1 - početna

2 - par riječi autora

3 - kontakt

4 - knjiga utisaka

izdane knjige

1 - zbirka pjesama "Bijeg u Stvarnost"

2 - roman "Djevojačkih Suza"

3 - zbirka priča "Kapi Tame"

4 - zbirka pjesama "Život Jednog Sna"

fotografije

1 - s putovanja po Hrvatskoj

2 - s putovanja po svijetu

3 - odabrane

pjesme

1 - neke nove

2 - uglazbljene

proza

1 - priče

2 - putopisi i tekstovi

3 - izbor drugih autora

razno

1 - promocije

2 - izložbe

3 - objavljeno

4 - nešto novo

5 - paralelizam

6 - zabava

razmjena životnih interesa

1 - izazovi

2 - vrhunski

3 - obiteljsko stablo

korisno

1 - rječnici

2 - korisni linkovi

 

DUBROVNIK

 

 

Grad spomenik. Spomenik palim vremenima. Postaviš si pitanje ne bi li trebalo evakuirati stanovnike kako bi se jezgra grada očuvala od ljudi, pohlepnih turista i domaćih. Sreća da njihovi pogledi ne izjedaju kamen. Makar, tko zna, sigurno to nekako čine jer je Stradun sve skliskiji, a i s vremenom kako upoznajete grad, čini vam se nekako manji, kao da se stisne svaki put kad dođete u njega.

Pet kuna. Toliko je nakon rata 1995. godine koštao obilazak dubrovačkih zidina. Pedeset kuna je to danas, 2009. godine. I inače, oni koje poznajem ljutili su se na Dubrovnik, u stvari na Dubrovčane zbog visokih cijena. Znali smo da će se nakon rata situacija 'normalizirati'. Što se može, Dubrovnik je samo jedan. Evo nekoliko impresija:

Arboretum Trsteno, potpuno je izgorio za vrijeme rata 1991.-1995. Udaljen je 20 kilometara od Dubrovnika. Prekrasan vrt raznolikih biljaka, drveća i cvijeća. Još jedan dokaz kako je čovjek sposoban poraziti prirodu, barem na kratko.

Pokušajte doći u Dubrovnik zimi. Nigdje žive duše. Kao da svi spavaju zimski san. Zamire život, turista nema, smišljaju se nove ponude u očekivanju golemih cruisera.

Prošlo je mnogo vojski Dubrovačkim područjem, mnogo vlasti se izmijenilo; Ruska, Engleska, Francuska, Austrougarska. Zato kažu za Dubrovčane da jedno misle, drugo govore, a treće rade. Na taj način su se održali kroz stoljeća, praveći se često i glupljima nego što su bili.

Suveniri. Svake je godine sve bolja ponuda. Naravno da ima i onih iz Kine, ali još uvijek je mnoštvo domaćih rukotvorina od drva, kartona, kamena, stakla, keramike, metala, tkanine pa čak i voska.

Hrana. Već dok hodate skliskim Stradunom, trudeći da se ne poskliznete, iz okolnih ulica iskakat će svako malo neki animator s osmijehom i letkom u ruci. Dođite, dođite baš do nas, mi smo blizu - u strmoj ulici podno kule Minčete.

 

Posljednjih 100 kilometara do Dubrovnika od doline Neretve prekrasni su i nevjerojatni pejzaži, od Opuzena, Kleka do Stona i Slanog. Vrijedi se često zaustavljati. Treba samo paziti u tom dijelu jer uz cestu bauljaju kupači omamljeni sparinom koji se nastoje dočepati neke od plaža oko Kleka.

Nemojte se začuditi, ali Dubrovčani počesto izgube neke slogove dok govore. Znaju zatezati neke riječi, a onda najednom ubrzaju i pojedu par slogova. Ipak, to više nije radi gladi koja je nekoć isto pohodila gospare.

Dubrovačke zidine i njihov kružni obilazak svakako spada u jedno od najljepših iskustava prvog dodira s Dubrovnikom. Još ako je sunčan i ne suviše topao dan, jer šetnja od dva do četiri sata uzavrelim zidinama može biti prilično iscrpljujuća. Tvrđava Lovrijenac je često zatvorena, ali je svakako treba posjetiti. Pogled sa zidina je prekrasan u bilo koje doba godine. Ljeti, gledajući kontrast boja zidina od sive do zlatnožute s modrim morem i nebom do zime ili jeseni kada se pjeneći valovi uzaludno uzdižu ka vrhu zidina pokušavajući ih dohvatiti. Tako je to stoljećima. Neka ljudska dostignuća uspijevaju duže odolijevati zupcima vremena.

Za vrijeme hrvatskog oslobodilačkog rata 1991.-1995. od srbo-crnogorskog okupatora i pomagača JNA (Jugoslovenske narodne armije) te domaćih četnika i izdajnika, koji su htjeli pripojiti Dubrovnik kao tobože vjekovni srpski grad, mnogo je kulturnih spomenika, zgrada ali i prirodnih bogatstava stradalo. Među njima i žičara iz Dubrovnika do planine Srđ. Tek dvadeset godina kasnije, 2011. godine došlo je do njene obnove. Prekrasan pogled s golemog križa na vrhu Srđa na Dubrovnik i okolne otoke stvarno se mora doživjeti. Dok promatrate Dubrovnik na dlanu uz more, ostat ćete očarani tim pogledom. Željet ćete da se nikada ne završi taj dugi, dugi pogled.

Akvarij koji se nalazi u tvrđavi svetoga Ivana u istočnom dijelu bedema Dubrovnika i u kojemu se u ponešto mračnoj atmosferi nalazi velik broj riba i drugih morskih organizama, svakako treba posjetiti. Također, tu je i vrlo lijep pomorski muzej.

* * *

Stižu novi Japančići rumeno-žute boje, kao i obično. Istina, neki imaju ten kao da su ih sad izvukli iz sarkofaga, bolesno sivo-žute boje. Te nisu duže vremena puštali na zrak iz tvornica. Guraju se onim svojim uljudnim smiješcima utrpavajući u brod koji će ih izvozati oko Dubrovnika. Jedan dio stranaca raznoraznih boja i visina izlijeva se iz golemih cruisera, u rijeku koja teče Stradunom. Svake godine Dubrovnik posjećuje sve više tih golemih putujućih nebodera. Ipak, svi ti turisti će pomoći kako bi se malo pomalo popravila situacija u Dubrovniku. Na žalost, radi toga, sa svakom sljedećom turističkom sezonom Dubrovnik će postajati sve skuplji i skuplji grad.

Još u vremena dok nije bilo turista, a posvuda oko Dubrovnika vladalo istrebljivanje življa, borba za opstanak i često bježanje, ne mogu niti zamisliti kakva je bila situacija s društvenim prostorijama. Jer sad, ujutro, buđenje počinje sa slikom porculanske nasjedne šalice, a u slučaju kad takva misao padne usred obilazaka zidina ili Grada, nije ugodan doživljaj. Možda su nekada jeli krutu hranu, zasoljenu i ljutu, možda su rijetko jeli. U svakom slučaju izgleda da nisu imali današnjih problema. Možda je to posljedica stalnog povlačenja za rukav u dubrovačkim ulicama uz uzvik - nešto za popiti, pojesti. I tako turisti i protiv svoje volje jedu, piju pa poslije naravno stalno sanjaju porculanska sjedala.

Nekako mi u sjećanje uvijek padaju žene s brkovima, koje sam kroz godine često susretao sve od Neretve pa do Dubrovnika. Možda je to posljedica teškoga života u tom području koje su gazile mnoge vojske, pa su žene radi toga često morale biti spremne na sve i jake poput muškaraca. A možda je to posljedica miješanja stanovništva koje se na tom području neprestano događalo, a najveći priliv bile su upravo vojne trupe iz mnogih okolnih područja i zemalja. Možda je nešto ostalo podsjećati na vojsku Džingis Kana.

Ljudi koji su mi pomagali u istraživanju rodoslovlja na području Dubrovnika su: Vinicije Lupis, Marijan Sivrić, Tonko Marunčić i don Ivan Šimić.

Nakon napornoga posla u arhivima grada Dubrovnika (arhiv grada Dubrovnika u ulici Svetog Dominika 1, biskupski arhiv grada Dubrovnika /biskupski Ordinarijat/ u ulici Poljana Paška Miličevića 4 gdje se nalazio samostan Svete Klare), imao sam priliku obilaziti sve one glatke uličice, posjećivati dućančiće sa suvenirima, crkve i malene trgove, turističke centre, tržnicu ili obilaziti neke nove zakutke oko tvrđave. Nisam se osjećao baš kao da sam kod kuće, ali vezala me neka drevna nit uza sva ta zdanja i kamene oznake davnih vremena. U Dubrovniku ima priličan broj poznatih, prepoznatljivih i čuvenih mjesta od kuda je povijest kretala u svijet, još u vremena kada nisu postojali ikakvi mediji za širenje informacija. Izlizano kamenje, što od nogu i ruku posjetilaca, što od kiša i vjetra svjedočilo je o prolasku vremena. Svjedočilo je i svjedočit će o prolascima nas samih.

Obilazio sam i restorane, kao jedan podno tvrđave Lovrijenac, ali na kopnu, a budući kako sam dolazio često u predsezoni, oni nisu još bili otvoreni ili su bili otvoreni tek iza 20 sati.

Ipak, riblja juha, ma gdje god sam došao u Dubrovniku, izgledala je tako kao da su se ribe samo oprale ispod pazuha u njoj. Bilo je par zrna riže i voda koja smrdi po ribi.

 

Možda je Dubrovnik grad u kojemu sam najčešće bio. Najmanje dvadeset puta, ali vjerujem da je broj posjeta što avionom, a što automobilom već blizu trideset. Hotel Lero je prvi u kojemu sam bio prilikom svog prvog posjeta Dubrovniku za vrijeme maturalnog putovanja 1975. godine. Mnogo me uspomena veže uz taj trenutak osunčanog Dubrovnika i prvih dječačkih strasti. Bilo je tako toplo to dubrovačko sunce da sam se osjećao kao da padoh u Raj. Sjećam se dobro zlatnih zidina, Straduna i stepenica u palači Sponza.

Godine 2009.-2011. ponovno sam posjećivao hotel Lero. Taverna Nava. Riblja večera. Špageti s kozicama, gof na žaru. Svake su godine ponešto preuređivali, poboljšavali, ali uglavnom pogoršavali kvalitetu hrane i ambijent. Svojim čestim preuređivanjima za svaku sezonu, jedne godine su opasno uznemirili lokalne žohare

Bila je to večer kada sam naručio špagete s kozicama. Konobar mi je donio piće, limunadu. Sjedio sam uz rub sale, stol je bio primaknut do drvenog podesta koji je bio ispod niza prozora. Čim je konobar donio kruh i salatu, s te drvene izbočine, poput izgladnjelih pasa poskakalo je nekoliko vitkih, istreniranih žohara. Očito su se požurili da ne zakasne na glavno jelo. Nakon mog krika konobar uviđa situaciju, brzo miče salatu i kruh, kamo se već smjestio par žohara i seli me u sredinu sale, tik uz pravokutni drveni stup. Tu sam navodno sigurniji, žohari tu ne mogu doći do mene i moje hrane. Konobar se ispričava i sâm zapanjen nasrtljivošću njihovih restoranskih ljubimaca.

Tek što je donio tanjur pun vrelih špageta s kozicama, a njihov miris se počeo širiti prostorijom, vidio sam kako se uz drveni stup penje elitna jedinica smeđih žohara, takozvani "Rambo One" odred. Ne stigoh u usta staviti ni drugi zalogaj kad zapanjeno ugledah - vojnici skaču na stol i munjevito se bacaju na prvi red špageta. Podižem tanjur u zrak i prvi komandos se kotura po stolu promašivši plijen. Nema mi druge, moram brže jesti, ovdje je konkurencija suviše velika. Priskače konobar, pomiče stol od drvenog stupa po kojem se upravo uspinje odred marinaca "Delta Two" žohara, krpom razmiče preostale komandose "Rambo One" legije i ispričavajući se odnosi mi tanjur sa špagetima i kozicama jer se ipak, na moju žalost, jedan pripadnik udarne petorke upravo valjao u špagetima krkajući ukusan saft od vrhnja i bacajući se sa sve četiri na jednu tustu kozicu.

Te večeri misija jedenja kozica sa špagetima bila je ipak uspješna, ali tek nakon što smo poduzeli i dodatne biološko-kemijske protumjere, odnosno napad, a samo vrijeme hranjenja skratili na 5 minuta, zajedno s neprestanim promatranjem i praćenjem snaga na terenu.

Ubrzo nakon toga preselio sam redovite obroke (jednom dnevno topli obrok) u drugi restoran, par ulica dalje, dovoljno daleko da me žohari elitnih postrojbi ne sustignu. Bio je to miran restorančić imena "Maritime" u ulici Ive Vojnovića 58.

 

Ugodno je iza napornog dana, kada si zatvoren cijeli dan u klimatiziranoj sobi, prošetati poviješću. Po danu sam iščitavao povijest iz knjiga od 1600.-te do 1900.-te, a po noći pokušavao pronaći u nekoj malenoj uličici vonj tih drevnih vremena. Knjige su čuvale potpis mnogih ljudi, njihova imena i rođenja, smrti i vjenčanja, ali nisu otkrivala njihov put. Nisu pokazivala što su oni činili sa svojim životima, što su iza sebe ostavljali. Zgrade i kipovi, vrtovi i dvorišta, stepenice i ograde, krovovi i zidine, balkoni i crkve, namještaj i ukrasi, odjeća i predmeti - to je bilo njihovo neumrlo lice, tih stotina tisuća prohujalih stanovnika Dubrovnika. Znam da je u naletima vjetra bila i prašina njihovih tijela što se tu kovitla već stoljećima. Polako blijede, nestaju svi tragovi. Ipak, možda ću ja uspjeti sačuvati poneki trag za budućnost.

U okolici Dubrovnika sam prošao:

- arboretum Trsteno
- Trsteno, crkva Svetog Ivana
- Slano, franjevački samostan
- Sustjepan, obitelj Hanza
- Babin kuk - hotel President
- Babin kuk - hotel Neptun
- Babin kuk - hotel Kompas
- Babin kuk - hotel Park
- hotel Lapad
- hotel Lero
- hotel Excelsior
- hotel Bellevue
- hotel Libertas
- privatni smještaj kod Mandić
- cijelo groblje Danča
- cijelo groblje Boninovo
- Srđ, nekoliko puta
- izložba domovinskog rata na Srđu u tvrđavi
- park Gradac
- Lokrum, tvrđava Royal
- Cavtat

Unutar grada Dubrovnika sam prošao:

- cijele zidine grada (par puta)
- ulaz u grad - Pile, Ploče
- kula Minčeta
- crkva Svetog Spasa
- velika Onofrijeva fontana
- Stradun
- Orlandov stup
- palača Sponza
- mala Onofrijeva fontana
- crkva Svetog Vlaha
- stara gradska luka
- tvrđava svetog Ivana
- pomorski muzej
- akvarij
- tvrđava Bokar
- tvrđava Lovrijenac
- bivši samostan Svete Klare
- ulica Prijeko
- biskupski arhiv
- dubrovački arhiv
- mnoge suvenirnice, pekare, restorani

Na području Dubrovnika bih još (ili ponovno) trebao posjetiti/obići:

- franjevački samostan-muzej
- gradski zvonik
- vijećnica
- knežev dvor
- katedrala - riznica
- gundulićeva poljana
- samostan svete Katarine
- etnografski muzej Rupe
- dom Marina Držića
- izložba domovinskog rata
- Sinagoga-muzej
- crkva svetog Nikole
- crkva svetog Sebastijana
- crkva Rozario
- Dominikanski samostan i muzej
- crkva Sigurata
- džamija
- tvrđava Revelin
- crkva Navještenje i sv. Luke
- vrata Buža
- crkva sv. Ignacija
- crkva sv. Domina
- prirodoslovni muzej

Igrom slučaja, zbog upale uha nakon ronjenja, obišao sam i neke medicinske ustanove u Dubrovniku. Sreća je da sam uvijek sa sobom nosio GPS. On mi je davao sigurnost kod brzog pronalaženja adresa i bio moj jedini suputnik u automobilu, na putovanjima, s kojime sam se mogao do mile volje napričati, prepirati ili šutjeti, nepovjerljivo ga pogledavajući.

Stanujući za vrijeme boravka u Dubrovniku u ugodnom pansionu obitelji Mile Mandića na adresi Ive Vojnovića 15, morao sam se neprestano boriti s problemom naplate parkiranja. Unatoč svađe grada Dubrovnika s organima naplate parkiranja, baš tu ulicu su morali proglasiti zonom sa čak 24-satnom naplatom. Jednom mi je popustila pažnja i žuti papirić s kaznom od 200 kuna zalepršao je na brisaču automobila. Domaćini su mi nastojali pomoći pa su preko noći uklonili taj papirić ili je to bio vjetar. Bez obzira na to, kazna me je slijedila i došla u Zagreb na kućnu adresu. Da mi je samo znati tko 24 sata na dan kontrolira naplatu parkinga, i to isto i vikendom.

Kada je pao mrak, ležeći u svojoj maloj sobici, zamišljao sam Dubrovnik noću, sa Srđa, kako treperi u svojoj noćnoj haljini, ponosan i neuništiv. Ništa nije vječno, razmišljao sam o tome, moglo bi biti jedino ako potraje toliko dugo da se približi vremenu vječnosti kroz stotine generacija koje će to sačuvati. Tko zna, najljepši biseri, ipak se duže očuvaju.

* * *

PAR SMS-OVA:

Pozdrav iz Zadra, Sibenika. Prodjoh ispod novih vjetrenjaca, pa udjoh u biskupske dvore. Tu gdje umiru knjige u tisini i zaboravu, ja ih na trenutak ozivjeh.

Poslije potopa - Dubrovnik. Kao cudo radjanja Sunca. Prepun adrenalina, omeksan san, ostra zamisao, nada poput toploga kruha. Pogled u buducnost, miruje more, hladan dodir, smiraj u dubini, iscekivanje, lak pomak tijela i zagrljaj struje. Jedna misao, jedan zivot, beskonacan trenutak. Sklopiti oci i postati morska pahulja...

Naravno, bilo je tu i prepreka, teskih stvari, zacina putovanja. Naravno, Murphy ipak nije spavao. Pred sam put uspio sam se porezati grickalicom, sto je ravno tome da si porezes jezik na zlicu dok jedes juhu. Zatim sam zaboravio kljuceve od Thule kofera na autu. Nadam se da mi nece trebati. Mokar, bez kisobrana pokusao sam se docepati auta udaljenog 300 metara, dok je lijevala kisa u Sibeniku. Ipak, uspio sam uci u taxi, mokrih nogu u sandalama jer su ulice plivale. Tu voznju od 300m sam platio 50 kuna. Zaspao sam 5-6 puta za volanom, jer sam prethodne noci spavao 3 sata (krenuo sam u 4 ujutro). Na autoputu sam kroz prolom vozio 50 na sat, s max brisacima, nista nisam vidio. U Sibeniku sam gledao tako stare i vlazne knjige koje su mi se u ruci raspadale, da je bilo toliko prasine i komada od papira po meni u jednom trenutku da sam morao zmiriti par minuta dok se ne slegne.

Vozeci se od Dubrovnika do Splita opet sam zaspao nekoliko puta. Ovaj put sam i sanjao. Bila je to luda vizija-san u kojoj bica nisu dosadno jedno-dimenzionalna kao u nasem svijetu, nego visedimenzionalna, slojevita. Bio je to dobar osjecaj, makar pomalo zapanjujuci.

U dubinama vulkani, stoljecima zarobljeni kamenjem i zemljom... Bude se u trenucima slobode, dok civilizacija negdje daleko unistava samu sebe. Susret sa iskonskim postaje zagrljaj smrti i zivota, trenutak njihovog spajanja i pomirenja.

I jedan mali trenutak radosti, puput kaplje nebeske suze uzdahom je obuhvacen, toplim dahom titraja zivota, koji mozda samo rijeci mogu ozivjeti, ponekad, ponekad, u suton purpurnoga Sunca...

* * *

Bio je običan dan. Ali, nisu li svi takvi? Zbog toga i živim kao da će već sutradan biti suviše kasno. Znam, mnoge se situacije i događaji više neće vratiti. Zato ih sad živim, najpotpunije što mogu. Ne marim za napor, umor, nespavanje. Ono što sad učinim, kasnije će biti gotovo nemoguće. Trebam iskoristiti svaku priliku, pa i više od toga, koja mi se nudi za istraživanje i proširivanje spoznaja o svojoj obitelji. Sada imam dovoljan broj poznanika i živih članova obitelji koji još mogu pružiti pomoć. Za desetak godina prašina vremena prekrit će mnoge podatke. Zauvijek.

Bio je običan dan. A ja sam ga pretvorio u značajan, vrijedan. Ono što sam s njime učinio razlikovalo ga je od svih drugih dana. Tako je bilo dobro. Tako ću činiti i ubuduće.

 

dovršeno 10.04.2012.
pisano od 2010.

Dean Ganza
29/30

 

SLAVONIJA

Da bi mogao osjetiti dušu nekoga kraja, ili grada, trebaš ga posjetiti preko više puta. Puno više puta. To znači upoznati njegove stanovnike okamenjene u utvrdama, građevinama i crkvama, parkove i zelene zone, kolodvore i muzeje, uske uličice i trgove, prodavaonice i radionice, veže i stubišta, sirotinjske četvrti i kipove na trgovima, zdence i vodoskoke, robne kuće i krovove, stare dijelove grada na obroncima, polja i šume, restorane i menze, groblja i bolnice, dvorce i škole. Možda jedino što ne trebaš upoznati je - ljude. Jer, danas u doba globalizacije možda teško naiđeš na domaćeg čovjeka. Jedino - danas je rijetkost posjetiti jedan grad više od nekoliko puta. Imam sreću da neke gradove uspijevam godinama posjećivati. To su baš ovi u Slavoniji. Sve radi gladnoga trbuha. Ali i radi gladnih očiju. Gastro-turistička posjeta ili foto-gastro posjeta.

Vinkovci su me opet dočekali tihim pozdravom, bez povika ili krika. Hotel Slavonija i pogled iz sobe na rijeku Bosut, zelenu i uspavanu kao da ne teče. Dimnjaci slavonskih krovova prepuni su slame i svijaju se pod teretom krakatih roda. One nikad nisu male i stvarno je umijeće kako se drže za to slamnato gnijezdo onako nespretne i dugačke.

 

Soba malena ali funkcionalna. Skoro sve u hotelu izgledaju isto. TV malen i trbušast visoko obješen o metalni stalak, kao da će se svaki tren obrušiti odozgo i pasti poput nogometne lopte. Krevet uza zid, ravan i tvrd. Pored njega stol i stolac. Nasuprot veliki prozor i pogled na krovove Vinkovaca (često je bilo i na Bosut). Prolazeći ispod televizora mali je hodnik, a desno kupaona s WC-om. Pločice u njoj su crveno crne boje što je vrlo čudan odabir. Ipak, postoji kada, a ne samo tuš kabina. Soba ima čak i klimu, a pored prozora su vrata na polubalkon.

Doručak. Rijetko sam odlazio, ali je ljekovito otići na njega. Čuje se tiha slavonska glazba, ulazim kroz masivna pomična vrata u golemu prostoriju obučenu bijelim mirom. Posvuda bjelina pokrivača za stolove i stolce, uokvirena bojom drveta lamperija i stropnih ukrasa. Na središnjem stolu su jela. Dok obilazim oko stola, osjećam mirnoću što se kupa u tišini slavonskoga jutra. Kao da je druga zemlja ili negdje na drugoj planeti poslužen doručak. Stropovi su visoki, ali ne odaje se zvuk praznine, sve je ispunjeno mirom koji ti ne dozvoljava nijednu brzu misao, koji usporava tvoje kretnje i govor.

Mirisi me dodatno obuhvaćaju i smiruju. Hrana je nešto jača, masnija. Špek, salame raznih vrsta, sirevi, kajgana, punomasno mlijeko. Ne jedem mnogo, tek toliko da doživim mirise i okuse. Treba se čuvati za kasnije, za fiš.

 

Osjećam mir koji se svaki puta po dolasku u Slavoniju spusti na napeta leđa. Nema žurbe, nema moranja. Samo polako. Malo mi je taj mir poremetio vatromet i glasna glazba. Subota je, vjenčanje preko puta. Ne mari. Opet ću izliječiti želudac ukusnom pizzom Šokicom, preporoditi ga šaranom s rašlji u Kopačkome ritu, a razmaziti fišem na Dunavu kod Iloka. Kad pomislim da sam kao mali mrzio jesti.

 

Kad kušaš tu hranu priređenu na polagani način, u tebe se useli mir slavonskih ravnica, poput zelenih snijegova. Malen grad s golemim plućima, rascvjetalih cvjetova suncokreta što probija iz grudiju livada. I nekako suze same počinju teći. Često. Zaboravljeni raj na kraju svijeta koji ne smije biti otkriven da bi mogao preživjeti navalu turista i njihovih golemih trbuha. Svoj trbuh ne smatram značajnim, a i tako mesnatu hranu ne jedem. Samo riblju.

 

Mir, zelenilo, visoki vodostaj Kopačkog rita, bijele čaplje, rode, kormorani. Nitko te ne ganja. Izlaziš iz vozila nasred ceste, nekoliko fotki, udisaj mirisa ljeta, vjetar u šašu. Opet na putu koji bi bio idealan za konje, da mogu uz put čupkati travu. Umjesto toga ovih stotinjak konja u autu ide na plin i ne mari za sočnu travicu. Muhe izluđuju, obadi zuje, vilin konjici popunjavaju treperenje prirode svuda uokolo. Mnoštvo žutih lokvanja i bijelih lopoča u kanalima pored Rita obrubljeni su alejom vrba, sjenicama za odmor i klupama. Vrijedilo bi još samo baciti neki štap za zezanje riba

Vožnja brodom po Kopačkome ritu standardna je tura. Dobiješ i dalekozor kako bi pokušao vidjeti nešto kao drvene ptice koje svojom mimikrijom oponašaju panj ili granu vrebajući na ribe ili žabe. Mnoštvo obada kruži naokolo, a poneki zbunjeni mogao bi te zamijeniti za kravu, stoga treba paziti. Izlet brodom traje oko dva sata duž jednog od dubljih kanala. Mogu se vidjeti brojne ptice, čak i grabljivice. Najviše ima kormorana koji u jatima zaposijedaju drveće golih grana. Drveće je golo jer oni imaju tako agresivan izmet da stabla izgledaju kao balzamirana. Vjerojatno i čupkaju lišće iz zabave dok s visine traže plijen. Ako priđete jako blizu stablu na kojem se nalaze, tako će se prepasti da će uz neke blesave krikove početi padati kao trule kruške s velike visine ravno u vodu i neće dugo izlaziti. Jako su sramežljive, možda zato jer ste ih ulovili bez večernje toalete. Oko vas će neprestano pljuskati kao da se otkidaju komadi crnih grana. Zato je izlet malim čamcem s kojim možete prići bliže pticama puno bolji od motornoga broda, ali njega je vrlo teško do nemoguće rezervirati makar postoji u ponudi. I inače, u Slavoniji mnogo toga postoji u ponudi, na papiru, ali stvarnost je obično sasvim drugačija. No, ne treba se nervirati. Ne pomaže. U parku prirode, ne i nacionalnom parku Kopački rit, radi toga je dozvoljen lov ribe, što lokalni alasi često čine, a održavaju se često i natjecanja u ribičiji.

 

Vinkovačke jeseni i povorke šarenih seljačkih kola s ukrašenim konjima, eksplozija nošnji, glazbe, boja i mirisa danas se pretvorila u eksploatiranu turističku atrakciju i izgleda već pomalo kao pretjerivanje. Izgubilo se mnogo izvornog, ali to je uvijek cijena koju turizam donese. Zato se druge, manje poznate turističke lokacije dobro drže. Dvorac kod Tikveša, Batina na Dunavu, prekrasan grad Ilok opasan starim zidinama, Osječka tvrđava s ostacima turskog mosta čiji stupovi strše i konstrukcija se vidi za niskog vodostaja Drave. Ima u Slavoniji mnoštvo mjesta, često zaraslih i uspavanih, koje čekaju tvoje stope i oči. Zahvaljujući Ivanu i njegovoj nesebičnosti, obišao-obišli smo većinu toga barem jednom. Ali, idemo po redu, detaljno o svakoj lokaciji.

 

* * *

Colonia Aurelia Cibalae - rimski je naziv naselja u to doba na kojem području su nastali današnji Vinkovci. I nekoliko rimskih careva navodno je iz Vinkovaca.

Krenusmo u jednu od šetnji Vinkovcima. Bila je magla, kiša, sunce, gluha tišina, mrkli mrak, tiho jutro...

 

Jer, šetao sam Vinkovcima u svako doba i kroz mnoge godine. Sada se ta šetnja ogledava poput akvarela u mojim mislima. Iz blizine slika je neprepoznatljiva. Ali ako se udaljite, vizura postaje živopisna, bogata. Ocrtavaju se žalosne vrbe i tisuće sjajnih niti u bablje ljeto. Izlozi su osvijetljeni zlatnim svjetlima. U dubini ulice zvonik crkve u parku. Kameni grobovi iz nekih davnih vremena, golemi crni topovi iz nedalekih, rupe po pročeljima zgrada od nedavnih bitaka. Ulicama zavijaju bijesni automobili sinova iz bolje stojećih obitelji. Nekima je rat oduzeo sve što su imali. Jedni grade ispočetka, a drugi žive za sada. Ne vide više smisla u tome. Mnogi su izgubili smisao u životu. Hodajući po groblju, često se zapitaju ne bi li bilo bolje i pravednije da su završili kao njihovi prijatelji, kolege, poznanici - pod mahovinom. Ovdje ih više ništa ne veže. Proživjeli su lijepe i teške godine, preživjeli su i pakao i sad su se iz njega čudom izvukli.

Kočnice škripe, trube automobila zavijaju, sjajne limuzine se zaustavljaju. Iz njih izlaze našminkane plastične ljepotice i ljepotani, nekakva nova generacija dokonih bogataša bez pokrića. Žive za danas, živeći za ispraznu ljepotu, trenutke sjaja i lažnih priča. Žive u nekom međuvremenu koje će odnijeti vjetri tranzicije, globalizacije, europeizacije. Prikrivena drevnost starinskih običaja i načina života više se ne cijeni. Ipak, nekako vjerujem da je još na cijeni i da njeno vrijeme tek dolazi. Ako se preživi plastika i staklo, metal i sjaj prolaznih materijalnih godina koje nas sve više pritišću svojim metalnim rukama. Zahrđat će i one jednom.

Krenuli smo tragom rijeke. Bosut bijaše miran, uspavano se vukao duž svojih obala obrubljenih grmljem i žalosnim vrbama. Tu i tamo bio je privezan čamac. U daljinama su se ocrtavale sjenke golemih jablana. Znatiželjno oko fotoaparata bilježilo je prizore poput ulja na platnu, akvarele i blage poteze vodenim bojama.

Tišina je tekla usporedo s rijekom, ponešto iznad nje i nešto malo pored. Uz Bosut se kotrljala cesta bez vozila, a do njega bijahu s jedne strane rijeke uspavane sive kuće. Daleko na rubovima oranica prije ulaska u šumu, čula se jeka dozivanja fazana. Tek po lišću žalosnih vrba što je plutalo površinom, moglo se vidjeti kako Bosut ipak teče. I tada se iznenada razlilo rumenilo. I kao da se raspukla neka golema slavonska naranđa, razbacao se sjaj po svim oblicima. Nad opnom rijeke užurbano su titrale mušice u posljednjem plesu pred tamu. Njima je to sigurno bio posljednji dan života, proveden u luđačkom plesu života. Šum sunčanog vjetra uskomešao je površinu, a nekoliko velikih kolobara stvorilo se na površini. To su nečija riblja usta poljubila površinu rijeke odozdo.

 

Kad je zašlo sunce pojavila se hladnjikava vlaga slavonskih ravnica i zajedno s vjetrićem započela šetnju Vinkovcima. Sada je trebalo ući u malene, drvene prostore iz kojih se širio miris hrane i topao zagrljaj slavonskih sjećanja. U Lamutu je sve mirisalo po drvu. Zidovi, klupe, stolci. U dnu bijahu starinski kredenci, po zidovima pribor alasa, starinske slike, alat za obradu drva i popravljanje pribora za ribolov, okamenjeni golemi primjerci kukuruza, slike suncokreta i ravnih slavonskih polja. Miris je u gustim zapusima navirao iz kuhinje sa svakim otvaranjem vrata.

Tu sam upoznao Šokicu. Bila je nekoliko puta pored mene u tom istom restoranu (Lamut u Vinkovcima), ali je se nisam usudio kušati. Nakon jedne pizze s morskim plodovima, kušao sam ipak jedan komadić. Od tada jedino takvu pizzu jedem, s tim nevjerojatno ukusnim kobasičicama. Kada sam prvi komadić stavio u usta ostao sam ukočen dok mi je pred očima protrčalo cijelo djetinjstvo. Ma kako je to moguće?! Nije mi bilo jasno. Isti okus, davno zaboravljeni miris kao iz djetinjstva. Toliko snažni dojmovi potpuno su me omamili. Bio sam ushićen i uzrujan do ludila. Kako okus i miris mogu toliko dugo sezati u našu prošlost, kako nas duboko mogu prožimati!

 

Iza Šokice nastavio sam s Ivanom šetnju Vinkovcima. Bilo je pregršt tema za razgovor. U svim vremenima našega života ima otoka na koje se nasukavamo, oni nam priječe glatko plivanje morem sadašnjosti. Tek krajičkom oka zapažao sam prekrasne zgrade, crkve, trgove, dok smo istovremeno počinjali pričati i po nekoliko tema odjednom. Tako smo malo po malo otišli toliko daleko od mog hotela da smo se poslije satima vraćali. Zbog toga ćemo ubuduće uvijek kružiti kako bismo brže stigli do hotela kada nam noge otkažu poslušnost.

Tu je pao i dogovor da obiđemo mnoga mjesta u okolici Vinkovaca i to svaki puta neke druge lokacije.

 

Vučedol. Poznato i čuveno izletište brojnih Slavonaca prije Domovinskog rata. Došli smo u pusti dio zarasle šume pored riječnog otoka na Dunavu. S desne strane napuštena i razrušena zgrada, s lijeve golema nadstrešnica s poluokruglim krovom od slame pod kojim se sakrila sova. Nekada je ovdje vrvjelo od ljudi. Uz rub rijeke nekoliko drvenih čamaca, jedan usidren dvadesetak metara od obale. Stabla i šiblje vire uz rub vode. Kolni put vodi uz obalu. Nedaleko je šuma. Na njenome rubu natpis: PAZI - MINIRANO. Nekoliko fotografija koje smo tada napravili poslije smo uzaludno godinama željeli ponoviti. Ili nije bilo čamaca ili nije bilo drveća ili svjetlost više nije bila takva. Neke fotografije zauvijek ostanu neponovljive. S nama je jedne godine bio i Miro pa smo napravili pravi foto session u slikanju šaša, vilin konjica, žaba i drveća. Priroda se tu rađala u tišini, svakoga proljeća. Ljudi joj nisu trebali.

 

Ovčara i spomen dom. Mnogo godina je prošlo i napokon je sagrađen spomen dom pored spomenika i mjesta smaknuća 200 civila iz vukovarske bolnice.

 

Pod cementiran čahurama metaka, kružna prostorija u potpunoj tami omeđena fotografijama poginulih koje se naizmjenično polako pale i gase. U sredini prostorije golema spiralna udubina u čijem središtu je svijeća. Imena poginulih spiralno se spuštaju i nestaju. Uz cijeli rub prostorije slama i predmeti smaknutih. Dok hodaš pod stopalima se osjećaju neravnine od čahura metaka. Nedaleko spomen doma je spomenik, križ i polje sa zasađenim čempresima. Oko maloga križa vise krunice. Nedaleko križa ploča koja najviše bode sve EU promatrače, komisije i mirotvorce jer na njoj piše da su ti ljudi smaknuti u nazočnosti i pod zaštitom tih istih nemoćnih institucija. To se, naravno, nije prvi puta dogodilo.

 

Vukovar. Nekada okupiran hrvatski grad, danas je često sumoran, kao da se magle rata nisu još potpuno razišle. Dugo je sjećanje zgrada, drveća, prirode. A ljudi? Potrebne su generacije. Na svakome koraku možete pronaći tuđe ali i vaše uspomene, tragove sjećanja. Nekada su to imena ulica koja su se u vijestima s grozom spominjala, poput ljudi u agoniji, na samrti. Nekada šrapnelima posute zgrade, rupe od granata, otisci rasprsnutih granata po asfaltu gdje hodate. A ponekad samo šutljive čistine usred grada koje znače da je ovdje nekad bila zgrada. Trpinjska cesta danas je poznata kao "groblje Jugo tenkova"

 

Na vrhu brda stoji još i danas stolna vukovarska crkva. Bila je posve razorena, bez zvonika. Unutrašnjost joj ogoljena do cigala i žica, krov spaljen, unutrašnjost izgorjela. Razaranja vukovara bila su ogromnih razmjera, ali sve se može popraviti i ponovno izgraditi. Samo ljudi više ne. Sjećanje na njih možete jedino osjetiti ako dođete na Groblje hrvatskih branitelja. Dočekat će vas središnji spomenik šupljega križa okružen s tisućama bijelih mramornih križeva. Tu će te u jezi prizora, ukočeni i tronuti pročitati imena gdje sada počivaju mnogi hrvatski heroji. Ako sjednete na desetak minuta u liniju tih križeva, u predvečerje kad se sunce gasi, pogledajte krvave odbljeske na bijelom mramoru križeva i bolje će te shvatiti ta vremena straha, smrti i ponosa. Jer ta se vremena uvijek periodično vraćaju, kao da je jedini lijek protiv njih - doživjeti ih i preživjeti.

 

Vukovarski vodotornjevi. Ima ih priličan broj u ravnoj Slavoniji. Služili su za skladištenje vode kako bi se postigao potreban pritisak, ali i kao odlična meta za vrijeme Hrvatskog oslobodilačkog rata. Dva su najpoznatija. Stari i novi. Stari se nalazi uz hotel Dunav u središtu Vukovara i okružen je brojnim zgradama. Prilično je nizak, a potječe iz starih turskih vremena. Radi toga nije bio suviše oštećen. Ali je zato potpuno stradao dvorac Eltz i malena crkva u blizini.

 

Novi vodotoranj je postao simbol Vukovara. Pretrpjevši tisuće pogodaka granatama raznih kalibara iz raznih oružja, još i danas stoji podsjećajući one koji brzo zaboravljaju. Imao sam priliku koja se pruža rijetkima. Bilo je to u prosincu 2006. godine. Došli smo u podnožje golemog tornja i pronašli ulaz. Bio je zagrađen metalnom šipkom s lokotom. Ipak, netko je uspio savinuti šipku i osloboditi prolaz onima koji su se mogli provući. Ubrzo smo se uspinjali zavojitim metalnim stepenicama kroz unutrašnjost vodotornja. Na pojedinim mjestima uza stepenice bile su goleme rupe. Došavši na vrh prošli smo pored zahrđale kabine lifta i golemog motora za njegov pogon. Tu smo prošli i pored manjih stepenica koje su vodile u utrobu unutrašnjeg metalnog spremišta za vodu koji je bio prorešetan granatama i mecima. Taj put je vjerojatno vodio i na sam vrh tornja gdje je vijorila golema hrvatska zastava što se uvijek vidi iz daljine. Nismo se usudili poći gore. Sve je izgledalo vrlo nesigurno. Svugdje su stršale zahrđale šipke armature, beton se trusio, a ogoljeli zidovi otkrivali su rupe granata, izgorjele dijelove poda i zidova, razvaljena vrata.

 

Krenuli smo ka vidikovcu u kojem je nekada bio smješten restoran s golemim prozorima. Prolazili smo iz jedne u drugu prostoriju. Negdje su se vidjeli ostaci keramičkih pločica na zidovima, otopljeni linoleum ili tapison po podovima, razbijeni okviri prozora, žice od instalacija, metalne šipke iz armature. Obuzela nas je strava. Ispred nas Dunav, a nekoliko koraka dalje provalija. Betonski pod je svinut i pun rupa, kroz njih se vide krovovi kuća. Umirimo se na tren uz polusrušeni zid. Osluškujemo. Da li se to toranj ljulja ili samo vjetar prolazi kroz pukotine, brojne rupe i raskoljene prozore. Umireni, u šutnji punoj pijeteta i slutnje osluškujemo odjek davno eksplodiranih granata. Kao da još nije posve zamro, očekujemo da će se vratiti, zajedno s plamenom i mirisom baruta. U dubini uma znamo da je to nemoguće, ali srce žudi patnju. Barem neku malenu patnju kojom bi se iskupili.

 

Ostajemo gotovo sat vremena. Pamtimo svaku rupu, svaku pukotinu, iskošenje, razderotinu, udubinu jer znamo da je sigurno kako se tu više nikada nećemo vratiti. Na rubu ambisa, s nesigurnim betonskim napuknutim podom što je uleknut i razmrcvaren granatama, izazivam sudbinu. Barem u tom kratkome trenutku. Promatram sravnjene kvartove na Trpinjskoj cesti koji se jedino bagerom mogu raščistiti. Vidim i nove, crvene krovove. Ljudi su suviše maleni. Promatram pustu Mitnicu, sudbine zaključane u ubijenim kućama. Kao da su tu vječno sputane. Pitam se, neprekidno se pitam - da li su ubili ovaj grad? Što je još preostalo, što je od njega preživjelo?

 

Poplave u Vukovaru su česte. Sjećam se kada smo jednom došli odmah nakon jedne takve. Na vijestima smo vidjeli grudobrane od bijelih vreća pijeska tik uz restoran Vrške, u rukavcu pored spojišta Vuke u Dunav. Visina rijeke bila je golema, valjala se i prelijevala poput uskipjela mora. Do križa na Dunavu nije se više moglo doći kopnenim putem. Prvi fiš jeo sam baš u Vrškama, ali do njih je bilo stvarno opasno doći i poslije se nadati da nećeš plivati u fišu kao njegov glavni sastojak. Bijele vreće s pijeskom obrubljivale su kuću uz sami rub mutnog Dunava. Ipak, nasip nije popustio.

 

Mnoge posjete Slavoniji su bile usred ljeta ili u jesen kada su brojna polja prepuna suncokreta, bala sijena ili žita, a bilo je i predivnih polja kamilice i makova. Često bismo se zaustavljali i fotografirali, ponekad i ganjali rode. One su nastojale izbjeći našim fotoaparatima koji su ličili teškom i opasnom oružju.

 

Jedna od najljepših crkava svakako je ona u Đakovu. A kada se još taj obilazak završi posjetom ergeli konja onda je to svakako izniman doživljaj. Dok promatrate napetu kožu tih njegovanih životinja, ispod nje gotovo će te moći osjetiti svaki trzaj tog snažnog mišićja. Upijat će te svaki skladan pokret nogu, repa ili glave tih životinja, želeći barem na tren da se stopite s tom golemom snagom pa da na njenim leđima pokušate uhvatiti vjetar.

 

Prolazeći često kroz Osijek, ponekad samo žureći se na vlak ili na fiš u Vargu ili na neku drugu destinaciju, zapazio sam jednu čudnu pojavu, budući da smo prolazili godinama istim ulicama grada, pored istih parkova i tvrđave.

Uz jedan semafor uvijek bismo vidjeli jednu malenu, žutu kapelicu. Bila je ugurana u nekakav čelični okvir pa se po potrebi s dizalicom mogla preseliti na željeno mjesto. Nakon par godina shvatili smo da to i čine. Kapelica se pojavila na drugome mjestu, ali opet zajedno s čeličnim okvirom. Nisu je skidali s njega. Možda bi se i raspala da su to učinili. Još i danas, možete vidjeti tu prijenosnu kapelicu koju sele po potrebi.

Batina, most i golemi spomenik iz Drugog svjetskoga rata. Most preko kojega su prošli četnici s tenkovima u povlačenju, gazeći gusjenicama svoje kolone civila, za vrijeme akcije Oluja. Do Batine vodi krivudava cesta s mnogo spustova i uspona obrubljena šumom i brdima pješčanika u kojemu zjape goleme rupe tradicionalnih vinskih podruma. Unutar njih su ljudi čuvali vina i na takvoj stalnoj temperaturi ona su se očuvala stoljećima. Tradicija se zadržala do današnjih dana, makar je rat mnoge obitelji pomeo, pa su se rupe vinskih podruma oštetile ili urušile.

Vraćajući se cestom prema Kneževim vinogradima, prošli smo i kroz mjesto Suzu (Csuza), gdje navodno kuhaju najbolji fiš u Slavoniji. Sva mjesta na našem putu bila su dvojezična, na hrvatskom i mađarskom jeziku.

 

Jedno od mnogih putovanja bilo je i duž kanala prema Bilju, nakon Kopačkoga rita, odnosno u produžetku nakon čuvenog ribljeg restorana "Kormoran". To je jedno specifično mjesto, gdje priroda diše punim plućima. Ako se malo osvrnete vidjet ćete mnoštvo neponovljivih sitnica. Jedno od njih su ceste koje su na cijelom tom području izgrađene tako da skreću lijevo ili desno pod pravim kutevima. Možete li zamisliti cestu koja ide potpuno ravno tri kilometra, zatim pod pravim kutem skreće u lijevo, pa je zatim potpuno ravna pet kilometara, a onda skreće pod pravim kutem u desno.

Zamislite cestu koja prolazi pored pravilnih, ravnih kanala (širokih oko pet metara) koji su prepuni lopoča i lokvanja, preslica i drugog bilja, dok je sve u sjeni drvoreda žalosnih vrba, jablana i topola s klupama i sjenicama. Poput malenog raja na zemlji, pojam smirenosti u raznim nijansama zelene boje. Mnogi tu znaju zastati i baciti udicu, samo sjesti i odmoriti, a neki dođu s obitelji pa naprave i roštilj.

 

Ilok. Stari grad sa zidinama sakriva brojne iskopine iz davnih vremena. Posjetili smo ga prilikom standardnog obilaska restorana Dunav na Dunavu. Vreli je dan, blizu 40 stupnjeva. Dolazimo do jednog restorana, gdje su pronašli veliko arheološko nalazište. Iskapanja još traju. Tada je sve pokriveno daskama i najlonom. Svuda naokolo su izloženi pronađeni dijelovi keramičkih posuda i ukrasnih predmeta. Izložba na otvorenom. Prvi puta hodam po drvenim kockama. Ulazimo u lijepo uređen prostor s brojnim apsidama. Svejedno je vruće i sparno. Odlazim u društvene prostorije. Ide se duboko dolje u podrum. Zapahnu me bjelina pisoara i predivna svježina od petnaestak stupnjeva. Najradije bih ostao ovdje dok ne prođe ljeto. Navodno su to nekad bili podrumi za čuvanje vina i drugih vrijednih tekućina. Sada su to prostori za preuzimanje tekućina od turista u prolazu.

 

 

 

Šarengrad. Naselje na desnoj obali Dunava, nizvodno od Vukovara, prema Iloku. To je prapovijesna gradina, za vrijeme rimske prevlasti tu je bila promatračnica. U srednjem vijeku nastao je posjed, koji su Tatari 1242.godine razorili.

Zidine bijahu zarasle, ni sjena onih u golemom Ružica gradu. Znatno ih manje ima, ali su ipak prilično velike. Rijetko tko zalazi ovdje, pa su mnogi dijelovi zidina posve nepristupačni.

Ružica grad ili Velika utvrda Orahovica je najveći sačuvani srednjovjekovni utvrđeni grad u Slavoniji i jedan od najvećih u Hrvatskoj. Nalazi se na sjeveroistočnom obronku Papuka iznad sela Duzluka nekoliko kilometara od grada Orahovice. Ružica grad je istodobno bio i utvrda, dvorac i tvrđava. Stoljećima je nadograđivana. Imala je više kula, tornjeva i obrambenu gotičku crkvu. Ružica grad spominje se od 1228.godine, a sve do početka 20.stoljeća promijenila je mnoge vlasnike. Obilazivši i fotografirajući utvrdu-grad zapažali smo njene dijelove po funkciji. Bilo je tu prihvatilište za konje i kočiju te konjušnica na kraju spiralnog puta do Ružica grada, zatim spremišta i prostori za poslugu, potom upečatljiva crkva, glavni salon, spavaće sobe, kuhinja i skladišta.

 

Vidjelo se kako je golemo to zdanje nekada bilo, na više katova. Golemi dimnjaci strše još i danas poput prstiju u zrak. Unutrašnji dio je prostran i dosta očišćen, ali urušavanje je sve veće iz dana u dan, jer krovišta nema. Upečatljivi su golemi polukružni prozori. Može se pretpostaviti da je osim prizemlja bilo još dva kata. Ponegdje su vidljivi dijelovi građevine od kvalitetnog kamena. Postoji mnoštvo niša i prozora. Svaka napuštena gradina potiče nas da razmišljamo o nekadašnjem uređenju: o namještaju, ukrasima, kipovima, slikama, krevetima i ormarićima, posuđu, oružju i štošta još. Zamišljamo njihovu odjeću, način razmišljanja, poslove i ponašanje, što su jeli, kako izgledali, čime se bavili. Mnogo je starih gradova napušteno diljem Hrvatske, ali niti jedan osim Dvigrada u Istri i Ružice nije toliko golem. Šteta je što nema nikakvog interesa za njegovo obnavljanje. Ružica se nalazi na vrlo pristupačnom terenu. Trebalo bi je barem zaštititi od daljeg propadanja. Napuštajući Ružicu sjetili smo se i nekoliko legendi o tome gradu. Posljednji pogled i posljednja misao - kako je sve prolazno.

 

Riblja jela i fiš uglavnom smo degustirali u prekrasnim ambijentima restorana: Kovač čarda u Suzi blizu Kneževih vinograda, Varga kod Osijeka, u stvari u Bilju (stvarno najbolji fiš u Slavoniji), Vrške u Vukovaru na Dunavu (stvarno najlošiji fiš), restoran Dunav na Dunavu kod Iloka, restoran Kormoran u Kopačkome ritu, restoran Citadela. U restoranu Dunav pretežno je to bio "perkelt" odnosno fiš bez kosti, nešto gušći od običnog fiša. Također smo jeli platu od razne ribe.

 

 

Lokalni stanovnici više ne piju svoje domaće mlijeko, nemaju više u organizmu dovoljno enzima za probavu. Radije kupuju mlijeko u tetrapaku. Imaju salame iz trgovine, sireve i čajeve iz Konzuma. Još ima nešto domaćeg pekmeza, soka od bazge, čvaraka i kruha, jaja te nešto salame raznih vrsta. Nađe se još ponešto proizvoda od meda, zatim vina i likera. Svakako je da se život mijenja. Što se tiče prehrambenih navika sigurno je da sve ide na lošije.

Bube, muhe, komarci i ostale zujalice koje smo usput često sretali znale su biti prilično nezgodne. Jednom smo otvorili vrata automobila usred Kopačkog rita i odmah je pet muha ušlo unutra. Posljednje muhe sam se riješio tek iza naplatnih kućica u Zagrebu, a do tada su me grizle, škakljale i na sve druge načine izluđivale.

Ipak, komarci u ovim krajevima su još normalni, nisu se križali s divljom svinjom ili kormoranom. Nisu nevidljivi, veliki su i zuje. Naravno i bodu, te vam po noći ukradu par litara krvi ako ne pazite.

* * *

Kao i svako putovanje, jedan komadić nas ostaje posijan na tom putu, a po neka špranja iz mjesta u kojima smo bili ostane u nama da nas i dalje neprestano žulja. Znam, vratit ću se. Vratit ćete se i vi ako ste barem jednom posjetili ovo vrijeme zaborava, ove trenutke usporenog, drevnog življenja koji krijepe tijelo i dušu. Poput samo u legendama znanog Shangri-La. Ali, ovaj je naš, domaći, ovaj je hrvatski, a govori stotinama jezika, ako čujete. On govori polako i vrlo tiho, poput pjesme koja se gubi u daljini. Ipak, ona se nikad ne izgubi i neće se izgubiti. Dok mi postojimo...

Vratite joj se. Vratite se Slavoniji. Vratite se sebi...

 

 

dovršeno 28.04.2012.
pisano od 10.07.2009.
fotografirano od 2005.

Dean Ganza
40/30

 

OTOCI I GRADOVI UZ MORE

Na ovakvim putevima kakve sam poduzimao radi istraživanja crkvenih knjiga za skupljanje podataka o obiteljskom stablu i ronjenja morao sam biti: vozač, automehaničar, organizator puta, spremač stvari, intendant, liječnik prve pomoći, financijer, savjetnik, pratilac vozača uz brigu da vozač ne zaspi, a naravno i ronilac.

Tako me je put nosio uz obale našega mora od Pule do Medulina, Labina, Rovinja i Poreča, pa do Opatije, Zadra, Šibenika i Splita do Brača, Visa i Komiže a na kraju Cresa, Hvara i Dubrovnika. O nekim će gradovima uz more biti više govora, a o nekima manje, no to ne znači da su bili manje značajni na mojim putovanjima od 2008.-2012. godine. Ipak, svi su oni zauzeli mjesto u mojem srcu.

 

BRAČ

Stvari idu od gorega ka lošem ili od boljega ka gorem. Bol, Zlatni rat, meka turista.

- Govorite li hrvatski?
- Ah da, sjećam ga se još malo...

Tako bi vam mogli odgovoriti davatelji raznih usluga naviknuti na strance, strance i opet samo strance. Nekada masovni turizam zajedno s Porečom, postepeno postaje turizam za one malo dubljega džepa. Ili bi se trebalo nekako snaći?

Ležaljka i suncobran koštaju 80 kuna (12 eura). Samo pokušajte neovlašteno leći na jednoga što se nudi i dotrčat će čovječuljak s blokićem i debelim novčanikom. Ipak, vodu još uvijek ne plaćate prilikom ulaska u more.

U šumici je prošle godine bio restoran s ukusnom i jeftinom hranom. Tuna koju se servirali uz špagete bila je od velike pečene tune, jedva su se nazirali špageti od mesa. Danas se jedva vidi tuna od špageta i to je čini se ona iz konzerve. Proporcionalno s time regulirali su i cijenu - veća je.

Ali zato danas ima puno više sadržaja: stolovi za masažu uz plažu, voćni kupovi gdje odabirete voće koje želite, sladoledi, voće u raznim oblicima dorađenosti, sprave za mučenje klinaca, bicikli, mopedi, quad-ovi, trambolini, igraonice, džipovi i drugo. Nastojali su pronaći sve moguće načine na čemu bi zaradili. Čak i panoramski let avionom iznad Brača. Sve je dobro dok ti ne ponestanu novci, onda se u brdu raznolike ponude osjećaš poput invalida. A još ako se u sezoni dogodi i koja fešta s lokalnim specijalitetima i suvenirima. Makar je svake godine ponuda sve lošija. Nekako bi se trebalo othrvati tom konzumerskom turizmu. Možda zaroniti u morske dubine? Ali niti to nije besplatno.

Kako preživjeti u sezoni? Hotel ili nekakav smještaj je između 60 i 150 eura. Pokušati nomadski turizam?

Dakle, prvo je potrebno pronaći parking (po mogućnosti u hladu, na nekom rubnom području u šumici gdje nema puno ljudi ni prometa). Staviti štitnike za sunce na prednje staklo, ali i na sva bočna stakla. Treba ispružiti sjedalo, uzeti već prije pripremljen jastuk i – zujati, odnosno hrkati u tišini svog malog prostora. Ako ponestane zraka treba ga ponekad pustiti unutra. A potrebe? Po redu:

 

1. Kupaš se u moru
2. Spavaš između 23 i 7 sati dok sunce ne doleti
3. Jedeš u restoranima-samoposlugama ili ponekad navečer lignje sa žara
4. WC - šetajući se pored hotela ući u jedan bolji i ljubazno pitati za toalet - tamo imaju prostrane i ugodne WC-e s malom navalom (s vremenom ćete uspjeti shvatiti logiku arhitekta i točno znati gdje se nalazi vanjski WC u hotelima - on je obično pored recepcije ili kat ispod nje, blizu svlačionica i vanjskih bazena).

Eto, to je osnovno. Nemojte biti tužni ako nemate svoj skupi kutak, neki legalno iznajmljen sobičak. Ipak, u autu možete jesti, spavati, odmoriti se, presvući, slagati stvari, slušati glazbu ili vijesti, čitati, a imate i klima uređaj. Tu imate sve svoje stvari i možete se složiti kako to vama odgovara, a i otići kad vas je volja. Ne traje godišnji odmor cijelu vječnost.

Radije se posvetite odmoru i istraživanju. Obilazite suvenirnice, upoznajte grad, fotkajte, probajte surfati, ploviti ili roniti. Budite aktivni, to će vam pogodovati više od izležavanja na suncu. Jedino morate imati discipliniranu probavu inače ćete obarati rekord u trčanju na kratke staze, ulećući pospanim recepcionerima rano ujutro ili kasno navečer. Osim toga, ako ste sami bit će vam puno lakše nego ako vas je više u automobilu.

Zato je ipak najbolje promijeniti navike i ljetovati u predsezoni ili posezoni. Tada je ista ona soba koja je koštala 1000 ili više kuna, negdje oko 100-200 kuna. Osim toga se izbjegnu gužve, velike vrućine, skupoća svega i svačega, mogućnost otrovanja hranom, čekanje u redovima i još mnogo drugih neugodnosti. Zbog toga je idealna rekreacija ronjenje, jer ono podrazumijeva veću aktivnost izvan sezone, a ne za vrijeme najvećih vrućina. Najbolji su svibanj-lipanj i rujan-listopad ako se roni u našim krajevima.

 

CRES

Ako ste ikada išli cestom do Lubenica poželjet ćete da niste. Ili će vam to biti jedno od najvećih uzbuđenja u životu. Barem meni je bilo. A kada dođete u Lubenice, jedino o čemu ćete razmišljati je - kako se vratiti natrag. Možda ostaviti automobil i vratiti se pješice? Ili se vraćati u gluho doba noći kada više nitko ne ide tom cestom. Ipak, pokušajte uloviti i par kadrova prekrasnog vidika odozgora. Koliko god je cesta teška, adrenalinska, nevjerojatno napravljena i suluda, trebali biste se na tren odmoriti i malo pogledati gdje ste to došli. Ne možete? Nikako?! Nisam niti ja mogao i još i sad kada se izgovori ime mjesta - Lubenice, smrznem se sjećajući se te ceste strave.

Vrijedilo bi ovdje dovesti one koji polažu vozački ispit. Dakle, da vidimo zašto. Cesta za Lubenice dugačka je oko tri kilometra, ali će vam se činiti kao da je pedeset. Asfaltirana je i prolazi kroz živopisan krajolik. Sad se pitate u čemu je onda problem? Pa ništa, sitnica. Cesta ima puno zavoja, uspona i nizbrdica. Ništa strašno. Ali cesta je uglavnom ograđena sa suhozidima po negdje visine i preko dva metra. Dobro, nije ni to strašno. Ali cesta je dvosmjerna. Pa dobro, reći ćete, ni to nije neka rijetkost. Ceste su obično dvosmjerne, zar ne? Da, ali ova je široka točno koliko jedno vozilo. Sad zamišljate situaciju i polako zelenite.

Pustit ću vas, malo si predočite cestu punu zavoja, uspona i nizbrdica, dakle izuzetno nepreglednu, koja je omeđena visokim zidićima s lijeve i desne strane, dvosmjerna je, ali širine za jedno vozilo. Kad biste i htjeli ubrzati, ne možete jer nema preglednosti. Kada biste htjeli čekati i osluškivati nadolazeća vozila, nikada ne biste stigli. A kada se nađete licem u karoseriju nekog automobila iz suprotnoga smjera, sve se u vama stisne. Srećom, postoje ponekad uz cestu neka proširenja za mimoilaženje. Nisu česta, tako da ponekad treba ići unatrag i po više stotina metara da bi se automobili mimoišli. A ići unatrag po grbavoj i smotanoj cesti stvarno nije lako.

Napokon stigosmo do vrha. A tamo nas dočekuje svih 10 stanovnika mjesta. To su: konobar, mladić koji naplaćuje ulaz, žena s janjećim krznom, deda koji prodaje suvenire i jedna gospođa koja usmjerava turiste poput prometnog policajca. Ostali valjda spavaju.

Čuvena plaža lubenice je vrlo, vrlo blizu, samo pogled do nje putuje nekoliko minuta. Na nju vas dovoze čamcem, a neki koji imaju posebnu volju spuštaju se i uspinju satima po padini dugoj više od par kilometara.

Na Cresu se nalaze i ljudskom rukom napravljeni golemi labirinti od kamenja. Ima ih nekoliko, raznih promjera. Cilj je da bosi prolazite od njegova oboda ka sredini. U centru za očuvanje bjeloglavih supova i u suvenirnici govorit će vam o njima, ali i o malim šumskim čovječuljcima zvanima Masmalinići koji vas nevidljivo prate i rade svakojake nepodopštine. Tek da ne bi ostali nezamijećeni, namjestit će vam nogu da malo padnete, popiknete se ili štogod drugo. Ništa strašno, ali pazite. Uspio sam u jednom trenutku autom zajahati jednu stijenu koja je virila iz tla. Skidanje sa nje potrajalo je oko sat vremena po paklenom suncu. Stvarno je automobil bespomoćan kada se pogonski kotači samo malo nađu u zraku.

Vidjet ćete bjeloglave supove kako kruže nad klisurama, sretat ćete beskonačno puno vodiča s po dvoje turista, posjetiti najstariji hrast, šupalj i u kojega se može ući, a koji je star oko 450 godina. Cres će vam ostati u dubokom sjećanju.

 

RAB

Čuvena rajska plaža kraj Lopara čekala je poput dlana, okružena crnim borovima. Duž poluotoka koji se u more duboko zarinuo, posijano je četiri zvonika u nizu. Jedan za drugim kao da označavaju vrijeme prolaznosti, a kada zazvone, kao da stara vremena na tren zatitraju u ovim novima.

Na vršku poluotoka pruža se pogled prema malenom otoku što je obrasao crnogoricom. More je kristalno bistro, mami na kupanje. Parkovi i ulice što se prostiru duž plaže s jedne strane poluotoka a u smjeru zvonika glatke su i bijele, izgledaju poput vremena u prolaženju. Tu i tamo ostavile su tragove davnih vremena, iskopine i polurazrušene građevine stare crkve. Restorani uz kale kao da su utočišta usidrena s ove strane vremena. Tu bijela boja prošlosti dobiva i druge nijanse šireći se iz sive i modre u ljubičastu i zelenu, sve do žute i crvene.

Odlučio sam se popeti na jedan od zvonika gdje je dozvoljeno to učiniti. To je prvi do vrška poluotoka, zvonik crkve svete Marije. Nedaleko njega je i crkva svete Marije, na samom rubu jezika.

 

Krenuo sam optimistično, kako i svaki uspon obično počinje. Masivne, visoke, drvene stepenice vode do svakog odmorišta. A svako odmorište sve ljepše je i ljepše. Ono kroz visoke kamene prozore otvara pogled na sve četiri strane svijeta: na niz od preostala tri zvonika, na plažu i more, na otočić i panoramu Raba i na posljednjoj strani - na kuće i ulice staroga i novoga grada. Nekoliko tih masivnih, drvenih stepenica sam prošao, uslijedile su nešto uže i strmije do posljednjeg odmorišta. A tu većina ustrajnih penjača odustaje. Dolazi se do dva golema zvona ispod kojih se nalaze pune metalne stepenice koje vode na posljednju rampu za izlazak kroz vrh zvonika napolje. Dovoljan je samo pogled i - većina odustaje. Naime, preostaje još samo oko tri metra šupljih metalnih stepenica napravljenih od oblih prečki koje su postavljene prilično ravno do otvora.

Tako se vrlo teško penjati, a pogotovo je nezgodno jer je otvor uzak jedva za normalnog čovjeka. Još nekako se možeš i popeti, ali pomisao na povratak... Ipak, prošao sam ne razmišljajući o povratku. Čim sam promolio glavu osupnuo me vjetar i silna svjetlost. Vrh zvonika je bijel. Sunce je pržilo oko podneva, na nebu nije bilo ni oblačka, a na moru ni valića. Bijaše to kao da sam se uspeo na vrh neke gore. Na svakome kutu zvonika po jedan deblji stup, a ograda prilično niska, možda metar, od klesanog kamena. Visoko iza leđa uzdiže se strmo sivkasti krov zvonika na čijem vrhu je križ.

 

Bio sam dugo jer se teško ponovno vratiti u svijet smrtnika. Ovo je bilo sigurno jedno od omiljenih mjesta Bogova.

 

ZADAR

Nikako ne mogu shvatiti robni centar u Zadru. Makar ni centri u drugim gradovima uz obalu nisu drugačiji. U njima ne možeš pronaći običan produžni kabel za struju, ali zato je sve prepuno dućana za odjeću i obuću. Samo njih i ima. Da, taman me uhvatila euforija kupovanja i nezaustavljivo sam pohrlio kupiti šest ženskih torbica, dvoje cipela s visokim petama i osam kompletića za večernje izlaske. Kad bih toliko toga pokupovao vjerojatno bih izazvao paniku i promjenu cijena na tržištu krpica i đonova s obzirom koliko ima šetača poput mene koji tupo zure u izloge ništa ne kupujući. Mogli su umjesto tih šarenih krpica staviti akvarije sa šarenim ribama.

 

Na svojim proputovanjima najčešće sam jeo u zadarskim restoranima "Tu mi je lipo" i "U po ure". Često je trebalo štedjeti novac za druge stvari, kao recimo za dvadesetke poklona koje sam morao kupiti. Stara bolest.

Šećući se zadarskom šetnicom, Kalelargom, osjećao sam se skoro kao kod kuće. Mnogo prisnije nego na golemoj splitskoj rivi.

 

Rijetko sam propuštao posjetiti četiri bunara blizu ulaza u grad koji se zove Foša. Tu se nalazi i istoimeni restoran koji se posve promijenio. Sada je u staklu, dok su nekada stolovi bili uz more i bilo je prekrasno jesti i piti dok je more šumilo i klokotalo, čak hraniti jata riba u predvečerje ili pod svjetlima reflektora. Danas je to poput medicinske ustanove, pod klimom, u staklu, služi se skupa i profinjena hrana u malim količinama. Šteta. A tako se dobro nekada jelo u Foši. Danas se bojiš ući u taj restoran bez odijela i debelog novčanika. Ništa što je dobro ne traje vječno. Nadam se da to vrijedi i za ono loše.

Bilo je prilika kada sam u Zadar dolazio i radi obilaska muzeja i kulturnih događanja. Jer osim Dubrovnika i Zadar sam obišao dvadesetak pa i više puta. Jednom prilikom obišao sam i čuvenu, ali rijetko posjećenu riznicu. Naravno da sam obišao sve crkve i zdanja u okolici: Sveti Donat, Svetu Stošiju, Svetu Mariju...

Novovijeke instalacije sam također proučavao i odmarao se uz njih: zadarske morske orgulje i sunce ili pozdrav suncu, kako to najčešće zovu. Zadar mi je često bio odmorište na putovanjima ili ishodište putovanja. Tu bih kod rodbine prespavao, a zatim kretao dalje, prema jugu.

 

ŠIBENIK

Posjetio sam Šibenik više puta u zadnje vrijeme. Nikada ga prije nisam stigao obići. Čak niti onda kada se snimao film o marijanskoj baštini. No ipak sam napokon vidio čuvenu šibensku katedralu, topove, njegove glatke, bijele kamene pločnike koje je izlizala prošlost i naravno - njegove stare knjige.

 

 

 

To je bila i najteža misija. Sve je počelo gotovo godinu i pol dana ranije kada sam u Splitu od don Slavka Kovačića dobio informaciju da se možda u šibenskom biskupskom arhivu nalaze knjige koje tražim. Ubrzo sam stupio u kontakt s kancelarom don Josom Pavićem, ali on je tražio neku preporuku kako bi mi dozvolio pregled starih knjiga. Naposlijetku, preko mog tate pribavio sam preporuku od velečasnog Piceka iz Nove Vesi i krenuo put Šibenika. Pri tome treba spomenuti da nisam uspio u jednome danu pregledati sve knjige, nego sam morao još jedan dan pronaći vremena i ponovno doći pretraživati. Ipak, isplatilo se to učiniti jer sam tu pronašao ključni dokaz u vezi jednoga dijela naše obitelji.

Iz svega toga interesantna je priča o tim knjigama, koje se nalaze u jednom običnom, neklimatiziranom prostoru, nebrižno čuvane na policama gdje se pojedini dokumenti gužvaju i navlače vlagu. Tako sam izvukao i jedan svežanj dokumenata (a nakon toga još nekoliko takvih) koji mi se učinio vrlo težak i zbog nečega čudan. Sve mi je postalo jasno kad sam ga spustio na stol. Stol se istoga časa osuo nekom bijelom piljevinom. To je u stvari bila knjiga u prahu. Ona se po rubovima osipala u bijelu prašinu. Osim toga, dio svežnja dokumenata koji se nije osipao u prašinu bio je vlažan. Kada sam pokušao razdvojiti neke stranice, otisci tinte su ostajali s obje strane. Bile su to najoštećenije knjige koje sam do tada uspio pregledati, osim onih izgorenih komada stranica iz Splita. Nakon pregleda takvih knjiga bio sam po odjeći i rukama potpuno bijel, kao da sam radio s brašnom.

 

 

 

SPLIT

Split je prometna katastrofa. Smješten između i na brojnim brdima od središta staroga grada predstavljao mi je najtvrđi orah za snalaženje, čak i unatoč GPS-u. Nekoliko puta mi se dogodilo da me je GPS doveo do stepenica ili do nekog uskog prolaza između kuća, jedva za pješaka, vjerujući da tu moram proći. Njegove prečice su obično bile bezvrijedne, tako da sam shvatio kako se uvijek trebam vratiti na neku glavnu ulicu sâm, a dalje se mogu prepustiti njemu. Jedan od jeftinijih smještaja bio je jedan pansion na četvrtome katu. Imao je čak i klima uređaj, prostrane sobe, ugodnog domaćina. Ali ne i lift. Noseći stvari, već na drugome katu bilo je tragova krvi od onih koji su pali na nos cukajući kofere na četvrti kat.

Split je grad kojim su najviše hodale stope moje obitelji Ganza. To je bio izvorišni grad od kuda su se mnoge obitelji Ganza rasule po Hrvatskoj i svijetu: od Zadra do Rovinja i Labina, od Zagreba do Južne Amerike, kada su granice države postale suviše uske.

 

Pored pomorskog muzeja na brdu Gripe nalazi se uz masivne topove i skelet broda "Bakar", arhiv grada Splita. Iz podruma putem lifta dostavljaju se knjige. Jednom su mi dostavili tako golemu knjigu da sam se iznenadio. Bila je metar dugačka, pola metra široka, a teška više od deset kilograma.

 

PULA I MEDULIN

Pustoš u lipnju. Pitam rijetkog domoroca koji se lijeno vuče po trotoaru usred podneva:

- A gdje su ljudi? Zašto je sve pusto?
- A evo, uskoro će početi dolaziti - kaže on zadovoljno.
- Da, a od kuda? - upitam bezazleno.
- Pa - uglavnom iz Češke, Poljske, Austrije i Njemačke, a bit će i nešto Engleza - spremno mi odgovori.

Eh, mislim - izgleda nema domorodaca, svi su izumrli, pa tako stanovnike naših mjesta uz obalu naseljavaju samo turisti. Ispada da su naši gradovi uz more samo ispostave za zaradu na turizmu što je naša država skuplja.

Pula bijaše pusta, ali Medulin je bujao u vrevi turista, restorana, kafića, prodavaonica i suvenirnica. Ipak, u hladu je spas.

Ručak u Medulinu, ali i u većini drugih gradova često je bio bitka za teritorij. Za to se treba dobro pripremiti. Kada se sakupe svi sastojci ručka treba napraviti plan. Recimo da imate košaricu s tri komada kruha, limunadu, tanjur sa salatom od krastavaca i veliki tanjur s tunom na žaru uz prilog blitve i kuhanog krumpira.

 

Dok vas već salijeće prva linija napada manjih crnih muha, prvo ćete iz košarice izvaditi dva komada kruha, a preostali komad s košaricom isturiti u neprijateljski teritorij. Lijevom rukom ćete držati kontrolu nad preostala dva kruha koji će biti djelomično zaštićeni rubom tanjura. Pred sobom ćete imati limunadu, a ispod sebe, zakriljena tijelom, ležat će užarena tuna ušuškana u blitvu i kuhani krumpir. Desno od vas je tanjur sa salatom od krastavaca. Dok jedete trebat ćete lijevom rukom tjerati muhe s desne strane, gdje su krastavci. Ako se to pokaže nemoguće, jer desnom rukom držite vilicu i hranite se, bilo bi bolje da izvježbate ljevaka u sebi i počnete unositi hranu lijevom rukom. Ako ne uspijete, preostaje vam samo druga linija obrane. Trebate odmah iz tanjura za salatu prebaciti svu salatu na glavni tanjur, osim nekoliko komada što će služiti kao mamac i taj ćete tanjur isto isturiti u neprijateljski teritorij.

RONJENJE

Zaron na Cesare Rossarol 1 nakon Luane bio je pun pogodak. Ratni brod talijanske mornarice sagrađen 1912. godine, pa zatim oko 1918. predan austrougarskim pomorskim snagama, potopljen je od mine na putu iz Pule. Jedan je od tri broda takve klase, torpiljarki. Naoružan s topom na pramcu i nakon kupole s antenama za komunikaciju, nalazio se još jedan protuavionski mitraljez. Eksplozija mine na rubu minskog polja prepolovila ga je na dva podjednaka dijela koja su udaljena oko 300 metara jedan od drugoga. Zato se ovaj dio olupine zove Rossarol 1 - to je prednji dio olupine. Danas je to olupina s povijesnim pedigreom, a nakon potapanja 1918. godine, brod je obrastao brojnim algama i organizmima pa sve više propada zbog korozije. Nalazi se na dubini između 42 i 48 metara, a malo je nagnut na svoj desni bok. Imao je oko 200-tinjak članova posade, od kojih je po potapanju 110 izgubilo život.

 

Wolfgang je već pet puta bio na njemu, a Marku i meni je to prvi puta. Andreu niti ne računam, njemu je odlazak na taj brod kao svakodnevni odlazak na tržnicu radi kupovine namirnica i kruha. Ne, nisu svi koji nose dvobocnike ronioci-medvjedi 150-kilaši koji kao od šale na sebe natrpaju 60-80 kilograma opreme. Kaže Andrea da nisu, ali vjerujem da zato jedu kao medvjedi, jer potrošnja energije je kod njih sigurno mnogo veća, priznaje mi i Andrea. Gledam svoju jadnu, mršavu bocu od 15 litara koja je teška manje od dvadeset kilograma, pa to uspoređujem s jednim dvobocnikom i dodatnom Nitrox bocom koju Andrea naprti na sebe. Srećom, more će dobronamjerno i požrtvovno preuzeti svu tu masu s kojom ćemo se baciti u njega. Austrijanac Wolfgang mi se nasmiješio kad sam se uspuhan bacio u zagrljaj mora. Napokon gubitak tereta, osjećaj lebdenja. Ali ne, to je tek plutanje.

Posljednje provjere, znak prstom prema dolje, zadnji udah zraka s površine mora. Gurnuo sam gumeno crijevo u usta i u sebi mu poželio ugodno druženje s mojim zubima, sljedećih sat vremena. Još od jučer mi zubi trnu od grickanja gume, ali kažu da je to normalno.

 

Plovim, lebdim iznad tamne modrine, potom propadam. Promatram trojicu pod sobom. Njihovi sve veći mjehurići sudaraju se s mojim rukama i tijelom. Volim biti posljednji. Volim promatrati nešto opipljivo svojim pogledom, tako sam sigurniji. Izjednačavam tlak i ponirem sve brže držeći se za konop. Napravim par fotografija, izjednačim tlak u ušima i najednom se nađem u položaju da jašim pramčani top. Obris pramca se naglo pojavio na 40-tak metara. Konop s površine je vezan za pramčani top. On izgleda impozantno, ali nije velik. Obrastao je algama, spužvama i školjkama. Nedaleko njega izdiže se golema silueta tornja za komunikaciju.

 

Ima ogradicu na vrhu s konstrukcijom telegrafskih antena. U podnožju se pojavljuje škrpina dugačka pola metra. Dalje od tornja je protuavionski mitraljez i nakon toga je brod prelomljen. Pitam se kako je tu moglo stati toliko ljudi. Istina, svuda po brodu su neki otvori, uži ili širi, sa stepenicama koje vode u unutrašnjost. Dolazim do jednog širokog sa stepenicama, vidljivost je odlična, osvjetljavam reflektorom dno stepenica. Bilo bi interesantno ući, ali nimalo me ne privlači, barem ne u ovoj fazi ronjenja. Svako ronjenje je golemi napredak u prihvaćanju okruženja gdje se roni te shvaćanja sebe i svojih mogućnosti. Spuštam se pored broda, s njegove desne strane. Vrijeme ovdje tako brzo leti, a mi smo usporeni. Dodirujem dno pored broda prekriveno algama i spužvama. Vjerujem da je ispod pijesak, ali ne stižem provjeriti. Dodir dna na 48,4 metra. Iznenada osjetim smirenje. Nisam više toliko smeten hladnoćom i pritiskom. Osjećam se vrlo dobro, ne toliko smušeno. Možda se polako privikavam na dubine oko 40 metara, pa sad mogu smirenije razmišljati. Sve je uvijek stvar vježbe. Ne, nisam još osjetio dubinsko pijanstvo, neku euforiju ili bezgraničnu sigurnost ronjenja. Vidno polje mi je svakako suženo i fokusiran sam na ono što je pred mojim nosom, neprekidno provjeravam pritisak u boci i dubinu kao i proteklo vrijeme ronjenja. Odlično je da sve mogu istovremeno na istoj ruci. Snimam kratke filmove, napravim pedesetak fotografija, tražim bolji kut snimanja, gledam mnoštvo krupnijih riba koje nas znatiželjno prate i dolaze sasvim blizu, pogotovo kad polako krećemo ka površini. Promatram obrise broda odozgo, posljednji puta. Prošlo je tek oko 25 minuta. Ipak smo ušli u Deco. Shvatio sam to kada je trebalo biti punih 30 minuta na dubini od 3-6 metara.

OPATIJA

Godinama (8 godina) sam posjećivao Opatiju na tjedan dana, u vrijeme Windays-a, najvećeg informatičkog skupa u Hrvatskoj. Okolicu ali i Opatiju bilo je zanimljivo istraživati samohodnim vozilima. Činio sam to s kolegom Tomislavom, motorkotačima ili quadovima. Odlazili smo na izlete u Brseč, Kotle, Mošćeničku Dragu, Lovran, Sveti Petar i drugdje.

Motorkotač daje osjećaj slobode, nezavisnosti. To je nevjerojatno dobar osjećaj, kao da letiš krajolikom a u svakome trenutku možeš se zaustaviti u lebdenju, a nakon odmora i uživanja u okolini nastaviti dalje.

Opatija predvodi vrhunski masovni turizam zbog velikog broja hotela koji su godinama izgrađivani. Postepeno je uz svoj arboretum postala omiljena destinacija starijih i bogatijih stanovnika iz svih krajeva svijeta. Budući da u Opatiji kanalizacija nije riješena na zadovoljavajući način nego se ulijeva u more blizu hotela, zaposijedanjem turista ubrzo stupa na snagu zabrana kupanja na nekim plažama Opatije.

Poplava pogrbljenih starčića sa štapovima je kako je jednom netko rekao:

-Hokejaša ima koliko ti srce želi.

 

 

Prekrasan park s brojnim egzotičnim i rijetkim biljem, cvijećem i drvećem nalazi se pored vile Angioline. Tu se u blizini nalaze hoteli (po nekima ih ima 27, a po drugima 68): Grand Adriatic 1 i 2, Ambasador, Bristol, Mozart, Admiral, Astoria Design, Kristal, Kvarner, Belvedere, Istra, Villa Vargilien, Villa Palme, Galeb, Villa Kapetanović, Villa Ilirija, Agava, Milenij, Imperial, Opatija, Residenz, Bellevue, Savoy, Lovran, Villa Lavanda, Villa Avena, Villa Elsa, Ika, Villa Eugenia, Bristol Opatija, Milenij Sv Jakov, Villa Klara, Villa Dubrava, Villa Zagreb, Villa Astra i drugi manji.

Boravio sam najčešće u hotelu Galeb, novouređenom hotelu s četiri kata na ulazu u centar Opatije pred posljednji zavoj s jugozapadne strane. Ostale hotele sam posjećivao u sklopu komunikacije s kolegama iz struke.

Mnogi od njih imaju starinski stil: umjereno su pohabani sa zlatnim štukaturama, visokim stropom, starinskim drvenim namještajem i lusterima. Tu su boravile mnoge poznate osobe iz cijeloga svijeta. Sam događaj Windays prethodio je natjecanju u pjevanju Dora, te još nekim modno kulturnim događanjima tako da je Opatija od četvrtog do šestog mjeseca bila uvijek puna. Kroz nju su u to vrijeme prolazile i horde motociklista iz svih krajeva svijeta radi poznatog okupljanja na Preluci nadomak Opatije.

VIS I KOMIŽA

Iz Splita vozi golemi trajekt "Petar Hektorović" svega oko sat i pol. Otok Vis ima posebnu, izoliranu klimu, mnoštvo zidina, ruševina, utvrda, tunela za brodove, jer Vis je oduvijek bio vojna baza raznih vojski.

Vis i Komiža bila su mjesta od kuda je jedan dio obitelji Hanza krenuo sjevernije od Dubrovnika. Vjerojatno radi poslova vezanih uz zidanje ili stolariju, godine 1827. moj pra-pra-pra-pra djed se oženio u Komiži i promijenio prezime u Ganza (po automatizmu tadašnje vlasti na tom području).

 

 

Jedan od mojih posjeta značio je i obilazak crkvi, groblja, traženje pekare mog pra-pra-pra djeda. Uzalud, niti nakon desetak sati nisam pronašao tragove obitelji, ipak je to bilo suviše davno. Tragovi se zametu.

Posjet Modroj pećini (bez ronjenja u njoj) je stvarno izuzetan doživljaj. Prožet modrinom, uronjen u tišinu i ugodnu hladnoću špilje, bio je to posjet koji se pamti.

 

 

 

 

SMS:
"Morski vlak dugo je teglio kopnene misli na otok. U sjeni borova strpljivo su čekale uspomene. Brzinom bure pogledi su stigli na pješčani jezik. Pozdrav iz Bola." - umjesto nekadašnjeg oblika pisanja - razglednice.

I posljednja stanica - Bol na Braču. Tu se uvijek dovršavalo moje putovanje. Tada sam u narednih tjedan dana uživao i upijao energiju nad morem i pod morem.

Već i sâm pogled odozgo, s Vidove gore na zlatni jezik izazivao bi svake godine, svakoga ljeta i jeseni u meni nekakvu čudnu drhtavicu. Makar se možda ne bih niti okupao na njegovom vršku, nekakva golema sjeta ponovnog viđenja uzgibala bi mi misli. Nije to bilo samo radi ronjenja ili kupanja, niti zbog poznatih ljudi koji će me i ove godine prepoznati, niti samo radi duge šetnice sa štandovima suvenira, vlakićem i vrevom u centru Bola, nije niti samo zbog prekrasne borove šume i pogleda na more kroz njene guste kose, nije niti samo zbog mirisa mora, borova i smilja. Možda je to zbog svega toga i nečega što sjetno čuči u meni poput nekog davnog sjećanja.

I pustinja (pustinja Blaca) i zmajeva pećina, plaže i dubine, miris večernjih šetnji, ribe na gradele, grad u sitnim svjetlostima, more dok diše između borova, strme stijene što ih nagrizaju valovi, grad bijeloga kamena – Pučišća i još mnogo toga.

PAR PRIČA S RONJENJA

Jeste li ikada razmišljali zašto je polagano uživanje dvostruko uživanje? Zato jer zapažate i uživate svaki pojedinačni trenutak.

To sam tek prije petnaestak godina konačno i temeljito shvatio na primjeru Slavonije. Tada sam uz laganu, beskonačno dugu slavonsku glazbu sat vremena uživao u fišu, a tanjur se punio desetak puta. Radi kostiju fiš se mora jesti polako i duuugo, ne nakrcaš se za deset minuta kao s nekakvom masnom mesetinom. Od tada više puta godišnje odlazim u mirnu, ravnu Slavoniju na oporavak svih čula uz prožimanje fišom i ponekad sa šaranom na rašljama. Uz neopisiv mir i očito polaganije proticanje vremena, naočigled se regeneriram.

Isto je i sa ronjenjem. Traje dugo, radi se polako, u moru/vodi još polakše. To su trenuci kada osjećaš da stvarno živiš. Prebacuješ se na 16,66 okretaja (ako se još netko sjeća te brzine), umjesto da si na 78. Pažljivo gledaš, duboko, polako dišeš, krećeš se po volji. To znači da se možeš prevrtati naglavačke, preokretati oko vodoravne osi, plivati leđno ili na neki novi još neotkriveni način. Možeš hodati po dnu, rukama se odgurivati od dna ili hodati na rukama. Ako ti se baš ništa od mrdanja ne da, možeš ležati na dnu ili plutati čekajući da te struja nekamo odnese.

Na žalost, svakim danom to je sve teže, jer podređujemo kvalitetu kvantiteti i brzom življenju. Time mnogo gubimo.

Nekada smo bili lijepi i mladi. A onda obukosmo ronilačka odijela, pa smo sad ujednačeno grdi. Nitko nas više ne gleda u lice, ronioca pod morem gledamo pretežno u bocu, peraje i ruke. Nestala je opsesija gestama, držanjem, vladanjem, gotovo nezamjetnim treptajem oka, migovima. Nestao je strah od ružnoće. Pod morem sigurno ima i ružnijih od nas. U tom sveopćem skrivanju i prikrivanju organizama pod morem i mi kao u nekom golemom maskenbalu uzimamo svoj komadić privatnosti. Ne želimo biti razotkriveni od drugih.

Na jednom ronjenju instruktor Marijan je iznenada posegnuo ispod kamena pa kao u kakvom supermarketu izvadio hobotnicu i stavio je na grudi, te počeo gladiti poput kakvog umiljatog perzijskog mačka. Ona se opustila, promijenila boju u posve crnu i stopila mu se s ronilačkim odijelom. Da je imao šarenu masku, još bi navukla i roza krugove oko očiju, sve kako bi ga imitirala. Milovao ju je tako desetak minuta i potom polako spustio na stijenu. To mi je odgovaralo. Tako uspavana hobotnica dala se slikati sa svih strana u makro modu, koliko god mi je trebalo da napravim dobre fotke.

Ova priča počinje od navike (nas ljudi) da svaki problem sagledamo bolje tek kada sjednemo i umirimo se. Od tuda i postoje sale za sastanke, konferencijske sale, sobe za razgovor. Dakle, kada tijelo usidrimo za nešto čvrsto, tek onda se možemo prepustiti razmišljanju i sagledavanju problema-tema sa svih strana. Važno je čvrsto tlo pod nogama (ili pod nekim drugim dijelom tijela), kao što primjećujete.

A kod ronjenja??? Upravo obratno !!!

Kod ronjenja stabilno stanje se nalazi baš u najnestabilnijoj tvari – u prostoru ispunjenim morem. Jer, svaki pokušaj da se smirimo na dnu mora kako bismo sagledali situaciju (kao na sastanku) može uzrokovati oštećenje opreme, uništavanje biljnih i životinjskih vrsta, ili rane na otvorenim dijelovima tijela od oštrog kamenja ili koralja. Dakle – stabilno stanje kod ronjenja je baš u lebdenju iznad svega ili ispod svega što nas okružuje. U tom, naoko i de facto nestabilnom stanju, trebamo djelovati i razmišljati, odnosno priviknuti se na njega. Isto kao što su vozačima raznih vozila njihova stanja djelovanja i rada direktno vezana uz neprekidno kretanje. To je možda neuobičajeni način djelovanja, ali priviknut ćete se. Pogotovo kada shvatite prednosti prilikom tuluma.

Nastavak priče je da se sjetite kako se gore (na suhom) slave rođendani ili bilo kakve druge proslave. Jednostavno. Radi se i tako samo o dvije (2) dimenzije. Poslažu se stolci oko stolova, stavi se hrana na ključna mjesta i zabava može početi. Ne ću spominjati bučnu glazbu i žamor pri čemu nitko nikoga ne čuje.

Ali – u moru? U moru se sve događa u tri (3) dimenzije. A i prostor je tih, bez krikova uzvanika i onog krkljanja u previše odvrnutim zvučnicima. Kada sam to nedavno nekom ispričao, nije me baš shvatio. Ali, dajte pogledajte iznad sebe! Kad slavite rođendan (na suhom) iznad vas su samo slike i lampe, a ispod vas koljena, tepisi i poneki žohar. Ali u moru!? Kada se skupite na tulum u moru, a to je najčešće kada se nešto slavi, dogovara ili promatra neki prekrasan morski organizam, onda zapazite: iznad vas je netko (ronilac), ispod vas je netko (opet ronilac), iza i ispred vas je opet netko (opet neki ronilac). A bogme i s lijeve i desne strane se netko progurao. Tulumi? Nemogući? I ja sam to mislio. Dogodilo se to na Hvaru ove godine u lipnju. Skupina od osam (8) Ukrajinaca (5 muških, 3 ženske) ronilo je tjedan dana svaki dan dva puta dnevno s broda. Zatekao sam se u moru uz njih kada su imali posljednji zaron. Polagano smo se vraćali s dubine od dvadesetak metara i na oko šest metara napravili zastanak. I tada netko od njih reče:

-Može sada?
-Možeee !!!! - odgovoriše svi drugi uglas.

Naravno, bilo je to na Ruskom (odnosno Ukrajinskom jeziku).
Ulovio sam vas !

Naravno da se pod morem ne može pričati! Oni su si to rekli pantomimom, odnosno govorom ronilaca (onih crnih bića koja izgledaju kao punoglavci). Ali, o tom govoru malo kasnije.
I tako se oni spustiše do jedne stijene. Od nekud jedan od njih izvuče iz džepa (mislim, stvarno je imao velike džepove) bocu šampanjca. Ti Ukrajinci rone u svojim mrzlim morima u suhim odijelima, a ta odjela su najsličnija svemirskim; imaju po sebi neke ventile, izdanke, poklopce i džepove kao skladišta.

Budući da nitko (od nas ostalih) nije čuo što je onaj sa šampanjcem rekao, okupljanje na tulum se odužilo. Jer nitko nije vjerovao svojim očima što vidi. Mislili smo da nas je uhvatilo dubinsko pijanstvo, pa smo svako malo provjeravali na kojoj smo dubini. Ali, malo po malo sav prostor oko stijene u sve tri dimenzije (i to računajući od prizemlja do gore, barem dva kata) bio je ispunjen sa dvanaest (12) ronilaca i to uz dva fotoaparata (nismo bili plaćeni, a slavljenik nije puhao svjećice). U tom prožimanju ronilaca na sve strane i po svim dimenzijama širine, visine i dubine začuo se kratak zvuk "PAK" i boca šampanjca je bila otvorena. Slavljenik je okrenuo bocu naopačke, držeći palac na otvoru boce, potom iz usta izvadio usnik i trgnuo iz boce. Zatim je dodao drugom roniocu i tako u krug. Na kraju, ono što sam spomenuo u gornjoj priči. Možda je to nevažno, ali shvatite koliko ste mutavi pod vodom kada poželite nešto reći kolegi u moru. Tjera vas da mu nešto važno, ali neizrecivo kažete i pokušavate mahati na sve načine koristeći se pri tome svojim znanjem iz klinastog pisma, joge i Windowsa. Uzalud. Njegovi Windowsi (na maski) ostaju u bezizgledno začuđenom i zamućenom pogledu. Psujete podvodno, ali ni to ne pomaže. Mjehurići su uvijek jedini rezultat svog napora. Na kraju se smirujete, zatomljavate nervozu i stišavate bjesomučno udaranje srca u ušima, pa rezignirano nastavljate dalje mahati repom (perajama) nijemi i umireni poput riba oko vas.

Za sporazumijevanje pod morem postoji priličan broj znakova. Evo nekih: sve je u redu, idemo izroniti, idemo zaroniti, nešto nije u redu, nemam više zraka, stani, uspori, gledaj me, ostani na ovoj dubini, hladno mi je i još mnogi drugi.

Tihomir mi je na zadnjem zaronu često puta pokazivao svoj lijevi kažiprst (ne srednji prst), pomičući ga gore dolje kao da pritišće okidač fotoaparata. I naravno – svaki puta iza toga – ja sam ga fotografirao. I tako preko nekoliko puta. Već mi je bilo čudno kad mi je to po peti puta pokazao. Mislim, čovjek hoće imati čim više svojih fotki. Hajde, budem mu udovoljio. Valjda radi album.

Mislim, stvarno sam napravio brdo fotografija s Tihomirom u prvome planu. A on bi nakon toga samo zakolutao očima i rezignirano otplivao dalje. Sve dok mi nije na površini objasnio "što je pisac htio reći".

Pomicanje prsta lijeve ruke odozgo na dolje trebalo je značiti – Ispusti malo zraka iz Jacketa da se spustiš niže.

Mnoge nam se teške stvari događaju u životu, svakodnevno.

Pa zar barem ne mogu na godišnjem odmoru ispružiti papke i ništa ne činiti? Ali ništa ne činiti u stvari je činiti sumu u moždanim operacijama koje se izvode neprestano. Davanje prilike da se napravi veliko spremanje, inventura.

Ali ako želimo zaboraviti, a ne vraćati u sjećanje, sve probleme koji nas svakodnevno pritišću, odabrat ćemo neku aktivnost koja će nas zaokupiti. Možda samo tijelo, možda samo mozak, a možda i oboje. Nešto gdje se možemo igrati, natjecati sa samim sobom, gdje možemo i uživati i odmarati oči i dušu, gdje možemo lebdjeti iznad ili ispod svih problema. Lakoća lebdenja. I opet – dođosmo do ronjenja (zato jer je put u Svemir za sada preskup).

Jedna od stvari koje vam se događaju prilikom oblačenja ronilačkog odijela (onima koji to nisu nikada probali) je izrazito velika tjeskoba, da ne kažem klaustrofobija od uskoga prostora u koji ulazite, a koji vas sa svih strana obujmljuje. Može se javiti čak i panika. Ništa čudno. Probajte. S vremenom se naviknete, posebno ako imate zatvarač/otvarač (kao za konzerve) s prednje strane tijela. Možda vas to podsjeća na nekadašnja teška ronilačka odijela. Srećom, ipak je tehnologija ronilačke opreme jako napredovala od onda. I još će.

A kada napokon obučete odijelo i nađete se u moru/vodi preplavit će vas osjećaj sigurnosti jer više nećete osjetiti ni malo neugodnosti. Nema hladnoće, ugodno vam je, nema boli, pritiskanja, težine. Ma – divota! Samo radi toga vrijedilo je obući svu tu skalameriju na sebe. Vjerojatno je zadovoljstvo snažnije čim su prethodno bile veće neugode.

Život je postao tako kompliciran (ali sami smo ga tako uredili, s više ili manje truda i želje), da bih ponekad ostao dole, u podmorju, par katova niže, daleko od problema svakidašnjice. Tamo gdje su svi ljudski krikovi prigušeni do klokotanja, sva buka i svađe utišane do grgljanja, a sve sirene i zavijanja kao da su još neki pradavni šumovi iz kojih je tek kasnije, mnogo kasnije nastao neki zvuk. Evolucija je napredovala u svakom području, pa tako uvijek poželimo da neke stvari nisu evoluirale, a da druge jesu.

A onda, nakon gotovo dvije godine, došla je na red Tatinja-Gorgonija. Moja lokacija za polaganje AOWD (Advanced Open Water Diver). Postati svjestan da ideš na 40 metara dubine (makar sam već u nekoliko navrata dotaknuo taj broj i prije), napet je osjećaj. Priprema se jedna boca sa zrakom koja će nas čekati na 5-6 metara dubine, na zastanku radi ulaska u dekompresiju. Nakon dobrih priprema, adrenalin je krenuo. Istovremeno sa skokom u modrinu.

Spuštate se na 40 metara dubine. Sada ste već uplašeni da kao nekad u starim filmovima o podmornicama, neki šaraf ne doleti odnekud. To frcanje šarafa posvuda po podmornici se usjeklo o sjećanje kada se radi o velikim dubinama. Stisnuti ste sa svih strana debelim morem. Modrinom koja se gubi u tamnoplavom. Sada doslovno osjećate što znači bezdan. No, kada dođete do goleme žute Gerardie na 45 metara, sve se zaboravlja. Ona je cilj, ona je oznaka, ona je jablan podmorja.

Hoće li me uhvatiti dubinsko pijanstvo? Što mi se može dogoditi? Najbolje da se ne dogodi. Ipak, vidim da paze na mene. Treba u začetku pokositi svaki trag panike. I onda – došla je na red pločica koju sam nosio sa sobom. Da bar mogu napraviti još koju fotografiju Gerardie. Nema vremena. Moram rješavat matematičke zadatke. Začudo, olovka pod morem ipak piše! Mogao bih ovdje, kao u neka druga vremena, dati rješenje zbirke zadataka za rješavanje pod morem na 40 metara. Ipak neću, ti zadaci se mijenjaju, ali moram priznati da su zeznuti za izračunati i na površini.

Prošlo je nekoliko minuta tišine, hladnoće (oko 17 stupnjeva), ispisanih rješenja zadataka. Osjećam se usporeno. Ne osjećam vrijeme. Oko mene promiču sjenke ronilaca koji se mogu slobodno kretati. Stojim na dnu i mozgam oko zadataka. Mračno je, ne vidim baš dobro. Da mi je netko nekad rekao kako ću na dnu mora rješavati zadatke, ne bih mu vjerovao. Mnoge stvari se u životu ne govore, na njih naletimo kao Titanik na santu leda. Tek poslije se o tome rade filmovi. Valjda neću biti u jednome od njih. Nadam se da neću potonuti. Uhhh, koji je danas datum? Trebam se još potpisat. Zzzima, što je hladno za prste. Moram još napisat dubinu, za sreću, za pamćenje. Zovu me. Ili ne zovu, ne čujem povike? Jedan od njih je pobjegao s mojim fotićem. Ne znam zašto me to toliko nervira, ovdje na dnu. Buljim u ploču i pitam se hoću li imati dovoljan broj bodova za prolaz? Dobro je, nema o teoriji plinova. Makar, mislim da bi mi lakše palo da moram nacrtat Gorgoniju ili ispisati imena onih koji samnom rone. To mi je uvijek problem jer stalno netko drugi roni, stalno moraš pamtiti kako se tko zove. Pitam se, hoće li se netko sjetit kako se ja zovem, kad se utopim. Dobro je, znat će, napisao sam čitko ime i prezime. Sad sam siguran, znat će tko sam.

 

Trebalo bi shvatiti razloge oduševljenja – mislim da je to ključno. Razlozi oduševljenja su nešto što se stvara u nama, a pomaže nam u dugotrajnom pamćenju. Možda to nije ni radi prekrasne Gerardie, niti radi velike dubine, ni radi zaglušujuće tišine i mira. Možda je to neko nasljeđe upisano u naše gene koje nam na takvim dubinama čudnovato proradi i osjećamo se bezgranično sretni. Podozrivi, pomalo zaprepašteni, ponosni svojim tijelom i mogućnostima, ali svakako – neopisivo sretni. Tu našu sreću jedino pritišće priličan sloj mora inače bismo, vjerujem, eksplodirali radi te presretnosti. Euforija počinje čim izronite i širi se u goleme osmijehe. Zar to ne bi nitko smio vidjeti? Zar bismo to trebali potisnuti? Ne! Ronjenje je rascvjetavanje našeg tijela i duha, ronjenjem oslobađamo sebe i svoje potisnute strahove, svoje frustracije s kopna, ronjenjem postajemo neko novo biće. Biće sposobno doći do ruba svojih zemaljskih mogućnosti i svojih zemaljskih radosti te pogledati u daljinu preko tog ruba sretnosti, u daljinu koja nam je tek sada omogućena da je vidimo.

Svakako, nakon zastanka radi ulaska u dekompresiju, cijeli dan bio sam umorniji nego inače. To je u svakom slučaju jedina posljedica. Dobro je. Položio sam i ovaj test. Nakon orijentacije i noćnog ronjenja ovo je ipak bilo nešto posebno. Uklesalo se u pamćenje uz pritisak od nešto više od 5 atmosfera (po novome bara).

Na ronjenjima sam sretao mnogo interesantnih ljudi, koji su razvili i još razvijaju svoju strast i radost prema življenju. U tome im je svakako pomoglo i ronjenje. Ako ikada budete imali prilike, razgovarajte s roniocima, letačima ili putnicima, onima koji pod krinkom crnih odijela sakrivaju sjaj svojih očiju koje su vidjele mnoga malena ili velika čuda ove planete. Taj sjaj je zarazan, ali taj sjaj je, vjerujte, jedina bolest za koju vam neće biti žao, ako je dobijete!

A roniti?! Roniti se mora!!!

dovršeno 07.07.2012.
pisano od 2009.
sve fotografije – Dean Ganza

Dean Ganza
55/30

 

- - na vrh - -

© 2006-2010. Dean Ganza