Objavljeno
Haiku zbornik - Ludbreg 2010. - stranica 24
Zamka za ljeto:
U paučinu vjetra
Uhvaćen miris.
Časopis IRIS broj 2 (2008.) stranica 17, 158
Svjetlo zvijezda
U grudima se budi
Zvucima pjesme.
Na licu nemir,
U meni pukotina
Borama cvjeta.
Sve što poželim
Kradom odlazi noću,
Jutro me tješi.
Časopis IRIS broj 3/4 (2009.) stranica 21, 192
Tanka nit glazbe
I nisam više lutak,
Osjećam život.
U očima stiha
Tvoj drhtaj se otkriva
Licem osmijeha.
Strjelica zvuka
Stihom je odapeta
I pada daleko.
Biti kao misao
Tih, nježan i lak
Al' ostavit' trag.
Zbornik književnih i likovnih radova neprofesionalnih stvaralaca 2008. godina, stranica 51
KAO POČETAK
Kao da je tek početak
Raspletena nit na kraju.
Na usnama prašina zvijezda,
U zjenama mjesečeva rijeka;
Kao ljuska u galaktičkome moru
Žedan sam za pahuljama vode
Kristalima sunca, životne soli
Dok čuvam jeku postojanja
U grudima ritam življenja.
Nitko ne pita za razloge
I ne daje odgovore
Jer sve im prolazi
Kroz tijela i oči
I dodiruje taj
Drugi kraj
Početka.
11.09.2007.
OSLUŠKUJEM
Osluškujem stvari u riječima
I one postaju oznake na putu,
Po kojima ću znati vratiti se
Jednom kad odem suviše daleko.
Osluškujem stvari u riječima
Dok padaju misli u dalekom luku,
Dostižem s njima nedodirljivo
Prostore što ih tijelo ne sluti.
Osluškujem stvari u riječima
I bojim se da ću ih krivo razumjeti,
Skrenuti pogrešno, u vir uroniti;
Zato u sebi polako ponavljam.
Osluškujem stvari u riječima,
One su moja posuda jedina
U koju ću suze oblaka izliti
I tu se nečujno utopiti.
24.08.2007.
Jakši Fiamengu
STRAH IZ SRCA
Riječi će nas naše progutati zorom
Da ne ostane ništa do podneva sunca.
U njima šapat kao jecaj zveči
Mjedena zvona ugušenih srca.
Ne trajemo dugo, tek stotinu kora
Dok se vrijeme mjeri rađanjem planete.
Ne boji se kamen prašine pod sobom
U koju će tijelo istresti već sutra.
Jedino se čuje strah tih srca
Koja zvone riječima od jutra.
24.08.2007.
Susret riječi Bedekovčina 2009. – priča „Izumrla vrsta“
ulomak:
Davno je to bilo. Jedva se rubom blijedih fotografija u mozgu prisjećam, gotovo da nisam siguran kako je to stvarno bilo. Čini mi se da smo od jutra sjedili u nekakvim mramornim čekaonicama i svim osjetilima očekivali kad će se napokon otvoriti vrata i pojaviti raskuštrana kosa neke male medicinske sestre, sasvim zgodno obučene u plavo.
U nedostatku ikakvog posla satima smo zurili u zidove, strop, glatki mramorni pod, uzaludno tražeći neku šaru. Neki su piljili u ljude oko sebe, lica kojih su poprimila boju toga svijetlosmeđeg ukočenog mramora. Jedino su uzdasi remetili latentni mir. Mogle su se čuti i misli u tom napetom mrtvilu. Sve je bilo usmjereno prema čvrsto sklopljenim, nedostižnim vratima, što su se bahatila svojom zatvorenošću i bjelinom. Ne ponovilo se.
....
Opustio sam se. Osjetih kako klizim tamnom, ravnom, mokrom cestom ispod drvoreda žalosnih vrba. Zvuci su iščezavali. Predao sam vozilu da me nosi sve dublje i dalje. Bijah s nogama naprijed, u ležećem položaju i prestao sam gledati cestu. Neko vrijeme su me pratili samo blijedožuti odsjaji vrbinih grana. Osjetih trzaj u tijelu. Znao sam da je to normalno. Prepustih se putovanju ...
Bio sam zadovoljan što će mi svako sljedeće, pa i ovo jutro početi s drukčijim planovima, jer sam na kartici uspio skupiti dovoljno bodova da se ovaj mjesec dobro zabavim, opustim i ne mislim na nove projekte u centru primijenjene biorobotike. Cijeli taj i sljedeći tjedan imao sam omiljenu razonodu – simulator prošlosti. Volio sam ga više od simulatora budućnosti jer me je baš zanimalo kako su se odigrali neki događaji i koliko puta su baš sitnice uzrokovale da se dogode korjenite promjene. Zato sam danas odlučio posjetiti te »bijele noći« i s odstojanja pratiti kako se to dogodilo. Naravno, nosit ću nešto plavo ili crno. Nadam se da neću pogriješiti.
Da, liječnici su odavno izumrli. Mnogo njih je poubijano u dvogodišnjoj akciji čišćenja kad su se pacijenti pobunili protiv njihovih korumpiranih i nedodirljivih snaga. Bilo je to vraćanje stoljećima nakupljenog duga takozvanim liječnicima tobože odanima Hipokritovoj zakletvi, a koje su štitili sustav, moćna organizacija, farmaceutika, udruge i država. U tim »bijelim noćima« nestali su brojni korumpirani, ali ugledni i uvaženi liječnici, kao i osoblje koje je radilo za to bijelo podzemlje. Vrhuška i farmaceutska industrija potpuno su obezglavljene, napravljen je pokolj u jednoj od najmoćnijih industrija i na čelo su stavljeni ljudi čiji je interes bio ponuditi alternativu. Na kraju su uspjeli. Veliki profiti preko noći su nestali, a umjesto njih došli su besplatni, prirodni lijekovi. Nešto kasnije pojavio se i taj uređaj. Preživjeli su jedino zubari i kirurzi, ali to su uglavnom bili roboti.
Iz zbirke pjesama "Bijeg u stvarnost
1. Pjesma “I još se čuje”
– interni list izdavačke kuće Vjesnik – 1992. godine
2. Pjesma “Kao pjesma”
– zbirka pjesama Mirjane Ganza Šarec “Pjesma”
izdanje Matice Hrvatske Zadar 2001.g.
ISBN 953-6419-59-9, stranica br. 3