OK - LUČKO
Kada sam navukao odijelo i masku te se lagano otisnuo u prostranstvo zelenog, nisam ni slutio što će mi se sve dogoditi.
Bila je tišina kao i obično, ali je vidljivost, začudo, bila preko stotinu metara. Gotovo nisam vjerovao i dok sam se tako čudio, iznenadan udarac pogodi me posred čela, a žute i naranđaste zvjezdice počeše kružiti. Dok sam se malo snašao, vidio sam kako mi se duž maske slijeva gusta žuta boja. Shvatio sam, s razočaranjem, kako sam već na samome početku pogođen. Naravno, Zuky. Vjerojatno slučajnost. Sigurno slučajnost. Nevjerojatna slučajnost. Početnici imaju sreću.
Tako je počela paintball bitka kod OK'Lučkog dana gospodnjeg 31. ožujka, godine kraha ovoga Svijeta (2012.).
Ovoga dana bio je samo moj krah. Pet puta su me izgađali. Tek par partija kasnije, kada sam počeo jurišati poput Ramba iz partizanskih filmova, uspio sam ih uloviti u dubokoj meditaciji, potpuno nespremne za harakiri-kamikaza juriše.
U ugodnoj proljetnoj atmosferi šume, gdje si se mogao zavući u rov i uživati u ljenčarenju dok oko tebe zuje šarene kuglice, duboko sam udisao miris srnećeg gulaša i roštilja iz ratne pozadine. Mi na fronti potpuno smo neshvaćeni. Tek kada se nađeš u koži borca za istiskivanje boje, shvatiš da je brisani prostor obrnuto proporcionalan uspjehu pogodaka. Da objasnim. Ako ti pretrčavaš brisani prostor, onda će te sigurno netko pogoditi. A ako to isto učini netko od protivnika, ti ga sigurno nećeš pogoditi. Ili će ti se zaglaviti kuglice, ili će ti se rasprsnuti kuglica u cijevi ili će svi pogotci biti raspršeni oko mete.
Evo poruke za one koji su samo isprobavali oružje na najbližem stupu, bez želje da ga iskoriste u bitki. Stvarno je uzaludno pogađati metu koja se ne kreće. Daj ti pogodi nekoga tko uzvraća paljbu i još se k tome vrlo dobro sakriva i kreće.
Generalno, grupa koja se brani i čeka redovito gubi od grupe koja napada i napreduje. Ne znam baš sve razloge, ali utvrđivanje na nekom tobože sigurnom položaju, kad-tad dovodi do opkoljavanja.
Osim toga, ako su grupe veće, interesantnije je jer ima više ciljeva i moguća su pokrivanja. Kod manjih grupa lakše je napredovanje i pretrčavanje.
Kotleti i čevapi te ljute kobasice malo su nas usporile u napredovanju, usporivši pri tome ne samo reflekse nego i brzinu razmišljanja. Tako su nam se u početku pridružile i djevojke. Kad je testosteron s adrenalinom ubrzao igru, djevojke su odustale od napucavanja.
Desetak drvenih kućica, isto toliko drvenih zaklona, hrpa bačvi, željeznički vagon, pet-šest rovova, isto toliko zaklona, dosta drveća i šiblja i vreće s pijeskom na površini od oko sto puta sto metara - to je paintball igralište kod OK'Lučkog. Ako imate manjka adrenalina, viška testosterona, mrvicu odvažnosti i nešto malo kondicije imat ćete mogućnost da već sutradan imate muskulfiber, a sljedeća noć će (ako vam je to neki od prvih puta) proći u nespavanju i razmišljanju o taktici za sljedeći puta.
Pridružite nam se. Tko ne pokuša, ne može o tome suditi.
31.03.2012.
Dean Ganza
SJAJIMO
"Ništa vas ne može naučiti da cijenite život, kao dodir sa smrću. Doza smrti je dovoljna za brže sazrijevanje."
Kada sam tog ljeta zaronio u bazene prepune boja, zvukova, mirisa, okusa i opipa nisam niti slutio da će biti posljednji puta.
U Bijelome gradu uz more bilo je izobilje ljeta. Ludo, čudovito ljeto okupano u moru. Veliki lunapark sa vagonima smrti i čuveni "metak" iskušenja. Mirisi hrane u apartmanima prepunim mladića i djevojaka, skijanje na vodi, ronjenje, glisiranje u kasno popodne s čamcem prepunim rumenih vršnjaka. U dvorištu apartmana stara smokva, a pored nje viseća kuglana s drvenom kuglom obješenom o njezinu granu, jedna gitara i to baš u mojoj ruci, miris plodova mora na gradele. Gotovo suviše svega odjednom. Bio sam posve opijen bezbrojnim osjetima. Možda se radi toga nisam mogao baš sve usuditi.
Po danu sam parao površinom lebdeći iznad mora i uživajući u prštanju kapljica vode. Skijanje na moru bilo je tako jednostavno kada sam se nakon dvadesetak padova napokon uspravio i zavladao vjetrom. Zatim ronjenje i tajne podmorja. Činilo mi se kako sam neustrašiv. Ali večer je donosila drugačija iskušenja. Golemi dvadesetmetarski kran na čijem vrhu se sjajio srebrni "metak" bilo je suviše za mene. Stajao sam ukočen pred vagonom smrti kako su ga zvali - skraćeno "metak". Stajao sam u redu za spust nekoliko puta, ali nisam se usudio. Pobjegao sam, poražen strahom. Toliko toga sam učinio tog ljeta, ali "metak" nisam.
Zatim sam utopio strah i sram u tonovima gitare koju su izlazili pod mojim prstima. Nasmijano društvo, koja čaša vina više i ugodno lelujanje bilo je poput ronjenja u podmorju. Svakim udahom osjećao sam prožimanje životom. To ljeto bijaše ispunjeno kao rijetko koje.
Kuglana je često bila razonoda pred spavanje ili dok se čekala obilna hrana. Čak i u tome sam bio pobjednik sa pedeset uzastopnih pogodaka u drvenu keglu zvanu Kraljica. San je dolazio poput lahora uz pjesmu zrikavaca.
Usred svega toga rodio se velik ushit za pisanjem. Rekoh - napisat ću roman o tim događanjima, o takvome životu koji se dogodi jednom godišnje a traje dvadesetak dana. Dječački ushit bijaše golem. Nevjerojatno je kako život piše priče kojih se mi nikada ne bismo dosjetili.
Ipak, jednoga dana se ugasilo i ljeto, nakon duge kiše. Posljednje veče svirao sam gitaru samome sebi. Svi su već bili otišli. Možda sam i tada već slutio golemu bol koja se bližila dok sam redom svirao samo tužne balade.
Sljedeće godine započeo je rat. Kada je počeo nitko nije ni pomislio da će trajati toliko dugo. Životi mnogih su se u ratu naglo izmijenili. Mnogi su nestali, iščezli s tijelima, a mnogi u dušama.
Čuo sam da je jedna granata raskolila smokvu na kojoj je visila kugla, a apartmani odmarališta izgorjeli od nekoliko direktnih pogodaka višecjevnih raketnih bacača. Cijela naselja bila su opustošena, šume izgorile. Tenkovi su razrovali polja, granate napravile stotine rupa u pročeljima zgrada. A meci? Mnogi od njih su pronašli meka, podatna tijela.
U ratu sam se puno više usudio. Sjećanje na "metak" me slijedilo. Veliki "metak" zamijenili su ubojitiji, bezbrojni i mali, smrtonosni meci. Ništa više nije bila igra. U svijetu odraslih doista se umiralo. Strah je postao drugačiji, istinskiji. Dječji su se strahovi raspršili. Nije bilo mnogo vremena za odluke, moralo se brzo činiti jer svaki je pokret, ali i čekanje moglo biti kobno.
Na kraju, poslije deset dugih godina rat je napokon preminuo. A mi? Naša je generacija u njemu odrasla. Ne bih to nikome poželio. Suviše se lomova dogodi u duši. Trebat će mnoge mirne godine da izblijede eksplozije i utihnu pucnjevi, da se zaboravi strah u očima, stezanje u grudima, mučnina novoga ratnog dana. Mnogi to neće ni uspjeti. U snovima će ih proganjati davno ugašena vremena.
* * *
"Zaključao sam svoje srce. Ništa ne traje vječno. Gitaru sam poklonio. Nikada nisam postao pisac. Ali, još pišem jer to volim. Nedostaju mi vremena iz djetinjstva. Ali moj život se zauvijek promijenio. Mislim da se svima promijenio. Ništa ne traje vječno. Ali "metak"... On je vječan. Metak je uvijek tamo. Čekaš u redu, to je sve. Ali kada dođe red na tebe, ili ćeš ga zajahati ili pobjeći. Na kraju, dolazi na isto.
Nitko neće živjeti vječno, ali mi i dalje sjajimo..."
22.09.2012.
Dean Ganza
Posvećeno filmu "Zajahati metak" i odmaralištu u Biogradu na moru
7/7
CRTICE PROŠLOSTI 1
(POŠTAR, GRADSKA, NESREĆA)
Sjećam se kao mali kako je poštar donosio penziju djedu. Dolazio je zajapuren, rumen i znojan s golemom ispuhanom torbom i uvijek je smrdio na luk i kiseli znoj. Pitao sam se čemu nosi tako veliku torbu kad u njoj gotovo da ničega nema. Ali kad bi rastvorio usta toj čudovišnoj kožnatoj torbi iz nje bi suknuo ustajali i memljiv miris podruma ili nekadašnjih zatvora o kojima mi je deda ponekad pričao. Bilo je to jezivo jer su me još kao maloga plašili da će dati poštaru neka me odnese u svojoj torbi ako ne budem dobar. Ponekad je poštar smrdio na alkohol i tada bih mu raširenih očiju promatrao rumeno lice čekajući neće li se pipiknuti i skljokati. Drhtavim znojnim rukama otvorio bi svoju crnu, kožnatu torbu i dugo, dugo, beskonačno dugo kopao. S jedne strane želio sam ga čim duže promatrati i proučavati, a s druge nisam mogao toliko dugo zadržati dah a da ne bih udahnuo smrad alkohola.
Dok je disao ispuštao je nekakav čudan zviždeći zvuk, poput ošamućenih ptičica što leže polumrtve na dnu njegove torbe omamljene parama alkohola. Kada je napokon iz torbe izvukao pravu omotnicu, pljunuo je u prste kako bi lakše razdvojio slijepljene popire omotnice od potvrde koju je deda trebao potpisati. Drhtavim, vlažnim prstima gurnuo je potvrdu na potpis, a zatim je bacio u crni otvor čudovišne torbe. Deda ga je potom zapitao:
- Onda, može jedna putna?
Oči bi mu se na te riječi zažarile poput ovisnika koji dobiva besplatan šut. Rijetko kad je odbio. Kada bi mu deda natočio malu kristalnu čašicu, jedno vrijeme ju je vrtio među prstima i promatrao poput bespomoćne lovine kojoj je i otimanje uzaludno. Zatim bi ju munjevito iskapio i odložio na stol. Vjerojatno je u ustima dugo zadržavao tu vatrenu tekućinu jer je potom šutke oteturao napolje, ostavljajući iza sebe gusti, gotovo vidljivi trag mirisa alkohola i znoja. Još i danas pamtim taj - ALKOHOLNI ZNOJ.
U gradskoj kavani na galeriji je svirao klavir, a mene su stepenice podsjećale na prvi pokretni eskalator u NAMI na Trgu repuplike, današnjem Jelačić placu. Bilo je to oko 1967. godine kada me je deda vodio na čaj i kolač barem jednom tjedno. Prigušena rasvjeta, ugodna toplina drvenih stolaca, miris spokoja uz prebiranje bijelih prstiju ruke po bijelim tipkama klavira. Odjednom nestadoše i tipke se same nastaviše pomicati.
Ne znajući još to, upijao sam prve dojmove vanjskoga svijeta kopajući u sjećanju duboka korita budućim potocima i rijekama. Težak zadah smrada cigareta koji sam oduvijek prezirao, ulazak novih posjetitelja u strukiranim kaputima, ženske kose u mekim šubarama, noge lisičjega krzna obješene preko leđa brojnih dama, prodorni ali smireni pogledi muškaraca, kava koja bogatim mirisom obavija blažene poglede ljudi. Dugo je slika Gradske kavane lebdjela u mojem životu zajedno s glamurom umrlih vremena. Na to su me ponekad podsjećala i razna KREPANA KRZNA koja sam tu i tamo još susretao.
Desetak godina kasnije, već kada sam krenuo u srednju školu Zakmardijevim stepenicama na Gornji grad u Šestu gimnaziju, o jednoj se nesreći dugo pričalo. U to je vrijeme vožnja na pulferu (puferu) tramvajskih kola, između vagona ili na posljednjem bila nešto uobičajeno radi postojanja konduktera u tramvaju. On je naplaćivao karte i provjeravao da ju svatko posjeduje.
Tog lijepog sunčanog, proljetnog dana jedan se mladić, poput mnogih, popeo između vagona tramvaja negdje u Frankopanskoj ulici. Iznenada, na oštrom skretanju u Ilicu, on je pao između vagona. Vozač nije ništa primijetio sve do Trga, dok mu krici ljudi nisu svratili pozornost.
Vanjski, ali i unutrašnji komadi tijela nesretnog mladića bili su razbacani uz prugu sve od Frankopanske ulice pa do Trga republike, nekih tri stotine i više metara.
Od tada je strogo zabranjeno voziti se na pulferima, ukinuli su konduktere u tramvajima i uveli kontrolore. Tako su iščezla vremena štednje nekoliko dinara za vožnju tramvajem i započelo je doba ŠVERCANJA.
30.09.2012.
Dean Ganza
7/7