Narodu je dosta obećanja.

* * *

20. NEKE ZANIMLJIVOSTI

Nešto čudno se dogodilo silaskom sa 4.000 m visine u normalnije visine. Definitivno se potvrdilo da PDA na takvim, velikim visinama reagira i do nekoliko puta sporije nego inače. Vrlo interesantno!

Za vrijeme cijelog putovanja imali smo problema s lokalnom valutom. Već nam je dosadilo prisjećati se koji je novac važeći i kako se zove. Zato sam bilo koju valutu u bilo kojoj državi u kojoj smo bili prozvao - majmunima. Tako je bilo jednostavnije razgovarati. Imali smo pune džepove i torbice raznoraznih majmuna.

U kvartu Recoleta, nedaleko prekrasnog groblja Recoleta Cemeterio, uz aveniju Figueroa Alcorta nalazi se 'Sunčev cvijet'. To je poznata moderna skulptura visine desetak metara, napravljena od sjajnog, srebrnog metala, a elektronički je upravljana tako da rastvara i sklapa latice te se okreće prema suncu.

Porto Madero najbogatiji je i najraskošniji dio grada, a nalazi se odmah uz najsiromašniji dio Buenos Airesa. Nešto slično kao i četvrti u Brazilu. Kao da je netko obilazio sve te države i radio kopije uz male varijacije na temu.

U kafeu Tortoni su se navečer okupljali slikari, pjesnici, kipari, autori Tanga. Tu se odvijao život oko Tanga. To je jedno od mjesta gdje je nastao Tango.

La ventana (prozorčić) bio je restoran u kojem nam je organizirana večera. Kako je to kad imaš unaprijed plaćenu večeru i show? I dobro i loše. Dobro - jer je sve organizirano u takvom paketić aranžmanu. Dobiješ juhu, krvavi odrezak, piće, desert, red glazbe, red plesa, red mirisa i okusa prošlosti. Loše jer ako poželiš neku drugu hranu i piće od onoga što nude, onda si osuđen na ping-pong. Okušao sam to. Željeh piti sok od ananasa. Desetak minuta sam mu pokušao objasniti što želim; pinapple, pine, ananas. Nije pomagalo. Ipak, iznenada provali radosno:

- Aaaa - anana!!!

Naravno, to se posebno plaćalo i trebao sam dati suglasnost da ću to platiti. Konobar je otišao pitati svog nadređenog za cijenu. Treba reći da je unatoč tome što je većina posjetilaca sjedila sama prostorija bila iznimno natrpana ljudima, stolovima, stolicama te se sporo kretalo. Za desetak minuta došao je konobar i donio mi vijest koliko će me koštati taj sok od ananasa. Kimnuo sam nestrpljivo, nadajući se da ću ga napokon uskoro ugledati pred sobom. Nakon desetak minuta stigao je konobar s obavijesti da nemaju sok od ananasa nego samo ekstrakt od ananasa. Vjerojatno sam nakon toga shvatio da više nikad neću tražiti posebne narudžbe, nego radije ostati žedan i gladan bez nerviranja, jer ću i tako ostati žedan (ili gladan), u svakom slučaju, ali bolje je biti takav ali bez nervoze i neprestanog iščekivanja. Vidjeli su kad sam zakolutao očima i nakon pet minuta stigao je obećani sok. Naravno, već sam na suho pojeo posluženu hranu. Prinesoh suhim ustima žuđeni i teško izboreni nektar pića. I grlom krene to, to piće, taj bućkuriš, tekućina razrijeđena vodom do bljutavosti. Od ananasa niti mirisa. Eto mi, što sam tražio, to sam i dobio, zatim platio, dok se oko mene smiju. Na moj račun.

Plesačice bijahu ponešto rahitične, osim one koja je glumila Evitu Peron i pjevala "Don't cry for me, Argentina" na komadu balkona podignutom iznad pozornice. U početku je bila prisutna i mikrofonija te pucketanje, ali su to srećom ubrzo sredili.

Vidno neraspoložen, dok me vodič tužnjikavo promatrao, možda se bojeći da neću napraviti neku spačku konobarima, počeo sam obraćati pažnju na predstavu. Plesači, svirači i pjevači su se izmjenjivali brzo i prijetilo je da ću cijelu predstavu udaviti u bijesu, radi bljutavog pića.

Gaucho sa svojim špagama nas je oduševio, kad je do mene stigao glas kako ne dozvoljavaju snimanje kamerama, nego samo slikanje fotoaparatima. Možeš misliti. Promatram pažljivo i uočavam dvije male Argentinke u crnome kako pažljivo gledaju i pronalaze neposlušne u publici. Vidim kako uočavaju svoju žrtvu i spretno se provlače do nje. Slutim kratak, neugodan razgovor. E, možete me i zatvoriti, pomislim u sebi. Ipak ću snimati. Ipak imam mogućnost snimanja filmova na svom fotoaparatu. Pokrivam palcem treptajuće svjetlo koje se pali za vrijeme snimanja filma pa držeći uperen objektiv, tobože gledam oko sebe, da se ne primijeti kako snimam film. Blažena tehnologija. Nisu ni posumnjali. Napravio sam desetak filmića; Tango, El condor pasa, Gaucho, Don't cry for me Argentina...

Izvedbe su odlične, scenografija nije loša. Saznao sam i da je pjesma 'El condor pasa' argentinska, a ne kako sam mislio da je peruanska ili bolivijska.

Ima registriranih taxija (označeni su kao radio taxi) ali i neregistriranih. Treba koristiti isključivo registrirane inače ti se svašta može dogoditi. O otmici nismo ni pomišljali.

Imali smo nevjerojatnu sreću. Nakon službenog obilaska, podijelili smo se u nekoliko grupica i nastavili šetati Buenos Airesom. Nas pet-šest umornih okupilo se oko vodiča prepustivši da vodi ili nas negdje uz put izgubi. Odjednom, nedaleko rumene Predsjedničke palače on se ukipio kao lovački pas i promatrao komešanje ljudi kod stražara. Zatim se zaputi ka stražarnici pred ulazom u palaču, tu nakratko porazgovori i iznenada nas pozove rukom da uđemo.

Igrom slučaja, Predsjednica Argentine nije bila u svojoj rezidenciji, a od nedavno su dozvoljavali ponekim skupinama da obiđu rezidenciju. Dogodilo se da je baš bila najavljena grupa Koreanaca, pa smo se mi tu ubacili glumeći zbunjene i nasmiješene Koreance. Imali smo i vodstvo uniformiranih stražara u raskošnim odorama koji su na španjolskom nešto objašnjavali. Ili je to bio engleski? Ili španjolski engleski. Svejedno, nije bilo razumljivo, ali prostorije u staklu i zlatu bile su i više nego razumljive. Sala za sastanke u kojem je Evita Peron održavala sastanke, s njenim fotografijama, radni stol sadašnje Predsjednice u blistavoj, zlatnoj prostoriji, biste državnika, slike na platnu preko cijelih zidova, pozlaćene štukature, mramor, balkon na kojem se pojavljivala Evita, raskošan namještaj, ogromna ogledala i još mnogo drugih zanimljivosti.

* * *

24. NA KRAJU

Svjetla i boje, glazba i mirisi, prodiranje pod suštinu materije. Kao da lebdite poput kondora nad ulicama Buenos Airesa sluteći glazbu koja odjekuje iz svirala od trske. Bilo je to iskustvo u kojem smo uzburkali prašinu prošlosti, već davno poleglu po onome što se zove Argentina. Ali ona je golema, ona ima druga podneblja, ona ima ponos, ona propada sa stilom. "Ne plači za mnom, Argentino", ostalo je sjećanje u glasu koji živi sa starim i u starim vremenima. Nije grijeh živjeti u prošlosti. Postoji mnogo država koje žive samo u budućnosti. Živjeti samo od budućnosti velik je rizik. Već sutra ta kula od karata se može srušiti i ostajete bez ičega. U trenu, nalazite se opet u pustinji, bez prošlosti, bez vjere i bez budućnosti.

Dok smo se udaljavali toplim ulicama Buenos Airesa, a u sluhu nam još titrao Tango, način života, crveno vino i miris krvavog odreska, znali smo kako sve ima svoj kraj, pa i ovo naše putovanje. Jedino je sjećanje beskrajno.

Zagasito crvena, baršunasto crna. Sjećanje na prošlost kao zalog neostvarenoj budućnosti. Treba li se uopće truditi? Truditi da postaneš savršen u ovom nesavršenom društvu. Nije li sloboda da odlučuješ o svojoj bijedi i propasti ustvari jedino što na ovom svijetu vrijedi? I u propasti, moćno je skončati uz zagasito crvenu i baršunasto crnu. Ne može to svatko...

 

BRAZIL

Ono po čemu ćete pamtiti ovakav put svakako je:

1. AVIONI

Let za slapove Iguasu bio je posebno zanimljiv. Nakon što smo se udobno smjestili u Boing, slijedilo je dvadesetak minuta čekanja uz povremeno lupanje po oplati aviona i zatim glas pilota iz zvučnika. Moli da napustimo avion radi kvara na desnom motoru iz kojega nešto curi.

Nježno smo se podigli povijajući obrve i pogledavajući se. Vrativši se u aerodromsku zgradu strpljivo smo čekali neku obavijest. Nakon gotovo sat vremena pozvali su nas da se ukrcamo. Laknulo nam je. Ipak su pronašli drugi avion. Ali, iznenađenje! Ukrcali smo se u onaj isti. Nekako su ga popravili.

Sklopio sam oči, umoran od prethodnog dana i prepustio se sudbini, avionu i pilotu, ne znam kojim redoslijedom. I bolje da je bilo tako. Sve što se dalje događalo doživio sam više kao neki san, jer bijahu to nagla, kratkotrajna buđenja popraćena kricima putnika. Umrtvljen, u polusnu, tek sam krajičkom polusvijesti bilježio što se događa ne mogavši se previše uživiti u situaciju. Bilo je to više kao gledanje nekog napetoga filma, uz bljeskove koji su povezivali stanje svijesti i nesvijesti. Naime, avion je uletio u gadnu oluju. Trup aviona je škripio, tresao se, propadali smo naglo, usporavali pa ubrzavali. Već spomenuti krici miješali su se s mrmljanjima molitvi i uzbuđenim povicima samoohrabrivanja. Umrtvljen umorom u polusnu, ponekad bi me nešto probolo poput bodeža u predjelu grudi, pomislio bih da će me nešto sačuvati za sutrašnje jutro, a možda i neće, al' bit će valjda brzo. Zatim bih se opet prepustio magli sna, dajući sudbini sve darodajnice za život.

Kad smo ipak sletjeli, ljudi iz grupe nisu mogli vjerovati da sam prespavao taj horor. Ali meni je baš odgovaralo da ga mogu prespavati.

2. SUVENIRNICA

Odmah na ulasku u Brazil stali smo u jednoj ogromnoj suvenirnici. Tu smo odmah dobili dojam što nas sve očekuje na ovom kratkom obilasku Brazila. Bilo je tu kipića Isusa otkupitelja od drveta u deset veličina, figurica od keramike i poludragog kamenja, minerala u stijenama, tanjura i slika s leptirima (pravim), papagaja od poludragulja, neobrađenih presječenih velikih kamenja minerala, vaza i svjećnjaka kao i posuda, šnita uglačanih minerala, cijelih velikih drveća visokih do dva metra, napravljenih od žice i jaspisa.

Mnogi od nas htjeli su ostati i duže u tom šarolikom svijetu, kristala, minerala, leptira, raznobojnih figurica i umjetnog drveća, no trebalo je krenuti u Rio.

* * *

7. DOBRODOŠLI

Mislite da ste dobrodošli? Svejedno, administracija očekuje brdo podataka od vas. Ispunjavali smo formulare raznoraznih oblika, boja, tvrdoća i načina ispunjavanja, umorni da uopće o nečemu razmišljamo. Bilo je to obično na koljenima u drndajućem autobusu ili avionu koji se obrušava. Da li sam ispisao broj letova, broj vodiča, broj autobusa? Što piše ovo sitnim slovima na portugalskom? Ne, svakako ne nosim oružje sa sobom, jedino sam upravo pobjegao iz zatvora.

U jednom trenutku obuzet će vas malodušnost i shvaćanje da nigdje na planeti niste dobrodošli osim u svojoj zemlji, pa čak i tamo jedino ako uredno plaćate porez i račune, šutite i gledate svoj posao, ne stršite u visinu ni u širinu nego ste uvijek u širini kape, tiho dišete i mnogo novaca trošite. Onda ste dobrodošli čak i u svojoj zemlji.

8. LJEPOTICE

Nemojte se nadati kako ćete vidjeti neku prekrasnu Brazilku kakve ste vidjeli na fotografijama ili filmovima za vrijeme karnevala Sambe. Ako i pokušate šetati duž plaža Ipaneme ili Copacabane, satima i danima, zaključit ćete da tu nešto ne štima. Rješenje je sasvim jednostavno. Kao glavnu plesačicu ili par njih na početku povorke, grupe angažiraju isključivo starlete ili manekenke. Od tuda svima pojam da Brazil vrvi od takvih ljepotica. Nažalost, to je potpuna neistina. Mnogi su satima hodali duž plaža i ništa, sve same crne ružnotice. Ljepotica nigdje. Šetkao sam i sam duž Copacabane, znajući za tu činjenicu, već ne gledajući ikoga, kad se odjednom pored mene zaustavi autobus i iz njega izađe nevjerojatna ljepotica od kojih dvadesetak godina. Ostadoh ukočen dok je ona prolazila pored mene, nisam ni trepnuo fotoaparatom. Znači, ima ih par, pomislih...

* * *

26. CORCOVADO

Srećom, nakon kišovite večeri pojavio se sunčan dan. Još dok smo bili na Corcovadu bilo je oblačno. Na takvim visinama što je sunčanije to više dolazi do izražaja zlatni grad Rio. Često je cijeli kip Isusa u magli. Ovoga puta baš se pojavilo sunce, a niska magla se polako razilazila dok je sunce obasjavalo grad.

Francuski svećenici prikupili su novac za kip na Corcovadu oko 1931. godine i on je izgrađen isključivo od donacija. Izrađivan je pet godina (1936.-1941. godine), a napravljen je od malih piramida takozvanog sapunskog kamena kojega je lako obrađivati. Dijelovi su dopremljeni iz Pariza. Tada je već od Petra drugog postojala željeznica pa ga je bilo lakše sagraditi. Kip Cristo Redentor/ Christ the Redeemer (Krist otkupitelj) nalazi se na samom vrhu brda Corcovado (grbavo brdo). Središte kipa je čelično, a piramide od kojih je složen su od kamena. U podnožju je kapelica. Začudo, ne daju slikati u kapelici ispod Isusa, ali možeš sa ulaza. Kapelica je duboka jedva tri metra. Postoje i stepenice do vrha glave, međutim gore nije dozvoljeno običnim smrtnicima.

S Corcovada se vidi ogromno groblje među neboderima koje se usijeca u brdo, a iza njih u brdu su favele.

Visina Corcovada bez spomenika je 710 metara, područje tog parka u gradu je najveći nacionalni park na svijetu (Parque national de Tijuca). Visina kipa je 38 metara, a raspon ruku 28 metara.

Godine 2007. Kip Isusa, odnosno cijela lokacija izabrana je kao jedno od 7 čuda novoga svijeta.

27. GLAVA ŠEĆERA

ŠEĆERNA GLAVA ili kako je obično pogrešno zovu kocka šećera - Pao de Acucar (Sugarloaf mountain) - vrh šećera, šećerna glava, šećerni kruh dobila je ime po hrpama šećera. Naime, u Riu su postojale šećerane (od šećerne trske) i to u blizini brda Glave šećera. Hrpe šećera su izgledom bile slične pa je po tome dobilo to brdo ime. Većina ljudi koji nisu bili u Riu ne razlikuje Corcovado od Šećerne glave, misleći da je to jedino brdo u Riu. Istina je da ih ima priličan broj, relativno su uska i visoka te tako ne zauzimaju puno prostora. Omeđena su brojnim pješčanim plažama koje su opet omeđene neboderima.

Do Glave šećera dolazi se sa dvije žičare. Prva ide od podnožja do Urca brda na visini od 220 m, a druga do Glave šećera (Pao de Acucar) na visini od 396 metara. Pogled je prekrasan, raslinje bujno, prošlost i budućnost na dohvat ruke, sjaj bijelih, pješčanih plaža i sitni ljudi negdje u mravinjacima po svim brdima, more i srebrni odsjaji zlatnoga sunca, a tu su i suvenirnice na koje istina, šteta je gubiti vrijeme.

Siva i glatka, monolitna stijena što se strmo uzdiže u nebo dok je žičara pokušava obuzdati svojim tankim nitima, stvarno je impozantna. Postoji još jedna žičara odmah pored glavne, koja danas služi kao teretna. To je ustvari prva, stara žičara, ali se još uvijek koristi. Prva žičara puštena je u pogon 1912.-te godine.

* * *

39. NEKE ZANIMLJIVOSTI

Vrste prijevoza u Rio de Janeiru osim osobnih automobila i drugih vozila su podzemna željeznica, autobusi, brza gradska željeznica, pa čak tramvaj po starom akvaduktu.

Brazilsko piće Uarara je prirodni energetski napitak, a dobiva se od malih bobica sa stabala u području Amazone.

Antonio Carlos Jobim je najizvođeniji kompozitor (otac Bossa nove), a djevojka iz Ipaneme je najizvođenija i najobrađivanija pjesma na svijetu.

Aerodrom Santos Dumont nalazi se na umjetno sagrađenom otoku, a aerodrom Carlos Jobim (Rio de Janeiro International) nalazi na otoku Governador.

Na Glavi šećera zateći ćete i male majmunčiće, koje je navodno prije nekoliko godina netko od turista doveo i ostavio.

Helikopter za obilazak Rio de Janeira iz zraka polijeće s brda pored Glave šećera (brdo Urca) s male okrugle heliodrom staze na obronku tog brda.

* * *

42. IMPRESIJE S PUTOVANJA

Rijetkost je u jednom putovanju proći kroz 4 (četiri) države. To je u svakom slučaju izuzetan ekstrem, pogotovo radi toga jer se sve odigralo u samo 17 dana. Prilagođavanja su morala biti brza ili ih nije ni moralo biti. Bijeg iz jedne države bio je brz, ali dolazila su sve veća iskušenja i sve kraće vrijeme spavanja. Srećom da je svuda bila ugodna temperatura i nije bilo puno kiše.

Ipak, bilo je drugih problema i iskušenja kao na primjer: problemi s mijenjanjem različitih valuta, problem s usklađivanjem vremena odnosno vremenskih zona, drugačiji jezik, običaji, natpisi, cijene, drugačija jela i pića.

Ipak, začudo, svaki problem koji je tada nastajao, po povratku s puta postajao bi veća i značajnija uspomena.

 

CUBA - svibanj, 2009.

 

Zemlja u kojoj je vrijeme stalo. Još neko vrijeme će stajati. Kazaljke su se zaustavile oko 1959. godine. Mafija iz SAD kojoj je ovakva država odgovarala, omogućila je izgradnju otmjenih hotela, zgrada, barova. Cvjetala je kocka, prostitucija, rum, cigare. Došao je Castro i mafija se pokupila. Ostale su cigare, rum i nevjerojatne zgrade koje se danas urušavaju. Ulice su prepune tadašnjih najnovijih modela Chryslera, Fordova, Cadilaca, Biucka, Plymoutha, ali i Lada, Moskvicha i drugih ruskih automobila.

Ljudi životare nadajući se boljem, ali niti sami ne znajući na koja će vrata to 'bolje' ući. Mnogi se boje promjene koja bi mogla dovesti do sukoba i rata s SAD-om. Čeka se kako bi vrijeme učinilo svoje. A do tada treba nekako preživjeti. Veseljem, pjesmom i nadom. U zemlji gdje mjesečna plaća sveučilišnog profesora iznosi manje od 30 Eura, a jedno jaje se na crnoj burzi prodaje za 3 Eura, nema velike nade. Ne vidi se kraj bijedi, a niti početak promjena. Crna burza cvjeta.

Uopće, možete li ikako zamisliti da vam se u nekoj više ili manje egzotičnoj zemlji, u pustoši s uređenim kulisama i zakulisnim odvijanjem života dogodi kakva bolest ili da vam na primjer pukne zub? Jezik koji na Kubi govore, hoblaju je - samo španjolski. Pa se probajte snaći.

U desetak dana obiđu se ove znamenitosti i interesantne točke, po danima od 1-10:

1. dan
Jedan od 7 aerodroma na Kubi - nazvan po pjesniku Joze Martiu iz doba kubanske revolucije iz vremena oslobođenja od Španjolske dominacije. Svaki grad na Kubi ima njegova obilježja.

2. dan
Havana - stari dio grada, groblje Cristofora Columba iz 1760. godine koje je pod zaštitom Unesca, muzej proizvodnje ruma, katedrala u Havani, soba 511 u hotelu Ambos Mundos gdje je 5 godina živio Ernest Hemingway te njegov ljetnikovac s dubokim bazenom i brodom 'Pilar', kao i kulom u kojoj mu je radni stol. Tržnica suvenira, muzej revolucije.

3. dan
Tvornica cigara Candelaria u Pinal del riu, dolina Vinjales - polja duhana i mogote - vapnenačke stijene, indijanska špilja u jednoj mogoti, ručak uz plantažu ananasa, prethistorijski mural, Cabaret Parisien u hotelu National (36 eura)

4. dan
Guamo - bivše indijansko selo i farma krokodila uz kušanje krokodilskog mesa, Zaljev svinja, Cienfuegos - obilazak grada

5. dan
Trinidad, obilazak grada, mjesne crkve, glavnog trga, tornja sa stvarima iz cijele Evrope, dolazak u Varadero

6. dan
Odmor u Varaderu, kupanje i shoping

7. dan
Odmor u Varaderu, kupanje, odlazak na plivanje s delfinima (89 eura)

8. dan
Cjelodnevni izlet na otok Cayo Largo (166 eura), obilazak otoka Iguana, kupanje na otoku zvijezda i školjki, ronjenje među crvenim koraljima uz tropske ribe blizu grebena, kupanje na nekoliko pješčanih plaža

9. dan
Odmor u Varaderu do podneva, Havana, let za Pariz

10. dan
Pariz obilazak ili kupovanje po aerodromu

Po subjektivnoj jačini impresije ovo su lokacije koje smo obišli:

1. Izlet na otok Cayo Largo
2. Indijanska špilja u jednoj mogoti, ručak uz plantažu ananasa
3. Cienfuegos
4. Varadero
5. Cabaret Parisien u hotelu National
6. Ljetnikovac Ernesta Hemingwaya
7. Tvornica cigara Candelaria u Pinal del riu
8. Havana
9. Plivanje s delfinima i predstava
10. Trinidad
11. Havana - groblje Cristofora Columba
12. Farma krokodila
13. Tržnica suvenira – Havana
14. Vinjales - polja duhana i mogote
15. Muzej proizvodnje ruma
16. Katedrala u Havani
17. Guamo - bivše indijansko selo
18. Prethistorijski mural

Evo nekoliko impresija s putovanja:

1. SLIJETANJE

Slijetanje na Kubu nije obećavalo nešto dobro. Bila je to iz zraka sumorna, ravna ploča otoka s rijetkim zgradama i neobrađenom zemljom, tu i tamo kojim musavim jezerom, više sa sivom vegetacijom nego zelenom. A tko zna, možda su prozori na avionu bili prljavi od dugog, leta koji je trajao desetak sati. Na kontroli pasoša su nas svakoga pojedinačno slikali s malom okruglom web kamerom. Sljedeći šok bio je toplotni udar od blizu 40 stupnjeva celzijusa s kojih 80 ili više postotaka vlage. Prilična pustoš na vanjskom dijelu aerodroma, ali unutra gužva. Nitko ne zna jezik, svi su izgubljeni, traže gdje se izdaju vize. Grupa se raštrkala, svi traže neki oslonac, nekog poznatog. Nažalost, do tog vremena, a to je kritično vrijeme od jednog dana, nismo se baš stigli upoznati kao grupa. Nažalost, niti druge grupe se isto ne poznaju najbolje. Ubrzo dolazi do famoznog učešljavanja jedne grupe u drugu. Za njemačkim vodičem iznenada počnu trčati Francuzi, Za talijanskim vodičem trče Englezi, a mi smo posvuda, u raznim grupama. Začudo i Koreanci imaju problema. Priključuju se grupi Japanaca. A taman sam mislio kako se bar oni međusobno razlikuju kad su nama svi oni isti kao jedan. No dobro, uspijevamo ih razlikovati po fotoaparatima. Jedan ima Canon, drugi Nikon, treći Fuji. Taj je sigurno Japanac. Kinezi imaju male šarene fotoaparate živopisnih imena kao Hikao, Misan, Stisnime i slično. Koreanci nose samo fotoaparate teže od pet kilograma, a veće od svoje glave (kod njih je to sada moderno), po mogućnosti s teleobjektivom od 100 puta optičkog povećanja i stativom teškim desetak kilograma kojega nisu uspjeli sklopiti pa se po gužvi aerodroma natežu kao mravi noseći dugu slamku spasa. Tako su im dugački ti stativi da bar znaju iz kojeg su smjera došli, nogare im se vuku daleko po podu. Uskoro smo se izmiješali kao špil karata. Šalju nas od jednog do drugog stola za tu čudesnu naljepnicu-vizu. Svi su se smotali, jedva pronalazimo pravog čovjeka, debeljuškastog blaziranog ljepitelja viza. Već smo mislili da mu je ponestalo pljuvačke i da radi toga nećemo ovoga puta moći ući u Kubu. Srećom, taj komad papira ipak ima ljepilo, što je, saznao sam kasnije, ipak rijetkost. Vremenska razlika od Europe pa do Kube je kako kada. Tako nam kažu. Trebala bi biti 7 sati, ali dogodi se da je više ili manje. Navodno znaju sami iznenadno promijeniti vrijeme

2. HAVANA

Havana je grad kao zamrznut u vremenu, dok se stanovnici opiru tom zamrzavanju i urušavanju iznutra. Izvana prepuštaju osipanje materije, jer još nemaju načina kako to zaustaviti. Hotel Telegrafo u centru je Havane. Visina stropa je oko šest metara, taman za dvije etaže, s ogromnim ogledalima u spavaćoj sobi, kupaoni i prekrasnim, ogromnim pločicama, te bordurama oko ogledala. Možete zamisliti kako spavate poput lokalnog mafijaškog bosa, a oskudno odjevena sluškinja vam u sobu donosi koktel i veliku srebrenu posudu voća koje nije gumeno. Srećom, još se nije sve stiglo pohabati. Tako je i u mnogim okolnim, stambenim zgradama, ali je tako propalo da su cijeli katovi pali u prizemlje, zajedno s nosećim drvenim gredama. Iza hotela počinje drugi svijet, odvojen tankom crtom nerazumijevanja. Odmah iza hotela Telegrafo je i mala, zelena tržnica s nekoliko štandova i par hrpica zelenja na svakome. Dovoljno za opskrbiti stotinjak obitelji, što oni vjerojatno ustostruče. Može se vidjeti i neka improvizirana mesnica, običan poveći drveni pult sa sirovim komadima mesa. Ono je toliko rijetko da bi se s tim mesom što ga tamo pronađete mogao napraviti jedan pošteni roštilj za pet-šest članova prosječne hrvatske obitelji. Naravno, oni to rastegnu za stotinjak ili više obitelji s po desetak članova.

3. COLON

Colon ili groblje Cristofora Columba iz 1760. godine u Havani, koje je Unesco zaštitio, stvarno je impozantno po veličini i broju spomenika te po grobnicama, pri čemu neke izgledaju poput minijaturnih katedrala. Ima tu već oko 2 milijuna pokopanih tijela. Poznat je grob žene Emilije koja je zajedno s djetetom preminula kod poroda. Po ondašnjoj tradiciji pokopana je u grob okomito prema djetetu, pod pravim kutem. Poslije 3 godine, kada se otvaraju grobovi radi preslagivanja, pronašli su dijete u naručju majke. Od onda stotine tisuća Kubanaca dolazi se pomoliti na njezin grob i odlazi od groba hodajući unatrag, kao što je to za života činio i njen suprug. Dolaze tu mnogi ljudi i iz drugih krajeva svijeta, pogotovo oni koji imaju zdravstvenih ili porodiljnih problema. Tako ostavljaju i brojne mramorne ploče zahvale, pa to mjesto postaje sve poznatije i posjećenije. Na groblju se često održavaju i poluvojne ceremonije čija svrha je upitna, a valjda služe kako bi se postigao upečatljiviji dojam za posjetioce, osim statičnih kipova samog groblja.

4. ODVOJENOST

Opet su turisti izolirani od domorodaca, kako im se ne bi suviše približili. Hoteli i autobusi njihova su skloništa. Gledate sa sigurne udaljenosti dok se malo ne priviknete. Onda vas pripuste bliže. Privikavanje je postepeno, da vas previše ne grize savjest što u džepu nemate koji bombon, pezos, sapunčić ili što drugo. Gospodine, imate li nešto sitnog? - pitaju pogledi oko vas kada se nalazite na trgovima gdje se okupljaju turisti. Po ulicama nećete imati suviše neugodnosti, pogotovo ako ste sami. Naravno da ćete privlačiti poglede, imate fotoaparat, torbu, pogled gladnog dvotjednog turiste.

Capitolio je replika Washingtonskog Capitola i nalazi se u centru Havane. Tu se iskrcavaju svi turisti. Nagrnu iz hladnih autobusa, prospu se po vrelom i blještavom trgu, malo penju pa spuštaju po brojnim stepenicama, slikaju uz ogromne zelenkaste kipove i trčećim se korakom vraćaju u autobus praćeni prosjacima. U blizini se nalazi i Central park – naravno, s kipom Jose Martia (1853.-1895.). Uskoro ćete se pitati gdje nema kipova, poprsja ili mramornih ploča s imenom Jose Martia. Isto kao što ima i natpisa s Fidelom i Che Guevarom uz cestu ili po fasadama zgrada, koji u Europi služe kao oglasni prostor. Ipak, kipovi su trajniji. Ovi reklamni panoi uz cestu se lako mogu prelijepiti, zgrade i zidići prefarbati.

Mjesto na kojem se izvode mimohodi, odnosno parade, velika okupljanja (ne, ne koncerti poznatih muzičkih grupa) i govori u trajanjima od po desetak sati, po kojima je Fidel Castro poznat, svakako je Trg revolucije oko kojeg se nalaze brojne značajne zgrade; od one unutrašnjih poslova, pa do zgrada vlade, opet kipa Jose Martia, nekoliko muzeja. Trg predstavlja administrativni i politički centar Kube od ranih pedesetih godina.

5. ZGRADE

Zgrade kolonijalnog stila, sagrađene do 1960. godine, impozantne su i ovako derutne, s izljuštenim fasadama. Parkovi prepuni ljudi, i s mnogo djece koja se dovikuju, vrlo su uređeni. Barem su takvi oni u centru Havane. Vegetacija u parkovima je izuzetno bujna i različita, od ukrasnog bilja, cvijeća, raznog vrsta drveća. Glavni trgovi su prostrani, a prometnice široke. Ne sjećam se da sam igdje vidio oznake po cesti na koje smo mi navikli. One nepotrebne crte i šare po sredini i uz rub ceste, bijele i žute boje, razne strelice i zebre. Njihovi automobili mogu voziti i bez tih oznaka. Samo ponekad bih se začudio kad bi se uspjele ponegdje nazrijeti neke crte po cesti. Osim tržnice suvenira, koja se nalazi odmah uz Atlantik, blizu početka zidića Maleko, postoje u parkovima štandovi za prodaju rabljenih knjiga. Mnoge knjige izgledaju kao da su prošle nekoliko svjetskih ratova. U hladu drveća garavi prodavači i prodavačice očekuju svoje kupce koji obično nisu turisti, dok se vi znojite trčkarajući za svojim vodičem. I taman kad mislite da ste izbjegli napasne prodavače i da vas nitko neće oblijetati, od nikuda se pojavi svirač s gitarom ili putujući karikaturista. A vama je baš sad stalo sjesti na vrelinu sunca i slušati glazbu dok gledate svoju karikaturu. Naravno, na karikaturi se ne vide mrlje znoja na košulji, ruksak na leđima i vrećice sa suvenirima, ali se vidi preneražen, izbuljen lik koji očima traži mrvu hladovine.

ŠPANJOLCI

Ostaci Španjolaca koji su godinama porobljavali ovaj otok, vidljivi su na svakome mjestu. Španjolci su vadili zlato s Cube i odnosili ga. Ostale su tvrđave, zidine, a ogromne željezne topovske cijevi po cijelome gradu zabetonirane su naglavačke u trotoar glumeći stupove ograda, ukrase po ulazima radnji, često su ukoso zabetonirani, u križ, na razne načine ili samo leže po cesti u plitkim kanalima. Sve su to španjolski topovi kojih ima vrlo velik broj po gradu. U vrlo su dobrom stanju, konzervirani, lakirani i svi su crne boje. Makar često bojaju pročelja zgrada živopisnim bojama, za topovske cijevi to nisu učinili. Na rijetkim mjestima vidljivi su i ostaci španjolskih zidina koji su nekada opasivali grad. Impozantna je i tvrđava Morro-Cabana iz 1774.-te godine. Kada je dovršena, bila je najveća tvrđava u Americi. Službeni jezik na Kubi je španjolski.

7. KATEDRALA

Katedrala u Havani ima dva nejednolika zvonika, desni je deblji, lijevi tanji. Priča se da su navodno desni podigli Dominikanci, a lijevi netko drugi. Postoji i teorija da je to radi statike, radi mekog terena na kojem je crkva sagrađena. Oko katedrale ima dosta krupnih, lokalnih žena u živopisnim haljinama s kubanskim cigarama u ustima koje naplaćuju slikanje i proriču vam sudbinu iz karata. Ima i drugih muških živopisnih likova s gotovo sraslim velikim kubanskim cigarama za već proširena usta od držanja tolikog tereta i širine. Naravno da oni ne obilaze trgove radi udisanja svježeg zraka ili radi šetnje ulicama. Zato, imajte u džepu pripremljene sitne novčanice ili kovanice, ako želite koju fotografiju. Sreća je što baš svaku fotografiju koju napravite ne naplaćuju. Zamislite da kad poslikate sve u okolici morate doći do nekog čovječuljka, on prebroji fotografije i onda na temelju toga naplati propisani iznos. Nekako se bojim da bi se to jednoga dana moglo ostvariti.

* * *

21. STANOVNICI

Žitelji Kube su mješanci između nekadašnjih lokalnih indijanaca, Španjolaca, afričkih crnaca pretežno iz Nigerije i Amerikanaca. Ima još nešto mješavine Engleza i Portugalaca. Religija je rimokatolička 90%, a ostalo su protestanti, Židovi i štovanje vudu kulta. Kao što su oni mješanci tako im je i religija izmiješana. U kućama se mogu vidjeti oltari na kojima štuju zajedno i katoličke svece, pale mirisne štapiće, štuju voće i povrće. Zemlja na Kubi je pretežno crljenica. Osim trave i kaktusa, uz ceste najbolje rastu razne parole za podršku Fidelu Castru. Ima ih često u gradovima i po zidovima kuća. One kao da spontano rastu, bez znanja Fidela. Vjerojatno postoji i tvornica za izradu tih reklamnih poruka, kao i marketing, istraživanje tržišta i sve ostalo potrebno.

* * *

23. TVORNICA CIGARA

Tvornica cigara Candelaria u Pinal del riu unutar doline Vinjales jedna je od brojnih tvornica kubanskih cigara. Naravno, zabranjeno je slikanje. Stvarno, koja vrhunska državna tajna - proizvodnja dimova. Postoje 3 zone za izradu cigara - motanje, sortiranje (po boji i kvaliteti uz odvajanje srednje žile posebnom tehnikom namatanja na ruku bez oštećivanja lista) i pakiranje u kutije 12+13 komada ili drugačije. Svaki radnik na dan može popušiti 2 cigare ili ih spremiti, pa kad sakupi 23 komada, dobit će kutiju i moći to prodati na crnom tržištu. Zarađuju 10-15 eura mjesečno, profesori u školama do 30 eura mjesečno. Ovo su neke od kubanskih vrsta cigara: Cohiba, Romeo i Julieta, Montecristo, D'orsay, Robaina, Bolivar, Trinidad, Saint Luis, Hupmann, Churchills, Punch, Hoyo de Monterey i druge. Jedino se Guantanamera mota strojno i zato je mnogo jeftinija od ostalih cigara. Cohiba je jedna od najpoznatijih, najrazvikanijih. Kvaliteta motanja se provjerava i kada se otkrije da netko ne mota dobro (nakon šest mjesečnog tečaja obuke) biva kažnjen. Na dan svaki motač cigara mora namotati 120 komada. Ako ne ispuni normu od ponedjeljka do petka, mora doći u subotu i nedjelju i to nadoknaditi. Imaju strojeve kojima probno "popuše" poneku cigaru iz neke serije da bi vidjeli brzinu i kvalitetu gorenja. Cigara ne smije ni brzo ni dugo gorjeti kod pušenja, mora imati određenu dužinu, promjer, boju, vrstu lišća izvana i u sredini. Da poludiš. Cijela nauka i filozofija za par dimova.

* * *

51. POTREBE

Bit će vam dovoljne jedne do dvoje kratkih hlača za desetak dana, možda jedne duge ako idete van navečer, te brdo majica. Bolje nego košulje. Bit ćete do navečer mokri od znoja, bez obzira na klimu u autobusu. Desetak puta morat ćete i izaći iz njega. Pred večer poslije pet sati se redovito nakupe oblaci i padne par kapi kiše, u svibnju, što je najava nadolazećih kiša i tropskih, izuzetno jakih oluja. Tada se ljudi zatvore u kuće i čekaju, slušajući kako se vani lomi drveće, lijeva kiša. U svakom slučaju dobro je nositi sa sobom neku jaknu za kišu, ako ćete biti duže na otvorenom. Obavezno trebate imati dobar, lagani šešir, sunčane naočale, mnogo sitnih pezosa, eura, dolara. Nije loše imati i krupne. Ruksak je zgodno nositi s nešto vode, maramica, pogotovo vlažnih, možda nešto slatkoga za brzo vraćanje energije. Fotoaparat s dovoljno baterija i memorijskih kartica je obavezan. Sve ostalo doznat ćete od vodiča.

52. DOJMOVI

Neke od stvari na putu će vas razočarati i začuditi, a neke oduševiti. Čudno je bilo kada smo išli okolnim cestama, produživši putovanje autobusom za nekoliko sati kako bismo došli do Zaljeva svinja, a vozač se nije ni na minutu zaustavio, čak nas nije ni probudio, mnoge koji su spavali, nego je samo prošao pored. Ali je zato stao kada je trebao kupiti tridesetak prekrasnih plodova manga za nekoliko pezosa, koje će negdje prodati za desetorostruku ili veću cijenu.

53. RAZGLEDNICE

Lijepeći marke na razglednice shvatio sam da nemaju ljepila. Uzalud sam pljuvao. Ipak, jedući prethodno nešto slatko, marke su se ipak zadržale do sandućića. Poslao sam 5 (pet) razglednica s Kube. Nakon dvadesetak dana došla je jedna, a nakon mjesec i pol druga. Ostale tri nikada nisu došle. Iz toga se može vidjeti kakva im je organizacija. A i inače se čini da nemaju smisao za organiziranje, red i bilo kakvo provođenje pravila. Osim što se na ulazu i izlazu u zemlju, nastojeći parirati Amerikancima, ili se praviti poput njih, ili im to čineći u inat, drže vrlo strogi.

54. PENZIONERSKI TURIZAM

Sve je isplanirano, sigurno, konfekcijski. Jedini adrenalin može biti ako se malo kasni u obilasku, čeka autobus za vrijeme točenja goriva ili možda ako se malo izmijeni ruta obilazaka mjesta. Gledate već pohabane prizore u kojima jedina promjena može biti procvjetala grana nekog drveta, slučajno pomaknuti kamen na cesti, smiješak prolaznika ili iznenadna kiša. Ništa vam se neće dogoditi na tom putu; imat ćete hranu i piće na vrijeme, davat ćete napojnice u urednim vremenskim razmacima svim izmišljateljima usputnih događanja (hranitelju aligatora, inicijatorima u šatoru, ritualnim plesačima, sviraču gitare, gatari iz dlana, crtaču vaše karikature, na ulazu u wc, kod fotografiranja, kod gledanja, kod ispijanja koktela, grljenja aligatora ili starca s cigarom, kod slikanja uz neko živopisno lice ili samo ako ste nekoga slikali iz nehata). Izaći ćete iz sigurnosti autobusa, okinuti par slika, brzo nahraniti oči s nekoliko 'neviđenih' prizora, nasmiješiti se ili namrštiti i potom ući u tandrkavo vozilo koje će vas naučenom neumornošću dahtajući i škripeći, podrhtavajući poput deve na samrti odvesti na sljedeću stanicu vaših gladnih žudnji.

55. GRANICE

Svako putovanje je u stvari iskušavanje granica. Onih tijela, ali i duha. Nikada ne znaš da li će ti na putu pozliti od najobičnije vožnje autobusom ili avionom, neće li ti tlak naglo pasti na vrelini dana, možda porasti, možda će ti šećer raditi probleme ili ćeš imati probavnih smetnji, mučninu radi prevelike vlage, nagle promjene temperature i do 30 stupnjeva. Tu je i nasrtljivost prodavača, brze odluke, traženje grupe, briga za stvari, brzo pamćenje mnogih podataka, pospanost, umor. Možda će stres radi neplaniranih situacija izazvati veći šok u organizmu. Tko zna? Probajte! Jer i oni koji misle da su zdravi i spremni na sve izazove, pa i u ovakvom penzionerskom turizmu, nalaze se na mnogim iskušenjima. Nikad ne znamo gdje smo slabi. A svaki nedostatak ili slabost, mnogo smeta na putu. To mogu biti i obične naočale ili potreba za vodom, hranom. Treba moći izdržati više od toga što smo obično navikli i izdržati samo s onim što trenutno imamo uza sebe. A to je vrlo ograničeno. Dobro treba razmisliti što nam je potrebno uza nas, koji su nam nedostaci, a koji bi se mogli pojaviti. Uvijek je dobro imati hlače s puno džepova. To mi je puno pomoglo. Jedini problem je od tih silnih džepova popamtiti u koji si što stavio, zato prije puta treba odmah odlučiti u koji džep ide novac, u koji bakšiš, u koji maramice, ključevi, u koji rezervne baterije ili štogod drugo.

 

EGIPAT - travanj, 2009

 

KAOS je jedno od zajedničkih obilježja Egipta. U zemlji gdje razna narječja nemaju pisani zapis nego se jedino govore, u zemlji gdje je dvije trećine zaposlenih u vojno-policijskom aparatu, u zemlji gdje se o zagađivanju i otpadu gotovo ne brine, o zemlji u kojoj se razlike između bogatih i siromašnih ne mogu izmjeriti, teško je očekivati nešto više. U zemlji gdje su se radnici ubijali po završenom poslu, to se više ne čini. Ubijali su radnike uglavnom zato da ne bi odali lokacije grobnica, koje su poslije ipak odali arhitekti grobnica. Njih nisu ubijali. Ubijanje je izašlo iz mode, a posljedica je preko 50 milijuna ljudi koji dnevno preživljavaju s manje od jednog američkog dolara. Dobra mjesečna plaća iznosi oko 35 američkih dolara. Još ako turizam zakaže, na što je orijentirana većina zemlje, situacija će se znatno pogoršati. Zemlja ekstremno visokih temperatura (i do preko 60 stupnjeva Celzijusa) u turističke mjesece oko travnja i svibnja je s koliko-toliko podnošljivih 40 stupnjeva. Zamjetna siva prašina koja prekriva gradove nije samo pijesak nego i velika količina smoga. Kad gledate te uglavnom ravne krovove iz autobusa učinit će vam se kao da oni tu odlažu smeće, umjesto javnih odlagališta. Nije važno, misle, ne vidi se, gore nitko ne gleda. Javni WC-i se svuda naplaćuju i to 1 euro ili 1 dolar ili 1 egipatsku funtu (1 USD=5 LE), ali njima je to svejedno.

U turističkim centrima uz obalu Crvenog mora situacija je ipak puno bolja jer tamo puše vjetar, ima dovoljno vode, postoje prekrasni koraljni grebeni s šarenim ribama (gospođa priroda ih je stvarno odlično pofarbala) i europska mjerila za turiste. Naravno, voda se ne preporučuje za piće jer sadrži amebe ili opasne bakterije na koje je lokalno stanovništvo otporno, makar nisu niti oni toliko otporni, ali duže prežive. To vrijedi i za pranje zubiju. Hrana je radi toga upitna, jer se pere i pripravlja takvom vodom pa treba paziti da se jede dobro pečena hrana, oguljeno voće, flaširana pića. Šansa da se u roku od tjedan dana pokvari probava veća je od 80 posto i to bez obzira na brigu o standardima na brodovima koji plove duž Nila ili hotelima uz Crveno more. Često je to i radi konzumiranja suviše hladnog pića. Posljedica pokvarene probave je osim mučnine i trčanja na strateška mjesta i post koji će vam skinuti nešto kila u kratkome roku. Ako i odolite nekim primamljivim jelima svakako će vam nešto stati na probavni put, ma bio to i slučajni gutljaj vode iz vodovoda usred noći, svježe oprana salata ili nečistoća kod pripreme hrane. Ima veliki milijun mjesta gdje možete pobrati neku čupavu bakteriju. Postanete toga svjesni kad vam pažnja nakon nekoliko dana popusti, a vi ste iznenada vezani uz bijele keramičke posude vaše sobe ili se grčite od bolova u želucu na "ugodnih" 40 stupnjeva Celzijusa tražeći pogledima gore, dolje, lijevo, desno, a pustinja svuda, a turista k'o mrava. Pomislite samo koliko često nečistim prstima ulazite u nos, usta, dirate oči, lice, uši, da li imate koju otvorenu ranu na ruci ili tijelu, posuđe iz kojega jedete često je neoprano i s tragovima sasušenih komada hrane ili je oprano u nečistoj vodi iz Nila. Oni se čak u njemu i kupaju dok se vi blesavo smješkate bojeći se te vode čak i dok ju gledate. Mislite si – no dobro, ima i zagađenijih rijeka kao na primjer Ganges.

Uglavnom, turisti koji bi bili prepušteni sami sebi (bez turističkih vodiča) teško bi preživjeli radi:

- nepoznavanja jezika
- velikih vrućina bez mogućnosti da se odmore i rashlade u hotelima
- zbog napasnih arapskih trgovaca
- radi nesnalaženja u kaosu prometa, ako bi pokušali negdje doći sami
- zbog bakterija i virusa na koje Europljani nisu otporni
- zbog velike nečistoće posvuda
- zbog raznih drugih skrivenih opasnosti

Po danima je to bilo:

1. dan – 25.04.
Slijetanje u Hurgadu. Smještaj u hotelu 5 zvijezda

2. dan – 26.04.
Hurghada. Izlet brodićem do koraljnih grebena (50€). Kupanje na pješčanim plažama otočića Paradise, ronjenje u Cvenom moru uz vodiča

3. dan – 27.04.
Luksor. Obilazak kompleksa Karnak.

4. dan – 28.04.
Dolina kraljeva. Dolina kraljica – hram kraljice Hatshepsut. Memnonovi kolosi. Radionica alabastera. Brana Esna.

5. dan – 29.04.
Esfu hram, Kom Ombo hram.

6. dan – 30.04.
Pustinja, Abu Simbel (80€), nedovršeni obelisk, brana Asuan, radionica parfema

7. dan – 01.05.
Kairo

8. dan – 02.05.
Giza. Piramide i Sfinga, institut papirusa, muzej u Kairu, džamija Sultana Hasana, tržnica Khan el Khalifi, večera s trbušnim plesom (40€)

Po impozantnosti i moraš vidjeti-probati popisu, ovo je dio onoga što je ovim putem od samo 7 dana bilo pokriveno. Egipat je stvarno ogroman i toliko toga ima za vidjeti. Naravno, dojam je ponešto oskvrnut radi uvjeta u kojima to činite (nečistoća, vrućina, brzo trčanje i bježanje od prodavača, malo spavanja) poredan po subjektivnom redu onako kakav je ostavio dojam. Na početku, naravno, ono što je bilo najimpozantnije:

1. Tutankhamunova grobnica plus dio postave u kairskom muzeju uz pogled na plan-crtež grobnice kako je ona izvorno izgledala kada je pronađena
2. Piramidalni kompleks pored Kaira u Gizi (Keops-Kefren-Mikeren-Sfinga)
3. Abu Simbel
4. Muzej u Kairu
5. Hurghada i Crveno more, ronjenje među koraljnim grebenima i šarenim tropskim ribama
6. Dolina kraljeva (2 grobnice, Tutankhamunova grobnica)
7. Svetište Karnak, Memnonovi kolosi
8. Dolina kraljica - hram kraljice Hatshepsut
9. Edfu - Hram Boga Horusa
10. Kom Ombo - hram Boga Sobeka
11. Radionica za izradu suvenira i predmeta od alabastera te drugih materijala
12. Džamija i medresa Sultana Hasana
13. Plovidba brodom po Nilu
14. Tržnica Khan El Khalili
15. Institut papirusa
16. Radionica eteričnih ulja
17. Brana Asuan
18. Kamenolom i nedovršeni obelisk
19. Večera s trbušnim plesom i tangurom
20. Brana na Esni

Po količini informacija koje polako ulaze pod kožu na toj za Europljane surovoj klimi, ostat ćete pomalo opijeni. A možda ćete biti i umrtvljeni pa tek poslije početi odmotavati film. Neke od sličica koje će vam svakako ostati u sjećanju su:

1. VODIČI

Zašto su vodiči svemogući? Zato jer jedini trtljaju jedan od tridesetak jezika-glasovno grlenih narječja kojima će saznati neke od važnih stvari koje vi ne biste saznali ni da ste godinu dana u Egiptu. Uvijek se događaju neke promjene na terenu, izmjene puta u letu, zatvorene ceste ili muzeji, promjene cijena ili slične stvari. Vi se nikad ne biste uspjeli s njima razumjeti, osim možda pronaći WC ili vodu. Jezik zvuči kao da se stalno deru jedan na drugoga i pri tome obilno psuju. Ponekad tako izgleda, ne uvijek. Obično kad srdačno počnu pregovarati i razgovarati kao da su upravo ustanovili kako imaju istu babu u sedmom koljenu koja je pronašla istu grobnicu koju je pronašao i vaš stric, a nakon toga i najbolja susjeda, nakon što su je po tisuću tristo pedeset i pet puta prekrili pješčani nanosi pustinje. Imam osjećaj da oni uz rubne dijelove pustinje generacijama pronalaze-iskopaju uvijek iste zatrpane stvari nakon što ih pijesak zatrpa.

2. HURGHADA

HURGHADA - turistički kompleks hotela na Crvenom moru svakako je najsigurniji i najležerniji. Sve ostalo prema i uz Nil je visoko rizično i treba se držati svoje turističke grupe. Nikako ne nasjedati na povlačenja za rukav, nagovaranja, ulaženja u male, mračne uličice, vožnju kočijom ili devom bez svojeg lokalnog vodiča. Svuda postoje brojne opasnosti kojih se ne možete ni dosjetiti. Arapi uz svega nekoliko engleskih riječi za čas iz vas mogu izvući ime i porijeklo, grad iz kojega dolazite, hobije, interese, ali i novac. Svima se jako sviđate i svaki Arap jedino baš vas želi upoznati, a već pola o vama zna; da ste zbunjeni i da ste se izgubili (ako tumarate, a ne bježite od njih). Ipak, najviše im se sviđa vaš novčanik. Često su dosadniji od horde komaraca i muha zajedno.

3. TURISTI

Danas, u turističko vrijeme najbrojniji i najbahatiji "turistički okupatori" su Rusi. Dolaze na tisuće u Hurghadu i okolna mjesta razbacujući se novcem i bahatošću, slijećući vrlo čestim čarterima. Prisutni su i Japanci-Kinezi-Koreanci. Slovenci su najbrojniji s "našeg područja", pa i većina avionskih letova za Egipat ide preko Ljubljane. Zbog jezika svi misle da ste Rusi koje zbog svoje bahatosti Egipćani sve manje vole. Zato pazite kako naglašavate od kuda ste jer izgovor Croatia i Russia vrlo je sličan za njih.

4. CRVENO MORE

Hurghada i Crveno more je doživljaj za ronioce koji tu dolaze iz cijeloga svijeta. Ronjenje među koraljnim grebenima i šarenim tropskim ribama je opuštajuće i interesantno jer možete naletjeti (poput mene) na divovsku murinu, dužine oko 3 metra kako vam ide ususret, širom razjapljenih čeljusti polako lelujajući repom, poput goleme zmije. Naravno da nisam imao fotoaparat, odnosno su se baterije potrošile. Budite mirni i ona će vas zaobići. Navodno ne vidi dobro ako se objekt pred njom ne pomiče. Mogu se vidjeti brojne ribe-igle dužine između pola i jednoga metra, kako plivaju blizu površine ili nešto dublje. Broj šarenih riba je impozantan. Tu se nalaze i morski ježevi s izuzetno dugim bodljikama, vrlo tvrdi i oštri koralji raznih oblika i živopisnih boja. Bliski susret s koraljima ostavit će vam uspomenu od desetak malih, dugačkih rana po koži. Tek toliko da vam bude uspomena uz put po Egiptu. Nakon toga, tako zarezani još možete izgoriti na suncu i osjećat ćete se baš kao što se osjeća i krvavi biftek na naglo. Na desetke grupa po dvadesetak ronilaca s brodova zaranjaju istovremeno i nije rijetkost da se iznenada nađete u nečijoj tuđoj grupi, jer s maskama tamnoputi vodiči nisu ništa prepoznatljiviji. Sudar s koraljima ćete zapamtiti po obilnom krvarenju. Srećom, nema morskih pasa u tim zonama.

5. PIJESAK

Pijesak na otocima Crvenog mora kamo vas dovezu brodom, pa potom čamcima je sitan uz obalu do krupniji prema unutrašnjosti otoka. Tvrd je i sipak, prepun komada koralja što ih je more naplavilo. Navodno ih je zabranjeno iznositi izvan Egipta. Možete ipak prošvercati koji. More je prilično toplo, blizu 28 stupnjeva Celzijusa. Na obalama otoka kupaju se brojni Rusi, ali ima i drugih turista, pa i mnogo potpuno obučenih Arapa i Arapkinja. Najviše je Rusa i Ruskinja koje onako obnažene privlače pažnju svih. Na Rajskom otoku gdje vas iskrcaju na koji sat ima suncobrana od palminog lišća, prostirki i ležaljki, a ima i zgodan, velik, okrugao šank.

6. KARNAK

Svetište Karnak pored Luksora je pećnica u kojoj se svi turisti pripreme na pečenje koje im tek slijedi. Rijetki hlad traži se među ogromnim stupovima koji su uglavnom ostali bez krova. Obelisci isto tako ne pomažu jer je razgled obično u podne. Izuzetak je prekrasan hlad centralnog svetišta od kuda je nekada kretala završna procesija svetog broda-barke s posmrtnim ostacima vladara na putu prema besmrtnosti. Nažalost, tamo se kratko vrijeme možete zadržati jer nahrupljuju horde zapjenjenih Koreanaca, Japančića i drugih mjesečevih žutih lica, već roza opaljenih jakim suncem. Izgledaju poput prebrzo porumenjelih nezrelih breskvica. Na kraju tog klipsanja po vrelom kamenju doći ćete do umjetnog jezera s ustajalom slatkom vodom, uklesanog u hram, u kojem uspješno rastu lišajevi, lopoči i mahovina, s vjerojatno velikim brojem žaba i guštera, jer okolo po njemu skakuću čaplje i druge ptice ganjajući plijen. Pogled na to možda će vam probuditi glad i žeđ pa ćete za desetak dolara moći na obližnjem kiosku suvenira (čitaj - improvizirani štand s jednim stolom i frižiderom) kupiti limenku Coca Cole.

Vodič će vam cijelim putem pričati čim više može o hijeroglifima koji su posvuda po zidovima, stupovima i obeliscima i to na nekom hladovitom mjestu (čitaj – lijepo osunčanom mjestu) gdje se ipak nećete moći zadržati predugo; dijelom radi toga jer će vas početi peći za tabane ugrijani kamen, užarit će vam se od sunca fotoaparat u rukama i radi toga što će druge grupe cupkati čekajući da one dođu na red za pirjanje, na baš tom kamenu gdje ste sada vi. Kao da nema dosta drugog kamenja uokolo. Ali ne, baš tu je neki hijeroglif, ključan za predavanje. Uglavnom, sva predavanja o hijeroglifima dosta će vam izblijediti na tom suncu, a sjetit ćete se kako je lagodno bilo nekada sjediti u klupama i slušati to isto, a sada morate ponovno učiti na vreliji način ono što ste zaboravili ili niste htjeli pročitati. Ako ste sve već prije ipak pročitali, onda možete za nagradu pobjeći u neku sjenu, ako je uspijete pronaći.

Jedna od glavnih priča vezanih uz Karnak lijepo je oslikana na mnogim stupovima, a opisuje vladara koji je otišao u dug ratni pohod, a jedino kao čuvara naselja ostavio svog najboljeg prijatelja. Kada se poslije mnogih godina vratio s ratnog pohoda zatekao je dobro stanje u naselju. Svuda naokolo bilo je mnogo manje i veće djece, žene su bile u dobrom stanju, makar mnoge u drugom stanju. Jedno ga je začudilo kako su sva djeca uokolo sličila na njegovog najboljeg prijatelja. Kad je došao svijesti, shvatio je da se on dobro brinuo za sve njegove žene, a i za ostale. Odmah ga je dao pogubiti i to na način da mu uzdužno prerežu tijelo na dvije jednake polovice. Nakon što je stišao bijes, pokajao se što je to učinio, jer ipak je on spasio narod od izumiranja. No, tada je već bilo kasno. Zato je dao na mnoga mjesta uklesati njegov lik u stojećem stavu s ukrućenim (zna se čim) i naravno prikazujući samo njegovu jednu stranu tijela, jer je on skončao prepolovljen. To je od onda označavalo božanstvo plodnosti, kroz lik njegovog najboljeg prijatelja, kojeg je dao pogubiti.

7. DOLINA KRALJEVA

DOLINA KRALJEVA je kompleks od 62 grobnice čiji ulazi su sakriveni u toj dolini. Posljednja pronađena grobnica je bila Tutankhamunova. Svaka grobnica je drugačija i često postoji više prostorija. Mnoge od njih su oslikane po zidovima crtežima s jarkim bojama. Izrada grobnica je dovedena do savršenstva. Postojale su cijele ekipe raznih radnika koji su se smjenjivali jedni za drugima; grubi kopači, fasaderi, oni koji označavaju i daju proporcije crtežima, crtači, bojači, a vjerojatno su imali i izlazne kontrolore koji su udarali žigove OK na ispravno iscrtane crteže i reljefe. Sarkofazi ogromnih dimenzija sklapali su se unutar grobnica poput lego kockica. Obično su se sastojali od više nego nekoliko sarkofaga jednoga u drugome, poput onih malih figurica – ruskinja. Možda su tako i nastale te drvene figurice ruskinja.

* * *

23. ZNAMENITOSTI

U Egiptu ima suviše toga za pogledati. Gledajući iz zraka i pažljivo pretražujući pustinju oko Kaira, shvatit ćete da su neke stvari ipak čudne. Jer, piramida ima znatno više od onih o kojima se govori. Zato vjerujem da se lokacije mnogih novih i novootkrivenih piramida ne daju u javnost, pogotovo nakon što su Englezi i Francuzi dobro opljačkali sve na što su naletjeli u svojim istraživanjima. Zato je Tutankhamunovo blago koje se (većina) može vidjeti u Egipatskom nacionalnom muzeju u Kairu doista nevjerojatno. Iz zraka se vide brojne piramide i dijelovi pustinje koji izgledaju kao da se prekopavaju bagerima. Vide se poluotkrivene piramide i kupolasti ulazi na mnogim mjestima. Zato je najnevjerojatnije iznenađenje kada shvatite da je ta, najmanja Tutankhamunova grobnica u svoje dvije male prostorije bila do vrha napunjena tisućama kilograma zlatnih maski, pokrova, nakita, dragulja, alata, oružja, ukrasa, kipova, statueta, ogrlica, narukvica, bojnih kola, paradnih zastava s nezamislivom količinom ukrasa, gravura, crteža. Kad shvatite da je Tutankhamunov sarkofag imao 7 sarkofaga od kojih 4 od pozlaćenog drveta koji su bili jedan u drugome, a zatim 2 od zlata od kojih je jedan od 170 kila čistog zlata i na kraju zlatna maska; shvati se pothvat sklapanja koji je morao biti učinjen poput lego kockica u prostoru bez kisika i svjetla ne većem od 10x5x5 metara.

24. GRAD MRTVIH

Grad mrtvih nalazi se u Kairu i u stvari je nekadašnje i sadašnje groblje u koje su se uselili beskućnici, ali i cijele obitelji koji u tim grobovima, odnosno grobnicama žive. Kad se dogodi da se netko mora pokopati u nekoj od tih grobnica (od onih čiji su vlasnici grobnice), tada se cijela obitelj iseli, pokojnik se pokopa, a onda se obitelj beskućnika ponovno useljava u grobnicu. Pitate se u čemu je problem? Ljudi vole mirna i tiha mjesta? Ne žele izaći iz tih nastambi makar im nude stanove. Život u grobnicama je jeftiniji, ne moraš plaćat skupe antenske sisteme, pričuvu i odvoz smeća, naknadu za kvadrat stana iznad i ispod tebe. Ipak mnogi nemaju toliko novaca da bi živjeli u skupim neboderima. Tako u gradu mrtvih živi i više od milijun stanovnika. Prolazeći autobusom stvarno ćete pomisliti da je to napušteno groblje. Prekriveno prašinom, u razini zemlje, ravnih krovova, raznih boja sive, tu i tamo omeđeno s pokojom šupljom kapelicom. U Egiptu je vidljivo veliko raslojavanje stanovništva. Ima obitelji i pjedinaca koji posjeduju cijele četvrti gradova, nekoliko desetaka tvornica pa i više od toga, a s druge strane je sirotinja koja nema ni za vodu, a o hrani da i ne govorimo.

25. KLIMA

Klima je suha tako da se ne znojite suviše. Svejedno, 40 stupnjeva ostaje 40 stupnjeva ovako ili onako pa nakon nekoliko sati šetnje među vrelim kamenjem i pijeskom, bježat' ćete u hlad i tražiti klimu u autobusu. Mozak vam na toj vrelini počinje otkazivati i uhvati vas bezvoljnost, dok sa svih strana bliješti odraz sunčevih zraka. Istina, postanete imuni i na kokodakanje prodavača svuda oko vas pa se ponekad i začudite, kad dođete u hlad klime, da ste ipak kupili neke suvenire. Na rubu svijesti (ili nesvijesti) često niti ne primijetite neke stvari. Na to računaju i domoroci. Da nećete primijetiti kad vas olakšaju za par stotina nečega (novčanica). Pazite u tim trenucima "male snage" da su vam stvari i novac čvrsto uz tijelo. Sunčane naočale su spas za one kojima zlatna, siva, bijela i prašinasta boja smeta pa više ne razlikuju kamen od pijeska u blještavilu sunca. Kapa ili bilo kakvo pokrivalo su jednostavno potreba.

* * *

37. PREŽIVLJAVANJE

Dok autobusom jurite ulicama Kaira shvatite koliko biste bili izgubljeni da vas sada iskrcaju i ostave na cesti. Bili biste odmah prepoznati kao blljedoliki turista i raščerupani bez mogućnosti glasa. Ipak je sve puno lakše doživjeti kroz prozore "akvarija". A i ugodnije je fotografirati. Ne vole baš kada ih se slika. Često puta kada to primjete, naglo se maknu ili čak trče za vama da im date koji dolar/euro. Nikad ne znate. Dobro je biti u skupini dok slikate da ne biste doživjeli neku neugodnost. A ako baš želite doživjeti neku neugodnost, to u Egiptu uopće neće biti teško. Dovoljno je da se malo odvojite od grupe i pravite pametni. Nemojte se poslije nekom žaliti. Jer nema tog jezika kojeg ćete znati da biste se mogli sporazumjeti. Blago onima koji znaju njemački i talijanski, on im neće biti od pomoći. Možda ruski ili francuski? Tko zna. Vjerojatno niti oni neće pomoći.

38. TRŽNICA

Tržnica Khan El Khalili u Kairu središte je jezičavih prodavača koji vam ne daju disati dok se krećete uskim uličicama. Radi toga vam je i neugodno nešto gledati duže vremena, jer vas odmah zakvače s brojnim udicama riječi. Diskretno vas prati i policija u civilu, za svaki slučaj. Krećući se uličicama u većoj grupi, ubrzo će se (neznam kako) dogoditi da vas ima sve manje i manje, te ćete odjednom ostati sami. Gledajte. Vidjet ćete kako prodaju lepinje na cesti, raznose čaj u velikim čajnicima prodavačima po prodavaonicama. Brojnost suvenira je velika. Stvarno ima svega; od tekstila, kože, brojnih mirodija, svile, proizvoda od devine kosti, drveta, mesinga i bakra, papirusa, alabastera, zlata, dragog i poludragog kamenja, srebra, pa i pijeska. Imaju zgodan sistem kako će saznati od kuda ste i kako će vam se zavući pod kožu. Odmah na početku postave nekoga tko zna par rečenica engleskog jezika ili čak malo njemačkog, talijanskog. On vas obaspe rečenicama, na svim jezicima :

- Dobro došli, odakle ste, govorite li engleski, što vas zanima?

Dovoljno je samo da promrmjate odakle ste i tada se kao jeka počne ispred vas do prodavaonica do kojih još niste došli širiti vika:

- Croatia, welcome Croatia !!!

To se proširi tako brzo i silovito da već u nekoliko minuta cijela tržnica zna kako je stigla grupa iz Hrvatske koja zna engleski, traži ovo i ono. Velika je količina raznih suvenira, a očiju koje vas promatraju, jezici što ubadaju, a ruke ispred očiju što mašu još je više.

* * *

45. TUTANKHAMUN (TUTANKHAMON)

Priča o Tutankhamunu je vrlo interesantna. U vrijeme dok su strane sile (Englezi i Francuzi) vršili iskopavanja grobnica, mogli su slobodno odnijeti sve što su u njima pronašli. Par tjedana prije otkrića Tutankhamunove grobnice donesen je zakon kojim se to spriječava. Nakon toga su ljutiti Englezi, koji su za traženje uložili 5 godina rada i mnogo novaca (vjerujući kako tu mora postojati još jedna neotkrivena grobnica) bili bijesni na Egipćane i počeli širiti priče o prokletstvu tih grobnica. Pet godina su je tražili, sumnjajući da postoji još jedna, 62 po redu. Na kraju, već kad su odustali i pripremali se za pakiranje baznog logora, jedan od dječaka koji je nosio šiljasti ćup s vodom zabio ga je u pijesak unutar šatora tog logora. Odzvonilo je. Bio je to ulaz u grobnicu Tutankhamuna. Svih 5 godina traženja, ekspedicija je bila na samom ulazu u tu grobnicu. Sve što je ekspedicija mogla učiniti (čak i da se ne sazna za to) je da probuši jednu malenu rupu i kroz nju promatra sve što neće moći ponijeti sa sobom (odnosno oteti Egipćanima). Otkopavanja su dugo trajala, a ogromno blago je izvađeno i nalazi se u muzeju Kaira. Tutankhamun je umro mlad, s 18 godina, navodno od zadobivene rane u lovu, pa je njegova grobnica izrađena na brzinu, a mnoge stvari ostavljene kaotično i bez reda. Nije bilo puno vremena za pripremu pa je njegova grobnica najkraća od svih. Unatoč tome, unutar nje pronađeno je basnoslovno blago; oružje, oruđe, kipovi, paradna kola i drugo. Unutar njegove grobnice izloženo je i njegovo mumificirano tijelo, a ostale mumije se nalaze u muzeju Kaira.

46. VODA

Voda i pokrivači za glavu. Kreme protiv sunca s velikim faktorima. Sve to je vrlo korisno kada se nalazite okruženi samo vrelim pijeskom i kamenim zidovima hramova. Ruksak na leđima je puno bolji od vrećica i torbi preko ramena. Fotoaparat bi vam se na suncu mogao usijati toliko da će vas peći za ruke. Čuvajte ga u hladu da vam ne otkaže poslušnost od sunca, prašine i pijeska. Vodiči vas stalno upozoravaju da nosite bočicu vode sa sobom, što u pravilu i nije uvijek potrebno, ali kada ju nemate, moglo bi biti nezgodno. Makar, topla voda koju nosite sa sobom nije baš jako pitka. Istina, kada dođete do štandova s pićem, možete kupiti neko hladno piće, ali ćete ga papreno platiti.

47. OPASNOSTI

Zbog svega toga put u Egipat ne spada u ležerna i lagodna putovanja (izuzev boravka u nekom hotelu uz Crveno more). Makar su brojne opasnosti na putu znatno umanjene organizacijom puta, izoliranjem na brodovima ili u hotelima te grupnim posjetima, ako se opustite i odete sami istraživati zabačene dijelove Kaira ili zađete u puste ulice, mogu vam se dogoditi neka od neprijatnih iskustava. Ipak ta surovost pustinje zna još i danas pokazati zube kada se najmanje nadate. Tako biste za čas mogli ostati bez novaca, fotoaparata, kamere ili drugih stvari.

48. NE VIDI SE

Ono što ne vidite na ovakvom putovanju su dijelovi pustinja s ogromnim dinama, impozantna, nepregledna jezera u području jugozapadno od Kaira, čak s velikim slapovima, slivovi rijeka zapadno od Nila, oaze zelenila, plantaže koje se obrađuju i navodnjavaju, te pokušaji da se sivilo stijena i pijeska preobrati u zelenilo. Kad pogledate Egipat iz zraka primijetit ćete da je cijeli Egipat od raznih nijansi sive do zlatnožute boje pijeska, osim područja oko rijeka i jezera koje živi neki sasvim drugačiji život i koje je napućeno zgradama u tako pravilno iskorištenom redu, poput lego kockica. Na taj način se do krajnjih granica napućuje područje koje obiluje vodom. I drugdje, ali posebno u Egiptu, očito je da bi sav život ubrzo prestao da nema rijeka i jezera, odnosno da one iznenada presuše.

49. JAMAICA

Pred kraj napornog obilaska piramida u Gizi u jednome trenutku, vraćajući se s obilaska Sfinge, u prolazu mi je doviknuo jedan Egipćanin:

- Where are you from?!?!?

I u istome trenutku vidjevši kapu na kojoj je pisalo "Jamnica" viknuo oduševljeno:

- Jamaica! Jamaica!!! Welcome Jamaica!

 

RUSIJA - MOSKVA - veljača, 2013.

 

Hram Vasilija Blaženog

 

Na izmaku zime u Zagrebu, već kad je svima dosadila zbog duge hladnoće i prilično snijega, pogodilo se da Moskva bude završna stepenica u izdržavanju mrzline ove godine. Osim toga, put je uslijedio oko tjedan dana nakon poznatog i nepozvanog ulaska asteroida u Rusiju, pri čemu je ozlijeđeno preko 1200 ljudi.

Trebalo je ponijeti čim manje stvari u koferu, a čim više na sebi i možda neki kišobran protiv asteroida. Pojam Rusije kao zaostale komunističke zemlje u kojoj žive ljudi na rubu gladi i vječne hladnoće je zapadni stereotip. Vrijedi znati da su te narodnosti na tako hladnom i negostoljubivom dijelu planete i unatoč istrebljenju od mnogih vojnih sila, bolesti, gladi i vlastitih vladara - ipak preživjeli. Unatoč mnogim nedaćama danas su po brojnosti treći na svijetu (iza Kine i Indije). Naslućivanje bogatstva pojedinih Rusa, ali i drugih narodnosti na tom području, očito je jednim dijelom zahvaljujući mnogoljudnosti, a drugime bogatim nalazištima rude, plina i nafte. A kakvo je stvarno stanje u toj zemlji s kraja svijeta, imat ću prilike uskoro doživjeti. Samo trebam rastvoriti antene.

Prema Jeleninom savjetu nosim samo ručnu prtljagu. Neću morati čekati na kofer, bit će sve mnogo jednostavnije. Ipak nosim dva fotoaparata, jedan s velikim zoom-om, a drugi za noćna slikanja. Osim toga ću prošetati kožni remen od deve iz Maroka, jaknu i kremu iz Egipta i šal iz Perua. Početna bojazan radi ulaska u novu nepoznatu civilizaciju, drugačijeg govora i pisma, zamijenila je samo znatiželja, nakon ponešto prikupljanja informacija s interneta. Jer ipak, i oni su ljudi. Ne volim prije puta mnogo toga istraživati, volim se iznenaditi. Ponekad je to loše jer si na taj način uskratiš ponešto što si mogao vidjeti. Ipak, radi nepripremljenosti i smanjenog proučavanja, pogotovo ne gledanja već prije snimljenih fotografija, uvijek doživim punije i izvornije mnoge stvari na putovanju, a impresije su puno jače. Budući da se ne mogu prisjetiti ničega što sam proučavao prije puta, jer nisam proučavao, nemam nikakvih predrasuda, nikakvih očekivanja niti razočaranja. Samo upijam po prvi puta te nove dojmove nemajući nikakvih prethodnih informacija o njima.

Pet dana u životu zvuči malo. Ali pet dana živjeti drugačije, punije, duže i silnije možda predstavlja problem nekima. Jer taj mali dio nabijenog života ponekad je toliko snažan i silovit da znači tešku promjenu u ustaljenom načinu života. Da, treba se pripremati i spremati svaki dan za takve izlete u stvaran život. Jer ako nisi spreman za njih, nećeš biti spreman ni za bilo koju drugu promjenu ili moguću nesreću, za bilo kakav iznenadni događaj. Pet dana života u kojem trebaš primiti mnoštvo novih oblika, informacija, okusa i mirisa. Treba primiti, preraditi, shvatiti i zapamtiti tisuće često nepovezanih stvari. Možda će još mjesecima poslije toga na površinu sjećanja izlaziti događaji ili samo kratke impresije s puta, neki slučajan pogled ili brilijantan suvenir. Jedan dio toga reći će fotografije, filmovi i zvučni zapisi, ali onaj dio koji ćeš trebati shvatiti da bi mogao sudjelovati u toj igri - to ćeš moći samo ti.

 

1.dan. - 20.02.2013. - srijeda

Na početku iznenađenje na našem aerodromu Pleso. Ima točno osam (8) stolaca za sjesti u cijelom predvorju koje prima na stotine onih koji čekaju svoj let, tako da moraš stajati nasred hodnika sa svim stvarima ili leći na pod. A sa sve tri jakne koje sam nosio već na početku bio sam skuhan kao sarma u blitvi. No dobro, barem mi tamo neće biti hladno. Temperature su između -6 i -18 stupnjeva celzijusa. Ne čini mi se toliko hladno. Valjda -10 stupnjeva izgleda isto kao i ovdje?

Aeroflotova kanta nasred piste ukočeno je čekala. Gomila aluminija, čelika, aluminija, žica, aluminija, plastike, aluminija, stakla i opet aluminija. Ne ulijeva povjerenje izvana. Iznutra je začuđujuće komforna i dopadljiva ta ptica. Više nije kanta. Unutra malo smrdi po paljevini, valjda ne ide na drva ili ugljen? Ma neee, Rusi su evoluirali od onih davnašnjih viceva do danas. Nema pedala za putnike. Dva plus tri sjedala, okvirno oko 20 nizova po 5 sjedala plus poslovna klasa. To je oko 130-150 sjedala.

 

Svako putovanje čini mi se sve napornijim. Ipak, priprema i analiza mjesta putovanja otklanja strah. Malo po malo. Tu nema ljudoždera. Jedino, ovi govore ćirilicom. No što je tu je, moje dobro razumijevanje i čitanje ćirilice koje sam naslijedio iz nekih davnih vremena školovanja, napokon će nakon 40 godina naći opravdanje. Kad razmislim, čovjek toliko toga u životu nauči, nikada ne znajući kada će mu koristiti. Mnogi nikada ne iskoriste. Umijeće je učiti ono što će ti trebati. I sreća, luda sreća. Poželio bih da sam učio za pilota aviona, za ronioca, za nešto sasvim drugo. Ali godine se ne mogu vratiti. Može se jedino putovati i trošiti novac, a da ne moraš promijeniti struku. Pa hajde, idemo onda u tu hladnu, "negostoljubivu" zemlju, Rusiju, napokon. Pripremamo se za polijetanje dok pokušavam razabrati na Ruskom što govori pilot aviona. Moram se brzo prešaltati i priviknuti na njihovogovor. Ipak neću nastaviti putopis pisati ćirilicom. Možda ipak malo?

* * *

Sjedim sâm uz prozor, sjedalo do mene je prazno. Ugodna rijetkost. Avion nije potpuno pun. Polijećemo. Nastavit ću s druge strane ovoga Svijeta. Ovo je moj povratak korijenima? Blizu Ukrajini. Da isprobam tu famoznu, hladnu rusku zimu, ja kojemu nikada nije hladno nego uglavnom vruće

Na sjedalu piše: "Spasateljni žilet pod vašim kreslom". Hoće s tim reći da je pojas za spašavanje ispod mog sjedala. Iskreno, bio bih sigurniji da je uz mene ronilačka oprema. Uh, turbulencije su. Priprema želuca za možebitnu hranu. Pa leti se barem 3 sata, valjda imaju neku hranu? U avionu su dva stjuarda. Nose piće. Krepat ću od gladi. Zadnjih dana previše sam jeo nastojeći nabaciti masni sloj koji štiti od hladnoće. Sad stiže patnja gladi, jer želudac se naučio. Ne, ne mogu žvakati neko piće. Ne ide. Odjednom začujem sebe kako govorim:

- Jabolka...

Stjuart me gleda u čudu i pita:

- Apple?

- Ma da - rekoh. Mislim si - valjda nisam imao dobar naglasak. Ili on nije Rus. Vasilij, hm?

Gledam sok od jabuke, jednu mokru maramicu i suhu salvetu. Što prvo da počnem žvakati? Mirisnu maramicu? Ili da to ostavim za desert? Mokra "salfetka" je Ruska i ima nekog debelog naranđastog slavuja s jedne strane. Zamišljam pečenog slavuja. Zašto nisam pojeo neko pecivo prije puta? Gledam uokolo. Mijenjao bih ovog kanarinca i sok za pola rabljenog sendviča. Bradati, debeli tip iza mene pogleda me sućutno. Izgleda da je i on gladan. Koliko traje let, sve češće se pitam. Znam da je pisalo da slijećemo oko 17 sati. Ako je to tri sata pomaka, onda je to tri sata leta. Ma ne, mora biti neke hrane inače ću im izgristi tapecirana sjedala.

Nad Zagrebom su bili niski, bijeli oblaci, na tlu krpe snijega. Digli smo se iznad i zaplovili pod sjajem sunca dok su blještavi oblaci izazivali suze. Spustio sam prozorske kapke. I one druge isto. Probudit ću se u nekom drugome snu.

Ne mogu spavati, budim se od gladi. Pada mi ideja da močim mirisnu maramicu u sok od jabuka pa da cuclam. Pokušavam grickati rub suhe maramice. Dobar je, narančast okus. Kako je tek onim gladnima? Nastavljam grickati "salfetku". Tip preko puta gleda me zapanjeno. Gutnem malo soka. Ne valja, sad sam gladniji. Da je bar čaša od korneta. Pomislim da se vjernici u crkvi za vrijeme mise bar malo najedu te hostije. Ovdje ne služe misu. Misli mi se trzaju, lelujaju. Kakav je pravoslavni obred? Jedu li štogod? Morat ću otići vidjeti. Imam i diktafon sa sobom. Iznad mene nema ventilacijskih otvora, samo svjetla. Zaboravili su da nekome može biti i vruće. Misli naviru kao nabujak. Vidim bijele miševe. Ustajem sa sjedala, pronalazim putnicu koja "panjemaje" Hrvatski. Dobro je. Mogu prestati žvakati "salfetku". Let traje tri sata, a uskoro će i hrana. Obećajem u sebi da će poslije mene moći u iste posude opet staviti novu hranu za druge putnike. Smazat ću sve do zadnje mrvičke.

Opet prolazi stjuard. Miris kave draži. Možda me od toga prestane boljeti glava. Dovoljne su i male doze, recimo 3-4 udaha mirisa kave. Stjuart nešto radi. Toči kavu, ali se ne saginje. Zašto se ne saginje!? Promatram... Saginje se, saginje!!! Ah, znam već taj pokret ka kutiji pred sobom. Hrana!!! Njušim nirvanu. Duuugo nisam bio tako gladan. Primjećujem sitnice. Stjuart ima tamnoplavu kravatu sa zlatnim vitičastim ornamentima duž nje cijele.

Paket hrane je ogroman. No, to je varka. Ipak, preživjet ću. Jelo je planulo. Tri komada marinirane piletine, četiri kockice bijeloga sira, jedna maslina bez koštice, četrdeset i pet manjih komadića zelene salate. Mali putrić, komad bijelog peciva, komad crnog kruha, ukusan kolač od oraha. Nakon jela sam se onesvijestio. Ubrzo glas pilota iz zvučnika. Moramo ispunjavati famozni bijeli papirić. Naravno, upute su na tečnom Ruskom uz nemušti engleski sa strane. Rubrike odnosno kockice tako male da mi dođe da ih ispunim flomasterom. Markerom.

 

Aerodrom Šeremetjevo - vlak od aerodroma do grada – Aeroexpress

Kroz prozor aviona promatram snijegom prekrivene zgrade, ulice, šume. Ledom okovane rijeke izgledaju iz aviona još plastičnije, poput malih maketa, u stvari kao u nekoj kompjutorskoj igri. Vidljive su ogromne bjeline rijeka i jezera s okovanim brodovima uz rub. To je prostranstvo koje se širi. Tu sigurno nema uskih ulica, zabiti i gužve. Tu ne možeš doživjeti klaustrofobiju. Kad ima toliko prostora ništa ne mora biti maleno, sve je veće, svjetlije, golemije. Slobodno dišeš ne bojeći se nedostatka zraka i prostora.

Slijetanje na aerodrom Sheremetyevo. Ogromna zgrada. Snijeg, led. Sletjesmo. Posvuda okamenjeni snijeg. Zračna luka me razočarala. Nema gužve, nije tako velika, ne kompliciraju. Čista suprotnost Francuzima i aerodromu Charles de Gaulle.

- Pažalstvaja - reče mi Ruskinja na izlaznoj kontroli pasoša.

Prođoh kao kroz puter, nitko me izgleda ne bi zaustavio ni do Sibira. Prošla su vremena željeznih zavjesa, hladnih ratova i tvrdih zidova. Tko zna, možda ću se na odlasku morati skidati u čarape i pipat će me, kao u Parizu. Ipak, ne vjerujem, sve mi djeluje ležerno bez i najmanje napetosti. Jedino imam osjećaj kada se obraćam nekome da im zatitra desna obrva. Kao da se boje nećeš li izreći neku riječ koju ne razumiju. Do izlaza sam se u toj svojoj trostrukoj odjeći skuhao kao jastog. Dobro da nisam ponio i četvrtu jaknu.

Prvi pogled na grad, čim smo napustili željezničku stanicu. Golemim neboderima zakriljena crkva sa zlatnim tornjevima. Izgleda kao da ju neboderi čuvaju ili im smeta pa je ponekad nervozno odgurnu. Ipak, onda je opet prihvate, da ju gužva na ulicama ne odnese. Suživot novih i starih vremena, novih i starih ljudi, novih i starih običaja, metala i cigli, parola i reklama, crkvenih korala i pop glazbe, ruskih juha i fast food restorana, sakoa i vjetrovki, šubara i sunčanih naočala, rubalja i eura, sunca i leda. Uz željezničku stanicu kombi. Topla pića iz kafe automata montiranog u stražnji dio kombija. Nemaju svi državni posao, sigurnost, osjećaj da budućnost neminovno dolazi svima, svima jednako. Čitam lica. Ima i zabrinutih. Ali ipak nisu još užurbana, unezvjerena, ne vidim kante za smeće po kojima kopaju ljudi tražeći svoju budućnost. Ovdje kao da recesije gotovo ni nema. Prisutnija je sigurnost nego neizvjesnost. Ne osjeća se iščekivanje, bojazan, strah. Živi se.

željeznička stanica

Metro, 300 kilometara je dugačak, ima 182 stanice od kojih su neke bogato ukrašene mozaicima, kipovima, lusterima, ima 12 linija, a oko 9 milijuna putnika kroz njega prolazi dnevno. Brzine vlakova su oko 80 km na sat. Moskva ima oko 11 milijuna stanovnika. Navodno jedino što je u Moskvi jeftino je Metro. Inače je skup grad po svim pričama koje sam čuo do sada. Vidjet ćemo. Jedna kuna je pet rublji, jedan euro je četrdeset rubalja. U Metrou jedan pijani beskućnik, na cesti prosjakinja koji kleči na podu i moli pred natpisom na Ruskom. Temperatura asfalta je barem -10 stupnjeva.

* * *

2.dan. - 21.02.2013. - četvrtak

Unatoč upozorenjima za krađe, pa čak i navodnu pljačku u mom hotelu prošli tjedan, ne osjećam se nesiguran. Sve je vrlo ležerno. Soba mi je na trećem katu, a ispada da je to otprilike kao naš prvi kat. I inače, oni nemaju prizemlje nego odmah počinju s prvim katom. Doručak u predvorju hotela. Švedski stol. Pronalazim samo par "sigurnih" jestvina. Salama, sir, maslac i nekakav ljubičasti sok. Vjerojatno opet od one kljukve. Ovdje to piju kao kod nas brusnicu. Očito su ludi za tom kljukvom, u stvari sok se zove Mors. Isto kao što u Peruu neprestano piju Čiču, u Bosni Bozu, a u Egiptu hibiskus hladni čaj ili neki drugi čaj (beduinski ili tako nešto). Odnekuda proleti neka kosooka poslužavateljica. Znači i ovdje ih ima. Problem je što nisi siguran je li koreanka/kineskinja ili samo jedna od mongoloidnih mješanki iz ovih krajeva

Spavanje je bilo ugodno. Makar se kroz kartonske zidove soba prilično toga čuje, svi su tihi.

 

Prekrasan sunčani dan. Mislim da se temperatura popela i na -5 stupnjeva. Jelena je došla po mene u hotel. Slijedi dugo putovanje do izdavačke kuće "Beli Gorod" (Bijeli grad).

Slijedio je scenarij prema Anni Zarichnayi (njenoj kćeri), precizno i detaljno napisan na papiru:
- stanica metroa na Sretenskome Bulevaru, prebacivanje na stanicu Turgenjevskaya za prespoj na liniju 6
- jedna stanica do Kitay-gorod (kineski grad)
- prespoj na stanicu za liniju 7
- 4 stanice do Tekstiljščiki
- microbus 350 (slični su kao u Boliviji, mali kombiji koji voze brzo da bi čim više stigli zaraditi)
- voziti se oko 7-8 stanica, silazak iza jezera s lijeve strane (lijevo se na Ruskom kaže lijevo, desno se kaže pravo ili spravo)
- prelazak ceste na lijevu stranu preko semafora
- hodati 140 koraka
- okrenuti se ulijevo i proći kroz rupu u ogradi
- puteljkom do žute velike zgrade.

 

Nina Rudakova čekala nas je. Ušli smo u veću prostoriju za razgovore. Upoznavanje. Uskoro dolazi i glavni urednik. Rijetko se događa da on dolazi na takve sastanke. Onizak, prijatan čovjek. Rado objašnjava mnoge detalje. Postavljaju se brojna pitanja. Jedno od prvih je zbog čega sam se baš odlučio za izdavanje knjige u Rusiji. Otpala mi je Ukrajina, Kina i još ponešto, a Jelena mi je jedan od osnovnih razloga.

Upozoravaju da je ovdje štampanje knjiga skuplje nego u Hrvatskoj. Razgovarali smo gotovo tri sata bez prekida, a od toga za detalje o štampanju knjige potrošili samo 15-tak minuta. Sve drugo bilo je u vezi financiranja knjige, ugovora, naplate, distribucije, isplate, rokova, načina pregleda materijala i uređivanja. Naravno, neke od loših novosti su da oni imaju relativno malo ovakovih projekata, ali da se godišnje izdaje izuzetno mnogo knjiga, a mnoge manje knjižare nemaju kapaciteta za preuzimanje. Kada izdavač pošalje knjige u distribuciju, odnosno knjižare, ne može nikako provjeriti koje knjige i koji broj njih je prodan. Oni mjesečno dobivaju iznos od prodanih knjiga iz knjižara, ali nikada ne znaju od kojih je to knjiga. Radi toga barataju s okvirnim podatkom da se svaka njihova knjiga proda za 6-9 mjeseci. Naravno, trebam potpisati i ugovor vezan uz rokove dostave knjige i još jedan dodatni financijski ugovor vezan uz način financiranja knjige i podjelu dobiti od prodane knjige. U jednome trenutku gospođa Nina kaže kako sam slojevita osoba, vjerojatno i mnogima teško shvatljiv. Rekoh, kako sam i sâm sebi teško dokučiv.

Nevjerojatno koliko se stvari mogu zakomplicirati, ljudi su jedino sposobni za to. Da sam došao s Marsa, procedura bi bila ista. Ja ne mogu platiti naknadu za štampanje, niti preuzeti novac jer nisam njihov državljanin, moram nekoga ovlastiti. Jeftinije bi mi bilo štampati u Zagrebu, ali nakon toga ne mogu uvesti knjige u Rusiju jer bi to bilo teško i skupo (vjerojatno i nemoguće), a u Zagrebu ih ne mogu prodati. Još smo dugo raspravljali o proceduri što-ako-kako-zašto-kada-kuda-kome itd. Naravno, lihvari trgovci su vidim svugdje isti. Ako se stavi cijena knjige od na primjer 10 Eura, u knjižari će za nju tražiti 20 Eura, a da nisu ni kruh jeli ni kruh mirisali.

Nakon dogovora i razjašnjavanja detalja razgovor je završen. Razmijenjeni su kontakt podaci i ostavljeno je dalje da se odlučimo za nastavak projekta kada nam oni pošalju podatke o cijeni naklade za 1000 primjeraka knjige.

Jelena je doista uporna, dobro i detaljno prevodi. Brine se da sigurno stignem, da se ne izgubim jer zna da se teško snalazim zbog jezika. To sam i isprobao pokušavajući pričati s nekime na ulici, prodavačima i konobarima. Ne ide, ne znaju engleski. Srećom da dosta dobro čitam ćirilicu pa nemam problema sa snalaženjem.

 

Nevjerojatno čvrsta vrata metroa za ulazak su takva vjerojatno zato da ih vjetar ne bi otvarao. Ako si malo slabiji trebaš imati probijača vrata uza sebe ili čekati da se netko probije pa brzo za njim. Metro je jednostavno organiziran, puno jednostavniji nego u Londonu. U stvari, londonski metro je prava katastrofa u odnosu na moskovski metro. U moskovskom je jedna cijev namijenjena samo za jedan vlak, odnosno jednu liniju, dakle samo treba pronaći pravu cijev i zatim odrediti smjer kretanja. Vrlo jednostavno. Prelazi između cijevi su putem pokretnih ili običnih stepenica u razini cijevi, iznad ili ispod, samo treba slijediti žute natpise za prespoj na željeni broj linije. Vlakovi su vrlo bučni i kad oni stižu na stanicu, teško je išta drugo čuti. U Londonu se putnici zadržavaju na stanici jer čekaju svoj broj linije pa su u Metrou neprekidno gužve. Ovdje čim dođe vlak, stanica se isprazni.

* * *

5.dan. - 24.02.2013. - nedjelja

Sunčani dan. Najtopliji i najsunčaniji do sada. Baš kako treba. Idem opet na Crveni trg pronaći što još nisam stigao fotografirati. U žurbi, radi hladnoće ili kada trčiš za nekime uvijek se nešto propusti.

Odlučio sam na početku obići hram pedesetak metara od svog hotela kojega mi je preporučila Jelena. Rekla je da tu živi jedan poseban svećenik koji je nakada bio uspješan režiser filmova. Mnogi su ga znali u filmskoj industriji. A onda je iznenada postao pravoslavni svećenik. Piše knjige, drži obrede, savjetuje. Hram se zove Sretenskij manastir. Odlučio sam snimiti ton na diktafon za vrijeme mise i barem koliko toliko slikati hram iznutra. Izvana je prepoznatljiv po zlatnim tornjevima. Makar, u Moskvi pa i drugdje svi hramovi imaju zlatne tornjeve, u to ne sumnjam.

Neveliko dvorište, glas s razglasa, gužva putem do ulaza. Obred traje. Svi se nekuda motaju. Pitam se smijem li uopće slikati tu, unutra. Pitam jednog, drugog, trećeg. Svi mi kažu da ne smijem, da bih trebao tražiti pismenu dozvolu svećenika. E, da još i to ne bih. Morao bih to sigurno napisati na ćirilici. Još mi samo to fali. Valjda bih to trebao predati nekom svećeniku ili možda baciti u drveni sandučić. Onda bi oni za mjesec dana odlučili kako će moju molbu razmotriti na sljedećem savjetu koji je dogovoren za iduće tromjesečje. Prema protokolu, sve bi bilo gotovo i administrativno provedeno do naredne zime, ali bih pismenu obavijest da mogu slikati uz pratnju dvojice svećenika dobio u drugom mjesecu 2014. godine, taman na godišnjicu mog prvog posjeta Moskvi. Što ćeš, čovjekov životni vijek vjerojatno se produžio i radi toga jer mora svakim danom čekati sve duže i duže na mnoge odluke svojih organizacija civilizacije.

Preostaje mi fotografirati kao i do sada, po skrivećki. Ali, što je ovo? Ostajem začuđen onime što se događa. Na našoj misi zna se centar kretanja, ishodište događanja, mjesto u kojega su sve oči uprte, tamo gdje svi gledaju. To je oltar. U ovome hramu svi se motaju posvuda naokolo. Za vrijeme mise kruže okolo u čudnim smjerovima, zrikajući lijevo-desno-gore-dolje. Nevjerojatno da nitko ne gleda prema oltaru. Valjda zato jer ga nema. Svi se muvaju kao izgubljeni, ljube razne slike, pale svijeće, mrmljaju molitve, križaju se, zvjeraju na sve ispred i oko njih. Nemoguće je slikati jer se svi neprekidno kao vrtuljci vrte u krug. Da, nema oltara, svećenik dolazi kroz neka rezbarena drvena vrata podno ikona, kojima je prekriven prednji zid hrama. Taj zid obložen je ikonama od poda do stropa. Suprotno od toga je pjevački kor postavljen na drvenu jednostavnu strukturu do koje se dolazi uz spiralne stepenice. Poželio sam se i ja popeti jer bih tako izbjegao poglede odozdo i mogao napraviti par fotografija. Nisam se usudio. Zato sam iz ruke okidao, koristeći veliku osjetljivost i uzastopno okidanje. Čekajući povoljnu priliku za okidanje promatram svaki detalj, proučavam. Bojim se da neki od vjernika ne krikne na sav glas:

- Aaaeee, ovaj slika !!!

 

Hram je cijeli ofarban, svi zidovi su sa crtežima tamne boje, jedva razaznatljivih likova, po zidovima bočno vise brojne slike. Ispred nekih se nalazi postolje za svijeće. Tu nakon mise, ali i za vrijeme nje, vjernici pale svijeće. One su dugačke od 20-50 centimetara, tanke pola do jednog centimetra i smeđe boje. Mirišu po medu. Svetačke slike pored svijeća prekrivene su staklom, vide se mnogi tragovi ljubljenja. Stakla su posve zamusana. Hram presijecaju dva golema, debela stupa u prednjem dijelu. Zbog toga hram izgleda manji. I na tim stupovima vise svetačke slike. Svijeće se dime. Iznad skoro svake svetačke slike visi svjetlarnik, neka mala zelena lampica. Na svodu su obješeni golemi lusteri. Na mjestu gdje se u rimokatoličkim crkvama nalazi oltar, nalazi se otvorena knjiga u staklenoj vitrini. Zaštićena je staklenom kutijom koja je sva prljava od ljubljenja. Ispred toga je zid do stropa obložen stotinama većih i manjih slika svetaca, uglavnom ulja na drvetu, a niska metalna ogradica ograđuje uski dio do zida, širine oko dva metra.

Nadsvođe ima rupe za svaki od tornjeva. Sve do stropa zidovi su oslikani. Dvije klupice za sjedenje su samo u stražnjem dijelu hrama. Ne bi ni bilo mjesta jer svi stoje i kreću se. U stvari je to vrlo skučen i klaustrofobičan prostor, nimalo nalik prostranim brodovima rimokatoličkih crkvi gdje svatko može sjediti u drvenim klupama. Organizacija prostora je ovdje rascjepkana i vrlo mali broj ljudi u hramu može vidjeti kada se odnekud pojavi svećenik. Fokus interesa vjernika je tako raspršen ka brojnim svetačkim slikama, palionicama svijeća, pomoćnicima svećenika koji se postavljaju gdje im odgovara, vade veliki zlatan križ i pružaju ga vjernicima koji dolaze i redom ga ljube. Fokus vjernika je tako i na desetak mjesta istovremeno, a mijenja se i za cijelo vrijeme kretanja kako dolaze i prolaze novi vjernici. Time se postiže kolanje kroz hram, pa tako skoro svaki vjernik koji to želi u toku pola sata obiđe cijeli hram, makar i za vrijeme trajanja obreda. Interesantno da je jedan ulaz u hram sasvim bočno lijevo, pored prednjeg dijela, i od tuda dolazi rijeka vjernika.

Desno, u prednjem dijelu hrama neki je svetac, leži mrtav u sarkofagu s prozirnim poklopcem i baldahinom. Vidi se srebrena vezana oprava, a u dubinu crnih rupa nisam gledao. Svatko se može nagnuti i pogledati. Nakon obreda formira se dugačak red. Svi strpljivo stoje i čekaju. Red je usmjeren baš prema jednoj ikoni na prednjem zidu koja visi u visini glave. Svi prolaze kroz otvor u ogradici i jedan po jedan prilaze slici, ljube je i križaju se.

 

U hramu nema ispovjedaonice. Nema niti mjesta gdje bi stala. Svećenik na otvorenom, uz drveni podest ispovijeda neku sredovječnu ženu. Ona sva uplakana rida. Drugi je gledaju i čekaju na svoj red, još ne znajući što ih sve čeka. Dok gledaju nju, vidim im u očima - oni neće sve priznati

Uglavnom je očito da vjernici za vrijeme obreda, ali i inače, neprekidno imaju potrebu nešto poljubiti, pa bilo to ruka svećenika, njegov križ, svetačka slika, knjiga, svijeća (ugašena) ili štogod drugo. Križanje je također neprekidno prisutno tako da prethodi ili završava ljubljenju.

Nakon nekoliko krugova uz rubove hrama i mnogo fotografija u nizu, nadajući se da ću imati barem koju dobru snimku, polako krećem ka izlazu.

* * *

6.dan. - 25.02.2013. - ponedjeljak

Ustajanje ovoga puta rano, rano ujutro. Valjda je dovoljno u pet sati. Sve je proteklo bez greške i problema. Promatram sâm sebe u posljednjim trenucima ovoga putovanja u Moskvu. Tiho je. Prošao sam njenim ulicama, uz njene ljude i sudbine, udahnuo hladnoću, okusio hranu, upio mirise, čuo glazbu i melodiozan govor. Dotaknuo sam trenutak, jedan daleki trenutak naše i moje prošlosti. Zapamtio sam osjećaj duboko u sebi, a jedan dio prenio na papir.

Polazak iz sobe u 6:15, dolazak na terminal Aeroexpress vlaka u 7:00. Dolazak na aerodrom u 8:05, check-in i posljednje obilaženje prodavaonica u sklopu aerodroma. Cijene su ovdje veće za 30-tak postotaka.

Ipak su me svukli par puta na kontrolama. Ipak sam dugo hodao do svih točaka što sam morao. Ipak je vrlo velik aerodrom Sheremetyevo. Aeroflotova ptičica već je fućkala dok smo se ukrcavali direktno iz čekaonice kroz tunel.

Sjedala brojeva 6 su ona odmah iza poslovne klase pa ima mjesta za noge. Opet neuobičajen komfor. Koreanka iza mene ponijela je punu vrećicu hrane, valjda nema povjerenja u avionsku. Zato je odmah tražila kavu dok još ostali nisu ni dobili hranu.

šuškanje, kao da me vabi. Za to vrijeme su i oni ispred, u poslovnoj klasi dobili hranu, tako da sam bio u sendviču mirisa hrane. Da poludiš. U vrećici ove Koreanke iza mene bilo je puno manjih vrećica s raznoraznim sadržajima, pa plastična kutija s komadima pohane ribe, vrećice s povrćem i salatom. Naravno, kad je došla avionska hrana Koreanka je i to izjela. Jedino nije znala na kraju što će s kruhom, to joj je ostalo kao višak. Ista stvar, Kinezi, Japanci i Koreanci ne jedu kruh. Iznenada, ova Koreanka se sjetila i počela mazati maslac na kruh. A možda nije Koreanka. Kad sam bolje pogledao i poslušao čuo sam da govori kineski s korejskim naglaskom pokrajine Daj-što-ima ili je to iz onih drugih: Jedi-što-ima i Čim-čim-više-jedi.

Promiču sniježne planine, sniježni oblaci, sniježan zrak. Krenuli smo s pola sata kašnjenja, ali je pilot to nadoknadio tako da stižemo na vrijeme. Krenuli smo u 10:30, a slijećemo u 10:15. Tako se pogodilo da radi pomaka od tri sata stižemo ranije nego smo krenuli. Slijetanje, pljesak iz zadnjeg dijela aviona, već čujem i po neku domaću riječ. Hladnoća ruske zime je iščezla, zamijenio ju je meki zagrebački snijeg koji je u međuvremenu napadao. Ipak, nadam se da proljeće stiže. Jer, sve prolazi.

A bajke?
One kratko traju.

Ali se pamte...

03.03.2013./14.04.2013.
Dean Ganza

 

Hram Vasilija Blaženog i toranj Kremlja sa satom

 

Cjeloviti putopis od 83 stranice sa čak 209 fotografija možete preuzeti ovdje

 

- - na vrh - -

© 2006-2010. Dean Ganza