1 - početna

2 - par riječi autora

3 - kontakt

4 - knjiga utisaka

izdane knjige

1 - zbirka pjesama "Bijeg u Stvarnost"

2 - roman "Djevojačkih Suza"

3 - zbirka priča "Kapi Tame"

4 - zbirka pjesama "Život Jednog Sna"

fotografije

1 - s putovanja po Hrvatskoj

2 - s putovanja po svijetu

3 - odabrane

pjesme

1 - neke nove

2 - uglazbljene

proza

1 - priče

2 - putopisi i tekstovi

3 - izbor drugih autora

razno

1 - promocije

2 - izložbe

3 - objavljeno

4 - nešto novo

5 - paralelizam

6 - zabava

razmjena životnih interesa

1 - izazovi

2 - vrhunski

3 - obiteljsko stablo

korisno

1 - rječnici

2 - korisni linkovi

 

SHARM EL SHEIKH - studeni, 2011.

 

 

0. DAN - SUBOTA - 26.11.2011.

Afrika i Azija. Egipat... Sharm El Sheikh, Dahab... Mjesto gdje prvo pomislite na probavne probleme i uz nadu da se to vama neće dogoditi, nosite u koferu par litara Jane za prvu ruku, ali i za pranje zubiju. Ipak, toliko puta ste čuli kako je netko svih sedam ili više dana odmora proveo u kupaonici, da se već i prije puta psihički pripremate za mogući neželjeni ishod. Netko preventivno uzme Linex (poput mene prošli puta). Pogreška. Nikad više

Stigli smo s brdom torbi, ali već lagano obučeni, jer smo se preventivno svlačili u avionu (blagodati Interneta) i bili spremni za egipatsku klimu. Naravno da su nas upozorili i na vjetrovito vrijeme. Mislili smo:

- Ha, pod morem ne puše, nije to tako važno!

Ali se pokazalo da malena vunena kapa spašava glavu nakon izrona. Da, jednom moramo i izroniti. To neprekidno zaboravljamo. Ali, dolje, dolje pod morem, stvarno nismo znali, a ne bi ni vjerovali što sve čini 'morski vjetar'. Da, radi se o morskim strujama. One vas tako dobro izmasiraju prvih dana da poslije sa strahopoštovanjem i velikom opreznošću ronite prateći strujanja. To se ne da usporediti sa strujama mora kod nas (osim kad je nevera). Snaga koja se prilikom svladavanja tih struja za jedan zaron potroši, često je deseterostruko veća nego zaron bez struja. Tada shvatite kako je to modro (u ovom slučaju Crveno), golemo more opasno, snažno i nepredvidljivo.

Kao skupinu šarenih pilića (koji će se svi odreda sljedećega dana izleći u crne punoglavce) dovezli su nas u kompleks hotela 'Domina Coral Bay' punog i lako pamtljivog imena:

"Domina Coral Bay Oasis Garden in Sea"

Nismo mogli vjerovati očima i ušima kada su nam rekli i pokazali sat na zidu da je to jedini hotel koji ima svoje, vlastito - Domino vrijeme. Nije bilo dovoljno to što smo podesili egipatsko vrijeme na svojim satovima, (jedan sat više) nego smo morali brinuti i o Domino vremenu (dva sata više). Srećom, uspjeli smo se s vremenom snaći - ignorirali smo Domino vrijeme i sve dogovarali po egipatskom vremenu. Jer, bilo bi to suviše komplicirano: ustajati i ići na doručak po Domino vremenu, sastajati se za ronjenje po egipatskom vremenu, roniti po ribljem vremenu, vraćati se u hotel po Domino vremenu, izlaziti u 'grad' po egipatskom vremenu, a zaspati po hrvatskom vremenu. Možda bismo se onda usred noći iznenada probudili u nekom paralelnom svijetu i vremenu, zatim brzo zaronili u san od straha i ujutro se probudili na Zemlji 2.0 (kako ovih dana pišu na Internetu).

 

Po kompleksu hotela doista voze mala benzinska vozila otvorenog tipa s drvenim sjedalima. Stvarno su besplatna, osim kada vas žicaju 'bakšiš', a to je gotovo uvijek. I inače, ono što ste čuli od drugih da je besplatno, vjerojatno kad vi tamo dođete više neće biti. Dakle - sve se plaća. Pripremite sitnije kovanice, da se ne bi dovodili u nezgodne situacije. Najbolje da pripremite hrpu sitnijih kovanica. Interesantno je da mi u nekim dućanima nisu htjeli dati sitnije od 10 egipatskih funti. Vjerojatno su solidarni jer znaju da ćeš sitnije novčanice i kovanice koristiti za bakšiš. A budući da se jednom dani bakšiš ne vraća, onda je logično da te tako na taj način perfidno prisile da daješ veći bakšiš. Umjesto 2 ili 5, morat ćeš za bakšiš davati 10 ili 20 egipatskih funti. Vrlo interesantan i lukav način.

Došli smo u hotel već nakon zalaska sunca, baš onda kada živci postaju najtanji radi napornoga puta, gladi i žeđi. Trebalo se samo još strpiti da dobijemo ključeve od soba.

Dragorsub-Generalturist-Palma bili su organizatori putovanja. Budući da Slovenci imaju monopol za zračni prijevoz prema Egiptu, oni su bili glavni organizatori putovanja. Ujedno je to značilo da smo morali krenuti iz Ljubljane, Adria Airways-om, a većina nas kombijem Dragorsub-a prebačeni smo do zračne luke.

Osim što smo se malo pogubili u traženju zračne luke i što je već u avionu nekolicina ronilaca ispijala žestoka pića, ništa se značajnije nije dogodilo. Većinom se nas sedmero (dvoje će nam se priključiti u Egiptu) nije poznavalo. Poslije će se pokazati da to baš i nije bilo tako dobro.

Nakon večere, osim onih koji su nastavili lokati (to je lokativ od glagola piti) žestoka pića i otišli proslaviti prvi dan u Egiptu, strovalili smo se u krevet. Osim mene koji sam morao krenuti u reklamaciju sobe (vrata balkona se nisu dala zaključati). I tako mi se nije previše sviđao smještaj, udaljen od grupe, u drugoj depadansi. Ipak, za dva sata to su mi riješili, odnosno popravili bravu. Jer, imao sam brdo skupe opreme, a od jutra do na večer, svaki dan, bit ćemo na ronjenju.

Sutradan smo već trebali biti spremni i odmorni. Ipak, nekolicina njih se toliko oblokala (vokativ glagola piti) u gradu da su po noći ispovraćali svoju sobu i krevet. Spavali su po dvoje ili troje u sobi, pa mogu zamisliti kakvi su to bili mirisi i iznenađenja.

Svaka soba imala je balkon s pogledom na istok, pa se lijepo mogao promatrati izlazak sunca. Stropovi visoki, dvostruki zastori, jedni prozirni, drugi od teške, neprozirne tkanine iz doba treće dinastije "Almohadi" sa žigom kraljevske punice. Dovoljno prostora za tridesetak ljudi i plesanje. Ponekad sam se umorio hodajući po sobi. Kupaonica korektna, ali bez kade, osim sa nekakvim sjedećim prostorom u dijelu gdje je tuš. Sliči na simulaciju saune. Ogromna ogledala, prostrani ormari, sef sa elektronskom bravom, fotelja i stolić, radni stol i stolci. TV skoro nisam ni pogledao, ali vidio sam da ima više od pedeset programa. Kolega filmofil uživao je u brojnim filmovima.

Evo par SMS-ova prvoga dana. Bio je to dan rezignacije, gorčine i pomalo bijesa. No, bolje da je tako počelo, mislio sam, ne može se nastaviti lošije. Ipak, sve je relativno i u odnosu na to kako se prihvati. Možemo isti doživljaj primiti manje srcu, pa umjesto da kažemo kako je bio katastrofalan, možemo reći da je bio avanturistički i neponovljiv.

SMS-OVI I DRUGE PORUKE:

"Sharm el Sheikh. 22 stupnja, sunce, hoblaju neki drugi jezik. Mrak pada vec u 16:30. Krecemo za hotel Domina Oasis Garden sa oko 50 kg prtljage u 4 torbe, ufff.
Hotel impozantan, kao i gradjevine oko njega, ipak derutan radi hordi Rusa koji su ovdje kao doma. Pocetni (Murphy) problemi rijeseni. Mozda sam razmazen mnogo boljim hotelima. Neispravna balkon brava, kosh za smece koji se neda otvoriti, mracna soba. Jos me zeza prehlada. Ne mogu izjednaciti tlak u usima. Ipak sam uzeo 1 tabletu maxflu-a. Bas nemam srece. Ne znam hocu li sutra moci roniti. Opet treba stvari cukati na obalu negdje. Let je trajao cak 3,5 sata. Nikad kraja. Dugo cekanje do hotela. Opet svugdje zicaju lovu, osoblje hotela isto tako ali profinjenije, ne izlazi iz sobe dok ga ne zadovoljis brojem kovanica ili impresioniras mrgudnim licem. Hrane ima u velikim kolicinama ali nije bas kvalitetna. Ipak, kad izracunam, ne vjerujem da cu napraviti vise od 8 zarona. Kratko je vrijeme. Prekratko. Depadanse, odnosno bungalovi su rastrkani svuda naokolo pa moras hodati. Od suvenira boli glavaaaa. Nemam pojma sto uopce da uzmem, a sto je 'made in china'. Ovo je masovni turizam.
Pitam se, ima li neko toplo more gdje se ne moras plasiti svake case vode, svake amebe, svake ogrebotine. Nadam se, jako se nadam da ronjenje nece biti tuf-tuf brzo za mnom pa van, kao na traci. Jer tako necu moci bas dobro slikati. Sve uvijek drukcije izgleda u stvarnosti, nego u zamisljaju. Mozda je bolje ne ocekivati suvise.
Vjerojatno kad si umoran i jos bolestan ocekujes bar da neces morat pjesacit skoro kilometar do restorana, da ces u sobi moci bez bojazni oprati zube s vodom iz pipe, da ces imati normalnu, a ne cucavu kadu, da na veceri neces morati zaobilaziti salatu i voce, da ces biti siguran da je voda u restoranu dobra. Uff, a Rusa okolo ima kao mrava, mnogi misle da je Croatia negdje u Rusiji, svi odmahuju glavom, nikad nisu culi za Hrvatsku. Ne znam, prvi dojam je prilicno razocaravajuc, unatoc tome sto bas sve nije tako strasno. A suvenirnica kao pljeve, bojim se uopce i zaustaviti ispred nekog ducana."

Ako se ne zapiše odmah ili vrlo brzo nakon samog događaja, svako sjećanje ubrzo izblijedi. Moja je prednost kod toga, u posljednjih desetak godina, postala velika i omogućuje mi vjerne i brze zapise u svako doba i na svakome mjestu. Imati kompjuter u dlanu i uvijek uza sebe; bilo u pustinji ili na plaži, u Andama ili u katakombama, nenadoknadiva je to prednost. Jedino ga nemam pod morem. Moraš ponekad nešto i zapamtiti, zar ne? Ipak, proputovao je samnom dosta putovanja, ni malo se ne buneći niti ne otkazivajući poslušnost. Jedino je bio vrlo usporen iznad 4000 metara nadmorske visine. Tu ni tipka RESET nije pomagala.

I tako smo prvu noć zanoćili uz obalu Crvenog mora, zrikavce i lagani vjetrić sa Sinaja. Ne sjećam se da sam išta od toga čuo ili osjetio jer sam se zabarikadirao u sobu ne puštajući (za svaki slučaj) ni mrvu zraka u sobu (bilo ga je dosta radi visokih stropova), a debelim neprozirnim zastorima spriječio da mi ujutro nepozvano uđe sunce.

 

 

1. DAN - NEDJELJA - 27.11.2011.

Dobro jutro! Kako se ono zove hotel? Sjećate li se? Bravo! Niti ja se ne sjećam više.

Jutro je rodilo pospane i pripite kvazi-ronioce, o kojima svakako nisam pisao niti razmišljao. Zato je to trebalo nekako klasificirati.

Dakle, trojica su se jučer tako izlokala (instrumental glagola piti), neki povraćali po podu svoje sobe, tako da jedan uopće nije zaronio (u stvari, ipak je desetak puta ronio - u brodskome WC-u). Drugi je zaronio jednom, a onda umirao ošamućen, ležeći ili trčeći do WC-a. Na brodu nas je bilo 9+5 koji rone, ostalih 10-tak su snorklali, uglavnom su gnjurkali Rusi. Instruktor je bio Englez Mark, iz Londona, koji tu radi već 6 godina. Jedan od pomoćnika Egipćana je bio Magbi (moj pomoćnik), a egipatski instruktor Ahmed.

Brod je bio imena Sinbad. Prvi dan ronili smo 3 puta (ja samo jednom radi problema s ušesima). Nakon isprobavanja, došao sam do toga da treba znatno više olova; umjesto 8 kg treba barem 12 kg.

Brojevi, brojevi: broj sobe 39008, broj kašete na brodu 305, boca zraka 15 litara napunjena na 200 bara, vrijeme ronjenja 40-50 minuta. Broj dnevnih zarona 2-3 plus ručak. Sve od opreme dobro radi. Malo se bojim prvog zarona s fotoaparatom i novim reflektorima te novim ručnim kompjuterom. Dvije nove stvari istovremeno. Bit će teško, vrlo teško. Samo da uši posluže. Tko bi rekao da će to biti najveći problem.

Kada se sve to pogleda, treba tu prilično snage, snalažljivosti u novim situacijama, ponešto pilula i krema za bolove u mišićima (nakon borbe s valovima i strujama - ako je vjetrovit i strujovit dan), smirenosti u situacijama hajde-brzo-požuri-skači situacijama, koje se u polako-daj-ne-žuri naučenom rekreativnom ronjenju ipak ponekad dogode (a ovdje su bile takve situacije) - a to je kad se koncentracija ronilaca na brodu izjednači s koncentracijom riba na koraljnom grebenu.

Osnovne stvari su ipak tablete protiv mučnine, vunena kapa, ručnik, topla jakna, flasteri, ruksak, deepfreeze, aspirin, maxflu, krema za ruke, škarice, grickalica. I voda, naravno. Srećom, nju ćete imati neograničeno (flaširana) na brodu na kojem plovite (tumbate se i prevrćete – ovisno o visini valova).

Zaljuljalo je gadno nekoliko puta i odmah sam shvatio što u stvari znači ljuljanje na brodu. To što već desetak godina nisam uzeo nijednu tabletu protiv mučnine radi putovanja autobusom, autom ili avionom, shvatio sam da spada u sasvim drugu kategoriju mučnina. Kad je brod propao tri metra, posmaknuo se pet metara ulijevo, a zatim propeo četiri metra, pa tresnuo udesno dolje i tako preko nekoliko puta (činilo se kao tisuću), želudac mi se već zalijepio s unutrašnje strane mozga, želeći izaći kroz uši, ali ne mogavši naći širi prolaz, krenuo je ka ustima. I tada sam instinktivno (a i ponešto zato jer sam o tome čitao) potrčao na prvi kat u središte broda, čučnuo u nirvana položaj na zeleni, tapisonom prekriveni pod, pokrio se ručnikom preko glave i dišući jednoliko uspio vratiti želudac na najdraže mu mjesto.

Osim toga, smrad goriva, poznatog kao plavi dizel, ružičasti kerozin ili je to bio bijeli benzin, u konačnici je svejedno kako zovemo jer kad smrdi, a to se dogodi u donjim kabinama broda na ljuljajućem moru, najbolje je izbjeći bijegom prema gornjim palubama.

Hrana na brodu je odlična, bolja od one na kopnu. Fina riba, prilozi, tjestenina, krumpir. Baš se nakon zarona uživa u drvenoj prostranoj kabini potpalublja. Još ako izbjegneš smrad dizela koji dolazi iz strojarnice, super je.

Hrana na kopnu nije baš nešto, pogotovo riba - bezukusna je i loše pripremljena. Kao da oduzimaju hrani njene bogate sastojke i koriste ih negdje drugdje. Jedino su kolači savršeni. I špageti s mesom rakova su dobri, kada ih ima.

 

Kažu da se ne smije roniti prehlađen. Da, bolje nemojte ni pokušavati. Opasno je, jako opasno. Ali kada dođete već do Egipta, do Sharm el Sheikha, do golemih, božanstvenih koraljnih grebena, onda vam se možda može i oprostiti kada se igrate s vlastitim životom. S tuđima nemojte.

Igrao sam se. Bilo je to veliko iskustvo. Možda i upozorenje svim čitaocima što se događa kada žele ići preko svojih granica, preko svojih psihofizičkih granica i što mogu očekivati, te shvatiti kako uopće ronioci (u tako sigurnom sportu-aktivnosti) mogu poginuti. Ovo je jedan od načina. Takozvani - vrtoglavi način (upravo sam mu sada dao to ime).

Dakle, zaronio sam na 2-5-8-12-20 metara i kolutajući očima izjednačavao pritisak svako malo, u nadi da je prehlada bar toliko pustila sinuse na miru da mi pođe za rukom (prstima desne ruke) izjednačiti desno uho, koje je bilo problematično. Unutra, u dubini glave čulo se krckanje, fućkanje, zujanje (mislio sam jedno vrijeme da mi se sluh pojačao i kako čujem ribe koje se svađaju međusobno, čak šapuću). Uzalud, to se u mojoj glavi sve bunilo radi te dubine koja me opkolila.

Dakle, (prozaično rečeno) radi prehlade, desno uho je vrlo jako boljelo i sa zakašnjenjem i nepotpuno se izjednačavalo.

I onda, ubrzo nakon jednog snažnog puhanja - dogodilo se to...

Sve se počelo vrtjeti! Koraljni grebeni, ribe, zemlja (pjeskovito dno) i nebo (modro more i opna površine mora), sve se okretalo kao ringišpil. U zadnje vrijeme često sam bio u lunaparkovima i uglavnom mi nije bilo muka (bar ne previše, priznajem). Ali ovo, ovo okretanje, ne sjećam se da sam ikada doživio. Dok se sve kolutalo, koturalo, lepršalo i jurilo oko mene, samo sam se molio da još ne povratim, da me mučnina ne svlada. U jednome trenutku uhvatio sam se za pjeskovito dno, želeći natjerati 'stvar' da se zaustavi. Kad već nisam vezan pojasom u tom morskom ringišpilu, bojao sam se da ću pasti na koralje. A oni su oštri. Ne moram niti reći, shvatit ćete da fotić uvijek imam sa sobom. Onaj "mali", desetak kilograma težak izvan mora, a lagan kao pero pod morem. Ipak, smeta uvijek. A kako mi je tek bilo boriti se s njime uz želju da usput okinem koju fotku. A sve se vrtiii, dok ribe dvostruko brže plivaju naokolo. Ludilo. I tada sam ispucao par fotki, jer želja za fotografiranjem bila je i u tim trenucima velika.

Sreća u nesreći je da sam dobivši tu vrtoglavicu uspio umiriti duh i tijelo na način 'iskusnijeg' ronioca, a ne početnika. Dakle, rekao sam sâm sebi:

1 - u stvari, ništa se ne okreće, to je samo privid
2 - to će s vremenom proći, bit će sve opet mirno (ili manje vrtoglavo)
3 - organizam će prebroditi problem, treba samo vremena i smirenosti

Tako je i bilo. Vrtoglavljenje je potrajalo minutu do dvije i potom se sve umirilo. Taj gadan osjećaj kada nisam uopće znao gdje je dolje-gore-lijevo-desno, pa niti naprijed ili natrag ponavljao se još barem dvadesetak puta tijekom ukupno dva ronjenja u prva dva dana, nakon izjednačavanja pritiska u ušima. I baš svaki put, osjećao sam se kao ošamućena srdela što pliva leđno pa u krug. Nije mi baš bilo do smijeha, ali se sjećam da sam jednom euforično progrgljao u masku:

- Aaaaa, kako se vrtiiii, kako se luuudo vrtiii. Ide kamikazaaa...

Znao sam da moram sačuvati prisebnost. U protivnom, morao bih krenuti na izron, prema površini. To sam odmah u početku i pomislio učiniti kad mi se prvi puta dogodilo, ali je bio problem kako odrediti gdje je površina.

Krajičkom očiju gledao sam to šarenilo boja u ringišpilu kao na noćnim vrtuljcima i okidao fotićem. Pri tome sam ubrzano tražio neku veću pjeskovitu površinu, da je se dohvatim prije nego što se strovalim negdje drugdje. Tu bih se sigurno i grčevito uhvatio za pijesak sa svim ekstremitetima i čekao dok ringišpil ne stane. Jednom mi je prilikom prišao instruktor pitajući me znakovima - što mi je. A što da mu kažem? Valjda je shvatio videći kako mi se očne kuglice vrte u maski, kao špekule u kutiji. Na suhom mi se nikad nije tako jako sve okretalo. Inače bih se sigurno zaletio u neki zid. U mekom moru bio sam sigurniji. Čak sam pomislio da je sreća što mi se to dogodilo u moru. Da, tada se treba držati na miru, paziti na visinu i polako disati. Nakon nekog vremena proći će. S obzirom da je to dokaz kako i najmanji hendikep može biti potencijalno opasan, jasno je kako od malenih problema može lako doći do nesreće. Pogotovo ako se ne zadrži pribranost i mirnoća, čak i u teškim trenucima. Uostalom, lako je zadržati mirnoću kada je sve u redu, budi ti smiren kad ti se dogodi nešto nepredviđeno i onda odluči što ćeš.

U svakom slučaju, nemojte ovo pokušavati 'kod kuće' (u stvari - u podmorju).

  

Na kraju, moram priznati da mi ponekad nedostaje taj adrenalin lude vrtnje (barem mrvicu) dok ronim. Neću reći da sam se navikao na vrtoglavljenje, ali unatoč opasnosti osjetio sam nekakvu vrstu potpune slobode. Budući da ništa više nisam mogao kontrolirati, samo sam se prepustio šarenilu boja i uživao. Kao u živome snu. Prisjećam se, bili su to kratki trenuci potpunog vrtoglavljenja, prekidani kontrolom visine i potragom za pješčanim livadama kako bih bio sigurniji za sebe i okolinu. Znam da nisam sklapao oči, nego sam sve pažljivo promatrao, nastojeći upiti svaki trenutak tog novog iskustva koje mi se nudilo. U jednome trenutku bio sam istraživač, u drugome pokusni kunić, zatim sam bio avanturista željan adrenalina, a na kraju sam bio pogođeni avion koji tone u modre dubine. Pratio sam svaki odaziv svog tijela, jačinu boli u ušima pažljivo ju smanjujući, gledao sam reakciju disanja, ruke pred sobom, pojavnosti u glavi, nosu, očima. Bilo je to još jedno 'in vivo' ispitivanje osobnih granica. Strava koja me obuzela na početku, prilikom prvih nekoliko vrtoglavljenja, a smirena pažljivim promatranjem stanja svog tijela, pružila mi je mogućnost da u sljedećih nekoliko zarona čak i (možda sadomazohistički) uživam u tome, znajući da ne prelazim granicu koja bi mi mogla trajno naškoditi. Tako je i u životu, često postoji neka granica sigurnosti koju možeš iskoristiti kako bi preživio i pobijedio, ali samo u slučaju ako se pomiriš sa stanjem u kojem si se našao i ne dozvoliš da te svlada panika. Mislim da će ovo, nešto duže opisivanje, biti korisno mnogim roniocima i ljudima koji se jednom budu našli u sličnim, teškim, a ponekad i po život opasnim situacijama, i to ne samo u ronjenju.

Naš organizam, naše tijelo, naše biće posjeduje prirodne regulatore sposobne za prilagodbu, pa kao i svako drugo biće na planeti ima mogućnost evoluirati kroz aktiviranje svojih dodatnih sposobnosti. Nije evoluiranje samo to kada ti izrastu krila, nego je to i sposobnost prilagodbe na udisanje manje ili veće količine kisika (u gradovima veće količine smoga, a da se ne izvrnemo na leđa), stvaranje otpornosti na otrove, agense, viruse i bakterije. Mi smo moćniji od sebe, sposobniji nego što to znamo. Ne treba pretjerivati, ali vrijedi znati i ipak - to i koristiti. Inače ćemo zakržljati, odumrijeti poput neke podvrste dinosaura.

-cenzurirani dio B- (1 stranica)

Jer, treba znati da se većina ljudi bavi letenjem, ronjenjem, planinarenjem, skijanjem, plivanjem, trčanjem, nogometom, tenisom ili bilo kojom drugom aktivnošću tek kada im je situacija u životu koliko toliko sređena. Mislim da je to pogrešno. Jer, zašto odustati od života, svojih aktivnosti i hobija? I zato, unatoč teškim problemima koji nas muče, pronađimo vremena i volje da učinimo nešto za sebe. Jer, mi smo sebi najvažniji, mi smo samima sebi SVE.

Na kraju prvoga dana, pred spavanje, sređivao sam stvari u sobi, ali više od svega stvari u glavi. Koliko god se trudili često okrivljavati stvari, većina toga se odvija u glavi. I dok mi pokušavamo upravljati stvarima, zaboravljamo da bez ispravnog redosljeda radnji sve može poći ukrivo.

Istina, reflektor koji je koštao kao kajgana svetoga Petra, crknuo je ubrzo nakon korištenja na jedva dvadesetak metara dubine. Nisam mogao vjerovati. Zar opet? Baš nemam sreće s podvodnim lampama. Koštale one 100 ili 1000 eura, svejedno je. Svaka crkne. Zna li netko zašto? Drugi je još radio, ali se postavljalo pitanje koliko dugo. Do drugoga dana onaj prvi se oporavio, ali je drugi crknuo. Nakon punjenja i jedan i drugi su se nekako oporavili, ali ne zadugo. Zadnjega dana jedan je bio potpuno uginuo, a drugi je već nakon par minuta javljao da će uskoro umrijeti, treptajućim crvenim svjetlom signalnih LED-ova.

No barem je ICON HD, ronilački kompjuter s pripadnim mjeračem pritiska u boci radio besprijekorno. S obzirom koliko veliki ekran ima, ali ipak ne suviše velik broj opcija po menijima, možda sam se razmazio s beskonačnim opcijama mnogih Windows programa. Svejedno, trebalo je na osnovnom ekranu pohvatati što sve koja brojka znači, a to do kraja zadnjega zarona nisam potpuno uspio. Otkrivanje i razumijevanje brojkica, oznaka i poruka će se dakle nastaviti, neće biti dosadno na drugim ronjenjima.

 

2. DAN - PONEDJELJAK - 28.11.2011.

Danas 2 zarona. Brodovi se ne sidre kako ne bi oštetili koraljni greben nego se vežu jedan uz drugi, a često i kruže kako bi pokupili ronioce koje odnesu jake struje. Skupljaju ih kao piliće. Uporno žele baš svakoga iščupati iz mora, dobacuju špagu. Svakako se treba primiti za nju i olakšati si izlaženje na čvrsto (ljuljajuće) tlo.

Opet sam odradio samo jedno ronjenje. Uši još ne služe, a zamor radi jakih struja prilikom izlaska na brod je golem. Podmorje je vrlo široko i svjetlo, jer su grebeni uglavnom vodoravni i prostrani. Stvarno je nevjerojatno šareno. Oči ne mogu duže od par sekundi nešto fokusirati jer se već pojavi nešto novo. Kad se malo bolje pogleda, svjetlost je prilično difuzna, a bistrina mora je narušena brojnim česticama koje morske struje nose posvuda. Vrlo je velik broj tvrdih i mekih koralja raznih boja i oblika, jedino su gorgonije rijetke pliće od 20 metara. Zbog brzog kretanja, a srećom da u moru ne može biti još brže, za vodičem i grupom, nastojeći da se držim u zoni bliže koraljnom grebenu gdje su struje slabije, nisam uspio napraviti mnogo dobrih fotografija. Očito za to treba više zarona, više razmišljanja, više sreće. Sreća je ipak u tome da svih mogućih i nemogućih morskih bića ima u golemim količinama, toliko golemim da je rijetkost ako u jednom zaronu ne vidite barem stotinjak raznih vrsta. Ponekad sam imao osjećaj da oni te ribe naseljavaju dodatnim poribljavanjem, jer teško je vjerovati da se prirodnim putem mogu toliko namnožiti. Vidi se osobnost svake vrste riba. Neke vrste su plašljive i ne dozvoljavaju da im priđemo blizu, druge su znatiželjne pa neprestano kruže oko nas, a neke su trome i čekaju da priđemo blizu, uglavnom ne bježeći. Meki koralji koji lelujaju na morskim strujama su nevjerojatnih boja i uzoraka, kao da ih je netko heklao poput Paške čipke. Pijesak je prošaran brojnim ostacima koralja, bodljikama ježa i komadima školjki.

 

Na brodu postoje još neka dodatna pravila:

- obavezan je pasoš i iskaznica za ronjenje (vrlo su rigorozni u vezi toga, svaki dan dolazi policajac na brod i kontrolira pasoše. Ako nešto nije u redu, zabranjuju im ploviti, a u krajnjem slučaju i oduzimaju dozvolu rada)
- na početku se ispunjava upitnik sa stotinama pitanja i podataka, od cijeloga brda bolesti, da li možeš prehodati 10km u roku od 1 sat i slično
- očekuje se od vas da možete koliko toliko hodati po brodu koji se ljulja i pažljivo saslušati upute prije zarona
- morate biti bosi unutar broda
- trebate odnositi tehničke stvari sa sobom
- ponekad morate vraćati olova nakon zarona natrag u kutiju (srećom su nas toga poštedjeli)
- ne smijete uzimati nikakve suvenire iz mora

Slijede informacije o negaziranoj vodi, kao što to obično na svakome putovanju činim. Ovoga puta nijedna voda se nije pokazala odličnom:

Dasani - 1 euro 1,5l = vrlo dobra
Baraka - badava na brodu = loša, gorka
Nestle-Pure life = 0,5 eura 1,5l = dobra

Ipak je dobro spavanje u sobi, ima puno zraka jer su visoki stropovi, ne treba stalno prozračivati. Klima odlično radi. Temperatura je ugodnih 20 stupnjeva noću ili nešto niže. Sada je u Egiptu godišnje doba - zima. Kažu da je prošle godine u ovo vrijeme bilo desetak stupnjeva toplije. Nama odgovara. Jedino da ne puše tako jaki vjetar, jer se smrzneš nakon izrona.

Neprekidno traže pasoš i iskaznicu ronjenja, svako jutro. Dođe mi da ih objesim oko vrata.

U ovom obliku turizma postoji doza konfekcijske, dugo ustaljene zabave, ali koja je protkana naporom i fizičkom aktivnošću s nepredvidljivim događanjima. Sve to ispunjeno je šetnjama kroz cvjetne aleje s bungalovima, mnoštvom raskošno osvijetljenih dućančića s najraznolikijom robom.

Dok se vozimo kombijem na ronjenje primjećujemo uz cestu mnogo nedovršenih hotela. Malo je reći mnogo. Ima toliko mnogo kostura hotela i hrpa građevnog materijala, zemlje, izrovanih područja da to izgleda kataklizmički. Revolucija 2011. godine sve je zaustavila: nema više novaca, kažu nam.

Po kompleksu hotela zaprašuju komarce iz kamiona. Dižu takvu buku i oblak kemikalija da smo mislili jedno vrijeme da je to neko oklopno vozilo ili tenk. U kompleksu postoje i cijeli vrtovi kaktusa.

Ima mnogo mačaka po ulicama i to raznih vrsta; naranđastih i tigrastih, križanaca s Angora mačkom, čupavih i usporenih kretnji. Izgledaju kao grofice, kao nekada u drevnom Egiptu kada su bile poput božanstava ili danas svetih krava u Indiji. Po travnjacima šeću neke bijele ptice poput malenih bijelih čaplji. Znaju biti tako ukočene i mirne da sam jedno vrijeme mislio kako su to plastični ukrasi zapiknuti tu i tamo po travnjacima.

Išao sam za svaki slučaj samo na jedan zaron, jer još imam problema s desnim uhom. Osim toga, toliko sam se izmorio nakon prvog zarona da nisam niti pomišljao opet roniti. Stali smo u prekrasnom mirnom zaljevu s brdom kupača na obali. Vidjeli su se slamnati suncobrani, drvene kućice s koktelima kada se neki od rumenih Rusa probudi nakon roštiljanja posve dehidriran i dezorijentiran. Mnogi od Rusa koji su močili noge hodajući po koraljima u plićaku nisu razumjeli što im dovikuje jedan od naših vodiča s broda. A on se derao na engleskom da ne hodaju po koraljima. Uzalud, kupači su znali samo Ruski. A novi koralji će i tako izrasti ponovno za pedesetak godina.

Nikada se nisam borio s tako jakom strujom. Više od minute sam mahnito perajario, da se uspijem dohvatiti ljestava od broda udaljenih od ruke samo pola metra. I sve to samo zato jer sam prerano pustio špagu za koju sam se držao i povlačio prema brodu. U jednome trenutku sam mislio da se brod namjerno okreće od mene. Osim toga trebao sam paziti i na fotoaparat. Kada sam izašao na palubu noge su mi drhtale, a disao sam poput soma na suhome. Tog dana počeli su boljeti butni mišići, sreća da samo oni. Njih sam riješio s 'deep freezom'.

Stvarno, kao da jedan dan traje barem tjedan dana. Bez obzira što nema suviše aktivnosti, ipak je tako.

Aktivnosti:

-ustajanje i doručak do 8
-transfer do broda do 9
-ukrcavanje, priprema opreme i vožnja do lokacije do 10
-1. zaron u 10
-izron i vožnja na drugu lokaciju do 11
-2. zaron od 11-12
-izron i odmor, vožnja uz ručak u 13
-3. zaron od 14 (ako postoji, povremeno ga nema)
-povratak u luku do 16
-dolazak u hotel oko 17-18
-večera u 19
-izlazak po želji od 20 do jutra

Ipak se neke stvari naplaćuju za što su rekli da je besplatno:

- doplata za Nitrox boce i boce od 15 litara (3-4 € po boci)
- jedan zaron tako iznosi oko 200 kn ako roniš 7 puta umjesto 13 plaćenih
- na tih 200 dodaje se oko 50 kuna za veće boce ili Nitrox=250 kuna po ronjenju, odnosno oko 170 kn za maksimalni broj ronjenja (13).

Da, poplavio sam od muke. Jer, nisam se u tjedan dana uspio priviknuti na te šarolike ribice i ribetine. Kao akvarij. Dojam je da ih netko takve, plastične, ofarba i navije pa pusti u more. Nemogućih su boja i oblika. Ne, ne mogu to još povjerovati, da su to žive, prave ribe.

- En ti miša maloga - grgljao sam uzbuđeno u masku.
- Stani, stanii, staniii, daj sekundu predahni, kud se sada baš tako žuriš?

- Daj samo malo stanite, ne mrdajte seee! Pa neće vam repovi atrofirati ak se malo ne gibate.

 

U tri ćoška, da barem znam koju riječ ribljeg jezika. Kod nas, u Jadranu, povremeno ti se dogodi da istovremeno uočiš dvije ili tri mete za fotkanje. Ali ovdje... Tu ima istovremeno deset- dvadeset- trideset- pedeset meta. A svaka se još mrda na svoju stranu i to od tebe, da ih ne možeš uloviti u objektiv. Frustracija pod morem je potpuna. Grizao sam usnik od muke i ubrzano disao ganjajući jednog bucmastog Napoleona. Oni izgleda obožavaju plivat postrance, to sam primijetio. Baš sam si nešto mislio; kako smo mi ronioci njihovi osobni treneri, ganjamo ih tako da se previše ne ulijene i ne udebljaju. A kada taman dođu u pravu formu, onda umru od starosti. Izgleda da ove ribe nitko ne jede. Možda su otrovne. Tako kažu. Egipćani navodno jedu one iz Nila, a ove im služe za zaradu na turistima.

Pregledavajući fotografije i filmove zapazio sam da na gotovo svakoj snimci postoji jedan broj dobro skrivenih i pritajenih organizama ili riba. Bogatstvo živoga svijeta u tom toplom podmorju neizmjerno je bogato, ustvari iznimno sačuvano, radi rigoroznih zabrana. Jedino što dozvoljavaju to je - ostaviti mjehuriće zraka, a ponijeti fotografije i filmove. Niti slučajno vam ne smije pasti na pamet uzeti neku školjku ili koralj. Ipak, pijesak možete uzeti, pa sam sakupio pijesak iz Sinaja, pored Red hole-a i iz podmorja s oko 25 metara dubine. Naravno, ipak ima i većih dubina od tridesetak metara, ali ovdje se rijetko tko natječe sam sa sobom i drugima u dubinskim zaronima. Nije potrebno, gotovo sve se od flore i faune nađe do tridesetak metara.

Zbog jednolike topline mora na površini i na 30,40 ili 50 metara, nemamo ono poznato upozorenje kod povećavanja dubine koje se u našem moru očituje kao osjetna hladnoća na prstima ruku. Zbog toga treba češće provjeravati dubinomjer.

 

Vrlo je dobro što ne moramo svaki dan nositi opremu s broda dolje i ujutro opet na brod. Isto tako i boce. Sve nas dočeka spremno za jutarnji zaron. Ali oni često preslaguju opremu. Ne znam razlog. Nikada oprema nije na istome mjestu gdje si ju prethodnog dana ostavio. Valjda rade to za zabavu, da se razgibaju. A tko zna, možda im dolazi navečer policija pa kontrolira svu opremu. Ako su ti preslagivali opremu, dogodi se da se ujutro nije baš sve potpuno osušilo. Važno je samo da ne zamjenjuju kašete i da ne miješaju opremu međusobno, inače bi ujutro bila dobra zabava par sati pronaći sve dijelove na vrijeme.

 

3. DAN - UTORAK - 29.11.2011.

Ipak, dogodilo se i meni. Bio je to tek treći zaron s novim Mares-ovim ICON kompjuterom. Tek smo zaronili i spuštali se u grupi od desetak, čoporativno, u veliku modrinu. Zaron je trebao bio nešto brži jer su iznad nas bili vrlo veliki valovi. Bilo je predivno promatrati istovremeno poniranje desetak ronilaca, dok im se iznad glava uzdizala srebrna vrpca izdahnutog zraka. Brzo sam uključio fotoaparat i lovio kadrove. Smetalo mi je što se prebrzo spuštam pa sam dodao malo zraka u jacket. I dalje sam se prebrzo spuštao, smetalo mi je radi češćeg puhanja u nos i istovremenog fotkanja. Trebao sam čim prije zaustaviti poniranje, jer već bio na 12-tak metara, a bilo je bolje odozgo uhvatiti čim više ronilaca u kadar. Opet sam dodao zraka u jacket. Napokon je kut kojim sam mogao obuhvatiti sve ronioce bio dobar. Ali, samo trenutak prije nego što sam pritisnuo okidač, začuo sam pištanje i osjetio kako glavom dodirujem velike valove na površini. Nisam mogao vjerovati. Opet mi se dogodilo. Što sad? Ha, ništa. Zaronio sam odmah na 25 metara i u toku zarona dobijao sve neke crvene poruke. Kompjuter mi je javljao kako sam napravio nepravilan zaron. Dakle, sa 12 metara naglo sam izronio, pa opet naglo zaronio na 25 metara. Bio mi je to prvi takav prekršaj u ronjenju koji mi kompjuter tom prilikom nije oprostio. Zato se programski zablokirao i nije mi dozvoljavao korištenje do drugoga dana u 13 sati.

Opet sam ronio samo jednom. Bili su veliki valovi koji tako iscrpe da ne možeš vjerovati.

Osoblje oko hotela (ali i inače) vrlo je ljubazno i inteligentno. Rado i brzo uspostavljaju kontakt i razgovor na engleskom ili ruskom jeziku. S obzirom da Rusa ima kao Kineza, mnogi dućani u izlozima imaju ruske poruke, čak su i ruski nazivi dućana, na ćirilici, a primaju i ruski rubalj.

Poslije ronjenja toga dana nismo imali ručak na brodu nego smo krenuli u grad, u stvari do nekog kompleksa dućančića i restorana. Bilo je i nekoliko smiješnih događaja.

Jedna slika mi je krajičkom oka zapela za oko: žena s fesom ugurala si je mobitel ispod njega i tako bez ruku pričala hodajući ulicom. Kada smo došli jesti u neki od turistima prilagođenih objekata brze hrane (originalnih imena poput BC, MC, KF ili koje druge dvo ili tro-složne bezvezne kratice) sve što je, i to na svako pitanje (na engleskom) čovječuljak na kasi odgovarao bila je cijena jela koju moramo platiti. Imao sam osjećaj kako razgovaram s robotom.

Dok smo tako hodali ulicama kompleksa Sharm El Sheikh, Boris iznenada glasno i napadnožurno zapita mladića (obučenog u majicu s golemom engleskom zastavom) koji je se smiješeći šetao i s nekime dovikivao s druge strane ceste:

- Where are you from, where are you from!!!???

Mladić napola zbunjeno, ali odrešito odgovori:

- From England!

I zatim se zagrcne i prošapta, pa glasnije ponovi:

- From Egypt, from Egypt, I'm from Egypt - ne vjerujući ni sam što je prije toga rekao. Izgledalo je kao da samoga sebe uvjerava u to.

Smijeh se prolamao uzduž naše grupe, a zbunjeni mladić je nekoliko trenutaka ostao zamrznut na cesti, a potom dotrčao do nas pitajući zašto smo ga to pitali.

- Heh - kaže Boris - pa vi stalno to pitate zaustavljajući nas po ulicama, mogu ja jednom to pitati vas!

U kompleksu hotela postoji i rasadnik Ernesta (nije Hemingwaya) s prirodno uzgajanim voćem i povrćem. Cijeli kompleks s depadansama ima impozantne zgrade, a tu su i dućančići u poslovnom dijelu, Casino s napravljenim ulazom poput ulaza u svetište Karnak, a tu su uz svaki kompleks hotela i ogromni kipovi uz cestu. Cijeli kompleks Sharm El Sheikha unutar kojega je valjda preko 30 hotelskih kompleksa prepun je drveća, cvijeća i cvjetnih grmova sve od petunija, hibiskusa, primula, azaleja, bugenvilija, rododendrona, oleandrera pa do palmi, kaktusa i sukulenata raznih vrsta (jucca, cereusa, opuntia).

Često se može vidjeti kako radnici okopavaju zemlju, čupkaju travu, zalijevaju je. Potreban je golemi trud da se sve to održi na nekom postojanom nivou. A vidi se na gotovo svakome koraku njihov trud; od toga da policajac preko prijelaza u dokolici čisti zidić od prašine koju su radnici napravili radeći grube radove na cesti, pa do strpljivog klečanja radnika u travi dok je čupkaju i ravnaju uz rub popločenog puta.

Njihova ljubaznost i brzo zapodijevanje razgovora za naše prilike i navike djeluje napadno, često agresivno, pa pomalo i hvalisavo. Ipak, oni ne gube vrijeme u pogledima, nego odmah prelaze na razgovor, najčešćom rečenicom:

- Where are you from?

Tu je prošlo stotine nacija, ali Rusi su im osnovni izvor prihoda i zato ih vole. Ima tu Ukrajinaca, Bjelorusa, Azerbejdžanaca, Moldavaca, Latvijaca, Estonaca i mnogih drugih. Ostali koji dolaze su Englezi, Talijani, Poljaci, Česi, a ima i Mađara, Slovenaca, Rumunja, Nijemaca. Hrvati su vrlo, vrlo rijetko viđeni. Neki imaju po svojim izlozima polijepljene novčanice valuta iz stotine država. Hrvatske nije bilo. Zato sam ostavio jednom prodavaču nešto naših novčanica.

 

Oni su navikli na valove od 2-5 metara pa nas sa smiješkom promatraju i bodre, dok mi nakon nekoliko većih valova koji ljuljaju gore-dole-lijevo-desno i naprijed-natrag ubrzo problijedimo i ukočimo poglede u neku daljinu, kao da tamo daleko, u nekoj nepomičnoj točki postoji naš spas. A kada se povučemo u neki ćošak, spustimo pogled i pokrijemo se preko glave, onda oni znaju da smo na rubu. Stvarno, treba odmah popiti tabletu protiv mučnine, poslije je kasno. Valovi valjaju tako snažno da si odjednom s lijeve strane broda, dok ti je želudac ostao na desnoj strani, zatim si ubrzo opet na lijevoj strani, ako se ne uhvatiš za nešto. Kao da brod igra ping-pong s tobom.

Sjedeći na WC-u u hotelu nakon tih ljuljanja par dana na brodu, sigurno će vam se i porculanska školjka pomicati. Smiješan osjećaj. To je samo privid i način kako se naš mozak privikava na nove situacije.

 

Do kompleksa staklenih dućana od kojih mnogi imaju poluokrugli egzotičan krov može se doći odozdo liftom ili odozgora stepenicama kroz četvrt drveno i glineno smeđih kućica. Prvotno vas zbuni zbrka razbacanih malih zgrada koje se poput vodopada slijevaju na nižu razinu. Kroz nizove usporednih uličica teku blještavi suveniri, glazba egzotičnog ritma, miris parfema, kože, čajeva i opijata. Kroz drvena, rastvorena vrata tih kućica pod noge su vam se prosuli mali stolčići, ćupovi i predmeti od keramike, kožni taburei, tepisi i maske od drva, izrezbarene ptice od poludragulja, poprsja faraona, piramide na sto načina, gravirani tanjuri od bronce, Tutankhamon i kraljica Hatshepsut, rumene ribe na čelu sa Clownom (ribom Clown), neizbježnim stotinama modela šiše (nargile) za napuhavanje dimom parfimiranog mirisima jabuke, jagode ili čega drugog, golemi ručnici s crtežima Sinaja, majice, kape, šalovi i marame koje lepršaju na vjetru, šahovske figure izrezbarene od devine ili slonove kosti, jaja od kristala, okamine i dragulji, zlatne i srebrene ogrlice, narukvice, prstenje, haljine od svile i bezbroj drugih sitnica.

Restoran "Coral" (koji je glavni restoran hotela Coral bay... itd.) je u središtu te vreve, na prijelazu iz drveno-zidanih u stakleno-metalne dućančiće. Ispred restorana u nizu su redovi roštilja gdje se na večer, kao dodatna ponuda na otvorenom, peče raznoliko meso; od miješanog, kotleta, piletine, ribe. Na ulasku vas ljubazno odmjerava nekoliko službenih osoba. Lijevo i desno dolazi se do ovećih stolova s dodatnom hranom (kolači, voće, salate, prilozi) ovisno o tome koji je obrok u tijeku. Iza tih stolova s jelom brojni su stolovi za goste. Teško je tu pronaći nekoga. U prednjem dijelu je izduženi stol s glavnim jelima. Ispred su peciva za doručak, a riba, rakovi ili meso za večeru. S lijeve i desne strane su potpuno iste posude s jelima, a u dnu tog stola kuhari koji poslužuju dodatna jela; kajganu ili omlet za doručak, a tjesteninu s preljevom mesa rakova ili povrća za večeru. Na još nekim mjestima u sali postoje dodatni stolovi s tridesetak vrsta kruha i peciva, dvadesetak vrsta salata, nešto sireva i tridesetak vrsta predjela i preljeva, desetak vrsta izrezanog voća, a na tri stola su pića (ovisno o obroku). Ima tu točenog vina i piva, dvije vrste sokova iz miksera i vode. Sva voda je kako kažu, a vjerujem da je istina jer nije bilo neugodnih iznenađenja, od flaširane vode, a isto tako i sokovi su napravljeni od nje.

Špageti s rakovim mesom i neke vrste ribe su ukusan izbor. Ima i talijanske razne tjestenine po izboru. Za doručak je uvijek neizbježni kus-kus, najbolje je uzeti omlet u koji upeku i neke komade povrća, poneki namaz, puter, pekmez ili sir. Tvrdi sirevi im nisu dobri, a ima ih malo.

 

Restoran je okružen s brojnim staklenim dućanima u čijim izlozima se presijavaju zlatne, srebrene i brončane boje suvenira. Tu i tamo nalazi se nekoliko kafića i restorana na otvorenom, živa glazba, a uočljiva je i diskretna prisutnost policije.

Večer je vrijeme za opuštanje, trebalo bi se spustiti do obale mora, udahnuti mirise. Teško ćete uspjeti zadovoljiti sve svoje prohtjeve. Imate na raspolaganju suvenirnice, kasina, šetnje, odlaske u stari grad (old Sharm) za koji kažu da je najbolji za kupovanje (najjeftiniji). Nisam sve to stigao ovoga puta. A mogla bi se priuštiti i neka masaža radi lakšeg podnošenja napora. Nema vremena. Treba se odmoriti za sutrašnji dan, toliko nepoznat i toliko više izazovan.

 

4. DAN - SRIJEDA - 30.11.2011.

PAR SMS-OVA I DRUGIH PORUKA:

"Dojmovi proturjecni, ali bogati. Od predivnih prizora i ljubeznih arapa, do arapa koji bi te najradije oderali i istresli ti novac iz dzepova pa do jednog problematicnog ronioca iz ZG. Dzip, Sinaj, deve, Dahab i Blue hole posebni!

Rusa ima ko Kineza. Riba, koralja ko pijeska. Sve je kao veliki akvarij, djeluje nestvarno. Nikako prihvatit da je to normalno. Poceo tecaj Nitroxa! Olupina mraaak!

Polazimo za olupinu. Smirio se vjetar. 2 zarona u plavo, spustanje po konopcu. Bit ce napeto.

Napori veliki radi fotica i struja. Vrijeme ok, prohladno. Danas 2 ronjenja na olupini. Moram cuvati snagu, a jos izlet u pustinju Sinaj i beduini+Blue hole!

Bar 30 otkucaja srca vise, 3x uzivanja/napora vise. Vrijeme mjerim brojem puta kada je zastao dah. Boje jake, dubine tople, srce u koraljima, san na dnu mora.

Nisam mogao puno pisati jer 1 SMS kosta 5 kuna! Otišlo mi je 250 kuna u dahu. Tako nisam odgovarao na posebne upite. Jako su me veselile vase lijepe poruke. Puno vam hvala!!! Uglavnom, prezivio sam taj razvikani Sharm el Sheikh i jos cu vas malo gnjaviti svojim postojanjem u narednim godinama. ;) Sharm je stvarno dostojan svoje reputacije, a izlet na Sinaj, kao i u Dahab te na cuveni Blue hole, zajedno s parkom podmorja Ras el Mohamed i olupinom broda Thistlegorm spadaju u No.1 lokacije na svijetu. Kad se tu doda lanac hotela i brojnih prodavaonica suvenira u Sharmu te dodatne usluge za turiste, jer je sve njima podredjeno, ukljucujuci ljubazno osoblje koje Vas neprekidno pozdravlja i smijesi se te brzo uspostavlja kontakt, uz vrtove cvijeca, voca, povrca, ptice i caplje sto se secu po kompleksu, a da ne spominjem na stotine riba, rakova, spuzvi i drugih zivina, koje djeluju potpuno nestvarno, a uz toplinu mora oko 25-26 sve djeluje kao dar nebeski dozvoljen na ovome mjestu. Stize nova smJena. Nove horde Rusa i tu i tamo nekog drugog..."

Imao sam peh. Svojevoljno. Jedina morska kornjača koju sam vidio nisam je mogao slikati jer sam imao makro leću. To je mana kada se makro leća ne može staviti s vanjske strane objektiva, pod morem. Tako sam bio osuđen slikati sve samo na dvadesetak centimetara udaljenosti. A to nažalost, u egipatskom podmorju niti ne znači prednost, nego veću manu.

Pojavila se kao kraljica podmorja, bezbrižno i polako krstareći iznad koralja, na dubini od desetak metara. Gledao sam je i žderao se. Očito mi je fotografiranje ušlo toliko u krvotok da više niti ne doživljavam objekte oko sebe ako ih ne mogu smjestiti u objektiv, barem na kratko. Sve promatram kao kadar, kao fotografiju. Uvijek mi se čini da su najbolje fotografije koje sam mogao napraviti bile onda kada nisam mogao slikati zbog macro leće ili otkazivanja bilo kojeg drugog dijela opreme.

Egipćanin Ahmed nam je rekao da kada je Jacques Coustou ronio u Egiptu, u Sharm El Sheikhu je lovio ribe dinamitom, a pronašavši olupinu Thistlegorm, osim krađe predmeta savinuo je i vrh jarbola tako da drugi ne mogu jednostavno pronaći olupinu. A možda je to učinio da neki brod ne zapne za olupinu, jer je vrh jarbola morao stršati na dubini između 10 i 15 metara.

U Egiptu pada kiša u prosjeku jednom godišnje, ali kad pada, onda lijeva. Rekao nam je instruktor Mark da mu se zadnji puta srušio strop apartmana kada je padala kiša.

Nakon što se voditelj Mark izmučio na engleskom objasniti novi zaron, onda je Boris obično znao reći:

- I don't speak English... ili Ones more, please...

Mnogi od takvih ili sličnih više ili manje djetinjastih štoseva znaju nam razvedriti, ali ponekad i pokvariti dan.

Svaki dan moram sa sobom nositi oko desetak kilograma, koliko je teška oprema za fotografiranje. Mislim da bi mi bez fotoaparata ubrzo postalo dosadno u moru. Ovako sam stalno napet do krajnjih granica svoje psihofizičke spremnosti. Pogotovo ako mi nešto od opreme ne radi ispravno. To me tjera da i u sporom kretanju pod morem razmišljam čim brže mogu. Ponekad to usporenije kretanje pod morem, zajedno s prekrasnom okolinom flore i faune i nehotično izaziva stanje Raja u našim osjetilima. Tako postajemo uspavani, nepažljivi, usporeni. Kao da plivamo u akvariju, osjećamo bezgraničnu sigurnost. Radi toga se poslije više ničega niti ne sjećamo. Ne želim to! Želim se svega prisjetiti, svakog trenutka bilo kojeg podmorskog putovanja. Ne želim roniti samo radi nekog nejasnog sjećanja da je 'tamo dolje' bilo dobro. Želim vraćati u sjećanje svaki treper. Želim proživljavati svaki doživljeni trenutak punim plućima i zadržati ga čim duže, pri tome ne štedeći ni ispisane stranice riječi, jer znam da svaki taj doživljaj i osjećaj pod morem doista vrijedi svakoga truda i ima golemu moć u našim životima.

U današnje vrijeme često ispred kvalitete stavljamo kvantitetu. Ovo vrijeme donijelo nam je i površno doživljavanje svijeta oko nas. Tek možda uočavamo, upijamo u sebe i uživamo u desetini svakog doživljaja. Isto je i sa hranom. Devet desetina toga izbacujemo iz sebe kao nepotrebni višak. Ne mora biti tako. Ova naša planeta zaslužuje da se potpuno predamo svoj množini njenih čuda, tajanstava, blagodati i ljepota.

Svakodnevno presipavanje iz torbe u kofer i obrnuto, na mojim putovanjima svelo se u ritual preslagivanja misli u glavi. To me potiče da najracionalnije koristim sva sredstva koja su donešena od kuće i da uočim što bi mi još na putovanjima moglo nedostajati.

Fotografiranje u Crvenome moru. Možda bi o tome trebalo dobro razmisliti. Ako ništa, radi drugoga puta kad se nađem u sličnim uvjetima. Dakle, po redu:

1. Zbog velikog broja ronilaca (a to se može spriječiti samo ako uzmemo neke posebne aranžmane koje nam je čak i instruktor Mark otvoreno nudio), nije moguće ostati duže vrijeme na nekome mjestu i temeljito uživati u fotografiranju, bilo da se radi o nekim većim formacijama riba ili olupinama.

2. Zbog velikoga prostora kojega je potrebno dobro osvijetliti, potrebno je imati vrlo jake reflektore i bliceve.

3. Radi brzine svih organizama u toplim morima, treba imati brzu opremu (koja ima brzo okidanje) i treba na to u svakome trenutku računati.

4. Zbog vrlo velikog broja objekata za fotografiranje treba brzo odlučivati što će se odabrati kao objekt fotkanja.

5. Treba uočavati skrivene organizme koji se lako sakriju u šumi brojnih oblika i boja.

Jednostavna radnja okidanja se na površini podrazumijeva, ali ovdje predstavlja često golemi napor i problem. To se odnosi na sporije i krivo izoštravanje objekta kojeg fotkamo, do problema kadriranja korištenjem zoom-a jer se sve u moru brzo mrda, zahvaljujući svojim gipkim tijelima. Mi smo mnogo tromiji, neprilagođeni, a imamo i ograničeni kut gledanja. Osim svega, ribe ne moraju paziti na dubinomjer, provedeno vrijeme pod morem, količinu zraka u boci, cijevi i opremu po sebi, plovnost i drugo. Blago njima. Njima je lako šmugnut ispod stijene, dok se mi nađemo u smiješnim situacijama od toga da se zabušimo s fotoaparatom u neku stijenu pokušavajući dostići objekt fotkanja. Ponekad zato pokvareno razmišljamo, kao na primjer - poslikat ću ove neuhvatljive ribe u nekom akvariju ili možda čak iz knjige ili brošure. A možda da skinem slike s interneta? Neee, tako nećemo!

Vrijeme obilaženja dućana s blještavim izlozima, sjajnim kristalima, poludraguljima, metalnim suvenirima, mnogima od drveta, kože, plastike ili stakla, došlo je poput nastavka nadraživanja očiju iza ronjenja u šarenom akvariju. U ovim blještavim 'akvarijima' objekti se srećom ne mrdaju, pa ih možemo razgledati, dirati, pa čak i kupiti. Oštre oči prodavača jedva čekaju novu žrtvu. Ulaze ti pod kožu na razne načine; verbalno, neverbalno, psihološki, podsvjesno, pogledima. Svi znaju dva ključna jezika - engleski i ruski.

Dakle, prema mom iskustvu kupovanja suvenira - svi prodavači suvenira zovu se Remon, došli su iz Izraela i prešli na Kršćanstvo. Tako barem kažu, pokazujući ponosno kako ispod majice nose križ (ili sam možda baš slučajno ja na takve iste naletio).

 

Svakoga je dana zamor sve veći. U jednome trenutku, negdje oko petog do sedmog dana lako vam se dogodi da imate želju za odmorom od svih tih novih doživljaja. Da vas boje i oblici, mirisi i okusi malo ostave na miru, da odspavate. Da se regenerirate. Na mnogim putovanjima zato je (tako sam primijetio) sedmi dan kritičan. Mislim da je to trenutak kada se najviše dekoncentriramo, tražeći i svjesno i podsvjesno da nas svi puste na miru. Srećom, ovakva putovanja traju 7 dana, pa se nije potrebno dodatno odmarati.

 

 

5. DAN - ČETVRTAK - 01.12.2011.

Gdje se, osim u muzeju, može vidjeti povijest? I to tamo gdje ne mogu nagrnuti baš svi turisti. Pogodili ste - na dnu mora! Tamo je hladno, mračno, negostoljubivo. Nema grickalica, smiješka kustosa, karata, redova, naljepnica "zabranjeno fotografiranje". Nema beskonačnih hodnika, soba, natpisa, brošura, čuvara, redova. Atmosfera je nekako jeziva, ali imate vremena samo pola sata. Svejedno, zato je draž neopisiva. Dok vrijeme brzo ističe, oči su vam sve veće, pažljivo promatrate i tragate za oblicima. Tu i tamo se sudarite s pokojom ribom koja je isto tu u posjeti, ravnopravna s vama. Gotovo joj se ispričavate, ona se nasmiješi i otpliva dalje. Sanjate li? San na javi. Ponekad niste sigurni da li je interesantnije prepoznavati dijelove olupine ili susretati ribe-posjetioce. Prizori su nesvakidašnji, u svakome slučaju. I svaki, baš svaki put izložbeni primjerci su drugačiji. Jer s vremenom na olupini izrastaju novi organizmi, druge se ribe pojavljuju, eksponati taloženjem i izrastanjem mijenjaju oblike i boje. Shvaćate dah prolaznosti i tu, pod morem, jer polako ali sigurno more i morska bića grickaju i proždiru sve što im je palo na dno. Sretni ste što i vi nećete postati njihova hrana. Radi toga vrlo dobro pazite da vam svjetiljka dobro radi, da ne zapnete u nekom prolazu ili otvoru ili da se ne izgubite na olupini. Ali ako vam se ipak dogodi da se izgubite na olupini??? Onda čitajte dalje.

 

Tamo gdje se povijest zaustavila, jedino mjesto na kojem je to moguće. Na dnu mora. Brod Thistlegorm. Potopljen je listopada 1941., a bio je jedan od brodova iz konvoja. Prevozio je vojni materijal za ratište u Africi, potopljen od dva njemačka zrakoplova dok je čekao slobodan prolaz usidren na takozvanom sigurnome vezu. Prema informacijama koje su nam lokalno dali, Egipat na olupini Thistlegorm zarađuje od turista (ronilaca) značajno više nego na egipatskim piramidama.

Predviđena su dva zarona, ako vrijeme i struje posluže. Prvi je obilazak broda izvana uz prolazak kroz zapovjedni most. Prvi je lagan i duži. Ide nas samo troje, tako da je to mnogo lakše. Drugi zaron je s cijelom grupom (ukupno nas desetoro) i ulazimo u brod s teretom, provlačeći se kroz brojne hodnike i pregrade.

Na žalost, nisu niti svi ronioci, kao niti svi ljudi, korektni i dobri suputnici na takvome putovanju. Uvijek ima avanturista koji su se ovdje priklonili radi jednostavnog razloga da izžive svoju bahatost i egoizam, da svakodnevno pokazuju koliko malo cijene druge izdižući sebe. Obično to počinje s bezazlenim šalama, a nastavi se s beskonačnim ponavljanjem nevažnih stvari. U početku je to odlično jer se stvara ugodno okruženje i neka kao-prisnost, zajedništvo. No kada se očigledno vidi da glavni štos-maher brine samo za svoju pozadinu, niti malo ne mareći za druge, nego nastojeći ismijavati baš svakoga i sve, ne birajući pri tome sredstva niti riječi i prekoračujući granice pristojnosti do samoga besmisla, onda svakome prije ili kasnije prisjedne sudjelovanje u takvoj skupini ronilaca. Onaj dobro poznati kolegijalni odnos koji podrazumijeva pomaganje u trenucima pripreme i završetka ronjenja počinje se gubiti i iznenada se svatko sebično brine samo za sebe, jer mjere ismijavanja su pređene pa tako već svaki pogled ili riječ, pa čak u ovom slučaju i nešto što nije učinjeno postaje predmet sprdnje i ponižavanja. Ako ništa drugo, zbog osobne sigurnosti, potrebno je izbjegavati takve ronioce budući da su njihovi fizički izljevi potpuno nekontrolirani i pretjerani, odnosno opasni. Često sam se (ne samo ja) radi toga osjećao kao da se nalazim na maturalnom putovanju. Ponekad bi on iznenada uhvatio nekoga (najbližu djevojku iz grupe) i počeo ju vitlati iznad glave ili oko sebe. Neke od drugih stvari koje je učinio je da se prvi dan oblokao i radi toga bio nekontroliran, na jednom zaronu je namjerno preplašio morsku kornjaču, pod morem je isto rado činio akrobacije s nekim roniocima, bio je vrlo neugodan sa svakim tko mu nije bio po volji ili je samo slučajno (poput mene) izgubio par minuta duže kod izlaska na brod (jer mi je zapela kopča od fotoaparata). Nikakva opravdanja kod njega nisu vrijedila, kad bi te jednom uzeo na jezik, počeo te je nesmiljeno i bez prestanka prožvakavati poput kaogume, opet i opet ispočetka, sve dok to nije izgubilo svaki smisao, a onda bi počeo još jednom. Šale na svoj račun (da je opet ujutro zaboravio uzeti lijek) na taj način više nisu bile šale, nego su postajali istiniti navodi.

I naravno, baš se moralo dogoditi da se njegovo izazivanje poklopilo i pojačalo prije najzahtjevnijih zarona, zarona na olupinu broda Thistlegorm. Problem se umnogostručio kada smo na mnogo većem brodu od prijašnjega (jer smo se ukrcali na brži brod) bili prepušteni sami sebi što se tiče boca Nitroxa. Postojao je vrlo mali broj rupa-postolja za te boce, a većina nas je ronila s njima. Naravno, ronioci iz drugih grupa i iz moje grupe su u nepunih desetak minuta zauzeli sve dostupne boce. Rezignirano sam prošao pored Ahmeda i rekao mu to i još dodao:

- Ovo je vrlo loša organizacija. Ali, nema veze, ne moram ja niti roniti.

Nakon dvadesetak minuta Ahmed mi je ipak pronašao neko rješenje i ronio sam. Doduše, teškom mukom sam uspio podići bocu od 15 litara iz preuske rupe u koju je zaglavila (činilo mi se kao da iz čučnja podižem najmanje 150 kilograma), a budući da nije bilo pomagača Magdija, jedva sam se nekako uspio izboriti da i fotić zaroni samnom. Srećom da je more bilo mirno. To se prvi put dogodilo, skoro bonaca.

Spuštanje u ambis, po debeloj špagi, koje sam u tekstu nakon ovoga već opisao, nije potpuno ako ne kažem da sam ju prvi puta jahao. Budući da je morska struja kod prvog zarona bila vrlo slaba, sjeo sam na koso položenu špagu i s lijevom rukom se polagano vukao u ambis, dok sam s desnom držao fotoaparat i okidao. Bez obzira na to što je zaron bio izuzetno lagan, osjećao sam nervozu kao da se upravo sprema podmorska oluja, a ovo da je tek kratkotrajno zatišje. Zbog svega toga osjetio sam kako je u meni nešto puklo. To sam shvatio tek naknadno. Radilo se o tome da sam dostigao prag zasićenja. Naravno, to je bilo uzrokovano svim mogućim i nemogućim podražajima koji su se od prvoga dana zbivali. Tako sam zaronio osjećajući se nekako uspavano, gotovo kao da samoga sebe gledam izvana u velikom akvariju. Nastojao sam biti pažljiviji, primjećivati sve oko sebe kao do sada, ali mi nije uspijevalo. Vjerojatno se aktivirao neki obrambeni mehanizam u cilju očuvanja tjelesnog integriteta. Sve sam promatrao nekako opijen, ne doživljavajući to kao da sam i sâm uronjen u tu avanturu.

Malo me je osupnuo tek jedan iznenadan događaj. Kada smo se spustili u razinu broda, postavili smo plovnost na nekih 2-4 metra iznad oplate. U jednome trenutku našao sam se blizu ruba broda na visini od oko tri metra. Iznenada sam osjetio snažnu struju koja je dolazila uz bok broda i sjetio sam se upozorenja:

- Desetak ronilaca je već poginulo na ovoj olupini kad ih je struja 'otpuhala' s broda.

Osjetio sam kako me nosi i shvatio da se neću moći zaustaviti. Instinktivno sam posegnuo desnom rukom za malu, spasonosnu kruškicu-ventil. Otpustio sam sav zrak iz jacketa i naglo (koliko je to moguće u moru) spustio se na palubu broda. Da je bilo doista naglo, shvatio sam kasnije, jer mi je neki od oštrih rubova broda doslovno prepilio dio peraje. Rekli su kako moramo paziti da ne dotičemo dijelove oplate jer ona zna biti oštra poput skalpela.

Postoje svakakvi načini i trenuci gubljenja u životu. Gubite se kad ste mali, kada ste u nepoznatim ulicama svoga grada (kao kad sam se izgubio na Šalati), kad ste u nepoznatom gradu (kao kad sam se izgubio u Maroku), u pustinji gdje nema nikakvih oznaka, u šumi kad iznenada nestanu 'marke' (markacije, oznake na drveću). Kao kad sam se izgubio na Medvednici. Ali pod morem, to mi se još nije dogodilo. A mora se priznati, to je još i najlakše.

Prvi zaron je bio lagan, troje u grupi uz vodiča. Imali smo vremena obići cijeli brod do dubine od dvadesetak metara. Bilo je prilika za fotografiranje, ali sam shvatio da je ono izuzetno teško na olupini, pogotovo uz tako slabu vidljivost. Mislim da bi bilo lakše da je bio potpuni mrak, a ne ovakva mutnjikava vidljivost. Zato sam morao odustati od bliceva i postaviti veću osjetljivost. Naletjeli smo na prekrasan primjerak ribe-krokodila. On je po prirodi vrlo miran, a budući da je plosnat i prilagođen svojom bojom okolini, teško se uoči. Ležao je na jednoj metalnoj izbočini broda tako da sam lako mogao napraviti fotke u njegovoj visini. Došlo mi je da mu za probu gurnem prst u ta njegova tupasta i nepomična usta. Recimo da bih to i učinio, da je bilo više vremena. Morali smo krenuti dalje, u kabinu zapovjednika. Stari, odbačeni lavabo, nekoliko prozora, zračni džep iznad mene. Čudan osjećaj. Odlučio sam umjesto fotografija više koristiti snimanje. Prebrzo se krećemo, ne stignem uočiti dobre kadrove. Radije bih da ostanemo duže nego da prolazimo duž cijeloga broda. Nema te mogućnosti. Program nema te opcije. Jedino SAVE-ADVANCE-SAVE-JUMP. Moje misli ostaju zarobljene u maski, tek ih naslućujem kao nezadovoljno grgljanje. Uzaludne želje. Možda će jednoga dana postojati masovni i jeftini uređaji za glasovnu komunikaciju pod morem. S jedne strane, dobro bi došli, ali s druge strane, draža mi je tišina od gužve u eteru. Brod je dugačak, vrijeme prolazi. Stižemo do pramca. Impozantno izgleda. Držimo se za njegov vrh i lebdimo, nas četvorica, s pogledom u ambis. Pod nama se nazire lanac sidra. Volio bih ostati duže. Vodič Ahmed nas je namjerno doveo na pramac, osjećam kako je zadovoljan promatrajući nas dok očima kolutamo hvatajući se za krute obrise broda. Nema gužve, nema drugih ronilaca. Sami smo na pramcu. Osjećao bih se čudno da nemam zadatak napraviti koju fotku. Lebdimo na vrhu grdosije, struje su slabe, ispod je ambis, nema riba. Samo duh broda što strši uvis.

Koliko se isplati zaglaviti u nekoj pregradi radi znatiželje? Ipak, to je samo hrpa povijesti koja je odnijela već dovoljno svojih žrtava. Nije dobra ideja postati dijelom te povijesti radi trenutaka nepažnje. Zato je bolje ići polako, sigurno, i ne se hvatati za oštre rubove. Na žalost, bez obzira što olupina stoji normalno položena na dnu, moja orijentacija i snalaženje na brodu (unutrašnjosti broda) pokazalo je kako moram još jaaako mnogo učiti. Meni su sve pregrade izgledale iste, svaka prostorija mi je bila nesaglediva, neraspoznatljiva. Ipak, suviše brzo smo se i kretali, bilo je to više kao galopiranje olupinom. A vrijeme je tako brzo teklo da to jednostavno nisam mogao shvatiti.

Kada se preko fotografija prisjetim ronjenja, vidim da su gume vozila odlično očuvane, a brod je obrastao koraljima, spužvama, dok naokolo plivaju jata sitne, ali i krupnije ribe. Na oplati broda nađu se ribe-krokodili i ribe-lavovi. Mnogi dijelovi motora i kamiona su izgriženi morem i potpuno srasli.

Ratna mašinerija ovdje je potpuno i napokon umorena i smirena. Čudan je osjećaj promatrati nešto toliko poznato iz priča, a toliko nepoznato i otkinuto od stvarnosti, nešto odbačeno iz dalekih vremena i bačeno na rubove sjećanja. Ima li ili nema neku karizmu? Ili je samo mi stvaramo u svojem zamišljaju. Što znači kada nešto prvi puta ugledaš? A što znači kada si ti jedini čovjek koji prvi puta nakon tisuća godina nešto ugleda? O tome bi se mogle napisati priče. U svakom slučaju, bit će dovoljno materijala i iskustava za stotine snova i članaka, razmišljanja i prisjećanja o tome.

Naš posjet podmorskom muzeju povijesti, olupini koja sad izgleda tako usamljena i napuštena, završava se pogledom u nebo. Prema spasonosnoj špagi za nebo na čijem vrhu strše metalne stepenice brodova.

Drugi zaron. Već na početku, kada sam se držao za štrik vidjelo se da je struja pojačala. Jedva sam uspio držati fotoaparat, za slikanje nije bilo mogućnosti. Bio sam peti u grupi, iza mene još dvoje. Ušli smo u olupinu kroz neki od ulaza. Sve je izgledalo tako rupasto i šupljikavo, a opet, odjednom bi se našli u potpunome mraku okruženi samo starim kamionima ili motorkotačima. Slijedio sam 'crnca' ispred sebe, ali sam primijetio kako cijela kolona ponekad mijenja smjer, a i često smo se vraćali unatrag. Vidljivost je bila vrlo loša, svega nekoliko metara. I tada se dogodilo...

'Crnac' ispred mene prošao je kroz neki prozor i skrenuo negdje. Ja sam skrenuo u desno. Ali, nigdje nikoga. Ni gore niti dolje, ni lijevo, ni desno, ni ispred, ali niti iza mene. Ostao sam potpuno sâm. Panika! Oblio me hladan znoj. Može li se to uopće dogoditi u ronilačkom odijelu? Što činiti? Da krenem na izron? Ali što će oni onda misliti? Da me odnijela struja? Da sam se utopio?!? Skoro sam prestao disati, osluškujući napeto, ali strah mi je ubrzao otkucaje koje sam čuo u ušima kao lupanje čekića po oplati zahrđalog broda. Pogledam ponovno desno pa lijevo. Nikoga. Pogledam dolje, zatim gore. I - smrznem se. Ukočen, prestao sam disati.

 

S vrha metalne kabine netremice me je promatrao - Djed Mraz. Skoro sam pao u nesvijest. Prostrujiše mi trnci po leđima: 'Zar to znači da sam mrtav?!? Ugušio sam se u nekoj pregradi broda i sada posljednjim nitima svijesti zamišljam Djeda Mraza. Ali, zašto baš njega, zašto baš njega?!? Mislim, nisam nešto posebno dobar s Djedovima pa niti Mrazovima u zadnje vrijeme. Čudno. Podsvijest je tako nedokučiva. Ipak, barem nešto lijepo u toj mojoj hladnoj, turobnoj grobnici'.

I tada pogledam ulijevo. Kriknuh! Skoro mi ispadne usnik iz usta, jer tamo je bio - još jedan Djed Mraz. Spopala me promjena raspoloženja. Odjednom, došlo mi je da zaplačem. Koja divota!!! Dosegnuo sam Raj... I tada se pojaviše još dvije kapice Djeda Mrazova i jedna Mrazice. To je već bilo previše. Stresem se iz letargije i uočim da imaju ronilačke maske.

O, Sveti Nikola!!! Nisam mrtav. Ovo su tek praznično dotjerani ronioci. Koji bedaci - odmah mi prostruji misao. Baš su me došli nasanjkat s tim svojim crvenim kapicama. Njima je to smiješno, ali ja sam se izgubiooo! Nigdje moje grupe. Ne mogu im to reći ni s tisuću pokušaja pantomime. Svuda oko mene veselo lepršaju ti ronioci u crveno bijelim kapicama s coflekima (kuglicama na vrhu). Ima ih već desetak. Došlo mi je da povičem:

-Iš, iš - maknite se, odite nekom drugom nosit' darove. Maknite svoje kapice, nemojte me zbunjivati.

Toliko sam bio smotan da sam potpuno zaboravio na fotoaparat. Tako nemam niti jedan zapis za tih petnaestak minuta strave-pakla-raja.

Zadnji dan ronjenja napravio sam tri zarona. Izgleda da sam onda taman došao u kondiciju, na kraju ronjenja. Sigurno je tome pripomoglo i to što sam ronio s Nitroxom (32%). Stvarno se organizam lakše oporavlja kada roniš na njega. Na trećem zaronu opet smo naletjeli na kornjaču. Srećom. Uspio sam je slikati. Izgleda kao svemirska krstarica. Nezgrapno izgleda, ali se kreće spretno i lako, krstareći po želji samo lakim pokretima nogu i ruku. Kružio sam oko nje, sad pored, iznad i ispod. Promatrao, odnosno snimao i slikao sam neprestano, nastojeći uloviti i neki njezin smiješak. Ali ona je bila vrlo službena i ozbiljna. Njen pogled kao da je govorio:

- Da, da, hajde, obavite taj foto session, kad baš morate, pa onda idite svojim putem. Ja sam ovdje na odmoru, zar ne vidite da uživam u ovim slatkim ribicama. A vi ste tako debeli, crni i ružni, uopće me ne zanimate.

Povremeno se spustila niže do koralja i u prolazu gricnula neki. Ne sjećam se da li je to bio meki ili tvrdi koralj, vjerojatno tvrdi. Mislim da ima stvarno jaku vilicu, a usne su joj čvrste, rožnate. Nisam joj probao pružiti prst, trebao mi je još za "okidanje" fotografija.

Koliko je surov život tu vani dobije se dojam tek kada se iz pitomog doma suočite s novim podnebljem u kojem vlada zakon novca i preživljavanja. Da, u ovom kultiviranom i umjetnom okruženju za turiste to je manje izrazito, ali se nazire ispod naslaga pijeska. Bolje da suviše ne čeprkate, mogli biste upasti u živi pijesak!

Ipak, sve je gotovo nemoguće prožvakati ako dobijete probavne probleme. Srećom, nismo. Ali mogu zamisliti neke koji su ih imali. A da je bilo još toplije nego tih dana, još vjetrovitije, još vlažnije, još gužvovitije na brodu ili pod morem ...

 

Ne sjećam se kada mi je adrenalin bio tako jednoliko raspoređen u tijelu, gotovo kao da se kupam u njemu. Ne, nije to bio kratkotrajni šok i špric adrenalina kao kad skačete padobranom s 3000 metara. Pogled u tamnu modrinu duž špage na čijem kraju visi golemi ratni brod Thistlegorm, bio je poput sna u kojega toneš ne vjerujući da se to događa. Impresioniran si samo s tih nekoliko stvari koje u stvari niti ne vidiš, razaznajući tek samo konopac za kojega se držiš, a sve ostalo je u modroj maglici. Ti si na drugome kraju, visiš poput zastave jer te struja odnosi i pokušavaš razmišljati o nečem lijepom. Recimo, da ti neće nestati zraka ili da ćeš uskoro ipak dotaknuti čvrsto tlo. Pomalo se osjećaš kao vrtuljak, jer te onako nestabilnog struja čak može okrenuti oko konopca. Da ne spominjem glomazni fotoaparat. Zastao sam nad ambisom, progutao gutljaj preslanog mora, iskolačio oči još jednom, duboko uzdahnuo, promrmljao mantru u regulator i započeo se spuštati u plavi ponor. Adrenalin je tekao umjesto krvi. Još ću tjednima, mjesecima dolaziti sebi, znam. Svaki prvi puta je tako. Neopisivo uzbuđenje. Svatko tko to ne osjeti, uskraćen je za jednu iskru života. Jer, sa tim iskrama, naš se život razgorijeva u plamen. Eksplozija dojmova. Gotovo osjećam metalni okus olupine, povijest je na domak očiju. Nije važno što stotine ronilaca upravo silazi niz špagu (izgleda kao bijeg ljudi s kopna u more) - ovo je ipak olupina broj 1 - na svijetu. I uz to, dovoljno je plitko za obična ronjenja. A na njoj ima baš svega što možete ali i ne možete zamisliti; kamiona, dijelova aviona, vlakova, bombi, projektila, topova, motorkotača, pušaka, guma, tenkova, municije, projektila i još mnogo toga. Skladište povijesti.

Ono što još nije pokradeno. Naravno, Jacques Cousteau koji je otkrio olupinu 1955. godine dobro ju je pokrao za svoje potrebe. To nam Egipćani često spomenu, osim toga i da je ove šarene ribice lovio dinamitom. Jer mu valjda, kao niti meni, nije pošlo za nogom da ih sustigne. Značajno su brže u mrdanju od naših, domaćih, jadranskih.

Na kraju svakoga dana, ne ostaje puno vremena za preslagivanje dojmova; o razmišljanju što si propustio i na što bi trebalo više paziti drugi puta. Ipak će to morati ostati za povratak, kada se na miru mogu pogledati filmovi i fotografije s tri fotoaparata, preslušati zapisi na diktafonu i pregledati suveniri, brošure i knjige koje su kupljene. Tek onda moći će se odvrtjeti događaji, unatrag. Znam da je negdje, u naborima mozga, to ostalo sačuvano. Onako izvorno, nedirnuto i snažno i da se još možemo i još imamo vremena vratiti u te trenutke i ponovno ih proživjeti dok ne izblijede. Čim prije, čim prije, dok ih ne prekrije duboko more zaborava. Onako kako se većini ljudi događa. A da ništa, skoro ništa ne ostane u njima, bilo da nikome ne ispričaju ijednu rečenicu s putovanja ili da ništa ne zapišu kako bi sačuvali te prošle trenutke. Reći će – pa što, to je tek prošlost, nije to toliko važno. Treba gledati naprijed, u budućnost. Da, svakako. Ali treba znati da bez prošlih trenutaka ne bi postojao ni sadašnji niti budući, a sve što iz prošlosti uspijemo naučiti vrlo se lako može upotrijebiti u sadašnjosti ili u budućnosti. Dakle, kako bismo unaprijedili budućnost, svakako trebamo vrlo dobro "savladati" prošlost.

 

6. DAN - PETAK - 02.12.2011.

Izlet koji svakako ne smijete propustiti. Za 50 eura (manje od 400 kuna) dobivate:

 

1. Vožnja pustinjom Sinaj.

 

Bilo nas je osmero u džipu srednje veličine, taman popunjeno da se ne možemo jako tumbati. Ili smo mi tako mislili. Vozeći se ravnom autocestom prema Dahabu vozač je iznenada skrenuo udesno, ravno u sinajsku pustinju. Čak nismo ni suviše poskakivali u početku. Ali ovdje je vrijedilo - svaki početak je lagan. A kada je vozač počeo izvoditi osmice, nagla stropoštavanja s brda, zanošenja po krupnome pijesku i nagla skretanja - tek tada smo počeli skakati i glavama povremeno udarali o krov, dok su žene vriskale. Vriskove je ubrzo prigušila glasna glazba.

Dvoje Francuza, dvoje Nizozemaca i dvoje Poljaka s mjestom stanovanja u Njemačkoj dobro su podnijeli tumbanje, ali kad smo se iskrcali nekoliko puta da protegnemo noge u pustinji, svi su rado izašli. Nas dvoje iz neke male zemlje zvane Hrvatska (začudo, ovoga su puta svi putnici znali za Hrvatsku i njenu nogometnu reprezentaciju), isto smo preživjeli. Mario bolje od mene. Meni je ovo bila prva vožnja džipom kroz pustinju. Shvatio sam da vozilo mora uvijek biti u pokretu inače bismo mogli zaglaviti u pijesku. Toyota jeep. No dobro, vjerojatno specijalna za ovo podneblje. Dobro nas je truckala i tumbala. Trebao sam samo paziti da ne uguram objektiv u položaju najvećeg zoom-a susjedu u oko ili usta.

Sjećam se da su oni koji su se vozili džipom kroz pustinju ili savanu, govorili kako je to nešto stvarno izvanredno. Ipak, nije tako spektakularno, a osim izudaranih bubrega dobro je ako prođeš samo s pokojom modricom i natučenom pozadinom. Ostalo se da podnijeti i relativno je zabavno.

 

2. Posjet Beduinima

 

Bilo je tužno dok nam je vodič opisivao život Beduina, a još tužnije kad bismo krajičkom oka pogledavali jednog sredovječnog Beduina u kožnoj crnoj jakni, turbanu i halji od bijelog platna, kako nam pokušava prodati neke narukvice, ogrlice i drugu bižuteriju za nekoliko Eura. Tada smo se osjećali baš jadno.

Beduini s obiteljima žive u vrlo siromašnim uvjetima u Sinajskoj pustinji. Žene ostaju kod kuće odgajajući djecu. Sve obitelji su vrlo povezane. Kada se ožene rade šatore, jedan za muškarca, drugi za ženu i svaki slave zasebno u svome šatoru. Da bi mogli koliko toliko poboljšati svoje životne uvjete žene proizvode razne ukrasne sitnice. Muškarci ih zatim prodaju turistima kako bi za taj novac nabavili potrebne stvari iz gradova. Tako žive mnogobrojne obitelji beduina.

Kada smo se smjestili usred pustinje u za to predviđeno odmorište koje se sastojalo od betonskog temelja na pijesku, prekrivenog tepisima i jastucima, vodič nam je održao sat edukativnog i povijesnog predavanja o Egiptu. Stupovi tog objekta bili su zidani, čineći tako tri ili četiri međusobno povezane prostorije, a krov je bio sklepan od drvenih letvi i trskom nadsvođenog krova povezanog trakama od gume. Tako smo shvatili da u ljetnim mjesecima postoji masovni turizam i ovdje. Takvih objekata uz "pustinjsku cestu" uočili smo nekoliko. U ovoj posezoni vidjeli smo samo tog jednog "kao" beduina i nisu nas vodili do njihovih potleušica.

Država je beduinima u pustinji izgradila zidane, potpuno istog oblika i boje, dopadljive zgrade, kojih smo uz cestu vidjeli desetak. Ipak, oni to nisu prihvatili i žive okolo naokolo njih u svojim sklepanim kućicama od kartona, plastike, metalnih kanti, krpa, granja i drveta.

Nedaleko našeg odmorišta, naletjeli smo na brdo roda u velikome jatu. Gegale su se pored gomile smeća. Bilo ih je stotinjak. Pored beduinskih potleušica obično su bile hrpe smeća, raznobojne plastike i vrećica, na kojima su kopali magarci i pokoja deva. Žene su palile smeće na malenim hrpicama. Vozeći se kroz pustinju došli smo i do žicom ograđenih izvora vode. Bili su to kamenom obzidani zdenci koji u pustinji predstavljaju pravo blago. Uz cestu povremeno bi bilo i koza, u skupinama od stotinjak. Crne su i smeđe boje, vrlo malo bijelih, kao da su ovdje crne ovce baš bijele koze.

Beduini žive na isti način u pustinji još od vremena Egipćana. Dio beduina dolazi i iz drugih zemalja osim Egipta (Jordan, Saudijska Arabija, Palestina). Svi beduini nose šal raznih boja (od pamuka) a njihova boja znači od kuda su. Služi im za zaštitu od sunca i prašine.

Sinaj se dijeli na sjeverni i južni. Sharm El Sheikh je u južnom dijelu. Glavni grad južnog Sinaja je El Tor. Sharm El Sheikh je najpoznatiji od svih gradova u tom području jer mu je položaj odličan, a blizu su i prekrasni koraljni grebeni. Drugi najveći grad je Dahab, koji je smješten u golemom zaljevu Aqaba. Taj zaljev ima vrlo duboko more - čak 1800 metara. Ljudi iz cijeloga svijeta dolaze u Dahab roniti ili snorklati na poznati Blue Hole, rupetinu u moru uz samu obalu, duboku oko 200 metara.

Sljedeći gradovi su još Nuweiba, luka koja služi i kao polazište za Saudijsku Arabiju. Taba je smještena uz granicu s Izraelom i Jordanom. Veći grad u južnom Sinaju je još i Saint Catherina.

Izrael je okupirao cijeli Sinaj sve do Sueskog kanala. Bilo je to 1967. Nakon 6 godina (1973.) Egipat je krenuo u borbu za oslobađanje svog teritorija i vratio ga cijeloga tek 1989. godine. U pustinji živi vrlo malo Egipćana - svega 4% od ukupnog broja stanovništva. Većina njih živi u Kairu, Alexandriji, Luxoru, Asuanu. Beduini ne vole buku gradova i žive s obiteljima u pustinji. Sheik je njihov vođa i odgovoran je za ljude. Još uvijek postoji stara tradicija, a Sheik je najstariji i najbogatiji od svih.

Od toga dolazi i naziv grada Sharm El Sheikh. Sharm je baza-utočište- sjedište od Sheika. To sjedište sastoji se od dijelova (Nabq bay, Ras Nasrani, Sharks bay, Naama bay, Tiger bay, Garden bay i Hadaba-stari grad). Prema toj podjeli mi smo bili smješteni u hotelu koji se nalazi u dijelu koji se zove Tiger bay.

 

Bogatstva u pustinji su imati deve i podzemnu vodu, odnosno izvore. Deve su vrlo značajne u pustinji pogotovo zbog vode, jer imaju vrlo osjetljiv nos. Beduini im ne daju dva tjedna piti vodu i nakon toga ih puste. Tamo gdje stanu je podzemna voda. Deve imaju 3 želuca: jedan za hranu, drugi za piće, a treći za grickalice. Ne, šalim se, treći imaju da opet probave tu istu hranu. Ljeti mogu izdržati jedan do dva tjedna bez hrane i vode, a zimi jedan mjesec. To su stvarno izuzetno izdržljive životinje.

Jezik koji beduini koriste je Arapski, ali ne standarni, nego narječje koje je teško razumjeti. Osim raznih lančića, narukvica i ukrasa koje nam je "naš beduin" prodavao bilo je tu i par vrsta čajeva, takozvani Habaq i hibiscus. Bila je tu i egipatska ruža, nekakav grmoliki, drvenasti čuperak koji se stavlja u posudu s vodom. Nakon par dana izgleda kao koralj i napuhne se nekoliko puta. Navodno iz sobe preuzima loše mirise u što baš nisam siguran, ali znam da ih ponekad proizvodi. Tu je bilo i pustinjskih šalova za 30 Egipatskih funti (oko 30 kuna, oko 0,13 Eura)

Uzeo sam u posudicu pijesak iz Sinajske pustinje, napravio par fotografija i zatim promatrao ta brda pijeska što su se poput uzbibanih brodova u mahnitome plesu ukočili na plavetnome nebu pustinje. Ima prilično različitih vrsta pijeska. Od toliko sitnoga pijeska da je već postao poput nečisti, zemlje, pa krupnijeg do vrlo krupnog koji je već poput usitnjenog šljunka. Tako ću zajedno s pijeskom s dna Crvenoga mora i pijeskom s Blue hole-a imati malu kolekciju pijeska.

 

3. Jahanje deva

 

Još me i sada, dok pišem, boli stražnja strana prinožnog dijela leđa. Deve su bile vezane u nizu za sedlo špagom, čineći po dvije kolone od po četvero ljudi. Bile su vrlo mirne i dobro uhranjene, pretežno riđe ili bijele boje.

Neprestano sam tražio mekšu stranu pozadine ili devinih leđa, svejedno. Krpa na devi bila je tako nabijena da sam imao osjećaj kako sjedim na kamenu. Drmalo je do mozga, morao sam paziti da mi zubi nisu blizu, odnosno da imam otvorena usta, ali bez jezika između i ne suviše otvorena. Nije bilo muha, ali nikad se ne zna.

Devci su bili prilično mirni i poslušni, a kroz razne dijelove glave (usta, gubicu, obraze, uši, tjeme, podbradak) bile su im provučene kojekakve špage i ostaci špaga (što su gazde valjda pozaboravljale izvaditi). Podsjećali su na goleme ribetine koje su se već stoput uhvatile na udicu, ali se ipak otrgnule.

 

Džip se pored nas pomicao svakih pola kilometra pa zastao u hladu nekog usamljenog stabla. Toliko smo se dugo truckali da sam već navijao da čim prije završi. Prošlo je skoro sat vremena. Srećom, ipak su nas iskrcali i to bez ikakvih ucjena vezanih uz novac. Stvarno su bili vrlo kulturni. Jedva sam dočekao truckanje i poskakivanje u džipu, bilo je to kao melem na ranu...

Poslije jahanja sva mi je odjeća smrdila po devinom znoju. Gadan miris. Nisu se dugo prale pod pazuhom. Trebalo je brzo vodom skinuti naslage pijeska i znoja dok se nije udomaćio, a hlače je odmah trebalo proglasiti neupotrebljivima i konzervirati u neku vrećicu. Srećom, bio je zadnji dan, slijedilo je i tako presvlačenje za povratak u hladnije krajeve.

 

4. Posjet Blue hole-u

Plava rupa je prilično nepravilnog oblika, na prvi pogled. Dubina je navodno oko 200 metara s nekim lukom na dubini od šezdesetak metara, a tu je prema mramornim pločama učvršćenim na stijenu poginuo velik broj ronilaca, skoro dvadesetak.

Iskrcali smo stvari u jednoj zgodnoj drvenoj kućici otvoreno sjedelačkog tipa sa separeima koji primaju desetak ljudi. Bilo je pregrada za mnoštvo grupa. Na sredini je nizak stolić na koji su nam nakon ronjenja i obilaska servirali obilan obrok. Na tanjurima se našlo doista svašta; od ribe do piletine, krumpira, riže, raznih priloga, salata i pića. Mogli smo jesti do iznemoglosti. Ono što nismo mogli pojesti dobile su mačke koje su vrebale ispod svakog stola, već spremne za očito redovnu gozbu. Kolegi koji nije pazio mačke su s tanjura maznule meso.

Prije ručka otišao sam na snorklanje. Koja li je hrvatska riječ za tu nezgrapnu englesku? Peraje i kratko odijelo sam iznajmio za desetak eura, a masku i dihalicu sam imao. Koristio sam mali, pomoćni foto aparat.

 

Ušavši u more kroz jednu pukotinu između hridi koja vodi na plavu rupu, ostao sam iznenađen ambisom. Rušio se u nedogled, okomito, mogao sam samo pratiti zid po kojem je bilo mnoštvo mekih i tvrdih koralja. U jednome trenutku odvojio sam se od ruba zida i činilo se da me neka struja povukla ka središtu rupe, koja mora da je imala promjer oko pedesetak metara. Rubovi rupe uz stranu obale bili su posuti brojnim koraljima, a dubina je bila jedva pola metra. Ti su se koralji prostirali do obale. Mnoštvo šarenih riba, stotinjak vrsta, tu se neprestano motalo i brzo iščezavalo između pukotina u koraljima. Interesantno je da su po rubu svi koralji izglačani i oštećeni, od stotine tisuća snorklera koji su se primali rukama za te koralje kako bi se zadržali zbog struje ili odgurnuli.

 

Na jednome mjestu, udaljenom desetak metara od ruba bio je ulazak za ronioce s bocama. Tu su se okomito u bezdan spuštale brojne špage, a nekolicina ronilaca je bila na površini. Odjednom sam uz rub okomite stijene, pod sobom, na oko dvadeset metara spazio ronioca koji je očito čekao u sigurnom zastanku. Imao je na sebi čak pet boca. Izgledao je poput teretnog broda odnosno podmornice. Ili možda kao ronilac teške kategorije, sumo ronilac, hokajaš golman ronilac.

Kad smo izašli iz mora i odmarali se u separeima drvene zgrade, mogli smo uz more vidjeti deve u suton, što je bio baš čudan osjećaj. Deve i džipovi, pustinja i more.

 

5. Posjet Dahabu.

Dahab znači zlato na arapskom jeziku, a dobio je ime po zlatnim plažama koje se prostiru oko njega. Došavši, odmah su nas odveli u jednu kombiniranu prodavaonicu. Bila je tu parfumerija, suvenirnica i prodavaonica papirusa. Nakon predavanja u parfumeriji, isprobavanja brojnih mirisa i kad su nam nosevi već otupili, obišli smo suvenirnicu. Nakon toga smo krenuli u obilazak grada. Bila je tu prodavaonica opreme za ronjenje. Vrijedilo je kupiti neku sitnicu. Prodavač nas je ponudio savršenim hladnim čajem od hibiskusa. Svakako ga probajte! Navodno snižava tlak. Ma, osjećao sam se super, znači da je dobar i za snižavanje adrenalina.

Povratak u Sharm El Sheikh činio mi se čak i brz, pogotovo kad smo iz pustinje ponovno skrenuli na autoput. Jurili smo napokon bez poskakivanja. Svjetla grada pojavila su se u daljini i znali smo da smo za par minuta u svom hotelu. Ali, nije bilo tako. Jer, svjetla u pustinji izgledaju tako blizu, ali su u stvari vrlo daleko.

Gotovo svaku večer na večeri u restoranu hotela započelo bi neko lupetanje, buka, i kao muško zazivanje kiše uz paljenje i gašenje svjetla. Među tim tisućama gostiju rijetko bi se dogodilo da netko nema rođendan. Ponekad bi se nosila i torta do slavljenika.

 

 

-cenzurirani dio A- (4 stranice)

Na večer oko 22 sata započinje šuštanje u cijelome kompleksu Sharma. To se uključuju stanice za zalijevanje bilja, drveća i cvijeća. Voda pršti na sve strane, ne štede na njoj. Ujutro često obrezuju biljke i drveće po kompleksu. Tada se šire mirisi brojnih aromatičnih biljaka.

 

Imam maniju poklanjanja. Zato jer za svaki poklon koji kupim imam osjećaj da sam ga tek onda i doživio. Imam ga priliku duže razgledati, opipati.

Dućani. Suveniri. U kompleksu je trgovački centar s malim raskošno uređenim dućančićima. Oni su više ili manje specijalizirani. Postoje oni koji prodaju tekstil (marame, majice, odjeću, ručnike i drugo), oni koji prodaju sitne suvenire od metala, kristala, kamena, alabastera, drveta, plastike i papira, oni koji prodaju parfeme, oni s mirodijama, čajevima, raznim biljnim pripravcima, oni koji prodaju stvari za kupanje i ronjenje, oni koji prodaju suvenire od stakla i kristala, oni koji prodaju kutije od drveta i slonove kosti, štapove za hodanje, predmete od drveta, devine i slonove kosti. Nađe se tu i prodavaonica općih potrepština u kojima ima datula, rahatlokuma, orijentalnih slastica s orasima, ušećerenim voćem i mirodijama. Ima također i prodavaonica predmeta od kože što uključuje odjeću, torbe i sjedalice, prodavaonice vaza, ćupova, lustera i posuda od keramike, zatim dućana sa suvenirima od pijeska i kamena. Sigurno sam neke zaboravio.

Lokalnih, izvornih suvenira (ne onih -made in china-) ima ipak vrlo velik broj. Ovdje je nabrojana samo nekolicina onih s kojima sam imao posla, a opisano detaljnije tek par.

Popis nekih suvenira:

-šalovi od Pashmine
-majice
-kape
-mala torba u obliku ribe Nema
-plišane deve
-privjesci
-magneti za frižider
-piramide kutijice
-aladinove svjetiljke
-drvene kutijice s ukrasnim poklopcem od devine kosti i školjaka

  

-igraće karte s ribama Crvenog mora
-razglednice s podmorskim i pustinjskim krajolikom
-slikovnice-brošure s ribama iz Crvenoga mora
-gravirani metalni ukrasni tanjuri s ornamentima iz starog Egipta (faraoni, kraljice, piramide, hijeroglifi, simboli)
-tekući parfemi
-malena zvona, vilice, žlice
-posude od akrila i stakla

  

-metalne vaze
-keramički ukrasni tanjuri i čaše
-razni mali plastični, kožnati, krpeni, drveni, metalni ili keramički suveniri s devama ili mačkama
-ukrasne pločice i kipići Tutankhamona, raznih faraona i kraljica, pročelja Abu Simbela
-razne figure od kamena, alabastera i zelenog svijetlećeg materijala
-podlošci za čaše od pluta, drveta, plastike, kartona, kamena
-narukvice, ogrlice, naušnice, kopče, prstenje
-razni začini i mirodije svih mogućih boja i tekstura u pletenim posudama

 

Opis egipatske ruže: to je neki čudan maleni grm veličine šake, izgleda sasušeno, drvenasto, razgranato. Farbaju ga u crvenu, žutu, zelenu i plavu boju. Izvorno je sivkaste boje. Potapa se u staklenu, prozirnu posudu pri čemu nakon par dana naraste i raširi se gotovo na dvostruku veličinu. Navodno osim zbog dekoracije (izgleda poput koralja) služi i za osvježavanje prostora.

 

Opis pustinjske ruže: kristal kalcita ili nekog drugog prirodnog kristala nastao dugim djelovanjem vjetra i erozije pijeska, izglačan kao gruda s pravilnim, kružnim pločicama kristala.

Opis parfema u pločicama: postoji više vrsta esencija parfema u krutom stanju. Dva osnovna su mošus /musk/ (smećkaste boje) i amber /ambra/ (naranđaste boje). Mošus se nekada dobivao od žlijezda jelena, a amber od izlučina kitova. Danas se oni rade od biljaka, kao ekstrakti njihovog cvijeta, lista ili stabljike. Njihov miris je vrlo intenzivan. Koriste se za parfimiranje dijelova tijela i u obliku su maloga sapuna. Esencija Ambera koristi se kao osnova i za sve druge parfeme jer ima vrlo dugu trajnost.

Opis figurica od zelenog kompozitnog materijala: figurice su izrađene od nekog kompozitnog materijala a kada se osvijetle ostaju svijetliti duže vrijeme u mraku. Tako izrađene figurice imaju boju od intenzivno zelene, svijetlozelene do blijedo zelene. Svjetlost koju isijavaju u mraku je zelene boje.

  

Zamjetan je nedostatak suvenira iz mora, odnosno su odlučili zadržati sve te brojne organizme (školjke, ribe, zvijezde, ježeve, puževe, koralje i drugo) radije pod morem nego izvan. Zabrana uzimanja ičega iz mora se navodno toliko rigorozno provodi da si čas posla ubrzo u nekom zatvoru, ako ti nešto pronađu da si uzeo kao suvenir, ma bio to i neki stari, prirodno otkinuti koralj naplavljen na plaži. Očito je to bio i je jedini način očuvanja podmorja, jer kada se pogleda dugoročno, njihovo podmorje s obzirom na stotine tisuća ronilaca svaki dan, uvijek izgleda potpuno nedirnuto. S usporedbom na naše, svakako je drugačije, jer su često naše destinacije devastirane od mnogih nesavjesnih ljudi koji more i podmorje doživljavaju svojim i ništa im ne znači njegovo pa i potpuno uništenje (oštećenje mrežama od lova na ribu i dubokim kočarenjem, čekićima i drugime).

Izgleda da stijene u Crvenome moru, ali i drugdje, nastaju taloženjem koralja jednih na druge tijekom godina. Morsko dno je inače pješčano, od bijeloga pijeska pomiješanog s crvenim komadićima koralja i crnim bodljikama ježa. Ima toliko raznih koralja da spužve nisam ni primijetio, tek ih na fotografijama vidim.

Poseban je jedan (od čini mi se mekih koralja), koji izgleda jako čudno. Gledajući ga, nikako ne možeš izoštriti sliku, kako u objektivu fotoaparata, tako ni nakon što je fotografija napravljena - očima. Gledajući bolje vidi se da postoje sitni končići koji stvaraju dojam da fotografija nije izoštrena, a u stvarnosti je oštra.

Postoje brojni meki koralji, a posebno je upadljiv jedan koji izgleda poput brokule. Toliko su guste kolonije koralja da sam ih na jednoj jedinoj maloj stijeni veličine pola metra izbrojao 9 različitih vrsta i 2 vrste spužve.

Osim toga primijetio sam i jednu interesantnu pojavu: ribe klaunovi, odnosno anemona ribice poprimaju boju anemone. Ako je anemona crvena, klaunovi će biti naranđasti do crveni s bijelim prugama, a ako je anemona smeđa oni će biti smeđi s bijelim prugama. Ako su anemone sivo-bijele klaunovi su crno-žuti.

Vidio sam i fotografirao crvena jaja puža. Istog su oblika kao i kod nas, makar njihovi puževi golaći imaju drugačije oblike i boje. Postoje i koralji ili spužve poput žutozelene salate s debelim kožastim listovima

 

Prilikom isplovljavanja svakoga jutra iz jedne od dvije luke, ukrcavali smo se na brod pored stotina drugih brodova u luci. S obzirom da je bila posezona, godišnje doba poput zime, a temperatura u Egiptu za desetak stupnjeva niža od uobičajene u to doba godine (25 stupnjeva more, oko 27 stupnjeva zrak), još je bila i prilična gužva. Makar Hrvati uglavnom idu u to godišnje doba, ronioci iz drugih zemalja nisu toliko izbirljivi. Istina, svu tu opremu natezati po vrućini od 33 ili više stupnjeva, stvarno bi bilo teško. Kod dolaska slijedila je, prije ukrcavanja u brod, provjera na metale. Naravno da je cvililo ko blesavo kod onih koji su imali foto opremu. Kad bismo pokazali da to nije kalašnjikov onda bi nas puštali. Makar je ponekad gužva izgledala kaotično, ipak se sve znalo i nitko se nije izgubio u šumi tih brodova i opreme. S brodova su se iskrcavale prazne boce, a ukrcavale pune. Ne radi se tu o stotinjak boca nego o brojevima od oko 10.000.

 

Posjetili smo i punionicu boca gdje je jedan od uređaja koštao oko 100.000 eura. Ako se za jednu bocu naplaćuje 1 Euro, onda se uređaj može kupiti za svega 10 dana.

Na brodu su često znaju biti i snorkleri, oni koji s pojasevima za spašavanje plutaju na površini i s maskom uz dihalicu pokušavaju nešto vidjeti u podmorju. Snorkleri vjerojatno sa zgražanjem gledaju nas crnce koji se natrpavamo i natovarujemo hrpama opreme. I već kad pomisle da smo se potpuno oboružali svime, onda još uzimamo goleme fotoaparate. Mislim da u njihovim očima stvarno izgledamo kao fanatici ili malo pomaknuti tipovi.

Brod koji nas je sve dane, osim jednom (kada smo išli na olupinu), vozio (Sinbad) bio je doista nov, bijele boje i vrlo praktično uređen za ronjenje dvadesetak ronilaca. Na gornjoj palubi prekrasan vidik, mekane fotelje i strunjače s bijelom kožom, sve nadsvođeno tendom. U gornjem prednjem dijelu bio je kormilar-vozač kojega za cijeloga puta gotovo i nismo vidjeli. Da nisam par puta zalutao tim putem, a da me netko poslije upitao, rekao bih da nas je vozio autopilot.

Gornja paluba bila je presvučena zelenim tapisonom i također je bilo dozvoljeno samo hodanje bez obuće. Jedino u donjem, otvorenom dijelu palube, gdje su bile boce sa zrakom, mogli smo imati obuću po želji, a bosi smo isto morali biti u donjem zatvorenom dijelu. U tom zatvorenom dijelu gdje je u dnu bio šank i kuhinja, a u prednjem ulaz sa stepenicama dolje u potpalublje (vjerojatno strojarnica i spavaonice odnosno prostorije posade iz čijeg hodnika se širio težak miris dizela), boravili smo kada je napolju jako puhao vjetar ili da se odmorimo na plastičnim folijama presvučenim mekim ležajevima koji su bili postavljeni uzduž obje strane prostorije. Drveni stolovi, njih četiri bilo je postavljeno ispred ležajeva i pričvršćeno za pod. Na njima su servirali ručak, a sve druge stvari koje bismo na njih stavili, ubrzo bi se uslijed ljuljanja broda otkotrljale u neki ćošak. Većinu hrane servirali su na vrlo plitkim metalnim tacnama (osim par jela koja su trebala biti u dubljim posudama), pa su tako pire krumpir, razni gusti prilozi ili mljevene salate bile u tim tacnama, poravnate, kao pograbljane jednoliko na debljinu od pola do jednog centimetra. U svakom slučaju, miris koji se pred ručak širio bio je neodoljiv. Tjestenina s umakom od rajčica, polpete od piletine, pohani komadi ribe, egipatski grah, kukuruz, riža, pire s nekim mljevenim zelenjem, prženi krumpir, špageti. Od pića samo gazirana, ali ipak i voda.

 

U otvorenom dijelu donje palube bile su uz rub izrezane rupe za boce u drvenim nosačima-klupama. Ispod klupa bile su naše ronilačke stvari za koje smo dobili vrlo malu plastičnu kašetu. Trebalo je pažljivo i precizno svaki puta slagati sve te stvari. Uvijek sam se čudio kako ipak stanu; peraje, cipele, odijelo, BC, regulatori, kapuljača, olova, maska. Dobar je običaj masku uvijek nositi sa sobom na kopno, naravno isto kao i kompjuter, fotoaparat i drugu tehničku opremu. Ne samo radi toga da se ne oštete, nego da se još dodatno isperu od mora.

Iznad klupa su bili nosači s drvenim vješalicama za sušenje ronilačkih odijela. U stražnjem dijelu broda imali su i špricu za ispiranje sa slatkom vodom.

 

A sad nešto o podmorju. Na prvo prisjećanje to su boxfish (riba poput kutije za cipele, ali bi bile dobre i kao putne torbe samo da na leđima imaju ručku), riba krokodil (poput maloga kućnog ljubimca opasnog izgleda, umanjenog krokodila dužine oko metar koji bi bio dobar čuvarkuća ili čuvar akvarija), ribe klauna ili anemona fisha koji se trzavo i brzo mrdaju u busenima anemona (vlasulja), ribe igle nešto veće nego kod nas, riba napoleona, barakuda, nekih malih ljubičastih riba koje kao da na gornjoj, leđnoj peraji nose malu zastavicu, bluedot stingray valjda iz obitelji raža i manti koji može iz repa izbacivati oštre strelice ako ju naljutiš, zatim ribe papagaji koji neprestano kljuckaju po koraljima svojim papagajski svinutim i tvrdooštrim kljunovima-ustima što se prilično jako čuje pod morem, lion fishevi uvijek ukočeni i proždrljivi, a navodno nemaju neprijatelja (osim ljudi), mnoštvo butterfly-leptira, crvenih akvarijskih ribičica, kornjača i drugoga. Postoje i goleme školjke koje se rastvaraju, a imaju zelenu ili plavu unutrašnjost. Često se uočavaju ogromni vodoravni, kao ploče, tvrdi koralji, promjera po dva, pet ili više metara. Kad nešto fotografiraš ili snimaš, tek nakon toga možeš proučavati što sve na fotografiji ili filmu ima, jer mnogo riba i organizama tek onda možeš na miru uočiti.

Ovo su engleski nazivi onih morskih organizama (samo one koje sam vidio i/ili fotografirao):

-Banded Dascyllus
-Broomtail Wrasse
-Eyeshadow Cardinalfish
-Cave Sweeper
-Half-and-half Chromis
-Bigeye Jackfish
-Redtooth Triggerfish
-Suez Fusilier
-Domino
-Blackbaked Butterfly
-White-edged Soldierfish
-Bigeye Emperor
-Bluefin Trevally
-Sulphur Damselfish
-Blue-spotted Stingray
-Giant Moray (golema murina)
-Sabre Squirrelfish
-Red Sea Needlefish (riba igla)
-Lionfish (riba lav)
-Crocodilefish (riba krokodil)
-Coral Grouper
-Scalefin Anthias
-Batfish
-Emperor Angelfish
-Royal Angelfish
-Striped Butterflyfish
-Crown Butterflyfish
-Masked Butterflyfish
-Red Sea Bannerfish
-Schooling Bannerfish
-Forsters Hawkfish
-Red Sea Anemonefish
-Sergeant Major
-Cleaner Wrasse
-Napoleonfish
-Red Sea Steepheaded Parrotfish
-Bullethead Parrotfish
-Black Surgeonfish
-Blue Sailfin Tang
-Cube Boxfish
-Masked Pufferfish
-Bird Wrasse
-Rusty Parrotfish
-Sea turtle (morska kornjača)
-Slate Pencil Sea Urchin
-Siphon Sponge
-Eggs of Spanish Dancer
-Red Gorgonian
-Sesile Xenia
-Star Coral
-Magnilicent Sea Anemone
-Bubble Sea Anemone
-Oragan-Pipe Coral
-Brocoli Soft Coral
-Table Coral
-Prickly Alcyonarian
-Salad Coral
-Mosaic Coral
-Fire Coral
-Brain Coral
-Mushroom Leather Coral
-Groved Mosaic Coral
-Fungia sponge
-Grass Coral
-Star Coral
-Sinularia
-Red Sponge

To je ukupno 65 organizama i barem još 30-tak koje nisam pronašao u jednostavnim brošurama. Pregledavano je prema skraćenom popisu morskih organizama Crvenoga mora, tako da sigurno nisu registrirani svi organizmi. Stvarno se mora priznati da sam začuđen koliko toga sam vidio i slikao. Činilo se dvadesetak, ali ima ih mnogo više, možda dvije ili tri stotine.

Ovakvo putovanje na kojemu možeš upoznati more i podmorje, puteve i pustinje, hotele i gradove, u svakom je slučaju sveobuhvatnije nego izležavanje na ležaljkama poput krepanoga mesa. Još da je bilo posjeta tržnicama, kulturnim znamenitostima i građevinama. Ali ipak je ovo bio prvenstveno ronilački turizam, koji je uza sve što nudi i omogućuje, uzevši u obzir ograničeno vrijeme od samo sedam dana i turističku destinaciju, a ne kulturno-povijesnu, ipak opravdao sva očekivanja. Više informacija i dojmova bi se teško moglo ugurati u dnevni raspored, a da se ne ugrozi sigurnost i dobar osjećaj na putovanju koje treba predstavljati aktivan odmor. Na ovakvim se putovanjima radi toga mora nositi više fotoaparata. Jedan ili dva za podmorje, a jedan ili dva za nadmorje. Količina tehnike je radi toga prilično velika jer treba osiguravati i takozvanu logistiku; punjače, baterije, memorijske kartice, konektore, adaptere za struju i slično. Jer, za nas koji doživljavamo većinu toga kroz objektiv fotoaparata, nemogućnost fotografiranja bilo kad i bilo gdje, bio bi potpuni promašaj, odnosno iza putovanja bi ostao dojam kao da uopće nismo niti putovali.

Filmovi. Priličan broj sam ih ovoga puta snimio u podmorju, dijelom i radi toga što sam tako bar uspio obuhvatiti tu množinu života na svakom koraku (zaveslaju peraja). Dovoljno dobru rasvjetu na žalost niti ovoga puta nisam uspio osigurati. Radi kvara na oba tek kupljena reflektora Sola 1200 od navodno renomirane firme "Light & motion", prilikom ronjenja nikada nisam imao oba reflektora ispravna. Malo je jedan pa drugi crkavao. To se, na žalost, najviše vidjelo kod snimanja u olupini broda. Srećom, povremeno su reflektori ipak radili pa su i pripomogli snimkama, te sam tako primijetio da je za dobru rasvjetu stvarno potrebno imati barem dva jaka reflektora i to po mogućnosti oko ili iznad 2000 lumena. Vrijedi - što jači, tim bolji.

Snimio sam ukupno 105 filmova.

Prisjećajući se uvjeta u kojima su snimani i osjećaja, kao i događaja koji su se paralelno odvijali, vrijedi zapisati, za sjećanje, nekoliko crtica.

- neki od mekih koralja kao da dišu i malim rukicama ti mašu dok prolaziš
- na filmu se mogu uočiti ribe koje se sakrivaju u pijesku, ispod ili između koralja
- unutar broda teško je snimati mimo ronioca koji su ispred i pored, stalno u kadar uleti nečija peraja
- kad na primjer naiđe kornjača ili neka veća riba teško se progurati naprijed, jer se svi ronioci i fotografi sjate, pa trebaš čekati dok dođeš na red
- svako ronjenje je bilo pokušaj da čim više toga vidiš, uočiš, a da se ne zagubiš u tom moru oblika i podmorskih stvorenja, odnosno da slijediš pravog "crnca", odnosno svog voditelja grupe.
- prva dva dana činilo se da dani traju beskonačno, s obzirom na mnoštvo dojmova i događaja, a onda se dogodilo da su ostali dani proletjeli za tren
- razmišljanje o tome što sve treba slikati, svelo se na to - da bar nešto uspijem pošteno uslikati, pa sam tako na kraju još i sretan što ima desetak boljih fotografija, a mislim da nema niti jedna odlična
- u podmorju koje je toliko svjetlo na dubini od dvadesetak metara, imao sam osjećaj da reflektori i blicevi uopće ne rade
- kada sam tražio parfeme u pločicama - amber i musk (ambra i mošus), što je nakon nekoliko pokušaja pošlo za rukom jednom parfimeru u čiju prodavaonicu sam ušao, i on je bio iznenađen tim mirisima, jer niti sâm nikada nije vidio/ponjušio tako nešto; rekao mi je da svatko tko je ušao u dućan pita kakav je to miris

Svaki dan kada izlazimo iz hotelskog kompleksa na ronjenje, traže nas brojeve soba, a kada se vraćamo provjeravaju te brojeve. Nakon par dana znaju nas po brojevima. Naravno, mene zovu - 39008. U sobama i u predvorju hotela i još na nekim mjestima stoje upozorenja na četiri jezika (engleski, francuski, talijanski i ruski) da ne hranimo ribe jer ćemo promijeniti njihove navike, te da ništa iz mora ne uzimamo i ništa u njemu ne ostavljamo.

 

7. DAN - SUBOTA - 03.12.2011.

Kraj je ronjenja, zadnji dan ne ronimo. To je dan odmora, a srećom nam u ronilačkom centru (MrDiver, preko kojega smo ronili) operu i osuše opremu. Dan kada ne ronimo, dolazimo po svoju opremu. To mi omogućuje da u istoj torbi prenesem prvo fotić, a onda ronilačku opremu.

Tih nekoliko stvari koje su nam neophodno potrebne za normalno putovanje su:

1. Zdravlje
2. Sitost i napijenost (ne alkoholom), uz naravno dovoljno zraka (21% kisika a može i više)
3. Novac
4. Neophodne sitnice
5. Osjećaj sigurnosti (vodič, vođa, organizacija)
6. Naspavanost i dobro osjećanje
7. Kondicija i izdržljivost, dovoljno energije
8. Odsutnost probavnih problema

Neophodne sitnice variraju od osobe do osobe, ali evo nekoliko njih:

- papuče
- krema za ruke
- lijekovi
- kapa za sunce
- grickalica ili škare
- ručnici
- barem 2 rezervnih kupaćih
- Draminex-za mučninu
- nešto slatko ili tablete dekstroze

Posljednje jutro u restoranu "Coral". Opet, kao i svako jutro, ova su jela: cous-cous, beef sausages, boiled eggs, egyptian beans, scrambled eggs, french toast. Uz to peku jaje na oko i omlet uz dodatke: sir, neko zelenje, kockice paradajza.

Osim toga ima oko 20 vrsta kroasana: s kremom od oraha (super), s maslacem (odličan), s vanilijom, s makom, s ušećerenim voćem, s trešnjicom, s raznim dodacima. Za vrijeme svih obroka svira instrumentalna glazba.

Na doručak dolaze one iste Ruskinje koje su za prošlu večeru bile sređene kao avioni, da te zaboli glava (cenzurirani dio). Sada, ujutro, izgledaju ofucano, neprepoznatljive i sa ispalim podočnjacima. Kao da ih je netko premlatio, iscijedio i nakon toga iscentrifugirao u veš mašini. Tako lakše shvaćamo da sve prolazi. Pa i ovo naše putovanje za koje bi se (s obzirom na broj napisanih slova, rečenica, pasusa, tema) moglo reći da je trajalo dva mjeseca, a ne samo sedam dana. Ipak, sve je u kutu gledanja, izvježbanoj doživljajnosti i želji za vježbanjem 'malenih sivih' smještenih na tavanu naše stvarnosti.

Pripreme za povratak su se odužile. Rado bih se prošetao do obale kompleksa hotela, ali na recepciji ima mjesta za ostaviti svega 5-6 kofera, zato nam stvari stavljaju na hrpu, na sunce, pored autobusa na malom parkiralištu uz hotel. Srećom, nema krađa. Nisam to želio. Ipak bi to bila preskupa igra da mi još štogod nestane ili se ošteti. Tako zadnja tri sata provodim u čuvanju svoje prtljage.

Pomalo šećem, uočavam zadnje sitnice. Promatram goste hotela koji su tek došli. Od recepcije na jednu i drugu stranu ima dvadesetak prodavaonica raznih suvenira. Specijalizirani su za pojedine vrste suvenira; parfemi i mirodije, tekstil i odjeća, nakit dragulji i zlato, sitni lokalni suveniri, oprema za ronjenje i kupanje. Tu se najbrže može kupiti gotovo sve što poželite. Za nešto više treba prošetati do kompleksa prodavaonica (najbrže se dolazi s liftom koji se spušta četiri kata niže). Za nešto još više odlazi se taksijem u Old Sharm El Sheikh (stari grad). Za to na žalost ovoga puta nije bilo vremena. I tako sam kupio suviše suvenira.

 

Odlazak iz Egipta. Zračna luka. Mali sendvič od sira i šunke na aerodromu iznosi 7 eura (50 kuna). Ima zelene salate i paprike. Fućka mi se, odlazim. Pijem posljednje gutljaje Jane uz to.

Uskoro začujemo poznati glas voditeljice grupe Palma. Na tren sam pomislio da je Hrvatski. Pogreška. Slovenski je. U zračnoj luci imaju čak tri kontrole prtljage, srećom više pričaju nego što gledaju u monitor. Torbe su sada barem za desetak kilograma teže. Ništa ne važu niti ne pitaju. Prolazimo. Presjedamo u Hurghadi (20 min leta od Sharma), čekamo još 30-tak Slovenaca oko sat vremena. Zatim 4 sata leta do Ljubljane, a onda 1,5 sat vožnje kombijem do Zagreba. Dovoljno. I previše. U avionu nitko nije gladan, tako da sam pojeo čak trostruku porciju jela koja nam serviraju. Pohana piletina posuta sezamom i kockice kuhanog krumpira s peršinom. Mala peciva sa sjemenkama i maslac. Na kraju dva uštipka u kremi od vanilije, prelivena tekućom čokoladom. Skoro sam pukao. Let je ugodan. Samo povremeno podrhtavamo. Nitko se ne nervira, vjerojatno. Svi su umorni.

* * *

Nakon povratka iz Sharm el Sheikha primijetio sam kako vrijeme vrlo sporo prolazi. Jednostavno, imam više vremena za nešto učiniti. Da li sam sa sobom iz Egipta donio i čudnu dilataciju vremena ili je osjećaj nagomilanih doživljaja sada izuzetno smanjen ponovnim ulaskom u kolotečinu bez iznenadnih događaja. U svakom slučaju, osjećam nagomilanu energiju koja mi omogućuje da sada još manje spavam, pa ustajem i radim na novim projektima već i prije četiri sata ujutro.

A sada - što se tiče ronjenja, situacija je sljedeća.
Ako želiš i možeš roniti ipak trebaš znati da je potrebno imati neke predispozicije, a ronjenje donosi još i neke vjerojatnosti s kojima se trebamo pomiriti.

PREDISPOZICIJE:

1 - da imate dovoljno novaca za troškove i izvanredne troškove
2 - da imate dovoljno impulsne energije za prenošenje opreme, boca i drugih teških stvari
3 - da imate dovoljno dugotrajne energije za pripreme ronjenja i završetak ronjenja (držanje opreme na leđima i hodanje po ravnom i uz stepenice)
4 - da se možete brzo rekuperirati, odnosno obnoviti energiju
5 - da možete brzo i samovoljno smiriti disanje
6 - da neprekidno provjeravate opremu i svoje stanje u svim uvjetima, što znači neprekidnu koncentraciju bez obzira na umor
7 - da se znate prilagoditi iznenadnim i neuobičajenim situacijama koje su uglavnom uvijek vezane uz životno važne stvari neophodne za preživljavanje
8 - da imate dobru psihofizičku kondiciju i smanjen prag boli
9 - da ste svjesni kako je čovjek krhko biće i da trebate biti zahvalni za to što ste trenutno u dobrom psihofizičkom stanju, i da se ono može vrlo brzo promijeniti na lošije (radi toga pomažite roniocima, kolegama i drugima oko sebe, jer to nije samo kurtoazija niti kolegijalnost, nego svjesnost da će to i vama jednom zatrebati)

VJEROJATNOSTI:

To su one s kojima bismo se trebali pomiriti već i prije nego što su se dogodile, a znače fizička oštećenja i neugode-boli.

1 - da ćete na ronjenju dobiti desetak ili više rana i žuljeva (uglavnom po prstima ruku i nogu)
2 - da će vam prsti (jagodice posebno) na rukama biti pomalo natečene i iritirane od postavljanja regulatora, nošenja boca i još koječega
3 - da ćete imati bolove u mišićima, pretežno leđnim i nožnim
4 - da ćete možda imati problema sa sinusima
5 - da ćete možda imati problema s ušima

Oni koji imaju veća prava za ronjenje od nas, oni koji imaju ekonomsku računicu za ronjenje, oni koji imaju financijsku korist od ronjenja. To su morski ribolovci s puškama, oprugama, gumama. Hvale se koliku su ribetinu odstrijelili u odnosu na svoju visinu. A mi, podvodni fotografi, ako nam štogod ostave ti ribolovci, natječemo se čija će riba biti veća u objektivu. Srećom, postoji zoom, pa još nekako uspijevamo, ali moramo stalno kupovati fotiće s većim zoom-om. Uskoro ćemo moći i plankton ugurati u cijelu fotku, ako nam ribolovci sve izlove. A mora se priznati da je naše podmorje prilično devastirano u odnosu na npr. egipatsko Crveno more. Imam osjećaj da se kod nas ribe tužnjikave i neprekidno se šuljaju i prikrivaju da ih ne bi primijetili i pojeli, dok su u Crvenom moru bezbrižne i lepršave.

Nisu svi rođeni vođe. Na žalost, to se vidi tek nakon nekoliko dana ronjenja. Neki ronioci koji bi se svojim iskustvom i stručnošću trebali više brinuti o svojim neiskusnim kolegama, davati savjete, pomagati, provjeravati ih i dati koju riječ podrške, koja je ipak u trenucima prije zarona i nakon izrona, dušu dala, radije se brinu sami o sebi. Sjetite se ovih riječi, ponekad.

 

RAZNE PORUKE NAKON PUTOVANJA:

"Za nove situacije u životu teško je biti pripremljen, jer je to stanje sveukupnog duha i tijela, iskustva i energije, intuicije i spoznaje. Bilo je uzbudljivo toliko da sam ošamućen još i sada. Upao sam u neko stanje blaziranosti (ne ushićenja) radi neke vrste preopterećenja viđenime. Trebat će mi barem nekoliko mjeseci da dođem sebi. Pomoći će i putopis od 50-tak stranica da se povratim.

U stvari, radi te množine svega, priznajem da nisam ništa mogao pošteno poslikati.

Još čujem u ušima:
- Jump, jump, jump,,,,jump...

Na gotovo svakom grebenu uz kojega smo ronili bio je i neki novovijeki brod, nasukan prije tridesetak ili više godina.

Slikanje na suhom nije baš neki izazov, nakon podvodnog. Baš je napeto kad se prilikom podvodnog fotkanja dogodi:

- prodor vode u masku
- vrtoglavica radi nemogućnosti izjednačavanja tlaka
- otkazivanje bliceva
- otkazivanje reflektora
- gubitak grupe koju slijediš
- iznenadna pojava ribetine
- pojačavanje struje
- smetanje drugih ronilaca
- manjak zraka
- bol u prstu za okidanje
- ispadanje fotoaparata
- nemogućnost fokusiranja
- prebrzi objekt fotografiranja
- premali ili preveliki objekt fotografiranja
- zakočenje tipke na kućištu
- pad na koralje - loše balansiranje (dobro, to mi se nije dogodilo)
- problem kod snimanja filma - zadržavanje objekta u objektivu
- mrdanje mora-objekta-tebe samog
- dezorijentacija
- smetanje mjehurića izdahnutog zraka
- buka radi izdahnutog zraka
- šok radi hladnoga mora
- udarci u fotoaparat
- teško ulaženje i izlaženje s fotićem
- loše postavljeni blicevi
- suviše glomazam fotić za slikanje unutar manje rupe
- zamućenje mora u podvodnoj špilji
- problem s opremom
- premalo/previše olova
- zamagljenje maske
- crkle baterije u fotiću
- puna memorijska kartica
- zamućenje na kućištu ispred objektiva
- usporenost reagiranja na objekt koji se pojavljuje
- nedovoljna jačina reflektora-blica
- gubitak kontakta s blicevima
- žurba za grupom
- kontrola plovnosti

i još ponešto...

Šteta što se to na fotografijama ne vidi. Ne, stvarno više nema izazova kod fotografiranja nadvodnih fotki...

Vječni sam amater u svim područjima kojih sam se prihvatio. Tako će i ostati, onda ću zadržati oduševljenje. Jer kada se počnem komparirati s boljima (u raznim slučajevima i opsezima) onda to ne vrijedi. Uspoređivanje s drugima možda potiče, ali nema smisla. Tada se sjetim da zavist i uspoređivanje donosi nezadovoljstvo i da je kontraproduktivno. Ne, ne želim se natjecati (kako kaže Babac), želim uživati, ponešto ostaviti."

Ronjenje u Sharm El Sheikhu je ipak jedno ogromno iskustvo. Bez obzira na relativno dobru organiziranost i uhodanost, kao i to da prosječni ronioci izgledaju flegmatični i opušteni, ipak tu ima mnogih novosti i drugačijih uvjeta. Treba iznimno dobro balansirati radi koralja, treba imati znatno više olova, negdje ima vrlo jakih struja, treba se naučiti živjeti i roniti na brodu s dvadeset do trideset ljudi, treba biti spreman na velike valove, valovito more, jak vjetar, sunce, balansiranje po brodu i još dosta toga. Srećom, postoje i dva normalna WC-a.

Preostale su fotografije, filmovi, brošure, knjige, prospekti, razglednice, suveniri, malo pijeska i nešto sjećanja. E, da, i ovaj tekst.

Ali zašto se baš meni moraju dogoditi sve te neugode i iznenađenja? Ma nije valjda samo zato da ih mogu opisati? Ali doista, ništa ne izmišljam, svi likovi su stvarni, a događaji su se i zbili. Usput, mijenjam deset neugodnih i iznenađujućih zarona za jedan normalni i bez problema. Kad razmislim, postoji li uopće takav? I da li bih želio da postoji? Jer, svako ronjenje je izlet u avanturu i u nepredvidivo. U tome je i draž.

Naravno da nisam zadovoljan s fotkama, a niti s mogućnošću probavljanja tolike količine dojmova. Potrebno je bolje se snalaziti u tim brzim situacijama i u sveukupnoj okruženosti florom i faunom. Treba brže kadrirati i okidati, bolje uočavati. Znam, rješenje je samo jedno. Vi već znate...

 

 

EGIPAT - SHARM EL SHEIKH - prosinac, 2012.

 

ronjenje u Sharm el Sheikhu -skraćena verzija

Fotografije: Andrej Šovanek, Jovan Petrovski, Damir Zurub, Dean Ganza

 

 

Koliko je brz zaborav nakon putovanja ako s puta nemate fotografije (nadmorja i podmorja), a uz to niti jednu pisanu riječ, najbolje možete vidjeti i sami ako vas netko upita o putovanju na kojemu ste bili prošle godine. Ma dovoljno je da se i sami to zapitate nakon par mjeseci. Ovo je pokušaj da se zaborav prevari. Kad osam dana živite 300 na sat teško je popamtiti toliki broj događaja.

...BROD...

Kada smo stupili na palubu prekrasnog bijeloga broda "Mar es Salam" (kuća mira), oblio nas je osmijeh koji nam taj dan nije napuštao lica. Tada sam stvarno na tren mislio da sanjam. Stvarno prekrasan, golem brod samo za nas osamnaestero.

Donja paluba broda je prostrana s tepisima i dva WC-a s bočnih strana. U unutrašnjosti prekrasna, golema kabina sa šankom. Stepenice s donje palube vodile su na gornju koja je isto bila prekrivena tepisima i udobnim foteljama duž čitavog oboda broda. Mjesta za sunčanje s golemim jastucima bila su na gornjoj palubi na krmi i na pramcu. Osim toga, nije bilo nimalo smrada plavoga diesela ili onoga s čim oni tamo hrane brodove. Osjećali smo se kao Begovi i Beginice okruženi plavetnilom, Suncem i bjelinom broda. Još samo nedostaju sluge i sluškinje odjevene u zlatnu odjeću koje nas hlade golemim lepezama. Nije li to samo još jedna tlapnja nekog nestvarnog sna? Ne, nije! Nalazimo se u Egiptu pred doček Nove 2013. godine, na valovima Crvenoga mora okruženi s 25 stupnjeva celzijaca na kopnu i pod morem, dok u Zagrebu brije snijeg i do -15 je stupnjeva. "Iskoristi dan".

...HRANA...

Večera u jednom od pet poznatih restorana (glavni, kineski, libanonski, meksički, talijanski) unutar kompleksa hotela bila je poput bajkovitih sapunica koje često gledamo na TV-u. Samo glavni i kineski restoran imao su švedski stol. Međutim, pred večer te manageri vuku za ruku da dođeš baš u njihov, a to su oni drugi - nepoznati i bezimeni restorani. Grill na otvorenom mami mirisima. Tko zna kako se zovu ti dodatni restorani? Smješteni su često u natkrivenim prostorima, u golemim šatorima između kompleksa hotela. Bez obzira što te mame srdačnim osmijesima da dođeš jesti baš kod njih, sve je besplatno: nekoliko desetaka jela, pića (piva, sokova, vode), voća i kolača, salate i vrsta kruha. Sve u neograničenim količinama i mukte.

Možeš jesti u jednome restoranu pa prijeći u drugi, zatim treći. Egipćani vjeruju u to da se može "pojesti samo jedno jelo". Nisu računali na nas. Ako nešto pitaju ti samo kažeš da si Slovenac (za njih su čuli, a Hrvatska je negdje u rangu Liechtenstein-a). A možeš reći i da si Rus. Makar njih gledaju ispod oka, ali im trebaju jer uglavnom oni donose golemi novac turizmu.

...DRUGAČIJI SVIJET...

Probudili smo se u nekom sasvim drugačijem svijetu od našega, svijetu drugačijih čovjekolikih bića. Ne, nisu imali pet ruku ili tri noge. Dovoljna promjena je bila i to da su imali osmijeh od uha do uha, da su nas promatrali kao da sjajimo ili kao da možda značimo više njima nego što smo u stvari značili sebi. Možda je to bilo i samo poštovanje što su nekad ljudi ovoga podneblja gajili prema živim i neživim božanstvima, prema svojim vladarima ili vlastodršcima. Možda je to poteklo iz tih davnih vremena kako bi se sada nastavilo u obožavanju turista. Svejedno da li je u pozadini novac, postoji radi toga nekakav novi osjećaj koji će se vjerojatno radi toga i kod vas probiti na površinu. Čak i nehotice, kad razmislite malo pomnije, počet ćete u Egiptu malo više cijeniti samoga sebe. Osjetit ćete da više vrijedite i da svaki vaš dan ima veći značaj. Jednostavno, osjetit ćete život u puno većem zamahu.

Ovdje kao da se za svaku pažnju prema gostu dobiva neka nepoznata i čudna nagrada negdje kasnije, u nekom drugom vremenu, a sada se te zasluge trebaju samo sakupiti u brojnim osmijesima turista. Poput nekog novca, osmijesi postaju neka nova valuta, kao neuništivi sjaj koji ne gubi svoju vrijednost nego se samo uvećava čim se više koristi. Koliko sam osmijeha i pažnje dobio u samo jednome danu Egipta (bez davanja kovanica ili kakve druge ovovijeke ljudske vrijednosti), toliko nisam u cijeloj godini u našoj domovini. Čudno je to. U stvari žalosno. Koliko mnogo osmijeha i radosti se svaki dan u našim svakodnevnim životima zatomi, umre i zataji kako bi ustupili mjesto mrštenju, psovci, tupom i praznom pogledu. Koliko će još trebati vremena da počnemo druge, ali i sebe promatrati, ne poput kamenja na cesti, ne kao stupove, nežive stvorove? Pa čak i kamen je možda životniji od nas u našim sadašnjim životima? Zašto?! On je još sačuvao svoju praiskonsku dušu koju mi potiskujemo. Umjesto da proširimo svoje vidike u drugome smjeru, u smjeru obožavanja. Svega. Otiđite u Egipat! Naučit ćete nešto od toga. Puno toga!

 

...ZARON...

Bio je to dan s dva zarona. Odlučio sam malo usporiti i napraviti samo jedan kako bih se malo odmorio i na miru upijao svu okolinu koja se nudi na bijelome brodu usred plavoga prostranstva, a kojega samo ljudi zovu - Crveno more.

Možda se čini da usred broda, na kojemu si uronjen u tišinu, ovijen blagim vjetrićem i mirisom soli nema baš puno elemenata oduševljenja. Ne, nema tu glasne glazbe, treperenja cijeloga tijela kao na nekom koncertu gdje ti utrobu razdiru moćni, duboki zvukovi. Ali - ovdje ti tijelo obavija mir i rijetki zvuci. Osjećaš svaki dio sebe i kao da ti tijelo iznenada postaje glasan orkestar ti čuješ svoje misli, osjećaš svoje tijelo što je dio cijele okoline: maleni, ali važan kotačić. Začuješ šumor vjetra i u trenu se pretvaraš u njega, začuješ more i začas si silan val, čuješ klokot broda iznad vala i načas si bijela ljuska iznad plavetnila, začuješ galeba i već letiš ponad hridina. Grgolj mora te pretvara u moćnu ražu ili golemog napoleona, možda barakudu koja s oštrim zubima cilja svoju novu žrtvu. Bio bi možda plahi nemo među mekim pipcima vlasulje. Možeš biti što poželiš u svakome trenutku, pa čak i san, dah, otkucaj srca, možeš postati jedna misao, zrno pijeska, zraka sunca, možeš se vratiti početku svega i biti malena kap, jeka zvuka ili drhtaj vjetra. A kad na tren postaneš san plavetnoga mora u tebi će ostati sve njegove priče što su tisućljećima pojile njegovu mudrost i duboko iskustvo dalekih svjetova. Moći ćeš zaroniti bez straha od opasnosti u njegove tihe misli.

 

...HRANA NA BRODU...

Na brodu smo jedva dočekali kada će se pored egipatske zastave zavijoriti i miris hrane, još se prisjećajući gomile king fisheva, jata riba uz greben, žutih salata koralja, box fisheva, lion fisheva i drugih ribica i ribetina. Svoju crnu kožu brzo bismo posuvratili i rumenih, mekih tijela požurili u utrobu broda gdje je hrana iznenada dobijala takvu moć nad nama da ništa drugo nismo ni čuli niti vidjeli. Ljutkasta tjestenina uz komadiće pohane piletine izrezane u obliku rezanaca, riža i krumpir u umaku uz komade bijele ribe, razne salate i trokuti lepinje. Šutnja kojom smo osvajali hranu bila je znakovita. Osoblje na brodu dvorilo nas je kao da smo bića tek uskrsla iz morskih dubina. Teško je bilo prestati jesti i možda su za to ponekad krive oči, ali ovdje kao da smo tu hranu upijali do dna svoga organizma dubokim udasima mirisa kroz raščišćene dišne puteve, kao da smo je usrkavali kroz nosnice, usta i uši, kroz sve pore tijela. Bili smo opijeni tom hranom, u stvarnosti začuđeni silnom moći koju ona ima nad nama. A kad bi se napokon umirili u nekom mekome kutu na brodu koji je ljuljuškajući se brodio u suton, misli su nam popadale iz očiju i izgledali smo kao da nestajemo iz ovoga svijeta, kao da smo otišli i lebdimo visoko nad brodom promatrajući sitna, nejaka tijela što su ostala nepokretna kada je duh snage izašao iz njih. U tim smo trenucima kroz dubok zaborav pamtili svaki atom osjećaja proživljen tog dana i slagali ga jedan za drugime u svoju šutljivu biblioteku utisaka.

...SHARM...

Ali nakon večere nisu prestajali trenuci obuhvaćanja novih dojmova. Desetak minuta bismo se dogovarali i potom kretali u grad. Old Sharm ili Sharm trgovački centar. Te večeri bio je dogovoren odlazak u grad Sharm-trgovački centar. Kada smo izašli iz kombija, koji je vozio dvadesetak minuta, tisuće raznobojnih reklama u otvorenim restoranima odijeljenih od ulice samo natpisima i svjetlima raznobojnih žaruljica, glasna glazba i ples ženskastih muškaraca obučenih u čudnu odjeću, zapahnuo nas je poput najšarenijih i najnevjerojatnijih snova. Vidjeli smo i Tangouru koji se vrti u krug, mačke koje slobodno trče duž trgovina označavajući svoje područje, stotine natpisa za doček nove 2013. godine kao i bjelkasti dim šiša, tamjana i drugih mirisa koji se širio iz mnogih prolaza. Cjenkanje do iznemoglosti učili smo od Zuky-ja i u nekim nam je trenucima bilo neugodno slušati kako to ide, taj postupak cjenkanja. U trenu bismo se pravili kao da ga ne poznajemo, sve dok mu prodavač nije počeo sumanuto tresti ruku, (onda bismo opet znatiželjno našiljili uši), govoreći kako je on pravi kapitalistički kulak koji ga je upravo bacio na prosjački štap.

 

...TRGOVINE U OLD SHARM-U...

U prozirnim, osvijetljenim izlozima goleme su ribe i rakovi, jegulje, škampi, sipe, hobotnice te drugi morski plodovi u ledu. Jestive ribe izgleda imaju manje boja po sebi. Svuda su brojni dućani s mirodijama, parfemima, suvenirima, izlozima za prodaju kože, šiše, drvenih i kamenih proizvoda, papirusa. Ne može se pobrojati mnoštvo suvenira od svih mogućih materijala. Gužva je, ali ležerna gužva. Kako je tek u sezoni, u Egiptu je sada duboka zima.

Ima proizvoda od tekstila - marama, šalova, odjeće, kapa, zatim satova, narukvica, ogrlica, prstenja, lustera, stolnih lampi od kristala, metala, stakla. Bliješte ukrasi pred nadolazeću Novu 2013. godinu, ima i golemih plastičnih borova ukrašenih stotinama kuglica, osim onih malenih u izlozima trgovina. Tisuće raznobojnih odsjaja usađuje nam se u oči. U jednome trenutku osjetih da i sam svijetlim u duginim bojama. Uočavam natpis na engleskom jeziku pred izlogom miomirisa:

"Ako nemaš osmijeh, dat ću ti ja jedan od svojih..."

...DORUČAK...

Doručak u glavnome restoranu gdje te deseci peciva i kruha vabe, topla i hladna pića, salate i naresci te zovu, jaja, prženi kruh s jajima, kobasice, egipatski grah, sirevi i umaci, marmelade, med, maslac i drugi mliječni proizvodi te povlače za rukav. Zatim kolači i razna lisnata peciva, barem dvadeset vrsta - e oni su već agresivni jer ti podmeću nogu. Ima tu kolača s datulama, kikirikijem, a tu su i neizostavne male čokoladne krafnice na koje smo se svi navukli. Perfektne su. Ako ti to nije dosta, dežurni kuhari mogu ti ispeći kajganu ili još ponešto na golemim ugrijanim pločama.

...FOTOGRAFIRANJE PODMORJA...

Dok snimaš ili fotografiraš te raznobojne ribe nevjerojatnih oblika s vremenom shvatiš jednu istinu. Da ribe same određuju koliko dugo ih možeš slikati i kada im to dosadi, one se samo udalje s nekoliko brzih udara repom. A ti onda možeš samo fućkati za njima. Srećom, ponekad naletiš na neku pospaniju ili blaziranu pa ju možeš do mile volje sa svih strana poslikavati.

 

...IZNENAĐENJE...

Svatko voli poklone. Čak i Egipćani. Zato smo Ahmedu (ocu) odlučili pripremiti iznenađenje. Dora je trebala biti taj poklon. Jer, bolje Mrazica u rukama nego ptica na grani. Dora, koja se obukla u rumenu haljinicu pomagačice djeda Mraza (nekada su pomagači bili patuljci, ali se danas radi marketinga prednost daje hostesama, animirkama i manekenkama pa je tako logično da se i djeda Mrazice pojavljuju u ovim odsutnim i tužnim trenucima ispraćanja stare, dotrajale godine), bila je spremna. Kada se otac-Ahmed pojavio na gornjoj palubi, Josip i još par fotografa okružilo ga je s bočnih strana i započelo zujati i kliketati. To ga je zbunilo. Tada smo nas desetak pred njime, kao zbor počeli pjevati neke pjesme. Nismo se mogli dogovoriti koju pa se to pretvorilo u mumljanje, zujanje i smijuljenje. To ga je još više zbunilo i on je neprekidno gledao u fotografe. Tada smo se razmaknuli i iz pozadine se pojavio Zuky noseći Doru Mrazicu u naručju. Potom ju je svečano uručio u ruke ocu-Ahmedu što je on zapazio tek u zadnjem trenutku kada se težina spustila na njegove grudi. Dora se batrgala, otimala. A, neee! Bila je mirna kao naredna hanuma u njegovu haremu. Ahmed se cijepao od smijeha i na kraju rekao:

- Bolje je dajte mom sinu pa fotku pošaljite njegovoj mami!

...VEŠ MAŠINA...

Jedini moj zaron toga dana zapamtio sam po takozvanoj veš mašini. Ne, nije bilo potopljenih veš mašina u nekom nasukanom brodu kao na jučerašnjoj olupini mnoštvo zahodskih školjki i poneki umivaonik, što je zaista izgledalo kao na slikama Salvadora Dalija. Veš mašina je očito pojam vezan uz ronjenje, zaključio sam ubrzo.

No dakle, kretali smo se duž jednog gotovo okomitog zida prepunog oštrih, tvrdih koralja, mnoštva ribica i ribetina koje su jurile čas na jednu, čas na drugu stranu. To sam tek mnogo kasnije uočio. Želeći snimiti neki još neviđeni prizor, malo sam se odvojio od grupe i požurio ispred Ahmeda. Primijetio sam da je struja nešto jača. Napokon sam došao do ćoška grebena (ili sam to tako sâm zamislio), na kojem se nalazilo neko veliko stabalce od mekoga koralja među kojime se skrivalo mnoštvo unezvjerenih crvenih ribica. Zašto unezvjerenih? Tek sam tada primijetio da teško dišu i batrgaju se u struji. To me nije zabrinjavalo. Više me zabrinulo što grupa s Ahmedom treba cijelu vječnost kako bi došla do mene. Napravio sam par fotografija i izgubivši strpljenje čekajući da mi se Ahmed približi, odlučio još malo krenuti naprijed. U trenutku kada sam zamahnuo perajom dogodilo se nešto čudno. Skoro sam se nosom zaletio u golemi tvrdi koralj. S čuđenjem sam shvatio da je struja promijenila smjer i kako me sada gura, u stvari snažno vuče dalje od grupe. Jedino sam se mogao čvrsto uhvatiti zubima za usnik regulatora ili baciti sidro. Ali njega nisam ponio ovoga puta. Zato sam snažnije zagrizao gumu usnika shvativši koliko je struja jaka. Odlepršao sam kao zastava otkvačena s jarbola. Uhvatila me panika. Ovo će me odvesti daleko od grupe i izbaciti tko zna gdje. U tom trenutku je Zuky doletio iza zavoja. Raširih ruke prema njemu kazujući otprilike ovakav tekst bez riječi:

- Ma koji je ovo kufer? Što da radim sada?

A on je odgovorio isto tako znakovitim pokretom. Doista se čudim kako pokreti mogu sadržavati u sebi toliko teksta:

- Sve je u redu. Samo se prepusti, nastavi dalje.

I tada se prepustih toj brzoj struji, prvi puta tako snažnoj, pazeći da me ne razbije o tvrde i oštre koralje. Pri tome sam se okretao i oko svoje osi, gledajući gdje se nalazi grupa, a gdje je završetak te struje, te veš mašine, gdje će me izbaciti. Naravno, grupa je lelujala kao i ja, u istome ritmu, poput crnih punoglavaca, tražeći oslonac i sigurnost. Osjetio sam kako adrenalin, ali i kolektivni strah nekako raste u tim trenucima. Svi smo se nalazili u toj moćnoj struji protiv koje se nismo mogli boriti. Istina, mogla je vjerojatno biti još i jača. Smiješno je kako ti u tim trenucima padaju nevjerojatne misli na pamet. Kako bih uopće mogao i vidjeti završetak te struje? Što sam gledao? Što sam mogao očekivati? Možda jedino da se ne zaletim u neku stijenu ili koralj. Možda da struja oslabi kad joj dosadi? Uglavnom se u tom stanju jurenja pored koralja i zabezeknutih riba ništa nije dalo slikati pa čak ni snimati. Osim toga nisam mogao više niti zakočiti, hvatajući se za neku stijenu. Brzina je bila prevelika. Nakon nekog vremena ipak sam se bar djelomično opustio i prestao boriti, prepustio sam sudbinu krilima struje. I začudo, već nakon nekoliko minuta struja me izbacila na pješčanu zaravan i tu se umirila. Crne unezvjerene prilike su se ubrzo skupile. Bio je to slet veselih punoglavaca, sretnih što su ponovno na sigurnom "čvrstome tlu", odnosno u zavjetrini.

...THISTLEGORM...

Došao je jedan od najtežih i najzanimljivijih dana. Ronjenje na olupini broda Thistlegorm.

Brz bijeli brod kojim smo krenuli bijaše stvarno golem. Gornji dio nismo ni koristili. Spustili smo se odmah u donje prostorije gdje je u pramcu bila velika soba s tepisima, jastucima i mekim ležajima uz obod broda. Popadali smo po ležajevima i podu jer nas je tog jutra pokosilo rano ustajanje, već oko tri ujutro. Nije dugo trajalo, a već su se odozgo "začuli" mirisi hrane. Pohrlili smo još bunovni do šanka u prizemlju. Tvrdo kuhana jaja, šunke i sir, čaj, kava, namazi, lepinje.

Gledajući pramac u rano jutro dok se sunce uzdiže kroz prozor kabine i držeći odgriznuto tvrdo kuhano jaje koje se polako dimilo, uz verziju pjesme: Buddha bar: "Wish you were here", doživio sam viziju smirene napetosti. Kao da je jedan dio mene utonuo u to toplo jaje, a drugi ga odgriza polako i temeljito, nestajući u utrobi samoga sebe. Nema straha, samo lagana napetost radi svjesnosti da živim u prvome licu. Nisam pred televizorom, nisam u snu. Proživljavam duboke otkucaje jednoga dijela svog života koji će mi se često vraćati u snove, jer je odživljen puninom osjeta i divotom osjećaja.

Bio je to neki novi doživljaj, iskustvo koje se pamti, sklepano od neuobičajenih dojmova. Dakle, da razdvojimo pa spojimo, ponovno: lagana uspavanost radi ustajanja u tri ujutro, glad koja se širi, ljuljanje na valovima dok promatram pramac koji reže površinu mora iz čijih grudiju se pomalja svjetlost novoga dana, miris tvrdo kuhanog jajeta koje se puši pred očima, glazba kao nadnaravna pjesma što se širi iz ambisa mora. Sve to preliveno kremom od jutarnje neizvjesnosti nadolazeće avanture, ukrašeno šlagom osmijeha osoblja broda.

Uz zvuke egipatske glazbe ponovno se spuštamo u podrum broda pa se predajemo snu. Netko utrne svjetlo, lagano ljuljanje broda niti ne osjećam. Hrkanje se pretvara u brundanje motora. Crna zavjesa pada.

...OLUPINA OD 100 MILIJUNA DOLARA...

Skačem i pogađam štrik od prve, hvatam se. Dihalica radi savršeno, jako sam zadovoljan, nisam je uzalud nosio iz Zagreba. Promatram lelujanje crnoglavih ronilaca moje grupe. Sad su gore, sad ih nema. Nema vremena, valovi smetaju. Idemo u ambis. Izbacujem zrak iz jacketa. Uzalud. Još plutam. Poput sam čepa u boci mošta koji vrije. Morat ću opet naglavačke, nemam izbora. Izbrojim do jedan i pol pa se bacam u smjeru Ahmeda. Zatim duboko udahnem. Ali neee, to nije zrak! Suviše je slano. Izronim. Kašljem pljujući more kojega sam se nagutao. Krajičkom svijesti shvatim da sam zaronio s dihalicom. Stavljam regulator i smijući se zaronim opet. A kad dolje...

Mir, tišina bez valova i odjednom obris nekog broda. Ne mogu vjerovati! Već na par metara vidi se neka olupina.

* * *

Klizeći uz rub broda dolazimo do krme i dva velika protuavionska topa, jedan od 40 mm, a drugi od 119 mm. Savršeno su vidljivi. Snimam. Ribe i topovi pod prigušenim svjetlom plavičaste boje. Nestvarno nebo, nebo procvjetalih topova obraslih koraljima. Topovi strše i polako padaju na dno, na mene. Izvlačim se spretnim manevrom i za tren su topovi podamnom. Otvara se paluba. Lebdim iznad nje, dok razne ribetine lepršaju naokolo. U trenu kamera snima veliku ribu što ulovi manju i proždire ju. Očito je olupina još uvijek bojno polje, gdje se ribe ganjaju i jedu međusobno.

* * *

Svjetlost se prigušuje, pa nestaje. Mrkli mrak. Palim reflektore iznad fotoaparata. Napokon - dan. Sve se odlično vidi. Podamnom deseci kamiona pretovarenih motorkotačima raznih vrsta spavaju svoj morski san, snopovi pušaka spojenih po šest u uredne okvire, dijelovi aviona od kojih se vide poklopci motora i krila, golemi transportni džipovi, gume za vozila, mnogi rezervni dijelovi. Između svega plivaju jata staklenih riba i nekih manjih crvenih, buljookih s golemim očima. Ulazimo sve dublje u brod. Pazim da se ne bih izgubio kao zadnji puta, zato žurim za crncima ispred sebe. Naravno, ni žurba nije dobra. Uskoro shvaćam da sam dostigao i upao u drugu grupu koji vodi Ahmed otac. No dobro, glavno da se nisam potpuno izgubio. Prostorije su velike, ali prilično niske. Treba paziti na bocu i glavu. Mnogo pregrada kroz koje prolazimo su oštrih rubova. Provlačimo se. Tu i tamo bljesne koja slaba svjetlost nečije ručne lampe, a potom sve prekrije sjaj mojih reflektora. Uživanje u pogledu pod nama tako brzo se skraćuje jer je sve usporeno. Guram fotoaparat kroz prozor kamiona. Radim mnoštvo kratkih filmova. Pokušavam uhvatiti dio prošlosti u svoj vidokrug. Stvarno je odlična vidljivost. Kamioni kao da su prekriveni sitnom, smeđom prašinom. Mnogi od njih još imaju cijela stakla. Motorkotači proviruju svojim gumama s grubim profilom namijenjenih za pijesak pustinje kao da će tren kasnije, kada mi prođemo i oni poći za nama u novi život. Suviše dugo su ležali nepomično na dnu. Dobro se vide svi njihovi dijelovi ipak slijepljeni i kao okamenjeni. Gume svih vozila su odlično očuvane, one se očito ne raspadaju.

Na trenutak sklapam oči. U tom treptaju odvrti se cijeli film iz prošlosti. Neki snažni britanski vojnik nateže debelu sajlu preko pet kamiona u nizu dodatno učvršćujući motore u njima. Narednik mu viče neka se požuri, jer konvoj kreće. Sve je ukrcano, dvije lokomotive isto tako koliko se moglo, možda nešto slabije od vagona. Dogodio se i problem s projektilima pa su morali ukrcati nešto starije godište, granate iz 1929. Valjda će i to biti dobro za dečke u Africi. Zapovjednik broda William Ellis daje signal i brod se otiskuje na svoj daleki put.

Pola sata nakon ponoći, usidreni Thistlegorm je poput duha spavao. Nitko se nije ni pokušao obraniti. Dva njemačka aviona Heinkel HE 111 ...

...POVIJEST JE NA DNU...

Krici metala i posade slili su se u jedan vrisak. Brod je potonuo za nekoliko minuta. Dok je nestajao, čulo se glasno pucanje oplate, prigušena zvonjava zvona i klokotanje mora koje je halapljivo gutalo svoju novu žrtvu. Škripa je dugo trajala dok se truplo smirivalo na pješčanome dnu. Zatim je uslijedila tišina, a onda nekoliko snažnih praskova i eksplozija granata, kotrljanje dijelova po oplati broda pa muk. Jarbol je poput prsta ostao stršati samo nekoliko metara ispod površine mora dok su se na mjestu potonuća batrgali preživjeli mornari ostavljajući razorenog čeličnog diva i njegovu sudbinu duboko u svojim uspomenama. Bio je to neslavan kraj cjelokupne ratne opreme vrijedne sto milijuna dolara.

Krici metala i posade slili su se u jedan vrisak. Brod je potonuo za nekoliko minuta. Dok je nestajao, čulo se glasno pucanje oplate, prigušena zvonjava zvona i klokotanje mora koje je halapljivo gutalo svoju novu žrtvu. Škripa je dugo trajala dok se truplo smirivalo na pješčanome dnu. Zatim je uslijedila tišina, a onda nekoliko snažnih praskova i eksplozija granata, kotrljanje dijelova po oplati broda pa muk. Jarbol je poput prsta ostao stršati samo nekoliko metara ispod površine mora dok su se na mjestu potonuća batrgali preživjeli mornari ostavljajući razorenog čeličnog diva i njegovu sudbinu duboko u svojim uspomenama. Bio je to neslavan kraj cjelokupne ratne opreme vrijedne sto milijuna dolara.

Staško je poslije drugoga zarona pričao:

- Ulazimo unutar broda u mrklu tamu, kad najednom - Marakana! Igrači istrčavaju na teren, suci fućkaju, publika skandira. Pogledam oko sebe kad ono - samo je Din upalio reflektore. One koje smo za 7 eura iznajmili, mogli smo odmah ugasiti.

Slijedio je ukusan i obilan ručak na brodu. Rižoto od liganja, pečena piletina, ukusni prilozi, grah, salate, krumpir u saftu, tjestenina. Zatim trosatni put natrag u središte našega hotela.

 

...BLUE HOLE...

Stigavši u neposrednu blizinu Blue hole-a, smjestili smo se u hladu na jastucima jednog drvenog odmorišta. Činilo se da nas ništa ne može trgnuti iz blaženoga mira i opuštenosti. Na tren sam pomislio da smo obični turisti, a ne ronioci željni napora, koji bi se htjeli po svaku cijenu domoći malene jezgre ukusnog središta uživanja. Tako u jednome trenutku promatram ronioce natovarene opremom kako se naprežu i znoje penjući se duž uskoga puta pored ploča poginulih kolega. Počinjem žaliti ove prve koji se još muče. U crnim, uskim odijelima nose na sebi brdo opreme, razne cijevi im strše na sve strane. Neki u drugoj ruci nose teške fotoaparate, poneki su teži od desetak kilograma. Dakle, sveukupno na sebi imaju oko 60 kilograma opreme. Kreću se uskom stazom uzbrdo, a zatim slijedi spust do oštrih stijena, sveukupno stotinjak metara dok sunce prži odozgo.

Odjednom, neočekivano i sam se zatičem u grupi ronilaca koji tegle sami sebe pod punom opremom. Ni sam ne vjerujem što me je snašlo. Dok s naporom držim ravnotežu na oštrim stijenama, tražim neki zgodan kamen na koji bih sjeo i pričekao nekoliko sati dok mi znoj prestane probijati kroz uski okovratnik odijela. Bilo je to najteže opterećenje do sada.

Osjećaj ronjenja u Blue hole-u je na trenutke zastrašujuć, kad razmisliš smireno. Okomita stijena koja te okružuje pod morem u širokome luku ruši se do 120 metara. Ona iščezava polako u tamu, a i ti iščezavaš u tu istu tamu ako počneš tonuti naniže. Sama želja da pođeš niže od svoje grupe izaziva žmarce i adrenalin te počinje magično privlačiti tvoj pogled. Kako toneš polako, promatraš stijenu koja istovremeno ide gore. Život ostaje gore, a izazov avanture ide s tobom dolje. Nemaš svjetiljku? Jedan razlog više da se zaustaviš u polaganome propadanju. Počinješ shvaćati zašto je toliko ronilaca htjelo ići dublje od 50 metara kako bi prošlo ispod sedla. Tako je jednostavno povući jabučicu ventila i ispustiti zrak. Mjehurići pobjegnu prema svjetlu, a ti lebdiš, zatim propadaš u ambis raširenih udova, poput padobranca koji je iskočio iz aviona. Padobranac se ne može više zaustaviti u svome letu. A ti? Hvataš crijevo i naglo pritisneš gumb za napuhavanje. Kao da te nevidljiva nit zaustavlja usred propadanja. Ostaješ ukočen, raširenih nogu i ruku iznad tamne modrine goleme rupe. Promatraš stijenu pored sebe. Život na njoj te gleda i kao da pita:

- Onda? Usudiš li se dublje?! Ili ideš na svjetlo dana (kamo i pripadaš)?

Nakon nekoliko dugih, gluhih i zastrašujućih sekundi, Ego odrađuje ono što mora. Pritišće gumb ponovno i ti se polagano, uz tiho škripanje nečega u uhu podižeš gore. Još ronjenja čeka ovo tijelo.

Prije izlaska vidjeli smo skupinu ronilaca bez opreme okupljenih oko debele špage u središtu rupe. Možda su se oni na dah spuštali u rupu? Navodno postaneš pravi ronilac (iz domene ronilačkih priča po uzoru na ribičke priče) tek kada zaroniš u Blue hole. Znam da tih plavih rupa ima još ponegdje na svijetu. Jedna je u državi Belize (srednja Amerika), druga na Bahamima pored Kube (isto srednja Amerika), treća kod otoka Guam na zapadu Tihog oceana što pripada SAD-u, četvrta kod Australije u području kod velikog koraljnog grebena, a peta kod Dahaba. Ipak, ova kod Dahaba je najpoznatija.

...PUSTINJA SINAJ...

Dan bez ronjenja, dan opuštanja. Idemo u pustinju Sinaj. Zamislite kako bjesomučno jurite na devama i ljuljate se pustinjom u quad-ovima. U stvari obrnuto

Vozili smo se u redu, svi propisno odjeveni s naočalama dok su oko nas kružili egipatski čuvari na bržim vozilima noseći u rukama pastirske štapove za stoku sitnoga zuba. Pazili su na nas kao nezaštićene ovce. To nam je smetalo, htjeli smo biti samostalniji u vožnji. No, nekoliko manjih skretanja pojedinih ovaca dovodilo je obično do zaglavljivanja u dubok i meki pijesak. Bilo je sigurnije po utabanom putu.

...DAHAB...

Kad smo se riješili onih krpa, takozvanih turbana za turiste, skinuli naočale, od sunčanih do onih za varenje, iskašljali desetak dekagrama zgrušane pustinje i protegnuli noge, prošetali smo duž trgovačkog dijela Dahaba uz more kamo su nas doveli domaćini tog popodneva. Iza ručka otisnuh se u još jednu, možda posljednju pustolovinu šopinga za Zuky-jem i Ahmedom-sinom. Ahmed-sin odlično govori engleski, talijanski, a i arapski. U stvarnosti mi ne bismo razlikovali niti da govori marsovski, toliko nam je taj jezik nerazumljiv i čudan. S obzirom da još studira i roni izuzetno je perspektivan i obrazovan egipatski kadar.

Doveo nas je prvo na štand jednog prodavača koji je bio pljunuti, ali prerušeni Ibn al Saed el Alamo del Butrobama, znan i po nadimku Bin Laden ili to bijaše možda tipičan Židov guste crnosive brade u crnoj togi. Načas mi se učini kao živopisan lik nekog filma iz povijesti, jer u stvarnosti nismo navikli na takva lica. On je prodavao kljove, u našem podmorskom žargonu - zube od morskih cucaka. Dečki su se na štandu zadržali svih pola sata koliko smo još imali vremena do polaska autobusa. Ništa zato. Preostalih pola sata i još nekih 20 minuta više potrošili smo u obilasku ronilačkih dućana (čak i ronilice rijetko gledaju krpice po dućanima, nego radije regulatore i jackete). Bilo je tu dosta jeftinijih stvari nego u Sharmu, a reklamirali su se i izleti do Petre, Jeruzalema, Ras Mohameda, obojanog kanjona, avanture u Jeep safariju i dvadesetak drugih interesantnih lokacija.

...CJENKANJE...

Nakon povratka u Zagreb doista mi je došlo da se cjenkam s prodavačima i ovdje, na tržnici, u trgovinama, jer cjenkanje uđe u krv. Evo primjera cjenkanja u Egiptu:

Prilaziš polici i uzimaš devu (plišanu). Pogledaš prodavača od glave do pete na sekundu i pitaš ga:

-Kolko košta ova krpa? (How much?)

Čovječuljak kaže 100 majmuna. (100 egipatskih funti).

- Što?!!! - zabezeknuto pitaš, praveći lice od kamena, gotovo potpuno nezainteresirano. Pri tom prevrćeš po drugim suvenirima kao da tražiš zrnce pijeska ili prašine pod njima. Pitaš opet:

- Zar 100 majmuna za ovog devca?!!

Klimaš glavom, vrtiš devu u ruci i kažeš:

- 10 majmuna!

Sad on vrti glavom. Kaže 70.

Onda ti vrtiš i kažeš 20. On pristaje na 50 - kao, to mu je zadnja cijena. Ne može više sniziti. Već postaje krotkiji i samilosno te gleda. Sad ti malo vrtiš glavu, malo devu, gledaš na sat i kažeš:

- Moram ići, žurim, evo za 25 majmuna.

On je već plačnoga lica, ali pristaje na 40.

- Hajde, može za 30 - kažeš odrešito i polako se udaljavaš od police, noseći devu.

- Ne nikako - on već rida, ne popušta.

Ti stavljaš devu natrag na policu i okrećeš se. On trči za tobom i viče da može za 30 majmuna.

- Može euri? - nonšalantno pitaš.

On plačnim licem govori:

- Može, može...

Ti vadiš 3 eura i tutneš mu u ruku govoreći:

- Evo, toliko imam! - uzmeš devu i izlaziš.

On ostaje ukočen i zabezeknut s 3 eura (3 eura je oko 20 egipatskih funti) u dlanu, vjerojatno se pitajući tko je u ovoj priči prefriganiji egipatski trgovac-gad. Dok mu se gubiš iz vida baciš još jedan pogled, gledajući ga ćelavog kako čupa zadnje vlasi iz svojih obrva. Baš nema sreće, očerupao ga kupac...

...P.S....

Vraćam se natrag u kuteve sjećanja na dan prelaska iz 2012. u 2013. godinu pomoću pjesme "Wish You were here". Pjesme nas vode kroz život i čine ga podnošljivijim, često ljepšim, ponekad divnim. A tišina? Tišina podmorja poput je ugođene pjesme naših usnulih gena. Ona nam svojom dubinom tonova i blagim podrhtavanjem čini najugodniju glazbu, najzvučniju tišinu, što sve u konačnici donosi spokoj. I zato tamo na dnu mora leže svi naši pokušaji da se vinemo suviše visoko. Od tuda tolika pomirenost sa sudbinom, ista ona koju donosi i hladan san što nas obgrli sniježnim rukama meke bjeline (nakon prvoga snijega). Usnuti, ali ipak proći kroz središte vječnoga spokoja. Roniti. Duboko i nježno. Kao da roniš kroz sebe, ostavljajući iza svoga tijela svu bol i tugu svijeta koji uništava samoga sebe. Izdvojiti se i postati riba koju neće nijedna udica civilizacije više dohvatiti. Kada sam ronio preko 40-tak metara ove godine osjetio sam nešto doista čudno. Što dublje sam išao, preko 30 metara srce bi brže i dublje tuklo, ali onda, iznenada kao da bi se odnekud pojavila neka ruka, neko biće koje daje sigurnost i u trenu je spokoj ovladao cijelim mojim bićem. Osjetio sam krhkost tog trenutka i moga tijela na toj dubini, koji može nestati, puknuti kao balon sapunice u trenu, ali sam prepustio svoj život nevidljivim rukama. Nije bilo euforije, samo sam želio osjetiti poruku iz dubine mora. Ono je šutnjom i vibracijom spokoja, jedino tim mogućim nečujnim riječima, dalo znak da se umirim i ne bojim, nego da zavirim u jedino svoje što posjedujem, u nutrinu svoje duše, u maglu svoga uma. Jedino što nam preostaje u tom miru na dnu smo mi sami, naše jezgre bića, sakrivene duboko pod površinom. Mnogi se boje susresti sa samim sobom, sa svojim strahovima, sa svojim najdubljim mislima.

A ako se i vi jednoga dana budete nalazili duboko, duboko (neki će reći izvan svake pameti), nemojte propustiti tu vrlo rijetku priliku da osluhnete kristal svoje suštine, da bez riječi, a u nepojmljivim mislima i u iskrama dojmova dotaknete svoju srž osobnosti, a možda i suštinu cjelokupne kreacije života koji kroz vas postoji. Prepustite se. Osluhnite, slušajte drugačije, ne samo ušima. Taj novi centar sluha nalazit će se negdje podno vašega srca.

A kada izronite imat ćete osjećaj kao da ste se ponovno rodili. Putujte tako kroz svaki vaš izazov u životu, kroz svaki zaron, svaki let, svaki san - s osjećajem sebe samoga. Osluškujte se. Jer - "Ne putuje tko putuje, nego tko doživljuje." AGM

10.1.2013.
Dean Ganza

 

 

Cjeloviti putopis od 112 stranice sa 280 fotografija možete preuzeti ovdje

 

TURSKA - INSTANBUL, veljača, 2014.

 

RONILAČKI IZLET "MORSKA PASAD"

(uz prilog dva dupina i beluge)

 

 

Izgleda da je sve u našim životima u stanju labave ravnoteže. Ako postoji ushit, slijedit će ga i razočaranje. Depresija koja vas obuzme nakon prekrasnog putovanja samo je sjena istog događaja s druge strane.

Suđen nam je red dobroga, red lošega, ali to je u stvari naše poimanje dobrološega. Naravno da je putovanje jednima tlaka, a drugima nirvana. A kada red prežderavanja zamijeni red gladovanja onda je ravnoteža potpuna. Dobro je dok doživljavamo takve različitosti. Dobro je dok vidimo i osjećamo i dok tu razliku možemo svojim nastojanjima izazvati. Bilo bi loše ostati u jednome stanju. Stanju uživanja ili u stanju neprestanog trpljenja. Truliti u ispranim mislima, letjeti bez slijetanja, neprekidno plivati u kotlu mlake tuge ili roniti do beskonačnih dubina. Treba održavati ravnotežu. Balansirati. A kada se po povratku s putovanja vratite u svoju drugu realnost, malo manje poželjnu vašim snovima, to će vam izazvati neugodu. Ali, ne dajte se, sve je to prolazne naravi. A sjećanja i uspomene s puta više vam nitko ne može oduzeti. Vi ste ukrali i poklonili si jedan dio svoga prekrasnog života. Jer, kako kažu u filmu: "Nikada nije kasno živjeti tako da znaš da si ga doista dobro živio."

* * *

 

 

PRVI DAN

 

 

Jurnjava po aerodromima i ulicama Istanbula trebala je kad tad biti zamijenjena jurnjavom za morskim psima. Ili obratno. Jer ovo je toliko dugo očekivano putovanje gdje se u kratkome vremenu susrećemo s par dupina, jednim bijelim kitom belugom i čoporom morskih pasa. Planirao sam to prije tri-četiri godine u Budimpešti. Eto, tek se sada otvorilo. Naravno, bilo je tu i nešto raža, drugih krupnijih sisavaca i puno ostalog sitneža. Istina, u kontroliranim uvjetima bazena i akvarija, ali potpisivanje raznih sporazuma i odricanja od odgovornosti (puno je toga pisalo na stranici, priznajem da nisam sve pročitao), dalo je tim doživljajima dodatnu težinu. A težina je i ovoga puta bila prilična, ispod 11 kilograma olova nije bilo šanse da potonem na dno bazena/akvarija gdje je najveća dubina 4 metra. Valjda imam suviše lagane kosti ili su prejako zasolili vodu. Uvijek zaboravim i novo "dual" odijelo, i ono je krivo.

 

Na ovome izletu bilo nas je jedanaest, od kojih je sedmero ronilo. Ponijeli smo svoja odijela, maske i peraje, a ostalo smo dobili na mjestu zarona. U prosjeku jedan zaron je koštao oko 75 eura. Smještaj je bio u hotelu Santa Sofia (Aja Sofia, Sveta Sofia), u stvari u susjednom "Dedem" jer nisu u Sofiji stigli srediti sobe za nas. Preko puta sobe upravo su dizali novih pet katova hotela. Arhitekti su ovdje nepoznata kategorija. Sve se zida brzo i neplanski. Cijeli kvartovi su takvi. Pogledajte odozgo i sve će vam biti jasno. No kada bi bio potres, ne vjerujem da bi se išta dogodilo. Zgrade su toliko blizu jedna drugoj da se ne bi imale gdje zasipati.

Sada zamislite kako po tim uskim, jednosmjernim cestama jure automobili, kombiji i kamioni. Ludo, kao na reliju. Bez sudara. Naš je vozač uspješno, pri brzini od oko 40 kilometara na sat na nekoliko centimetara s retrovizorom jurio pored sljepoočnica prolaznika, parkiranih vozila, stupova i skela (svugdje radovi).

 

Istanbul (Carigrad, Konstantinopol). Grad na granici Evrope i Azije koji se mostovima seli malo simo, malo tamo. Grad s preko 15 (petnaest) milijuna stanovnika. Grad pra-pra-pra drevne kulture, novih tehnologija, grad trgovaca i džamija, nebodera i sukova, grad prljavštine i ratluka, zlata i voća, čajeva i kave, mirodija i suvenira, grad boja i mirisa, grad uslužnih ljudi i mnoštva zanata, keramike, porculana, tkanina, tepiha, šarenih lampi svih oblika i boja, grad smokava, maslina, šipka (nara), šafrana, ružinih latica i pistacija. Grad harema i dragulja, grobova po dvorištima izumrlih palača, grad golemih žutih pečenih kestena, uličnih prodavača i s milijunima mačaka po ulicama. To je i grad muzeja i galerija koje rade neprekidno za milijune posjetitelja iz cijeloga svijeta. Ako prošećete pokrajnjim ulicama vidjet ćete na desetke napuštenih zgrada, cijelih zdanja koja bulje u vas svojim slijepim očima bez prozora. Doista ne znam što im se dogodilo, izgledaju sablasno.

  

Prva noć ujedno nam je bila i posljednja prilika da posjetimo "Kapali Čarsi", odnosno Kapali čaršiju, jer jedino ona ne radi nedjeljom. To je njihov najveći trgovački market s preko 4.000 prodavaonica razne robe: viseće i stojeće lampe od metala, tepisi, krzno, tkanine, začini, suveniri svih vrsta, zlato, srebro, nakit, dragulji, keramika, lusteri, porculan, staklo, drvo, koža i kožne jakne, cipele, čizme, odjeća te još mnogo, mnogo toga. Dakle: "mirisi, zlato i tamjan" iz drevnih vremena prošireni su na druge proizvode. Ipak je većina robe domaćeg porijekla i ručne izrade. Naravno da ima i jeftinih kineskih suvenira

 

* * *

 

DRUGI DAN

 

Dupini i Beluga nalazili su se u prostranom bazenu jednoliko sivo-plavo-mutne boje. Prilikom priprema upozorili su nas da dupinima i belugi ne guramo prste u oči, ali niti u one rupe kroz koje izbacuju vodu, zrak ili što već ne, a koje se nalaze na vrhu glave. Fotografiranje je bilo dozvoljeno, ali bez bliceva. Naravno, to se pokazalo prilično teško jer su se dupini, a pogotovo beluga neprestano mrdali. Voda u bazenu je bila prilično hladna (18 stupnjeva). Beluga je vrlo brzo prolazila baš pored mene. Tada bih je znao pogladiti. Bila je čvrsta, ali mekana. Čudan je osjećaj kada takva grdosija od nekoliko tona prolazi munjevito pored tebe. Kao podmornica. Nijednom me nije dotakla, isto kao ni dupini. Vrlo su pažljivi, a pod vodom često cvrkuću onim svojim isprekidanim morzeovim znakovima. Zaron je trajao samo dvadesetak minuta. Suviše kratko. Trostruko duže su trajale pripreme, od ispunjavanja upitnika do uputa, oblačenja u njihovoj uskoj kupaonici i plaćanja zarona. Naravno, primali su samo svoje talire pa je tu bio velik problem jer nismo stigli promijeniti eure. Ista je stvar i u akvariju Turkuazoo, primaju samo svoje talire.

Dupini imaju nešto čvršću kožu i vrlo su umiljati. Nisu baš htjeli jesti srdele iz naših ruku jer su vjerojatno bili prežderani. Beluga nije niti trzala na hranu. Srećom su se mogli napraviti dosta dobri filmovi pod vodom, makar je bila jednoliko mutno zelenkasta. Tu bi dobro došao filter kod snimanja.

Dupini su bili tamne boje, a beluga sniježno bijela. Navodno je uvezena iz Rusije. Stara je osam godina, a životni vijek joj je oko trideset i pet godina. Nakon ronjenja odmah smo spremili stvari i krenuli na sljedeći zaron.

 

Dolazak u Turkuazoo potrajao je više od dva sata, jer kad nas je vozač doveo na traženu lokaciju, ustanovili smo da je to kriva lokacija. Naravno da je ona prava bila na potpuno drugome kraju grada. Stigli smo u zadnji čas. Istina je da sam već dan ranije sumnjao da će nas vozač dovesti na pravo mjesto. Kada je dan ranije Zuky dogovarao prijevoz, u jednome trenutku šef recepcije je rekao: "Da, znam gdje je to, mi Turkuazoo zovemo Akvarijum." Naravno da sam odmah posumnjao da "oni" to tako zovu, jer je Turkuazoo suviše poznat da bi imao neki drugi nadimak.

Unutar kompleksa dućana, robnih kuća, restorana, Ikee i golemih parkirališta smjestila se kockasta zgrada morskog akvarija gdje posjetioci mogu prolaziti kroz staklene tunele, razgledavati ribe i ostale morske organizme, vidjeti izložbu školjaka i drugih biljoživotinja, čeljusti morskih pasa, male akvarije s manjim morskim ribama i drugim plivajućim bićima (nautilus, rakovi, kozice, meduze). Na žalost to nisam stigao poslikati jer smo bili u žurbi i akutnom stanju gladi. A u tim uvjetima te morske plivalice možeš promatrati samo kao hranu. A hrana u tim brzim i razvikanim Mac ovo, Mac ono resto-kafeima je doista očajna. Poneki od suviše gladnih pojeli su nešto od te plastične hrane.

Možda sam se navikao na adrenalin, a možda je to bilo zbog postepenih priprema. Od potpisivanja izjava da se odričemo svojih svojih ostataka (organa i udova za potrebe medicine) ako zapnemo za zub nekoj morskoj psini, pa do toga da smo suglasni ako nas voditelj grupe izbaci iz akvarija ako ga ne slušamo. A kako bismo ga mogli i čuti kad ga nećemo sigurno ni pogledati, a kamoli slušati. Mislim da sam voditelja grupe pogledao samo par puta, onda kada je hranio nekog malog glavatog morskog psa, pri čemu ga je s obje ruke snažno pritiskao na dno prekriveno šljunkom.

 

Postepene uobičajene pripreme bile su pojačane struganjem bakterija sa sebe u njihovoj kupaoni da ne bismo ugrozili oko četiri tisuće raznih vrsta životinja u pet-šest dijelova akvarija prstenasto povezanih, a razdvojenih umjetnim grebenima ili zidovima.

Navlačili smo odijela pod mlazovima tople vode. Skoro sam zaspao u tuš kabini. Osoblje i instruktor bili su izuzetno ljubazni i srdačni, mirni i organizirani. Golemo postrojenje stajalo je iza održavanja akvarija. Priprema vode, pomoćni akvariji, crpke, pročistači, rasvjeta, dekoracije, grijanje vode, oprema (jer su zbog bakterija tražili da ronioci koriste njihovu opremu. Nama su dozvolili da koristimo svoja Mares odijela jer s njima imaju ugovor).

Kada sam se s prvom grupom spustio u plitak bazen sve je dobilo šarene boje. Jata riba nisu nas ni primijećivala. Prolazila su tik pored nas, vjerojatno naviknuta da tu i tamo neka velika crna riba bude ubačena u bazen. Nekoliko puta nisam odolio da ne pokušam uhvatiti neku ribu, barem za rep. Vodič je i sam gladio i hranio tog malog morskog psa-bebu i jednu ili dvije raže simpatičnog osmijeha. Kretali smo se za vodičem, nas troje upornih do zadnjeg daha i lelujali ispred horde turista koji su nam mahali. Da, bili smo jedine ribe u akvariju koje su im odzdravljale. Čudan je osjećaj biti u takvom okruženju, odnosno promatrati ribe dok drugi promatraju tebe. U svakom slučaju bilo je interesantno, makar su nas malo dekoncentrirali u fotografiranju.

 

Adrenalin mi je malo porastao kad sam krenuo preko umjetnog grebena u sljedeći dio akvarija jer iza velike stijene pojavila se golema prijeteća njuška morskoga psa. Tada sam oko njega spazio čitav čopor pasa i ukočio se, koliko se to može u vodi, jer sam osjetio da mi se s desne strane jedan od njih približava. Debele, dobro uhranjene njuške isturili su pred svojim debelim tijelom. Sigurno dva do tri puta teži od mene zajedno s opremom koja je teška oko 50 kilograma. Kada mi je jedan od njih prišao bliže vidio sam mu raščupane zube i odmah se sjetio zubara. Mora da ima grdnih problema. Čini se da mu se neki zubi s gornje strane zabadaju u donju vilicu i obrnuto. Nadam se da zbog toga nije nervozan. Ipak, nakon nekog vremena vidjeli smo da su potpuno smireni, a da nas promatraju tek toliko da im ne bude dosadno. Gledatelji u tunelima ili iza golemih stakala gledali su nas kao u kinu. Ne znam da li su tražili još malo akcije u bazenu ili im je i ovo bilo dovoljno.

Kretali smo se polako iz jednog u drugi pregrađeni dio akvarija koji su bili kružno smješteni. Kod drugog prolaza (prošli smo skoro tri puta cijeli krug), naletjeli smo opet na morske pse, koji su se držali zajedno (valjda ih nije bilo strah nas četvorice). Taj dio imao je i neke amfore, polomljene stupove i kipove u kamenome zidu. Potopljeni grad, zgodno, ali mislim da su mogli biti još i maštovitiji s nekom olupinom broda ili podmornice. Barem komad nečega takvog.

Morski pas. Gledao me i polako se kretao prema meni. Snimao sam. Ipak, u jednome trenutku skrenuo je njušku na lijevo. Obično skreću ulijevo. Bio sam udaljen od njega ne više od metra i pol. Osjetio sam njegovo lako lelujanje tijela za koje sam znao da se u trenu može pretvoriti u živu oprugu prepunu mišića, sposobnu da za jedan tren prepliva deset metara i ščepa plijen. Doista, bili su golemi. Dobro uhranjeni, poneki s tamnijim manjim mrljama po tijelu. Uglavnom, morska pasad bila je u blazirano uhranjenom stanju. Budući da je podsvijest ljudi prilično zatrovana divljačko-koljačkim predrasudama o morskim psima, trebalo je samo kliknuti i onda doista uživati u njihovim prelijepim, golemim tijelima. Jedino se pitam kako oni održavaju svoju tjelesnu kondiciju, kako se razgibavaju, treniraju, kako uopće upražnjavaju neki fitnes. No odmah sam odagnao te misli i prionuo fotografiranju i snimanju tih grdosija, nastojeći ih gledati u oči (kroz objektiv fotoaparata) i ne se suviše micati. Možda sam bio malo i preuzetan jer sam krenuo na jednog morskog psa koji je bio s dvije strane zatvoren stijenama i zidovima. Polagano sam se kretao prema njemu, oči u oči, njušku u njušku sve dok on nije prvi popustio i okrenuo se lijevo i gore te mi prošao iznad glave.

* * *

TREĆI DAN

 

Treći, posljednji dan. Suviše kratko. Dojam Istanbula nije ulovljen. Ostaje jedino u preostalih sedam do osam sati uhvatiti još malo dojmova. Pa ipak, Istanbul je vrijedan tog truda. Krećemo u trku s vremenom, ne mareći za poderane cipele i umorne noge. Nakon doručka koji je bio na sedmome katu hotela a bio je dovoljno dobar (tvrdo kuhana jaja, salama, par vrsta sireva, maslac, pekmez, med i nutela u posudicama, razne mrvice, flekice s mlijekom, rajčice, krastavci) dobili smo dozvolu da od ošamućenog ostatka društva krenemo u obilazak grada. Srećom, u Istanbulu (osim Kapali čaršije) nedjeljom skoro sve radi.

  

Prvo smo došli do plave džamije (džamija Sultana Ahmeda, Ahmedija). Ona se ne plaća, jedino se moraju skinuti cipele pa ih nosiš sa sobom u vrećici koju dobiješ na ulazu.

Žene koje to nemaju dobivaju maramu za glavu, a one koje izazovnije izgledaju, njima daju i veću, plavu krpu da si od nje naprave haljinu omotavši je oko struka. Plava džamija je impozantne veličine s brojnim žicama koje drže goleme lustere. Pod je prekriven tepihom koji je potpuno prožet mirisima fermentiranih čarapa. Tepih gotovo vidljivo isijava sve te ne-miomirise i zato je teško dugo izdržati u plavoj džamiji. Duboko udisanje čarapopara može stvoriti vrtoglavicu, koja vjerujem da može izazvati i nesvjesticu. Zbog toga smo uskoro požurili ka izlazu.

* * *

Na žalost, zbog prekasnog kretanja iz hotela nismo mogli pogledati još i Topkapi. Gužva za karte je bila prevelika. U tom velikom kompleksu nalazi se:
-kraljevska konjušnica
-oružarnica
-harem
-toranj pravde
-kineski i japanski porculan
-kristal i turski porculan
-oprema za kuhinju
-srebrena oprema
-evropski kristal i porculan
-sala za primanje
-kraljevska odjeća
-carsko blago i dragulji
-knjižnica Sultan Ahmeda III
-tajna komora - sveti relikti
-portreti Sultana
-paviljon Bagdad
-paviljon Revan
-kružna soba
-paviljon Sofa
-džamija Sofa

I tako je došao kraj obilaska Istanbula. Jedan mali dio sretnosti u životu ustupio je mjesto gospođi prolaznosti. Ipak, ti su trenuci ostali upisani u našu knjigu dobrih sjećanja. Uživanje je prošlo. Ali koliko će uživanje potrajati nije ni važno, jer vrijeme je vjetar koji se ne može uhvatiti. Koliko god se trudili na nama je da nastojimo uživati u dobrim trenucima. Izgleda da je to glavno što u životu trebamo pokušati naučiti - kako uživati u trenucima. Više od toga nije nam poklonjeno.

 

Dean Ganza
01.03.2014.

 

Cjeloviti putopis od 24 stranice sa 68 fotografija možete preuzeti ovdje

- - na vrh - -

© 2006-2010. Dean Ganza